NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige Ideologija tarota
Karta Đavo nosi broj petnaest, koji po Leviju,
predstavlja broj antagonizma i sveobuhvatnosti. Simbolički, Đavo je
kamen.[1] Taj kamen u svom
neobrađenom obliku, kao početna materija, sirovina, nečista i gruba,
predstavljena je ovom kartom. Sudbina
đavola je da postane ugaoni kamen Crkve, što je jedna u nizu od sličnosti koje
dele Satana i Hrist.[2] Kroli je Đavola skinuo sa petnaeste
arkane i umesto njega tu smestio rogatog jarca, boga Pana sa otvorenim trećim
okom. Kod Krolija Đavo, tj Bafomet, sada sedi na svom tronu na karti Eon
(preimenovana karta Sud) u obličju Horusa, odnosno Ra-Hoor-Khuita, u punoći svoje moći
i sjaja. Kroli je tako đavola proglasio bogom te iz perspektive stare
doktrine proglašen satanistom i najgorim čovekom na svetu. Zapravo, Kroli je
oslobodio energiju koja je bila bacana u fantoma zvanog Đavo. On je
rehabilitovao Saturnovog Jarca jer je iz petnaestog ključa oterao Mesec i
đavola (mislim na dve mesečeve faze prikazane u amblemu Bafometa Elifasa
Levija). Ključ Đavo je kao Pan zasjajio i progledao svojim trećim okom. Ova
karta je sada obeležje boga visova, ali i šumskog boga, čije je obeležje
kaducej (sa krilatom kuglom na vrhu koja sjaji iznad glava dveju zmija), koji
je već Levi uveo u figuru Bafometa. Dakle, od Levija preko
Krolija imamo kaducej umesto mača bez balčaka koji marseljski
Đavo drži u ruci. Inače, kaducej sa krilatom kuglom na vrhu je u Krolijevom
špilu prisutan i na kartama Mag i Luda.
Elifas Levi ovu kartu nije smatrao oličenjem
neprijatelja Boga i Čoveka, već ju je nazvao panteističkom i magijskom slikom
Apsoluta te je skicirao u obliku Bafometa. Menli Palmer Hol je u ovoj karti
video simbol magijskih moći astralne svetlosti, ili univerzalnog ogledala u
kojem se božanske sile odražavaju u obrnutom, odnosno infernalnom stanju. Zlatna
zora misteriju ove karte naziva Gospodom Kapija materije, Dete sila
vremena. Dakle, pitanje je gledišta hoće li Đavo iz tarota za nas biti neko
mistično i ezoterijsko svojstvo ili simbol Satane, zloduha. Jedno od imena ove
karte je Raptor Perditorum, odnosno Hvatač izgubljenih. Oni koji
su izgubljeni, dakle, pripadaju njemu. Srednjovekovne predstave o Luciferu /
Satani upravo odgovaraju prikazu ove karte. U klasičnim špilovima Đavo je
prikazan kao androgina himera čije je telo sačinjeno od delova koji pripadaju
raznim životinjama, s tom razlikom što đavo nema ljudsku nego životinjsku
glavu.
Kod Krolija petnaesti ključ tarota ukazuje na
spiralnu silu, kreativnu energiju, ali je svojstvo ove karte takođe sirova moć.
Vidimo uzvišenog jarca, moćni falus itd. To je moć koja materijalizuje, koja
manipuliše astralnim svetlom. Elifas Levi je u ovoj arkani prepoznao Bafometa
čija je desna ruka podignuta i ukazuje na nebo, dok je leva uperena ka zemlji.
To je simbolizam formule E pluribus unum (Iz mnoštva jedno), odnosno Solve
et Coagula (širenje i skupljanje). Pluribus, solve, jeste načelo
ekstrovertnosti, načelo rasta, budući da širi i rasteže magijski lanac. Načelo
Bafometove leve ruke je unum, coagula, sažimanje, ujednačavanje, unifikacija,
sabijanje, skupljanje, koncentrisanje, fokusiranje. Levom rukom figura postiže
svoje utemeljenje, uzemljenje, centriranost, dok desnom stalno održava kružnu
ili spiralnu inicijativu. To je Saturn koji jede svoju decu, ali sa druge
strane, kao Velika Majka neprekidno ih rađa. Osim Bafometa i Saturna, u ovoj
karti prepoznajemo i Tifona, Pana, Seta, hrišćanskog Satanu / Lucifera itd. Za
Krolija, između ostalog, arkana Đavo predstavlja zenit, vrhunac nekog procesa,
obreda, dok Elifas Levi nju karakteriše i kao simbol crne magije. Zapravo, reč
je načelno o obrednom simbolizmu.
