Sunday, December 12, 2021

Arkana Đavo u tarotu

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige Ideologija tarota

Karta Đavo nosi broj petnaest, koji po Leviju, predstavlja broj antagonizma i sveobuhvatnosti. Simbolički, Đavo je kamen.[1] Taj kamen u svom neobrađenom obliku, kao početna materija, sirovina, nečista i gruba, predstavljena je ovom kartom. Sudbina đavola je da postane ugaoni kamen Crkve, što je jedna u nizu od sličnosti koje dele Satana i Hrist.[2] Kroli je Đavola skinuo sa petnaeste arkane i umesto njega tu smestio rogatog jarca, boga Pana sa otvorenim trećim okom. Kod Krolija Đavo, tj Bafomet, sada sedi na svom tronu na karti Eon (preimenovana karta Sud) u obličju Horusa, odnosno Ra-Hoor-Khuita, u punoći svoje moći i sjaja. Kroli je tako đavola proglasio bogom te iz perspektive stare doktrine proglašen satanistom i najgorim čovekom na svetu. Zapravo, Kroli je oslobodio energiju koja je bila bacana u fantoma zvanog Đavo. On je rehabilitovao Saturnovog Jarca jer je iz petnaestog ključa oterao Mesec i đavola (mislim na dve mesečeve faze prikazane u amblemu Bafometa Elifasa Levija). Ključ Đavo je kao Pan zasjajio i progledao svojim trećim okom. Ova karta je sada obeležje boga visova, ali i šumskog boga, čije je obeležje kaducej (sa krilatom kuglom na vrhu koja sjaji iznad glava dveju zmija), koji je već Levi uveo u figuru Bafometa. Dakle, od Levija preko Krolija imamo kaducej umesto mača bez balčaka koji marseljski Đavo drži u ruci. Inače, kaducej sa krilatom kuglom na vrhu je u Krolijevom špilu prisutan i na kartama Mag i Luda.
Marseljski špil 

Elifas Levi ovu kartu nije smatrao oličenjem neprijatelja Boga i Čoveka, već ju je nazvao panteističkom i magijskom slikom Apsoluta te je skicirao u obliku Bafometa. Menli Palmer Hol je u ovoj karti video simbol magijskih moći astralne svetlosti, ili univerzalnog ogledala u kojem se božanske sile odražavaju u obrnutom, odnosno infernalnom stanju. Zlatna zora misteriju ove karte naziva Gospodom Kapija materije, Dete sila vremena. Dakle, pitanje je gledišta hoće li Đavo iz tarota za nas biti neko mistično i ezoterijsko svojstvo ili simbol Satane, zloduha. Jedno od imena ove karte je Raptor Perditorum, odnosno Hvatač izgubljenih. Oni koji su izgubljeni, dakle, pripadaju njemu. Srednjovekovne predstave o Luciferu / Satani upravo odgovaraju prikazu ove karte. U klasičnim špilovima Đavo je prikazan kao androgina himera čije je telo sačinjeno od delova koji pripadaju raznim životinjama, s tom razlikom što đavo nema ljudsku nego životinjsku glavu.

Kod Krolija petnaesti ključ tarota ukazuje na spiralnu silu, kreativnu energiju, ali je svojstvo ove karte takođe sirova moć. Vidimo uzvišenog jarca, moćni falus itd. To je moć koja materijalizuje, koja manipuliše astralnim svetlom. Elifas Levi je u ovoj arkani prepoznao Bafometa čija je desna ruka podignuta i ukazuje na nebo, dok je leva uperena ka zemlji. To je simbolizam formule E pluribus unum (Iz mnoštva jedno), odnosno Solve et Coagula (širenje i skupljanje). Pluribus, solve, jeste načelo ekstrovertnosti, načelo rasta, budući da širi i rasteže magijski lanac. Načelo Bafometove leve ruke je unum, coagula, sažimanje, ujednačavanje, unifikacija, sabijanje, skupljanje, koncentrisanje, fokusiranje. Levom rukom figura postiže svoje utemeljenje, uzemljenje, centriranost, dok desnom stalno održava kružnu ili spiralnu inicijativu. To je Saturn koji jede svoju decu, ali sa druge strane, kao Velika Majka neprekidno ih rađa. Osim Bafometa i Saturna, u ovoj karti prepoznajemo i Tifona, Pana, Seta, hrišćanskog Satanu / Lucifera itd. Za Krolija, između ostalog, arkana Đavo predstavlja zenit, vrhunac nekog procesa, obreda, dok Elifas Levi nju karakteriše i kao simbol crne magije. Zapravo, reč je načelno o obrednom simbolizmu.
Keri Jejl Viskonti Sfora špil

