Karta Đavo nosi broj petnaest, koji po Elifasu Leviju, predstavlja broj
antagonizma i sveobuhvatnosti. Simbolički, Đavo je kamen, odnosno,
kako kaže Fulkaneli: slika grubosti materije naspram duhovnosti,
hijeroglif prve mineralne supstance, kamen temeljac i prvi blok na
kojem počiva celo Delo alhemičara. Tu je reč, po Fulkaneliju, o
onoj materiji mudraca, koju neznalice smatraju za prostu i preziru
je, a koja jedina daje nebesku vodu, našu prvu živu i veliki
alkaest. Taj kamen u svom neobrađenom obliku, kao početna materija,
sirovina, nečista i gruba, predstavljena je ovom kartom. Sudbina
đavola je da postane ugaoni kamen Crkve, što je jedna u nizu od
sličnosti koje dele Satana i Hrist.
U Prvoj Korinćanima 10:4 piše: „I svi su pili isto duhovno piće.
Jer su pili iz duhovne stene koja ih je pratila, a ta stena je bila
Hristos.“ Isto tako i u Prvoj Petrovoj 2:4: „Dolazeći k njemu kao
živom kamenu, koji su, doduše, ljudi odbacili, ali je u Božjim
očima izabran i dragocen.“ Jedno od imena ove karte je Raptor
Perditorum, odnosno Hvatač izgubljenih. Oni koji su izgubljeni,
dakle, pripadaju njemu. Srednjovekovne predstave o Luciferu / Satani
upravo odgovaraju prikazu ove karte. U klasičnim špilovima Đavo je
prikazan kao androgina himera čije je telo sačinjeno od delova koji
pripadaju raznim životinjama, s tom razlikom što đavo nema ljudsku
nego životinjsku glavu. Ta kompozicija raznorodnih komponenti
ukazuje da lik Đavola predstavlja potpunost i krajnju stvarnost. To
su sve znamenja starog božanstva koje je u međuvremenu pretvoreno u
strašilo. Zlatna zora misteriju ove karte naziva Gospodom Kapija
materije, Dete sila vremena.

Marseljski špil
Kroli je Đavola skinuo sa petnaeste arkane i umesto njega tu smestio
rogatog jarca, boga Pana sa otvorenim trećim okom. Kod Krolija Đavo,
tj Bafomet, sada sedi na svom tronu na karti Eon (preimenovana karta
Sud) u obličju Horusa, odnosno Ra-Hoor-Khuita, u punini svoje moći
i sjaja. Kroli je tako đavola proglasio bogom te iz perspektive
stare doktrine proglašen satanistom i najgorim čovekom na svetu.
Zapravo, Kroli je oslobodio energiju koja je bila bacana u fantoma
zvanog Đavo. On je rehabilitovao Saturnovog Jarca jer je iz
petnaestog ključa oterao Mesec i đavola (mislim na dve mesečeve
faze prikazane u amblemu Bafometa Elifasa Levija). Ključ Đavo je
kao Pan zasjajio i progledao svojim trećim okom. Ova karta je sada
obeležje boga visova, ali i šumskog boga, čije je obeležje
kaducej (sa krilatom kuglom na vrhu koja sjaji iznad glava dveju
zmija), koji je već Levi uveo u figuru Bafometa. Dakle, od Levija
preko Krolija imamo kaducej umesto mača bez balčaka koji marseljski
Đavo drži u ruci. Inače, kaducej sa krilatom kuglom na vrhu je u
Krolijevom špilu prisutan i na kartama Mag i Luda.
Elifas Levi ovu kartu nije smatrao oličenjem neprijatelja Boga i
Čoveka, već ju je nazvao panteističkom i magijskom slikom Apsoluta
te je skicirao u obliku Bafometa. Menli Palmer Hol je u ovoj karti
video simbol magijskih moći astralne svetlosti, ili univerzalnog
ogledala u kojem se božanske sile odražavaju u obrnutom, odnosno
infernalnom stanju. Dakle, pitanje je gledišta hoće li Đavo iz
tarota za nas biti neko mistično i ezoterijsko svojstvo, ili simbol
Satane, zloduha. U svakom slučaju arkana Đavo prikazuje religijsko
strašilo kao izvesnu perspektivu onih koji ne slede pravila i duh
vere. Upravo je taj momenat strave znakovit u pogledu dubljeg smisla
ove arkane jer ona, između ostalog, ukazuje na strahotu svetog.
