Uticaj neprijateljskih neljudskih sila oličen je u sužavanju ljudske svesti i u zaglupljivanju čoveka, jer izazivanjem neobuzdanih osećanja ometaju prenos intuicije ka razumu. Šta su te tzv neprijateljski usmerene neljudske sile? To su apstraktni oblici energije, svesti i entiteti koji se hrane svešću ili suptilnim sjajem ljudskih bića. Zamislimo ih kao nekakve mentalno-energetske vrtloge koji opsedaju umove i ometaju stvaranje prirodnih misli koje dolaze od nemog znanja. Karlos Kastaneda je u tom smislu opisivao tzv letače. U kabali postoji nešto drugo, ali sa prilično sličnom ulogom, a to su klipoti, odnosno ljušture. Kako kažu rečnici, klipot na hebrejskom označava kurvu. Na kosmičkom nivou, u skladu sa lurijanskom kabalom, klipoti su nekanalisani višak energije božanskog stvaranja. To je u tradiciji prepoznato kao zlo u metafizičkom smislu, kao božanski abortus, odbačeno dete koje je otprhnulo u noć, na šta ukazuju legende o demonskoj ženi Lilit. Od vremena mitskog praskozorja čovečanstva ona uznemirava potomstvo Adama i Eve. Navodno, Lilit nije mogla biti majka, pa su zato Evina deca njena meta, budući da je upravo Eva majka svih. Za Lilit je uvrežena ideja kao o „crnoj duši sveta“. Vezuju je za tamnu stranu Meseca ili nekakav fantomski i nama nevidljivi drugi mesec ili sličan objekat. Ono što odgovara tamnoj strani Meseca u ljudskom telu jeste dvojnik. Lilit je otud neka vrsta potisnute dvojnosti, odnosno vid energije koju je kultura i život u zajednici uspavao i ostavio na ivici, odakle ona povremeno izbije na površinu i poremeti ustaljenu svakodnevnicu. Dakle, Lilit je jedan od arhetipa dvojnika, ono što je odbačeno, tj višak energije koji nije našao svoje mesto u stvorenom svetu. Kao što je dvojnik potisnuti deo nas, tako je Lilit potisnuti deo stvaranja. Ona je tamna strana Meseca, kako u makrokosmosu, tako i u mikrokosmosu.
Kod Kastanede je fenomen dvojnika dosta obrađivan, a deo tela koji na neki način odgovara ispoljavanju dvojnika, ili koji je uključen u svesnost o dvojniku, jeste koren vrata ispod potiljka. Kenet Grant pominje tačku „kof“ (po hebrejskom slovu) i smešta je u potiljak, vezujući je za pojam dvojnika. Naime, kof je tačka na telu gde se dvojnik spaja sa fizičkim telom. To su vrata između solarnog i lunarnog, a po nekim tumačenjima to je zadnja strana čakre adžna. Kada meditiramo na kof, mi kucamo na ta vrata. To je opasno, jer dvojnik nije uvek dobrodošao, ali je i neophodno, jer bez tog otvaranja, nema integracije. Dakle, ta zadnja i nikada vidljiva strana Meseca, baš poput naše svesnosti o dvojniku, i doslovno odgovara stražnjoj strani našeg fizičkog tela. Po mitovima, Adam je napravljen od blata i Duha Božjeg, Eva od Adamovog rebra i blata, ali od čega je Lilit napravljena? Stvorena je od viška energije od koje je sačinjeno ljudsko biće, odnosno od onog dela energije svojstvene ljudima, ali koje je inercija života pretežnog čovečanstva zapostavila i odvojila u zapećak, potiljak, u ono nešto pozadinsko, zastrašujuće i atavističko. Možda je to posledica pojave Kastanedinih „letača“, odnosno bezlične sile poreklom iz „naguala“ koja ulazi u „tonal“ (nama poznat svet) stvoren energijom zajedničkog i generacijskog učvršćivanja položaja skupne tačke (suptilni organ opažanja) na jednom mestu u ljudskom energetskom jajetu.
