Thursday, June 30, 2022

Moral i kodeks


NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

„Sve dok je bivstvo jedno, propis, zakon nije neophodan; nije potrebna dobrota; nisu potrebni sveci... Kada su, pak, stigli sveci i doneli dobro i zakon, doneli su i razlikovanje. Jedinstvo je nestalo. Bivstva su se raspršila na dobro i zlo, na sever i jug, na istok i zapad. A zajedno s granicama doneto je Ja... jedinstvo bivstva se razbilo u paramparčad. To su sve grehovi svetaca. Greh morala. Greh granica. Greh Ja.“ Bela Hamvaš, Scientia Sacra
Magija je (prethodivši religiji), stupanjem na scenu i iniciranjem opštenja i saradnje sa određenim „spiritualnim” ili suptilnim entitetima i bićima, osim mnogih dobrih stvari za čovečanstvo, otvorila put vlasti neljudskih sila, koje su, hraneći se ljudskom energijom i svešću, izrasli u bogove i Boga. To su one sile koje su ljudski um punile raznim parazitskim idejama i čiji su apetiti stalno rasli. Ono što je svim bogovima zajedničko, bili oni dobri, zli ili ambivalentni, jeste da na ovaj ili onaj način, pre ili kasnije, posredno ili neposredno, zahtevaju ljudske žrtve. Ako im se ljudsko biće ne žrtvuje milom, ritualno, posvećeno, oni će tu žrtvu uzeti silom, kada se za to ukaže prilika. Njihova naklonost se, između ostalog, kupuje i krvlju. Dakle, bavljenje duhovnim trebalo bi da podrazumeva spremnost onoga ko kroči tom stazom na prinošenje određenih ljudskih žrtava: ili će žrtvovati sebe, ili će umesto sebe poturiti druge. Bogovi u tom slučaju ne prave nikakvu razliku. Oni su krvožedne uzvišene zveri, a većina ljudi koja se bavi duhovnošću, makar bili bezazleni kao golubovi, mole se i služe ta čudovišta. Prirodno je onda da psi liče na svoje gospodare. Naravno, neki povučeni meditant ili mistik bi ovakvom stavu mogao štošta zameriti, ali ono što je i meni i njemu jasno jeste nepredvidivost ispoljavanja podizanja svesti. Iz toga se mogu izvući razni zaključci. Uostalom, i najizolovaniji čovek na neki način jeste deo nekakve zajednice.

Osnovna načela po kojima se odvija proces socijalizacije vode poreklo od nekog božanstva, imaju magijski i religijski koren, a što omogućava vlast nekog boga (ili bogova) nad datom zajednicom, čak i onda kada je taj bog izašao iz masovne kultne mode ili upotrebe. Pritom nije važno funkcioniše li ta zajednica u skladu sa objavljenim ili ustanovljenim načelima i zakonima datog božanstva; važno je da se ona kreće tom linijom makar smer bio suprotan. Povodom poslednje tvrdnje mogu istaći da je istorija puna primera kako se kanoni, dogme, pravila, norme i tabui ukidaju, redefinišu, kreativno tumače, elegantno zaobilaze ili grubo krše zbog moći, položaja, bogatstva, ali i zbog ljubavi, požude, zavisti, mržnje, gneva, pohlepe, saosećanja, iz straha te naposletku iz obične gluposti. To samo govori kako kolektivna načela, u znatnoj meri predstavljaju referentne tačke ili odrednice samozavaravanja, odnosno manipulacije. Neko u njih iskreno veruje, dok ih drugi koriste zarad ostvarivanja kakvog sebičnog interesa. Ovi koji ih lukavo (i uspešno) koriste, jesu uglavnom oni koji imaju nekakvu moć, a što ne amnestira one nemoćne. Smisao društvenih rituala je posve izgubljen. Kada se ustanove isprazne od sadržaja ostaje vidljiva gola moć. 