Seli Nikols primećuje da lik Đavola u tarotu ima apsurdnu nagomilanost ekstremiteta: rogove jelena, zverinje kandže, krila slepog miša, a uz to ima očigledna muška i ženska telesna svojstva. Kod njega je sve izopačeno, pa tako, u Marseljskom špilu, Đavo nosi mač bez balčaka, i to u levoj ruci. Njegova krila slepog miša pridodaju mu onu zlokobnu atmosferu, budući da je slepi miš vezan za noć i tamu, nešto opako i prokleto. Svojstvo slepog miša da visi naglavačke jeste nešto što, po logici stvari, povezuje Đavola i Obešenog. Međutim, kako naglašava Nikols, nije Đavo tarota potpuno odvratan i odbojan. On ima par zlatnih rogova sa parošcima, a što je simbol božanske energije. U Krolijevoj verziji ove karte ti su rogovi dodatno naglašeni i prikazani u spiralnom obliku. Načelno, dizajn ove karte podseća na kartu Papa, s tom razlikom što su dva sporedna lika kod Pape okrenuti ka njemu kao izvoru autoriteta, dok su dva manja ljudolika demona, privezana za đavolji tron, licem okrenuti ka posmatraču. Papa sedi na tronu, a Đavo stoji na nekoj vrsti nakovnja. Papin znak je blagoslov, dok je Đavolji znak dlan sa raširenim prstima što ukazuje na pentagram. Kod Vejta je obrnuti pentagram posađen na Đavolovo čelo. U Keri Jejl Viskonti Sforca špilu Đavo je prikazan kako sedi na zlatnom postolju za koji su privezana dva lika sa roščićima, muški i ženski. Gornji deo njegovog grotesknog tela je zelen a donji crvenkast. Ima plava krila a glava mu je demonska sa nekoliko pari rogova. Levu ruku podiže u pozdrav – svi prsti su ispravljeni, ali se palac vidno razdvaja pod uglom od devedeset stepeni. U desnoj ruci drži štap na čijem se vrhu nalazi ispruženi dlan istovetan njegovom. U Vivilu, Đavo je prikazan kako juri, s desna na levo, iz usta mu suklja plamen, ima rogove i krila i mnoštvo lica po tele, a ima i dugačak rep. To su sve varijante srednjovekovnih prikaza đavola, od Dantea do Vejta (sa iznimkom Vilijema Blejka, ali i dalje u tom duhu), sve dok Kroli nije napravio iskorak ne u estetici koliko u ulozi i samoj njegovoj prirodi.
Krolijev špil

Ronald Deker povezuje Đavola sa Saturnom, što zapravo jeste atribucija Zlatne zore, s tim što je u tom slučaju Đavo slika zodijačkog znaka Jarca. Po Pikatriksu, obredne ponude Saturnu uključuju slepe miševe i crne koze, a obe ove životinje, kao Saturnove, prisutne su u anatomiji marseljskog Đavola. U vezi Đavola i Saturna možemo pronaći i ezoterijske uzroke antisemitizma. Jung na jednom mestu[3] navodi jevrejskog mudraca Don Isaka Abarbanela (1417-1508), koji je zapisao da Mesiju možemo očekivati u toku konjukcije Saturna i Jupitera u Ribama. Jung tom prilikom navodi još neke jevrejske učenjake, ali je suština pomenuti, kako Jung objašnjava, da je Saturn zvezda Izraela a da je Jupiter kralj pravde. Otud njihova konjukcija u Ribama deluje kao idealan spoj koji povezuje duh Izraela sa pravdom i mesijanskim poslanjem. Problem je što mnogi hrišćani u jevrejskom Mesiji vide Antihrista. Saturn je, shodno tom gledištu, zvezda Satane, odnosno Lucifera, bez obzira što je Venera zapravo zvezda Lucifera. Ukoliko Đavola povežemo sa Saturnom, a Saturn sa Izraelom, onda je tautologija jasna. Saturn je astrološki malefik i ranije je opisivan kao sedište đavola. On često poseduje lavlje lice, baš kao i Jadalbaot, gnostički demijurg i vrhovni arhont.