Seli Nikols primećuje da lik Đavola u tarotu ima
apsurdnu nagomilanost ekstremiteta: rogove jelena, zverinje kandže, krila
slepog miša, a uz to ima očigledna muška i ženska telesna svojstva. Kod njega
je sve izopačeno, pa tako, u Marseljskom špilu, Đavo nosi mač bez balčaka, i to
u levoj ruci. Njegova krila slepog miša pridodaju mu onu zlokobnu atmosferu,
budući da je slepi miš vezan za noć i tamu, nešto opako i prokleto. Svojstvo
slepog miša da visi naglavačke jeste nešto što, po logici stvari, povezuje
Đavola i Obešenog. Međutim, kako naglašava Nikols, nije Đavo tarota potpuno
odvratan i odbojan. On ima par zlatnih rogova sa parošcima, a što je simbol božanske
energije. U Krolijevoj verziji ove karte ti su rogovi dodatno naglašeni i
prikazani u spiralnom obliku. Načelno, dizajn ove karte podseća na kartu Papa,
s tom razlikom što su dva sporedna lika kod Pape okrenuti ka njemu kao izvoru
autoriteta, dok su dva manja ljudolika demona, privezana za đavolji tron, licem
okrenuti ka posmatraču. Papa sedi na tronu, a Đavo stoji na nekoj vrsti
nakovnja. Papin znak je blagoslov, dok je Đavolji znak dlan sa raširenim
prstima što ukazuje na pentagram. Kod Vejta je obrnuti pentagram posađen na Đavolovo
čelo. U Keri Jejl Viskonti Sforca špilu Đavo je prikazan kako sedi na zlatnom
postolju za koji su privezana dva lika sa roščićima, muški i ženski. Gornji deo
njegovog grotesknog tela je zelen a donji crvenkast. Ima plava krila a glava mu
je demonska sa nekoliko pari rogova. Levu ruku podiže u pozdrav – svi prsti su
ispravljeni, ali se palac vidno razdvaja pod uglom od devedeset stepeni. U
desnoj ruci drži štap na čijem se vrhu nalazi ispruženi dlan istovetan
njegovom. U Vivilu, Đavo je prikazan kako juri, s desna na levo, iz usta mu suklja
plamen, ima rogove i krila i mnoštvo lica po tele, a ima i dugačak rep. To su
sve varijante srednjovekovnih prikaza đavola, od Dantea do Vejta (sa iznimkom
Vilijema Blejka, ali i dalje u tom duhu), sve dok Kroli nije napravio iskorak
ne u estetici koliko u ulozi i samoj njegovoj prirodi.
Ronald Deker povezuje Đavola sa Saturnom, što
zapravo jeste atribucija Zlatne zore, s tim što je u tom slučaju Đavo slika
zodijačkog znaka Jarca. Po Pikatriksu, obredne ponude Saturnu uključuju
slepe miševe i crne koze, a obe ove životinje, kao Saturnove, prisutne su u
anatomiji marseljskog Đavola. U vezi Đavola i Saturna možemo pronaći i
ezoterijske uzroke antisemitizma. Jung na jednom mestu[3] navodi jevrejskog mudraca Don
Isaka Abarbanela (1417-1508), koji je zapisao da Mesiju možemo očekivati u toku
konjukcije Saturna i Jupitera u Ribama. Jung tom prilikom navodi još neke jevrejske
učenjake, ali je suština pomenuti, kako Jung objašnjava, da je Saturn zvezda
Izraela a da je Jupiter kralj pravde. Otud njihova konjukcija u Ribama deluje
kao idealan spoj koji povezuje duh Izraela sa pravdom i mesijanskim poslanjem.
