U
mojim pogledima na budućnost aktuelne civilizacije, pojam galaksizacija odnosi
se na naredni stupanj njenog tranzicionog dinamizma. Taj naredni stepen
predstavlja korak dalje i dublje u procese započete globalizacijom. Drugim
rečima, galaksizacija predstavlja nešto što neminovno sledi u slučaju uspešno
dovršenog procesa globalizacije, čime podrazumevamo kulturno-civilizacijsko
objedinjavanje, tj pokoravanje čovečanstva i ništenje njegove raznolikosti. Taj
proces nužno vodi kroz seriju kriza i ratova, međutim, njegova suštinska namera
jeste mir. To nije bilo kakav mir već svetski mir, jednom za svagda, kao
proizvod praktičnog i funkcionalnog sinkretizma kulturno-civilizacijskih
raznolikosti i suprotnosti. Ono što je izvesno jeste da će jedini gubitnik
galaksizacije biti čovek. Galaksizacija je zapravo dehumanizacija na
„kosmičkim“ ne-geocentričnim i ne-heliocentričnim već na galaktocentričnim
osnovama. Galaksizacijska opcija nudi savršeno uklopljene moduse i formule za
ostvarenje svakolikih ciljeva, odnosno interesa. Galaksizacija, kako joj i samo
ime već naznačuje, okrenuta je ka svemiru, ka galaktičkim i međugalaktičkim
prostranstvima. Pritom nije tu reč tek o tehnološkoj ili ekonomskoj strani
civilizacijskih svojstava, već se pre svega radi o takvim promenama koje iz
perspektive našeg vremena teško da možemo i zamisliti. Okretanje ka svemiru s
ciljem svrsishodnog prodiranja u beskrajna prostranstva prvenstveno znači
kopernikanski obrt u ljudskoj svesti. I ne samo u svesti, nego i u ljudskom
obličju.
Priroda današnjih ljudi nije odgovarajuća za pionirski poduhvat
prodiranja u svemirska prostranstva. Ljudi kakvi postoje danas ne mogu bitisati
na Mesecu, ni na Marsu, niti bilo gde u Sunčevom sistemu ili dalje, osim na
planeti Zemlji. Ispostaviće se da je praktičnije i ekonomično promeniti i
prilagoditi ljudska bića uslovima koji postoje negde u svemiru, nego tamo
stvarati veštačkim putem uslove kakvi postoje na Zemlji. Na primer, ukoliko
nauka uznapreduje u dovoljnoj meri, biće jeftinije putem genetskog inženjeringa
proizvesti ljude sasvim sposobne da funkcionišu u uslovima recimo na Marsu,
nego za ljude kakvi jesu simulirati zemaljske uslove tamo. Stvaranje i
održavanje zemaljskih uslova na dalekoj crvenoj planeti mnogo puta je skuplje.
Ukratko, da bi nam svemirska odredišta lakše bila dostupna, ili uopšte
dostupna, moraćemo promeniti naša obličja, našu morfologiju i genetiku, a sa
time i našu psihu. Više nećemo biti ljudi, već nešto drugo. To je ključni
trenutak transhumanizma.

Olga Fröbe-Kapteyn
Predočena
psihofizička i kulturno-civilizacijska promena iz perspektive mentaliteta i
morala našeg vremena jeste monstruozna i neprihvatljiva. Kada bismo samo za
trenutak zavirili u takvu budućnost, prizor bi bio zaista šokantan za
trenutačne ukuse. Ono što bismo videli jeste „vanzemaljska“ civilizacija
raznolikih grotesknih, ali inteligentnih i organizovanih, humanoidnih ili posve
drugačijih stvorenja. Iz njihove perspektive, između drevne sumerske i naše
civilizacije neće biti skoro nikakve razlike. Ako bismo mi našim precima ličili
na izvitoperene degenerike (a oni nama na primitivce), nama će ovi naši daleki
potomci ličiti na čudovišta. Na šta ćemo mi njima ličiti teško je
pretpostaviti, ukoliko se oni uopšte budu bavili nama. Sadašnjost iz
perspektive prošlosti može izgledati apokaliptično, dok je nama naše doba
sasvim normalno. Mi smo u stanju razumeti nenormalnosti našeg svakodnevnog
života, ali nam budućnost može izgledati strašno. Budućnost je strašna i to je
činjenica, te je povodom toga taj sud sasvim opravdan. To je ljudski sud.