U knjigama Karlosa Kastanede pravo ljudsko obličje očitava se kada vidovnjak konačno prikupi dovoljno moći da svet opaža kao energiju, odnosno u obliku kakav zaista jeste. Energetsko obličje ljudi je ovalno, što vidovnjak opaža kao svetleće jaje. Na površini svetlećeg jajeta vidovnjaci su opazili mesto kroz koje svetleća vlakna, koja se nalaze svuda unaokolo, ulaze u energetsko jaje. To mesto nazvali su „skupnom tačkom“ jer ona prikuplja pažnju prikupljanjem tih vlakana. Mi opažamo jer je položaj naše skupne tačke prikovan na određeno mesto na površini našeg svetlećeg jajeta. U snu se menja položaj skupne tačke, ona šeta u jednom određenom opsegu i to se u ljudskoj svesti očituje kao san. Što je san dublji to je položaj skupne tačke dalji od onog osobenog za budno stanje. Sva je magija, po Kastanedi, u voljnom pomeranju položaja skupne tačke, a što izaziva promenu percepcije čarobnjaka, pa čak i neverovatne stvari poput odlaska u drugu stvarnost prikupljanjem svetlećih niti te druge stvarnosti. U suštini, skupna tačka je mesto na energetskom telu kroz koje percepcija ulazi. Kada se ona pomera, menja se svet koji opažamo. San je prirodno pomeranje položaja skupne tačke, dok je magija njeno voljno pomeranje.
Po Kastanedi, položaji skupne tačke velike većine ljudi je već hiljadama godina mahom istovetan. Dakle, ljudska pažnja je odavno zakovana na jednom nivou. Razlog tome je prisustvo letača za koje je teško reći da su bića uopšte, već predstavljaju deo sistema sveta. Takođe, ljudsko obličje je pre dolaska „letača“ bilo okruglo. Ljudi su imali više energije, bili su moćniji, mogli su po volji pomerati položaj skupne tačke. Desilo se to da je ljudsko obličje postalo jajasto, da je položaj skupne tačke manje-više zakovan. Posledično, ljudi su izgubili sposobnost stvaranja sopstvenih misli, budući da pretežne misli koje koristimo u našem unutrašnjem dijalogu dolaze upravo od letača, čija je svrha boravka u našem domenu konzumacija naše svesti. I ne samo naše, već svesti u njenoj ukupnosti. Posledica toga je smrt jer letači odnose svest preminulog u „orlov kljun“ kako bi ova konačno bila poništena. Orao u ovom smislu jeste asocijativna slika za silu / entitet koja stvara svest i pušta je u arenu sveta, da se ova napuni slikama iskustva, da bi je na kraju proždrala.
Letači, kao i orao, jeste nešto van opsega našeg opažanja, budući da te pojave bivaju vidljive tek u trenucima smrti, i dvojniku. Sav užas koji nastanjuje naše umove, strah, osećanja i stanja svesti koje bismo mogli nazvati klipotičnim, imaju svoj izvor u tamnoj svesti letača. Ovo je jedna fantastična i fatalna slika sveta, toliko neverovatna da je praktično nemoguće da bude potpuno neistinita. Pred takvom perspektivom ideje poput zagrobnog života, reinkarnacije, karme, greha, razvoja, Božjeg plana, spasenja, pakla, raja itd, otpadaju poput ljuštura sa opsene zvane kultura. Čitav manevar čarobnjaka povodom toga nije da utekne letačima nego da vodi takav način života koji će ga učiniti nekako nezanimljivim za njih. Sloboda koju čarobnjak naposletku osvaja, kod Kastanede je nazvan „orlovim darom“. Ta sloboda je nepojmljiva jer nema nikakve veze sa nama poznatim svetom niti sa bilo kakvim oblikom tonala, već sa nagualom koji predstavlja neprevodiv koncept beskraja svih mogućnosti.