Moralni principi, norme, predrasude i tabui, putem socijalizacije bivaju nametnuti novim pokoljenjima koja u njihovom donošenju i stvaranju nisu ni učestvovala niti ih je iko išta pitao povodom toga. Zašto bi se onda oni pokoravali i ravnali po nekim normama i načelima, šemama, običajima i odnosima koje su ustanovila i prenela prethodna pokoljenja? Verovatno zato što na prvi pogled nemaju izbora, ali oni upravo zbog toga imaju pravo na sopstveni izbor. Imaju pravo na pobunu, diskreciono pravo na revoluciju. Čak i da neka generacija odluči da zakine budućnost potonjim pokolenjima (da ukine ljudski rod), ona na to ima pravo jer buduće generacije u tom trenutku ne postoje. Isto tako svaka generacija ima pravo da se ogreši o prethodna pokoljenja, da raskine sa njihovom tradicijom i identitetom, jer ovih nema da ih u tome spreče. Drugim rečima, barem teoretski, svaka generacija ima mogućnost za sopstveni plebiscit i konsenzus.

Svaka generacija, dakle, ima mogućnost (i pravo) na abortus te da stavi tačku na sebe i na kontinuitet ljudskog roda ukoliko to smatra svrsishodnim. Uostalom, zašto je tako teško prihvatiti kraj čovečanstva, naročito ukoliko je to rezultat svesne ljudske odluke (pritom je veliko pitanje da li je jedan takav kolektivni konsenzus uopšte moguć)? Zašto ono mora postojati? Ubiti sebe ili sačekati prirodnu smrt? Uništiti čovečanstvo ili ostaviti da ono samo dođe do svog prirodnog kraja? To su lažne dileme. Izbor smrti nije uvek katastrofalan niti je smrtonosan. Nekad je bolje umreti po cenu koju smo sami odredili nego živeti po svaku cenu. Bar su Isus, Sokrat i Žak de Molaj to svojim izborom potvrdili. Ako nastavak života znači propadanje, radije ću umreti. Ako je smrt propast, boriću se za život. Valja biti mudar pa proceniti kada je smrt dobra a kada je to život. Život i smrt su kao konstante apsolutne ali je njihova vrednost promenljiva, pa varira od slučaja do slučaja i od trenutka do trenutka.

Ako bi me neko pitao šta je to kriminal, rekao bih da je kriminal kada se nešto čini bez dozvole ili protiv interesa kriminalaca koji čine neku trenutnu vlast. Isto to važi i za pitanje šta su to predrasude. To je sve ono što se kosi sa vladajućim predrasudama. Zaključak je da nema opšteprihvaćenog (tzv zdravorazumskog) shvatanja, uverenja, popularnog suda, a da nije reč o nekoj vrsti predrasude. Povodom toga relevantno je pitanje koja predrasuda sa sobom nosi više, odnosno manje štete. Ljudi nisu u dovoljnoj meri razumni da bi donosili objektivne sudove, ali su u dovoljnoj meri podložni strastima, neznanju, lenjosti, nedostatku volje, smisla i ciljeva, da su zato sposobni da stvaraju i slede pseudoracionalne (pseudologičke i pseudoobjektivne) opšteprihvaćene i opšteprihvatljive zaključke.