Svetost se ispoljava kroz stravu. Đavo je čuvar praga. Njegov užas
i grozota odbijaju uljeze i nedostojne. Zato je Đavo neprikosnoveni
zaštitnik misterije i inicijacijskih tajni. Još je Rudolf Oto, u
knjizi „Sveto“ govorio o osećaju straha koji obuzima ljude pred
svetim jer je ono potpuno drugačije od svetovnog, ljudskog i
kosmičkog. Po Rudolfu Otu sveto se ispoljava kao posve drugačija
sila od onih u prirodi. Naravno, ovo ne znači da je Đavo izraz
svetog nego pre nagoveštava prisustvo svetog. U šesnaestom ključu,
Kuli, sveto se ispoljava kao sila, a sila je stvarnost. Za Julija
Berkovskog, u hrišćanskom duhu, arkana Đavo je načelo zla,
suprotnost Bogu, greh, sudbina, najniža svest, neprijateljstvo,
razdor, materija.

Keri Jejl Viskonti Sfora špil
Kod
Krolija petnaesti ključ tarota ukazuje na spiralnu silu, kreativnu
energiju, ali je svojstvo ove karte takođe sirova moć. Vidimo
uzvišenog jarca, moćni falus itd. To je moć koja materijalizuje i
upravlja astralnim svetlom. Elifas Levi je u ovoj arkani prepoznao
Bafometa čija je desna ruka podignuta i ukazuje na nebo, dok je leva
uperena ka zemlji. To je simbolizam formule E pluribus unum (Iz
mnoštva jedno), odnosno Solve et Coagula (širenje i skupljanje).
Pluribus, solve, jeste načelo ekstrovertnosti, načelo rasta, budući
da širi i rasteže magijski lanac. Načelo Bafometove leve ruke je
unum, coagula, sažimanje, ujednačavanje, unifikacija, sabijanje,
skupljanje, koncentrisanje, fokusiranje. Levom rukom figura postiže
svoje utemeljenje, uzemljenje, centriranost, dok desnom stalno
održava kružnu ili spiralnu inicijativu. To je Saturn koji jede
svoju decu, ali sa druge strane, kao Velika Majka neprekidno ih rađa.
Osim Bafometa i Saturna, u ovoj karti prepoznajemo i Tifona, Pana,
Seta, hrišćanskog Satanu / Lucifera itd. Za Krolija, između
ostalog, arkana Đavo predstavlja zenit, vrhunac nekog procesa,
obreda, dok Elifas Levi nju karakteriše i kao simbol crne magije.
Zapravo, reč je načelno o obrednom simbolizmu. U tom smislu moguće
je uspostaviti paralelu između figure Đavola sa petim i šestim
stepenom posvećenja u mitraizmu, od sedam koliko ih je bilo. Šesti
stepen, nazvan „sunčev trkač“ – heliodromos, imao je
alternativno ime lucifer ili cautes. Njegova nadležnost je
osvetljenje prilikom kultnog okupljanja po pećinama i podzemnim
prostorima. Cautes je predstavljan podignutom bakljom i bio je u vezi
sa Suncem. Nasuprot njemu, peti i lunarni stepen perses, odnosno
cautopates, imao je akvatički simbolizam i predstavljan je sa
oborenom bakljom. Ne tvrdim da tarotske predstave Đavola bilo sa
spuštenom ili podignutom bakljom ili nekim drugim predmetom vode
poreklo iz mitraizma, ali u tome možemo prepoznati odjek nekog
obrednog elementa koji je imao jasno kultno značenje.

Krolijev špil
Seli Nikols primećuje da lik Đavola u tarotu ima apsurdnu
nagomilanost ekstremiteta: rogove jelena, zverinje kandže, krila
slepog miša, a uz to ima očigledna muška i ženska telesna
svojstva. Kod njega je sve izopačeno, pa tako, u Marseljskom špilu,
Đavo nosi mač bez balčaka, i to u levoj ruci. Njegova krila slepog
miša pridodaju mu onu zlokobnu atmosferu, budući da je slepi miš
vezan za noć i tamu, nešto opako i prokleto. Svojstvo slepog miša
da visi naglavačke jeste nešto što, po logici stvari, povezuje
Đavola i Obešenog. Međutim, kako naglašava Nikols, nije Đavo
tarota potpuno odvratan i odbojan. On ima par zlatnih rogova sa
parošcima, a što je simbol božanske energije. U Krolijevoj verziji
ove karte ti su rogovi dodatno naglašeni i prikazani u spiralnom
obliku. Načelno, dizajn ove karte podseća na kartu Papa, s tom
razlikom što su dva sporedna lika kod Pape okrenuti ka njemu kao
izvoru autoriteta, dok su dva manja ljudolika demona, privezana za
đavolji tron, licem okrenuti ka posmatraču. Papa sedi na tronu, a
Đavo stoji na nekoj vrsti nakovnja. Papin znak je blagoslov, dok je
Đavolji znak dlan sa raširenim prstima što ukazuje na pentagram.