Taiša Abelar, pripadnica čarobnjačkog kruga Karlosa Kastanede, u knjizi „Prelazak čarobnjaka“, ističe suštinu podeljenosti ljudskih bića u energetskom smislu. Mnoge tradicionalne doktrine nas uče kako u nama postoji dualitet, duh, kao nematerijalni deo i materijalno telo. Ovakva podela, po Abelarovoj, održava našu energiju u stanju haotične podvojenosti i sprečava je da se objedini. To stanje podeljenosti je stanje čovečanstva uopšte, ali ta podeljenost, kako ističe Taiša Abelar, nije između našeg duha i tela, nego između tela, koje je boravište duha ili bića, i drugog ja, koje je utočište naše osnovne energije. Ljudska bića, po tome, imaju dva velika energetska bloka, koja bivaju razdvojena od trenutka rođenja namerom odraslih, odnosno silama socijalizacije. Jedan deo se razvija prema spoljašnjosti i postaje fizičko telo, dok se drugi okreće ka unutrašnjosti i postaje dvojnik.
Abelar kaže da kada ljudsko biće umre, telo se vraća zemlji, dok se dvojnik oslobađa. Međutim, pošto dvojnik nije imao prilike da se usavrši, on biva slobodan samo na jedan trenutak pre nego što biva raspršen. Dakle, po doktrini koju prenosi Abelar, prava podela nije između duha / duše i tela, nego između fizičkog tela i eteričnog dvojnika. Dvojnik je, po rečima Taiše Abelar, na neki način beskrajan. Kao što fizičko telo opšti sa drugim fizičkim telima, dvojnik komunicira sa univerzalnom životnom silom. Suština šamanskog rada, po tome, jeste izbrisati lažnu dvojnost tela i duha kako ne bismo umrli običnom smrću. To se postiže sprovođenjem eteričnog dela naše ličnosti, tj. dvojnika, u svakodnevnu svest. Po Taiši Abelar, to podrazumeva dovođenje dvojnika u vezu sa svakodnevnim životom, čime naše telo postaje svesno svog energetskog eteričnog pandana. Fizičko telo je nerazdvojivo vezano za svog etarskog blizanca, ali vremenom ta veza slabi zahvaljujući pre svega osećanjima i mislima, koja su mahom fokusirana na fizičko telo. Da bismo preusmerili svest sa fizičkog tela na njegovog fluidnog blizanca, neophodno je otkloniti prepreke koje razdvajaju ova dva vida našeg bića.
Mistične tehnike Indije imaju za cilj ujedinjenje dva načela u ljudskom biću koja su obično predstavljena Suncem i Mesecom (metafiziološki nervi, nadiji: ida i pingala, stapaju svoje energije kroz središni kanal sušumnu). Cilj tih tehnika nije prevlast jednog od pomenuta dva načela, nego upravo ujedinjenje leve i desne strane ljudske svesti. U mitologijama razni solarni junaci uvek imaju nekakvu tamnu stranu koja je povezana sa tajnama posvećenja, sa svetom mrtvih, plodnošću itd. Ta tamna strana je aspekt dvojnika u celini ljudskog bića. Kako je njegova priroda skrivena i često zastrašujuća za dnevnu svest, otud nije ni čudo što je dvojnik ogrnut velom tame. Dvojnik je zapravo skriveni blizanac svakog čoveka.
U simboličkom smislu, fenomen dvojnika skriven je u mitovima o blizancima, uopšte u simbolici blizanaca. Pojava blizanaca podseća na postojanje skrivenog blizanca svakog ljudskog bića. Kako sam malo pre naglasio, za dvojnika se vezuje tačka obeležena hebrejskim slovom kof, (što znači potiljak, a čiji je latinični pandan slovo Q). To je lunarna tačka, a Mesec je suštinski povezan sa dvojnikom. Kof je moguće povezati i sa iglenom ušicom, a što asocira na novozavetnu parabolu: „Lakše je kamili da prođe kroz iglene uši nego bogatome da uđe u carstvo Božije“. U suštini je rečeno da kamila, odnosno hebrejski glif gimel, u ovom slučaju lakše prolazi kroz kof nego „bogataš“ koji je u analogiji sa Jupiterom (glif kaf, preveden kao dlan, čiji je latinični pandan slovo K). Kof i gimel imaju veze sa Mesecom. Takođe, Mesec je povezan i sa seksualnošću jer simbolika Meseca na Drvetu života obuhvata seksualne funkcije. Lunarni sefirotski fokus je Jesod, preveden kao temelj, što ukazuje na to da je pojavni svet utemeljen na seksualnosti. Zapadni okultizam glifu kof dodeljuje tarot kartu Mesec koja skriva doktrinu tamne strane. Mesec je univerzalna planeta te ima udela i u onom što je najviše, kao i u onom što je najniže, o čemu svedoče i dve lunarne geomantijske figure (koje zapravo označavaju apstraktne mesečeve čvorove): Caput Draconis i Cauda Draconis.