Predrasuda po kojoj je normalno da žene budu pokorne muškarcima i adekvatno tome tretirane kao deo njihove imovine, utemeljena je na višem, moralnom nivou, poreklom iz teološke sfere po kojoj žena nastaje iz muškarčevog rebra. Zato je ona, spram muškarca, inferiorno biće. Na predočenoj predrasudi izgrađen je čitav sistem društvenih odnosa koji datu predrasudu stavlja u funkciju opšteg društvenog interesa. Naposletku, ta predrasuda potiče direktno od muškog Boga (njegovih sveštenika i proroka), od čije strane je i instrumentalizovana kao oruđe nečijeg interesa (interesa elite materijalne i duhovne moći). Ovo je samo jedan primer koji ipak daje prostora za otvaranje sledećeg pitanja: nije li društvena moralna norma i principijelnost utemeljena na idealu, odnosno vrlini pravednosti i pravde, uvek i svugde podložna, u većoj ili manjoj meri, praktičnom izopačenju u kod nepravde i manipulacije? Vidimo kako su moralna načela deo opsežnog instrumentarija bogova i vlastodržaca. Takvo stanje stvari je prirodno, mada ne i pravedno, što opet ukazuje kako Pravda nije od ovoga sveta, pa shodno tome nije prirodna, odnosno nije u skladu sa prirodom ovoga sveta. Principi i moralne norme obavezuju sužnje, robove Božje, sluge, podanike kraljeva-bogova i hijerokrata, ali i podanike moderne svemoćne Države, odnosno Nad-države. Ti principi i norme nikako ne važe za one koji ih donose, daruju, koji svoju privrženost tim principima i normama često uverljivo i odglume, što ne znači kako su svi vlastodršci uvek i po pravilu dvolični licemeri. Oni su jednostavno iznad, pater superiori – volšebno otporni na poroke univerzuma.

Moral je sredstvo religijskog i obrednog konsenzusa u ulozi društvene kontrole. Društvena kontrola je praktičan cilj društvene moći. Društvena moć, u cilju sopstvenog održanja, stvara i podstiče predrasude i tabue. Predrasude i tabui, iako iracionalni, uglavnom se prihvataju kao razumna, logična, normalna, ljudska, odnosno moralna gledišta. Njihova je uloga da nekako uteruju poželjni oblik normalnosti te da vlast nekog boga, ideologije i određene strukture moći učine normalnom, prirodnom, razumnom, logičnom, pravednom, božanskom, narodnom, odnosno legitimnom. Ta gledišta, oličena u predrasudama i tabuima, nemaju nikakvu utemeljenost izuzev u optici poželjnog društvenog i intimnog ponašanja i vrednovanja, što u krajnjoj liniji vodi ka duboko zaklonjenom interesu nosilaca dominantne društvene moći. Većina ljudi je zaista zainteresovana za održavanje aktuelnih predrasuda i tabua, kao i moralnih principa i normi, bez kojih je otežano funkcionisanje ravnoteže nekog društvenog i ideološkog sistema. Očigledno je da su predrasude i tabui, normalna i prirodna pojava, čak funkcionalna, te su apsolutno u skladu sa moralnim principima i normama koje su u nekom društvu uglavnom prihvaćene i dominantne. Ono što se danas žigoše kao predrasuda, kliše, tabu, jeste ono što ne odgovara vladajućem ideološkom poretku jer se kosi sa predrasudama, klišeima i tabuima na kojima je utemeljen legitimitet aktuelnog poretka.
Woodcut for Jules Michelet's 'La Sorcière' by Eugène Dété

Ako su u pravu oni koji tvrde da životinje, a kamo li biljke ili minerali, nemaju dušu, to bi onda značilo kako se svo zlo ovoga sveta nalazi u čoveku, pošto samo ljudsko biće ima dušu. U tom slučaju nema dileme da je zapravo čovek nosilac radikalnog zla. U svakom slučaju, ljudsko biće je grabljivac. U tom smislu, uloga morala jeste da neke oblike grabljivosti sankcioniše ili označi kao nemoralne, jer ukoliko bi svi grabili onako kako im to instinkt nalaže, ljudima bi bilo nemoguće da stvore složenije zajednice. Ipak, bez obzira na to, čovek je univerzalni neprijatelj svem životu, a posledično tome i sebi samom. Ne tvrdim da je čovek oduvek bio takav, ali takav je danas, ukoliko ljudsku vrstu posmatramo u njenoj celokupnosti. Kao takvo, ljudsko biće više i ne može biti životinja, s obzirom da je čudovište. Ono sebe uništava i strepi od samoga sebe. Nekada je bilo lakše verovati u đavola ili u zle duhove nego danas. Izglednije je kako će danas pre biti da odnekud iz mraka vreba manijak, davitelj, ubica, lopov, kriminalac ili terorista, nego bauk ili demon. Nosioci strave i zla više nisu demonska bića nego ljudi. Od njih se čuvamo, a ne od čudovišta ili demona. U eri humanizma i zlo se humanizovalo, ono se birokratizovalo i industrijalizovalo, kako je to lepo opisala Hana Arent u knjizi „Izvori totalitarizma“. Ma koliko apstraktno bilo, zlo nosi samo jedan lik, i to lik koji ga najbolje oslikava – lik Čoveka.