Problem je što mnogi hrišćani u jevrejskom Mesiji vide Antihrista. Saturn je,
shodno tom gledištu, zvezda Satane, odnosno Lucifera, bez obzira što je Venera
zapravo zvezda Lucifera. Ukoliko Đavola povežemo sa Saturnom, a Saturn sa
Izraelom, onda je tautologija jasna. Saturn je astrološki malefik i ranije je
opisivan kao sedište đavola. On često poseduje lavlje lice, baš kao i Jadalbaot,
gnostički demijurg i vrhovni arhont.
Magarac je Saturnova životinja, a Jung pominje da
je ta životinja bila u ulozi teramorfa jevrejskog boga. Osim toga, magarac je
bio i jedan od oblika Tifona, odnosno mračnog egipatskog boga Seta. Tu nalazimo
poreklo shvatanja koje povlači paralelu između Jahvea, Saturna, Jadalbaota, Tifona,
Seta, odnosno Satane. Međutim, moramo biti oprezni u izvlačenju zaključaka, budući
da u ikonografiji Hrist i Lucifer imaju mnogo toga zajedničkog. Naposletku,
nije li Hrist ušao u Jerusalim jašući upravo na magarcu? Osim toga, Hrist i
Đavo dele još neke zajedničke simbole, a to su lav, zmija, ptica, gavran, orao,
riba, ugaoni kamen. Jung ističe da Jutarnja zvezda, Zornjača, tj stella
matutina, jednako označava i Hrista i Lucifera. Otud arkana Đavola u tarotu
isto tako može predstavljati i Boga, odnosno bogočoveka u obliku himere. Ono
ljudsko u njemu je domen čoveka dok životinjsko označava ono božansko. Hrist je
tako dvostruk jer s jednog aspekta on kao duh silazi s neba a drugog kao telo
izrasta iz Haosa. Hrist je vaskrsao put neba, ali je takođe silazio u
podzemlje. Nije li otud možda Đavo tarota (Bafomet) htonski Hrist? Jung, recimo, ističe da su ponekad
Horus Stariji i Set prikazivani kao jedno telo sa dve glave.[4] Jung astrološku situaciju
tog trenutka povezuje sa Horusom i Setom čiji mit na izvestan način, kako on
kaže, prefigurira dramu hrišćanskog mita.[5] Jung dalje navodi da je u
mnogim mitologijama oblast severa, a posebno sazvežđe Veliki medved, sedište
zlih sila, ali i božanstava. Setimo se da je i Jezekiljeva
vizija boga dolazila sa severa. To sazvežđe je bilo povezano i sa bogom Setom,
ali su takođe u njemu obitavala i četiri Horusova sina itd.
Naposletku, ukazao bih na još jednu poveznicu
tarotskog Đavola sa sadržajem jevrejske mitologije, a to je arhidemon Azazel. Pre
pojave jahvizma, Azazel je bio pustinjsko božanstvo, upravo nalik egipatskom
Setu. Životinja koja se povezuje sa Azazelom je jarac, što je jedna od đavolskih
životinja. U bibliji čitamo da je Bog naložio Aronu, Mojsijevom bratu, da
jednom godišnje, prilikom svetkovine Dana pomirenja, žrtvuje jednog junca i
jednog jarca (Treća Mojsijeva, tj Levitska, 16). Junac je
posvećen božanstvu Izraela a jarac Azazelu. Uloga žrtvenog jarca jeste da ponese
na sebe sva sagrešenja jevrejskog naroda. U tom smislu Azazelu se upućuje sve
ono čega bi Izraelci hteli da se oslobode, sve ono što oni smatraju lošim i
negativnim. Tako je formiran demonski egregor koji nosi ime nekadašnjeg
božanstva koga je poštovao isti taj narod. Poznato je da su nekada Jevreji
prinosili žrtve božanstvima čiji su simboli bili koze i jarci. Bogovima
nazvanim Šedim (množina), a što bi u jednini moglo biti nalik Šetu, Šejtanu ili
Setu, predjahveovski i nejahveovski Jevreji žrtvovali su čak i decu, što
ukazuje na kult plodnosti. U svakom slučaju, postojanje negativnog boga,
odnosno arhidemona poput Azazela, od važnosti je za uravnotežavanje religijske
doktrine budući da se i njemu, kao i Jahveu, prinose žrtve. Promenio se samo
kontekst azazelovske žrtve. Azazela i Šedim takođe možemo smatrati i kumirima,
a to su figurice koje su na drevnom Bliskom istoku korišćene kao magijska
sredstva proricanja. To su glave koje govore, a takva glava je upravo
ona jarčeva koja često krasi satanske predstave. Otud imamo niz: kamen – glava –
jarac – đavo, što nas navodi na zaključak da lik Đavola predstavlja ono što se
u bibliji nazivalo idolom, a što danas poznajemo kao magijski fetiš. Konkretnije,
Đavo je karikirani oblik drevne religije povezan sa proricanjem, astrologijom i
obožavanjem zvezda. I za sam kraj ovog pasusa, podsetimo se da je pečat
Saturna, odnosno linija koja povezuje sve brojeve u magijskom kvadratu (3 x 3)
posvećenom toj planeti istovetan sigilu Azazela.