Magarac je Saturnova životinja, a Jung pominje da je ta životinja bila u ulozi teramorfa jevrejskog boga. Osim toga, magarac je bio i jedan od oblika Tifona, odnosno mračnog egipatskog boga Seta. Tu nalazimo poreklo shvatanja koje povlači paralelu između Jahvea, Saturna, Jadalbaota, Tifona, Seta, odnosno Satane. Međutim, moramo biti oprezni u izvlačenju zaključaka, budući da u ikonografiji Hrist i Lucifer imaju mnogo toga zajedničkog. Naposletku, nije li Hrist ušao u Jerusalim jašući upravo na magarcu? Osim toga, Hrist i Đavo dele još neke zajedničke simbole, a to su lav, zmija, ptica, gavran, orao, riba, ugaoni kamen. Jung ističe da Jutarnja zvezda, Zornjača, tj stella matutina, jednako označava i Hrista i Lucifera. Otud arkana Đavola u tarotu isto tako može predstavljati i Boga, odnosno bogočoveka u obliku himere. Ono ljudsko u njemu je domen čoveka dok životinjsko označava ono božansko. Hrist je tako dvostruk jer s jednog aspekta on kao duh silazi s neba a drugog kao telo izrasta iz Haosa. Hrist je vaskrsao put neba, ali je takođe silazio u podzemlje. Nije li otud možda Đavo tarota (Bafomet) htonski Hrist? Jung, recimo, ističe da su ponekad Horus Stariji i Set prikazivani kao jedno telo sa dve glave.[4] Jung astrološku situaciju tog trenutka povezuje sa Horusom i Setom čiji mit na izvestan način, kako on kaže, prefigurira dramu hrišćanskog mita.[5] Jung dalje navodi da je u mnogim mitologijama oblast severa, a posebno sazvežđe Veliki medved, sedište zlih sila, ali i božanstava. Setimo se da je i Jezekiljeva vizija boga dolazila sa severa. To sazvežđe je bilo povezano i sa bogom Setom, ali su takođe u njemu obitavala i četiri Horusova sina itd.
m Vejtov špil

Naposletku, ukazao bih na još jednu poveznicu tarotskog Đavola sa sadržajem jevrejske mitologije, a to je arhidemon Azazel. Pre pojave jahvizma, Azazel je bio pustinjsko božanstvo, upravo nalik egipatskom Setu. Životinja koja se povezuje sa Azazelom je jarac, što je jedna od đavolskih životinja. U bibliji čitamo da je Bog naložio Aronu, Mojsijevom bratu, da jednom godišnje, prilikom svetkovine Dana pomirenja, žrtvuje jednog junca i jednog jarca (Treća Mojsijeva, tj Levitska, 16). Junac je posvećen božanstvu Izraela a jarac Azazelu. Uloga žrtvenog jarca jeste da ponese na sebe sva sagrešenja jevrejskog naroda. U tom smislu Azazelu se upućuje sve ono čega bi Izraelci hteli da se oslobode, sve ono što oni smatraju lošim i negativnim. Tako je formiran demonski egregor koji nosi ime nekadašnjeg božanstva koga je poštovao isti taj narod. Poznato je da su nekada Jevreji prinosili žrtve božanstvima čiji su simboli bili koze i jarci. Bogovima nazvanim Šedim (množina), a što bi u jednini moglo biti nalik Šetu, Šejtanu ili Setu, predjahveovski i nejahveovski Jevreji žrtvovali su čak i decu, što ukazuje na kult plodnosti. U svakom slučaju, postojanje negativnog boga, odnosno arhidemona poput Azazela, od važnosti je za uravnotežavanje religijske doktrine budući da se i njemu, kao i Jahveu, prinose žrtve. Promenio se samo kontekst azazelovske žrtve. Azazela i Šedim takođe možemo smatrati i kumirima, a to su figurice koje su na drevnom Bliskom istoku korišćene kao magijska sredstva proricanja. To su glave koje govore, a takva glava je upravo ona jarčeva koja često krasi satanske predstave. Otud imamo niz: kamen – glava – jarac – đavo, što nas navodi na zaključak da lik Đavola predstavlja ono što se u bibliji nazivalo idolom, a što danas poznajemo kao magijski fetiš. Konkretnije, Đavo je karikirani oblik drevne religije povezan sa proricanjem, astrologijom i obožavanjem zvezda. I za sam kraj ovog pasusa, podsetimo se da je pečat Saturna, odnosno linija koja povezuje sve brojeve u magijskom kvadratu (3 x 3) posvećenom toj planeti istovetan sigilu Azazela.