Ljudsko biće je sposobno da se oslobodi mnogih ograničenja prirode, života i sudbine. Da bi čovek uopšte bio sposoban za takvo oslobađanje, mora prethodno osvestiti i iskusiti mnoga od tih ograničenja. Nisu ona samo fizičke prirode. Osnovno ograničenje jeste ono u psihi. Ljudi imaju mogućnost da izgrade, svako za sebe, svojstveni etički kodeks, a koji bi bio u skladu sa imperativima njihove istinske volje i jasne namere. Otud čovek koji se nađe na tom putu mora biti spreman da preuzme potpunu odgovornost za svaki svoj čin, svaku misao, osećaj, odnosno za svoju sudbinu i u tome istrajati. Sve što mu smeta u toj nameri mora biti uklonjeno iz njegovog života. Nevolja je u tome što tu ne postoji nekakav propisani standard ili pravilo. Ta načela nisu opšta za sve ljude, već krajnje individualna i stoga jedinstvena. U svakom slučaju, neka cena mora biti plaćena, a pritom niko ne može računati na garancije povodom svega što je uradio ili nije uradio.

Koliko god proširili granice postojanja, horizonti nepostojanja su sve dalji i dalji. Koliko god mi istražili, neistraženo nas deprimira jer se neverovatnom brzinom gomila pred nama. Horizonti su uvek obeshrabrujuće nedostižni. Nikada ta volšebna superiornost beskraja neće biti ugrožena uzoranim poljima i kreacijama ljudi. Makar sve stvoreno bilo beskrajno, ono je opet sićušno spram beskraja zjapeće praznine. Jao nama ako pritom nemamo kodeks, tada kada pred nama puknu horizonti i perspektive beskraja.

Mi možemo odlučiti kako je u interesu našeg razvoja te samoizgrađivanja, da pokoravamo ili ubijamo druge. Sve dok je u skladu sa našim usvojenim kodeksom, jedno takvo očigledno nemoralno i zločinačko ponašanje je posve moralno. Šta bi neko mogao pomisliti o tome nije naš problem, već je problem onoga ko o tome misli. Nešto je zločin samo sa ljudskog stanovišta, tj sa stanovišta kulture. Naposletku, pojam zločin jeste formulacija koju je iznedrio ljudski strah – strah od prokletstva, od osvete mrtvih, božjeg gneva, dakle strah od nečeg iracionalnog. Istodobno, ukoliko smo mi oštećena strana tada iziskujemo osvetu kao psihološko poravnanje. Međutim, ukoliko smo našu osetljivost rasprostrli suviše široko, onda će nas se ticati i zločini koji to ne bi trebalo. To su ljudski rezoni. Nasuprot tome, šta god ja činio ili ne činio, ako je to u skladu sa mojim kodeksom, izgrađenim na principima meni svojstvene nadvremenske slobode, to će pre biti u redu nego izvitopereno prenemaganje doktrinarnog moralizma bez kredita. Moja savest je u svakom slučaju čista, nemam dvoumljenja i sumnji, niti me muče prizori mojih dela, a nisam ni žalostan ili ponosan zbog toga. Ako je to šta činim u skladu sa mojim kodeksom, a što drugima može delovati zastrašujuće, odvratno, zlo, a možda i lepo, veličanstveno, ne bi trebalo da utiče na mene.