Kod Vejta je obrnuti pentagram posađen na Đavolovo čelo. U Keri
Jejl Viskonti Sforca špilu Đavo je prikazan kako sedi na zlatnom
postolju za koji su privezana dva lika sa roščićima, muški i
ženski. Gornji deo njegovog grotesknog tela je zelen a donji
crvenkast. Ima plava krila a glava mu je demonska sa nekoliko pari
rogova. Levu ruku podiže u pozdrav, svi prsti su ispravljeni, ali
se palac vidno razdvaja pod uglom od devedeset stepeni. U desnoj ruci
drži štap na čijem se vrhu nalazi ispruženi dlan istovetan
njegovom. U Vivil špilu, Đavo je prikazan kako juri, s desna na
levo, iz usta mu suklja plamen, ima rogove i krila i mnoštvo lica po
telu, a ima i dugačak rep. To su sve varijante srednjovekovnih
prikaza đavola, od Dantea do Vejta (sa iznimkom Vilijema Blejka, ali
i dalje u tom duhu), sve dok Kroli nije napravio iskorak ne u
estetici koliko u ulozi i samoj njegovoj prirodi.
Ronald
Deker povezuje Đavola sa Saturnom. Po Pikatriksu, obredne ponude
Saturnu uključuju slepe miševe i crne koze, a obe ove životinje,
kao Saturnove, prisutne su u anatomiji marseljskog Đavola. U vezi
Đavola i Saturna možemo pronaći i ezoterijske uzroke
antisemitizma. Jung u knjizi Aion navodi jevrejskog mudraca Don Isaka
Abarbanela (1417-1508), koji je zapisao da Mesiju možemo očekivati
u toku konjukcije Saturna i Jupitera u Ribama. Jung tom prilikom
navodi još neke jevrejske učenjake, ali je suština pomenuti, kako
Jung objašnjava, da je Saturn zvezda Izraela a da je Jupiter kralj
pravde. Otud njihova konjukcija u Ribama deluje kao idealan spoj koji
povezuje duh Izraela sa pravdom i mesijanskim poslanjem. Problem je
što mnogi hrišćani u jevrejskom Mesiji vide Antihrista. Saturn je,
shodno tom gledištu, zvezda Satane, odnosno Lucifera, bez obzira što
je Venera zapravo zvezda Lucifera. Ukoliko Đavola povežemo sa
Saturnom, a Saturn sa Izraelom, onda je tautologija jasna. Saturn je
astrološki malefik i ranije je opisivan kao sedište đavola. On
često poseduje lavlje lice, baš kao i Jadalbaot, gnostički
demijurg i vrhovni arhont. Magarac je Saturnova životinja, a Jung
pominje da je ta životinja bila u ulozi teramorfa jevrejskog boga.
Osim toga, magarac je bio i jedan od oblika Tifona, odnosno mračnog
egipatskog boga Seta. Tu nalazimo poreklo shvatanja koje povlači
paralelu između Jahvea, Saturna, Jadalbaota, Tifona, Seta, odnosno
Satane.

Vejtov špil
Međutim,
moramo biti oprezni u izvlačenju zaključaka, budući da u
ikonografiji Hrist i Lucifer imaju mnogo toga zajedničkog.
Naposletku, nije li Hrist ušao u Jerusalim jašući upravo na
magarcu? Osim toga, Hrist i Đavo dele još neke zajedničke simbole,
a to su lav, zmija, ptica, gavran, orao, riba, ugaoni kamen. Jung
ističe da Jutarnja zvezda, Zornjača, tj Stella matutina, jednako
označava i Hrista i Lucifera. Otud arkana Đavola u tarotu isto tako
može predstavljati i Boga, odnosno bogočoveka u obliku himere. Ono
ljudsko u njemu je domen čoveka dok životinjsko označava ono
božansko. Hrist je tako dvostruk jer s jednog aspekta on kao duh
silazi s neba a drugog kao telo izrasta iz Haosa. Hrist je vaskrsao
put neba, ali je takođe silazio u podzemlje. Nije li otud možda
Đavo tarota (Bafomet) htonski Hrist? Jung, recimo, ističe da su
ponekad Horus Stariji i Set prikazivani kao jedno telo sa dve glave.
Jung kaže da je Saturnova suprotnost
Jupiter, blagotvorna zvezda., pa otud Jupiter
znači život, a Saturn smrt. Konjukcija Jupiter – Saturn znači
sjedinjenje ekstremnih suprotnosti. Ova čuvena konjukcija, podseća
Jung, odigrala se u godini 7. pre Hrista ne manje nego tri
puta u znaku Riba. Najveće približavanje usledilo
je 29. maja godine -7, i ono je iznosilo 0,21’, odnosno, manje od
polovine širine punog Meseca. Jung precizira da se konjukcija ove
dve planete odigrala heliocentrično u blizini ekvinocijalne tačke
koja je tada ležala između Ovna i Riba, dakle između elemenata
vatre i vode.