Isto tako ne možemo a ne
primetiti zapanjujuću sličnost Đavola tarota i Levijevog Bafometa sa drevnim
mesopotamskim demonom Pazuzuom, kraljem vazdušnih demona, sinom boga sveg zla
Hanbija i bratom strašnog Humbabe kojeg su ubili Gilgameš i Enkidu. Pazuzu je
često prikazivan u himeričnom obliku sa ljudskim telom, dva para krila,
škorpijinim repom i glavom lava ili psa. Poistovećivan je sa jugozapadnim
vetrom koji donosi oluje i suše. U demonskoj perspektivi, kuća Jarca
predstavlja Kuću zle sudbine i sve vrste nesreća.
[1] „Ovaj đavo, slika
grubosti materije naspram duhovnosti, jeste hijeroglif prve mineralne
supstance... to jest naš kamen temeljac i prvi blok na kojem počiva celo
Delo.... Međutim, tu se radi o onoj materiji mudraca, koju neznalice
smatraju za prostu i preziru je, a koja jedina daje nebesku vodu, našu
prvu živu i veliki alkaest.“ Fulkaneli, Alhemijska
boravišta, tom II, Službeni glasnik, Beograd, 2009, str 92.
[2] U Prvoj
Korinćanima 10:4 piše: „I svi su pili isto duhovno piće. Jer su pili iz
duhovne stene koja ih je pratila, a ta stena je bila Hristos.“ Isto tako i u Prva
Petrova 2:4: „Dolazeći k njemu kao živom kamenu, koji su, doduše, ljudi
odbacili, ali je u Božjim očima izabran i dragocen.“
[3] Karl Gustav Jung, Aion,
Atos, Beograd, 1996, str 74.
[4] „Nasuprot Saturnu je
Jupiter, blagotvorna zvezda. Po iranskom shvatanju Jupiter znači život, a
Saturn smrt. Konjukcija Jupiter – Saturn znači dakle sjedinjenje ekstremnih
suprotnosti. Ova čuvena konjukcija, odigrala se u godini 7. pre Hrista ne
manje nego tri puta u znaku Riba. Najveće približavanje usledilo je 29. maja
anno -7, i ono je iznosilo 0,21’, to jest, manje, dakle, od polovine širine
punog Meseca... Osim toga, ona se odigrala heliocentrično u blizini
ekvinocijalne tačke koja je tada ležala između Ovna i Riba, dakle između vatre
i vode.“ Jung, isto, str 75-76.
[5] „Planeta Merkur
pripada Setu, što je zanimljivo s obzirom na tradiciju o poreklu hriščanstva u
konjukciji Jupitera sa Merkurom. U Novom carstvu (19. dinastija) Set se
pojavljuje u delti kao Suteh. U novoj prestonici koju je sagradio Ramzes II
jedna oblast biva posvećena Amonu, a druga Sutehu. Ovde su navodno Jevreji
radili kao robovi.“ Jung, isto, str 76.