Naposletku, šta je „lični“ kodeks? Rekao bih jedan lepo uklopljen niz odluka koje besprekorno sprovodimo. Pritom, tu nije reč o odlukama koje se tiču naših svakodnevnih problema, već o odlukama čije su posledice manji utrošak naše energije i jače usredsređivanje naše pažnje prilikom suočavanja sa svakodnevnim životom, u cilju da nam ostane dovoljno za ono čemu istinski težimo. Tako dovodimo sebe u stanje da znatno više energije investiramo ka našim suštinskim ciljevima, koji su takođe obuhvaćeni našim kodeksom.

Monday, June 6, 2022

Devetka diskova u tarotu

Devetka diskova, Sola Buska špil

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige Ideologija tarota

zvezda Toliman (Bungula)
sazvežđe Kentaur
severna dubina 
vazdušni aspekt Device

Po Zlatnoj zori, astrološka atribucija Devetke diskova je, Venera u Devici, i odnosi se na drugu dekadu ovog znaka. Njen naziv je Dobitak. Među velikim arkanama to su Carica i Pustinjak. To je dobra kombinacija, jer Carica je Priroda a Pustinjak Filozof, odnosno alhemičar koji sledi, oponaša prirodu i njene puteve. Ovde je Carica izdašno nagradila marljivog Pustinjaka. Po Pikatriksu, ova dekada se odnosi na dobitak, materijalni uspeh, sticanje i gomilanje dobara, ali i na pohlepu. Predstava te ideje jeste tamnoputi muškarac ogrnut kožom koji u jednoj ruci drži busen kose a u drugoj torbu. Sazvežđe saobrazno ovoj karti je Kentaur. U mitu, kentauri su himere, ljudi-konji, primitivni, žive u pećinama, love u šumi, naoružani kamenjem i toljagama. Njihovo poreklo vezuje se za brdske šumovite predele Tesalije, u antici poznatoj po dobrim konjanicima, ali i magiji, čarobnjacima, pa i likantropiji. Najpoznatiji među kentaurima bio je onaj koji je stekao besmrtnost – Kiron, poznat po svojoj mudrosti (po nekim verzijama on se odrekao svoje besmrtnosti u korist Prometeja).

U asterizmu, sazvežđe Kentaur predstavljeno je kako kopljem probada vuka kojeg namerava da prinese kao obrednu žrtvu, pošto se kreće ka sazvežđu Ara (Oltar). Žrtvovanje vukova! U pitanju je, dakle, prastari mitski sadržaj koji ukazuje na primarne potrebe, instinkte, neku vrstu atavizma, što možemo posmatrati i kao potpunu stopljenost sa prirodom ili na kakav drevan ratnički kult nalik severnjačkim berserkirima, ljudima-medvedima. To sve ukazuje na motiv žrtve i zazivanje primordijalnih energija. U odnosu na kabalistički ključ karte Devetka diskova, te primordijalne energije u neku ruku i jesu vezane za lunarnu sefiru Jesod. Prisustvo Venere ukazuje na potpunu uronjenost u instinkte, zaposednutost životinjskim duhom, neobuzdanim strastima i odsustvo kontrole. No, vratimo se Kironu, čije ime znači onaj ko probada ili probodeni, a što podseća na Hrista. Kod Jevreja i Arapa ovo sazvežđe se prevodi kao prezren.[1] Mesijansko dete, čije je rođenje nagovešteno Osmicom diskova, u Devetki biva rođeno i ostvaruje svoje poslanstvo.[2] Po Ptolomeju, zvezde iz ljudskog dela Kentaurovog tela imaju prirodu Venere i Merkura, a zvezde iz konjskog dela su poput Venere i Jupitera: okrutnost, osvetoljubivost, žestoka priroda, ljubav prema oružju. Zvezda Toliman, najsjajnija u sazvežđu Kentaura, označava onog koji dolazi, nastupajuću silu, božanstvo ili nadolazeći opšti trend. Bungula / Toliman je dvostruka bela i žućkasta zvezda na levoj nozi Kentaura. Po Ptolomeju ima prirodu Venere i Jupitera: prefinjenost, prijateljstvo, korist, počasti. Devetka diskova u Sola Buska tarotu deluje surovo jer na njoj vidimo razbuktalo ognjište preko kojeg leži nagi ljudski lik. Iznad ognjišta je posađen lonac u kome se kuvaju diskovi. Jedan disk leži na zemlji pored, a drugi je izdvojen na vrhu.