Isto tako ne možemo a ne primetiti zapanjujuću sličnost Đavola tarota i Levijevog Bafometa sa drevnim mesopotamskim demonom Pazuzuom, kraljem vazdušnih demona, sinom boga sveg zla Hanbija i bratom strašnog Humbabe kojeg su ubili Gilgameš i Enkidu. Pazuzu je često prikazivan u himeričnom obliku sa ljudskim telom, dva para krila, škorpijinim repom i glavom lava ili psa. Poistovećivan je sa jugozapadnim vetrom koji donosi oluje i suše. U demonskoj perspektivi, kuća Jarca predstavlja Kuću zle sudbine i sve vrste nesreća.
Pazuzu


[1] „Ovaj đavo, slika grubosti materije naspram duhovnosti, jeste hijeroglif prve mineralne supstance... to jest naš kamen temeljac i prvi blok na kojem počiva celo Delo.... Međutim, tu se radi o onoj materiji mudraca, koju neznalice smatraju za prostu i preziru je, a koja jedina daje nebesku vodu, našu prvu živu i veliki alkaest.“ Fulkaneli, Alhemijska boravišta, tom II, Službeni glasnik, Beograd, 2009, str 92.
[2] U Prvoj Korinćanima 10:4 piše: „I svi su pili isto duhovno piće. Jer su pili iz duhovne stene koja ih je pratila, a ta stena je bila Hristos.“ Isto tako i u Prva Petrova 2:4: „Dolazeći k njemu kao živom kamenu, koji su, doduše, ljudi odbacili, ali je u Božjim očima izabran i dragocen.“
[3] Karl Gustav Jung, Aion, Atos, Beograd, 1996, str 74.
[4] „Nasuprot Saturnu je Jupiter, blagotvorna zvezda. Po iranskom shvatanju Jupiter znači život, a Saturn smrt. Konjukcija Jupiter – Saturn znači dakle sjedinjenje ekstremnih suprotnosti. Ova čuvena konjukcija, odigrala se u godini 7. pre Hrista ne manje nego tri puta u znaku Riba. Najveće približavanje usledilo je 29. maja anno -7, i ono je iznosilo 0,21’, to jest, manje, dakle, od polovine širine punog Meseca... Osim toga, ona se odigrala heliocentrično u blizini ekvinocijalne tačke koja je tada ležala između Ovna i Riba, dakle između vatre i vode.“ Jung, isto, str 75-76.
[5] „Planeta Merkur pripada Setu, što je zanimljivo s obzirom na tradiciju o poreklu hriščanstva u konjukciji Jupitera sa Merkurom. U Novom carstvu (19. dinastija) Set se pojavljuje u delti kao Suteh. U novoj prestonici koju je sagradio Ramzes II jedna oblast biva posvećena Amonu, a druga Sutehu. Ovde su navodno Jevreji radili kao robovi.“ Jung, isto, str 76.