Jung astrološku situaciju tog trenutka povezuje sa Horusom i Setom
čiji mit na izvestan način, kako on kaže, prefigurira dramu
hrišćanskog mita. Po Jungovom tumačenju, Merkur pripada Setu, što
je zanimljivo s obzirom na tradiciju o poreklu hriščanstva u
konjukciji Jupitera sa Merkurom. U Novom carstvu (19. dinastija)
Setov kult se u delti Nila pojavljuje pod imenom Suteh. U novoj
prestonici koju je sagradio Ramzes II jedna oblast biva posvećena
Amonu, a druga Sutehu. U toj Sutehovoj oblasti, ukazuje Jung, navodno
su Jevreji radili kao robovi. Jung dalje navodi da je u mnogim
mitologijama oblast severa, a posebno sazvežđe Veliki medved,
sedište zlih sila, ali i božanstava. Setimo se da je i Jezekiljeva
vizija boga dolazila sa severa. To sazvežđe je bilo povezano i sa
bogom Setom, ali su takođe u njemu obitavala i četiri Horusova sina
itd.
Naposletku,
ukazao bih na još jednu poveznicu tarotskog Đavola sa sadržajem
jevrejske mitologije, a to je arhidemon Azazel. Pre pojave jahvizma,
Azazel je bio pustinjsko božanstvo, upravo nalik egipatskom Setu.
Životinja koja se povezuje sa Azazelom je jarac, što je jedna od
đavolskih životinja. U bibliji čitamo da je Bog naložio Aronu,
Mojsijevom bratu, da jednom godišnje, prilikom svetkovine Dana
pomirenja, žrtvuje jednog junca i jednog jarca (Treća Mojsijeva, tj
Levitska, 16). Junac je posvećen božanstvu Izraela a jarac Azazelu.
Uloga žrtvenog jarca jeste da ponese na sebe sva sagrešenja
jevrejskog naroda. U tom smislu Azazelu se upućuje sve ono čega bi
Izraelci hteli da se oslobode, sve ono što oni smatraju lošim i
negativnim. Tako je ustanovljen demonski egregor koji nosi ime
nekadašnjeg božanstva koga je poštovao isti taj narod. Poznato je
da su nekada Jevreji prinosili žrtve božanstvima čiji su simboli
bili koze i jarci. Bogovima nazvanim Šedim (množina), a što bi u
jednini moglo biti nalik Šetu, Šejtanu ili Setu, predjahveovski i
nejahveovski Jevreji žrtvovali su čak i decu, što ukazuje na kult
plodnosti. U svakom slučaju, postojanje negativnog boga, odnosno
arhidemona poput Azazela, od važnosti je za uravnotežavanje
religijske doktrine budući da se i njemu, kao i Jahveu, prinose
žrtve. Promenio se samo kontekst azazelovske žrtve. Azazela i Šedim
takođe možemo smatrati i kumirima, a to su figurice koje su na
drevnom Bliskom istoku korišćene kao magijska sredstva proricanja.
To su glave koje govore, a takva glava je upravo ona jarčeva koja
često krasi satanske predstave. Otud imamo niz: kamen – glava –
jarac – đavo, što nas navodi na zaključak da lik Đavola
predstavlja ono što se u bibliji nazivalo idolom, a što danas
poznajemo kao magijski fetiš. Konkretnije, Đavo je karikirani oblik
drevne religije povezan sa proricanjem, astrologijom i obožavanjem
zvezda.
I za sam kraj ovog pasusa, podsetimo se da je pečat Saturna, odnosno
linija koja povezuje sve brojeve u magijskom kvadratu (3 x 3)
posvećenom toj planeti istovetan sigilu Azazela. Isto tako ne možemo
a ne primetiti zapanjujuću sličnost Đavola tarota i Levijevog
Bafometa sa drevnim mesopotamskim demonom Pazuzuom, kraljem vazdušnih
demona, sinom boga sveg zla Hanbija i bratom strašnog Humbabe kojeg
su ubili Gilgameš i Enkidu. Pazuzu je često prikazivan u himeričnom
obliku sa ljudskim telom, dva para krila, škorpijinim repom i glavom
lava ili psa. Poistovećivan je sa jugozapadnim vetrom koji donosi
oluje i suše. U demonskoj perspektivi, kuća Jarca predstavlja Kuću
zle sudbine i sve vrste nesreća, uključujući i zapadaje u ropstvo
ili bilo kakav oblik neslobode i zavisnosti od nekog nedobronamernog
ili surovog.