[1] „Prezren je i odbačen između ljudi, čovek bola i upoznat s bolestima, i kao jedan od koga svako zaklanja lice, prezren i necenjen među nama.“ Isaija, 53:3. Duh Knjige zakona 2:53, to ovako iskazuje: „Fear not, o prophet, when these words are said, thou shalt not be sorry. Thou art emphatically my chosen; and blessed are the eyes that thou shalt look upon with gladness. But I will hide thee in a mask of sorrow: they that see thee shall fear thou art fallen: but I lift thee up.“
[2] „Jer je istrgnut iz zemlje živih, i prestupi naroda mog preneti su na njega.“ Isaija, 53:8. U Knjizi zakona, 1:55-56, nalazimo paralelu: „The child of thy bowels, he shall behold them. Expect him not from the East, nor from the West; for from no expected house cometh that child.“

Sunday, June 5, 2022

Arkana Mesec u tarotu

Keri Jejl Viskonti Sforca špil

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige Ideologija tarota

Osamnaesto tajanstvo tarota izraženo je kartom Mesec. Elifas Levi za osamnaest kaže da je to broj verske dogme. Keri Jejl Viskonti Sforca na ovoj karti prikazuje lepo odevenu damu koja u desnoj ruci drži mesečev srp. Neki u njoj vide boginju Dijanu. Sličan prizor zatičemo i u verziji Pierpont Morgan Bergamo. U špilu Šarla Šestog zatičemo dva astrologa koji imaju šestare. Jedan od njih drži knjigu, dok je drugi šestar uperio kao da meri prečnik mesečevog diska. U njihovoj pozadini nalazi se zid, isto kao i na karti Sunce. D’Este Mesec prikazuje starijeg bradatog lika kako ispod mesečine u svesci šestarom iscrtava ili meri. Sličan prizor je i u Vivil špilu, gde zatičemo mudraca koji sedi pored drveta i posmatra Mesec iz kojeg ispadaju kapi. Kapi sa Meseca padaju i na karti Marseljskog špila. Menli Palmer Hol navodi de Žeblenovu ideju koji mesečeve suze povezuje sa egipatskim verovanjem da su izlivanja Nila izazvana suzama boginje Meseca. Mantenja taroki daje nam sliku devojke u kočijama koje jezde nebeskim svodom. Ona u desnoj ruci drži mesečev srp. U Rozenvaldu to je samo Mesec postavljen između dve nebeske vode. Marseljski špil daje drugačiju predstavu. Tu imamo dva psa i raka koji izlazi iz vode. U Marseljskom špilu kartama Luda i Mesec zajedničko je prisustvo pasa: kod Lude jednog, kod Meseca dva. Kao da je reč o tri glave mitskog Kerbera koje su se, sa nekom posebnom svrhom, rasporedile u dve arkane.
špil Šarla VI