U periodu koje možemo nazvati zlatnim dobom, kad je čovek bio jedinstveno biće, dvojnik nije postojao. Rascepljenost je došla kao suštinski iskorak involucije ljudske vrste. Uronjenost u materijalni i materijalistički život i prateći mentalni sklop, naročito u naše vreme, ima i tek će imati za posledicu produbljenje tog jaza između solarne i lunarne svesti, te podvojenosti aspekata unutar ljudskog bića. Takav razvoj događaja podrazumeva nekakvu reakciju ljudi, u zaludnom polusvesnom pokušaju da se predupredi dalja podvojenost čoveka i njegovog dvojnika. Taj pokušaj ide u pogrešnom pravcu, kroz udaljavanje od prirodnih načela bitisanja ka zagrljaju u iskonstruisanom, izveštačenom, virtuelnom i izmaštanom. To je put u hibernaciju, odnosno put u svojevrsnu mumifikaciju o čijim modalitetima i posledicama tek treba razmišljati.
Istorijski čovek je tokom razvoja, menjao fokus normalnog i prirodnog, što ne znači kako smo zbog toga u obavezi da stavljamo znak jednakosti između normalnog i prirodnog. Kao sferična svetlosna bića mi smo prirodno mogli mnogo toga, pa i da letimo, a bez da su nam za to uopšte bila potrebna krila. Pretpostavljam da je mit o padu ili mit o prvobitnom Zlatnom dobu deo jednog opšteg iskustva čovečanstva čija je posledica naša deformacija, da ne kažem involucija. Otud je pitanje šta smo zapravo to u međuvremenu mi razvili i kakav je zaista značaj svega toga što sa naše tačke gledišta smatramo razvojem? Čovečanstvu je danas nedostižan prvobitni sferičan oblik. U međuvremenu možemo da burgijamo načine za izlazak iz stanja ograničenosti tako što ćemo promeniti svoj energetski oblik kakav sada jeste. Jajasta energetska forma jeste danas normalna, ali nije prirodna, iako se tako čini s obzirom da se ponavlja već duži niz pokoljenja.
Kenet Grant je u knjizi „Kultovi senke“, pišući o njenim svojstvima, izvršio sledeću podelu: apsara je oblik senke vidljiv kao blještavi purpur koji stvara bludne slike i koju prate tzv vlažni snovi. Rambha je oblik senke opisan kao tkanje odjekujućih snova koji se pretapaju jedan u drugi. Urvaši ili kurvaši (kurveštije ili hurije) jesu hurije pohote, odnosno podsvesne seksualne želje. Menaka predstavlja seksualne sanjarije. To su sve vidovi Lilit. Rehabilitacija Lilit i ponovno zanimanje za nju i njeno otkrivanje, istorijski se poklapa sa masovno rasprostranjenom praksom vršenja pobačaja, čije magijske posledice još nisu dovoljno rasvetljene. Ono što je, između ostalog, prouzrokovalo stvaranje pretpostavki kako za evolutivne, tako i za involutivne pomake i promene kod ljudi, jeste buđenje umnog dela duše i uzdizanje tog dela nad prvobitnim stanjem uroborosa. Međutim, gde je god na delu neki razvoj i evolutivni pomak, gde god nešto kreće napred, tu nešto krene i nazad. Kusajući plod sa Drveta poznavanja dobra i zla, čovek je (muškarac i žena) izbačen iz rajskog vrta.