U nekim tarotima imamo psa i vuka, odnosno psa i šakala. Pas, vuk, šakal, ima svoju mitsku težinu. U neku ruku to je vodič duša, ali u nekim mitovima, ove životinje imaju ulogu vodiča Suncu koje prolazi kroz opasni podzemni svet ne bi li mu pomogle da izađe na istoku i stvori novi dan. U egipatskoj mitologiji to Sunce je predstavljeno detetom Horusom kojeg šakal na svojim rukama iznosi iz podzemnih voda. Pas ove arkane je bog Anubis, kojeg je Plutarh opisao kao liniju horizontalnog kruga koji razdvaja vidljivi svet od nevidljivog. Anubis je taj pas čuvar, odnosno čuvar praga, prolaza, prelaza, lovac koji stoji na granici solarnog kontinuiteta i lunarnog diskontinuiteta. U mitološkom kontekstu Meseca imamo čitav niz životinja koje označavaju lunarnu prirodu. Na primer to je pas, babun, zec, ibis, buba, žaba itd. Pas je posebno naglašavan kao mesečeva životinja. Setimo se lovačkih pasa lunarnih boginja Artemide i Dijane. Krabe, rakovi, školjke su se u renesansnim magijskim predstavama često nalazile u rukama lunarnih boginja. Najdžel Džekson navodi poznatog astrologa iz XVII veka, Vilijema Remzija koji je u knjizi Astrologia Restaurata pobrojao neke životinje pod vladarstvom Meseca, a to su krabe, rakovi, školjke, jastozi itd. Menli Palmer Hol podseća da rak ili kraba označava retrogradno kretanje Meseca. Na karti Mesec Marseljskog špila, imamo prikazane pse i zglavkara, lunarne htonske životinje, i upadljivo odsustvo ljudskih likova. Karta odiše atmosferom preobražaja, što podseća na egipatski mit o Amenti, predelu gde obitavaju duhovi preminulih, ali i gde vrebaju mnoge opasnosti. Ukoliko preminuli želi da izađe na svetlost dana večnog života, on se mora preobraziti, a da bi se preobrazio prethodno se mora probuditi. Onaj ko spava u Amenti je smrtnoj opasnosti. Slika raka koji izlazi iz vode i podiže svoja klešta ka Mesecu, ukazuje na egipatski znak ka i pozu tela kojom preminuli u Amenti doziva svoju višu dušu kako bi se spojio sa njome.
d'Este tarot

Tumači tarota se umnogome slažu da karta Mesec načelno označava noć.[1] U tamnim tonovima i Alister Kroli opisuje tajanstvo ove karte.[2] Videli smo iz Fulkanelijevog navoda o (re)generišućem svojstvu tame. Otud ova karta označava proces-vreme-mesto i ukazuje na uslove tog dešavanja: nešto se stvara, obnavlja, rađa ili vaskrsava. Kroli kaže da u sistemu starog eona Sunce nije vaskrsavalo samo iz zime nego i iz noći, a ova karta, po njemu, predstavlja ponoć. Otud se u Krolijevom dizajnu ove karte nalazi sveta buba, odnosno egipatski bog Kefra koji drži Sunčev disk. Reč je, dakle, o inkubaciji, muklom predrođenju. Po Zlatnoj zori, karta Mesec je dodeljena znaku Riba, odnosno slovu kof, koje označava potiljak te se dovodi u vezu sa snovima, snoviđenjima, ali i sa etarskim dvojnikom. O simbolici ribe Fulkaneli kaže da je to hijeroglif za kamen filosofa u njegovom prvorodnom stanju, zato što se kamen, kao i riba, rađa u vodi i živi u vodi. Vode arkane Mesec su mutne i mračne. U njima vrebaju čudovišta i ambijent prepun opasnosti, otrova i raznih oblika zagađenja. To je venska i menstrualna krv.
špil Žak Vivil

Karta Mesec je u nekom vidu posledica delovanja Maga, njegova projekcija, opsena koju stvara veliki opsenar. Nije bez razloga Elifas Levi u ovoj karti video simbol magijskog magnetizma i magije čarobnih napitaka. Zlatna zora je ovu kartu nazvala Vladarom fluksa i refluksa, dete sinova Moćnog. U toj tituli naslućuje se okultna tajna tzv mesečeveg deteta, odnosno magijskim putem prizvane duše da se ovaploti u detetu koje nosi posvećenica, a koje je začeto na magijski način. Po Menli Palmer Holu arkana Mesec se odnosi na stazu mudrosti i kaže da čovek u svojoj potrazi za stvarnošću izlazi iz bazena iluzije. Osvald Virt karti Mesec pripisuje sazvežđa Rak (zvezda Al Tarf), Veliki Pas (Sirijus) i Mali Pas (Prokion). Upečatljive zvezde Sirijus i Prokion su predstavljene likovima dva psa na karti. Sazvežđe Rak je u astrološkoj tradiciji poznato kao kapija ljudskih duša kroz koju one dolaze na Zemlju i inkarniraju se (nasuprot Jarca koji predstavlja kapiju kroz koju duše odlaze sa Zemlje). Arkana Mesec, baš kao Zvezda i Kula pre, odnosno Sunce nakon nje, deo je niza apokaliptičkih i kosmičkih znamenja koja prethode karti Sud.[3] U tom kontekstu Stuart Kaplan je primetio da se Mesec i Sunce istovremeno pojavljuju na ilustraciji Petrarkinog Trijumfa večnosti. Atribucija karte Mesec je kabalistička jaruga uništenja. Po sistemu Zlatne zore astrološka priroda ove karte odnosi se na znak Riba koji u demonskom ključu predstavlja Kuću ropstva i zatočeništva.
Mantenja taroki


[1] „Reč potiče od grčkog nux, niktos, što odgovara latinskom nox, noctis, noć. U pitanju je, znači, stvar koja se rađa noću, potrebna joj je noć da bi se razvila...  Vi biste, dakle, da u okrilju vaših materijala izazovete neki generativni proces. No, u tom slučaju, neophodna vam je pomoć prirode, i morate znati da će vam ta pomoć biti uskraćena ako, nesrećnim sticajem ili neznanjem, ne dovedete prirodu u stanje delovanja njenih zakona. Pa koji je onda primordijalni uslov, suštinski, da bi ma kakav generativni proces mogao da se očituje? Odgovorimo umesto vas: totalna odsutnost svake sunčeve svetlosti, čak i difuzne ili najblaže. Osvrnite se, propitajte sopstvenu prirodu. Ne vidite li da se u ljudskom i životinjskom svetu oplođavanje i generisanje izvršava, zahvaljujući određenom rasporedu organa, u potpunoj tami koja se održava sve do dana rođenja? Da li na površini tla, pri punom svetlu, ili u zemlji samoj, u tami, biljno seme može da klija i reprodukuje se? Da li je dan ili noć kada pada oplođujuća rosa koja ga hrani i oživotvorava?... Nije li takođe noć kada vaš organizam, u noćnom snevanju, nadoknađuje svoje gubitke, eliminiše svoje otpatke, obnavlja ćelije, nova tkanja umesto onih koje je dnevna svetlost sagorela, istrošila i razgradila? Nema toga, sve do rada varenja, asimilacije, transformacije hrane u krv i organsku supstancu, što se ne odigrava u tami... Takav je koban uticaj sunca, ne na vitalnost uobličenih individua, nego na generativni proces. I ne verujte da se učinci nekog osnovnog zakona u stvorenoj prirodi ograničavaju samo na organska kraljevstva.“ Fulkaneli, Alhemijska boravišta, tom II, Službeni glasnik, Beograd, 2009, str 95.
[2] „Nije to dobroćudno, sunčano pijanstvo Dionisovo, već jeziva mahnitost smrtonosnih droga; to je opijenost čula, nakon što je um uništen otrovom ovog Meseca. To je ono što je zadesilo Avrama u Knjizi Postanja: Užas neizmerne tmine sručio se na njega.“ Alister Kroli, Knjiga Tota, Esotheria, Beograd, 1996, str 116.
[3] U Isaija 30:26, čitamo: „Svetlost punog meseca biće kao svetlost sunca, a svetlost sunca biće sedam puta jača, kao svetlost od sedam dana, onog dana kad Gospod svom narodu zavije prelom i izleči tešku ranu od udaraca koje je zadao.“
Vjetov špil