Priroda društvenih i međuljudskih (!) odnosa u budućnosti, posebno u hronološki
daljoj budućnosti, nama koji sada živimo je neshvatljiva i neprihvatljiva. Mi
smo ograničeni našim telima, našim egom, iskustvom, stavovima i verovanjima. Ograničeni
smo na milion načina. To sve čini ograničenost naše tačke gledišta. Mi smo
proizvodi i graditelji našeg vremena, našeg istorijskog trenutka. Iz tog
razloga smo mi i naše vreme ograničeni jedno drugim. Neko drugo vreme i neki
drugi (i drugačiji) ljudi ili naši neljudski potomci-naslednici, biće
ograničeni drugačijim determinizmom i to na takav način da se naše
ograničenosti međusobno nigde ne podudaraju. Nama je teško da shvatimo i ljude
oko sebe, a kamo li one koji su izumrli pre pet hiljada godina, ili one koji će
postojati kroz toliko vremena. A koliko nam je teško da shvatimo neka posve
drugačija bića, o tome ne vredi raspravljati.
Sagledavši posledice svoje borbe iz
mladosti, ostareli prvoborci i revolucionari često umeju da se zapitaju: zar smo
se za ovo borili? Da su znali u šta su se izrodili plodovi njihove borbe i
požrtvovanosti, možda bi sedeli kućama, a ne bi rizikovali živote zbog besmisla
i kretenizma budućih generacija. A mi revolucionari katastrofe, mi unapred
znamo da je cilj naše borbe nagonska i egocentrična sreća neljudskih nakaza. Iz
navedenih razloga, pozicija revolucije za koju se zalažem, jeste svesno
monstruozna, dekadentna i involutivna. Tako nećemo doći u situaciju da se sa
razočaranjem upitamo za šta smo se to borili. Luksuz rezignacije koju
Revolucija katastrofe sebi može priuštiti vezan je za izostanak spektakularne
izopačenosti posledica njenog delovanja. U odnosu na takvu orijentaciju,
izostanak rezultata planiranja, ili izostanak očekivanog kvaliteta, odnosno
intenziteta, u biti je nešto zaista pozitivno (negacija negacije). Otud su sve
preteranosti u planovima i očekivanjima Božanske revolucije katastrofe
suštinski poželjne.
Ako smo globalizaciju označili kao
proces objedinjavanja čovečanstva, galaksizacija bi predstavljala iskorak
dalje, ispoljavanje volje tog jedinstva. U tom smislu galaksizacija je proces
prelaska i preobražaja ljudske vrste ka njenom osposobljavanju za „kolonizaciju
vanzemaljskih odredišta“, kada će ljudska bića izmeniti mnoga od svojih
originalnih svojstava psihološke, morfološke i kulturološke prirode. U svetlu
tako radikalne promene i šoka budućnosti, opskurnosti globalizacije su zaista
bezazlene. Ono što nas danas sablažnjava sutra će biti normalno. Prekosutra će
biti normalno ono što mi danas ne možemo ni zamisliti. To sve vodi u katastrofu
ljudskog elementa, s obzirom da naslednici ljudske vrste neće biti nadljudi,
bogovi ili opet i samo ljudi, čak ni životinje, već čudovišta, dakako sa tačke
gledišta naše moralne, kulturne, religijske, etičke i estetske percepcije.
Gubitak ljudskih svojstava je cena budućnosti. U metafizičkom smislu reč je o
involucijskom pomaku.
Suprotnost predočenoj perspektivi
jeste nadistorijska zajednica slobodnih pojedinaca, koja će umesto podljudskih
imati nadljudska svojstva (nadljudska iz perspektive današnjeg čoveka). Njihov
estetski (morfološki) i psihološki preobražaj predstavljao bi čin njihove
slobodne volje, rezultat pregnuća psihičkih moći, posledica njihove nesputane
individualnosti a ne prisilnog i represivnog ograničavanja i ukalupljivanja na
nivou potpunog uranjanja svesti u materijalnost. U slučaju involucijske
postistorije taj transformizam biće proizvod nametnute kolektivne potrebe
izvršene na tehnološki (genetsko-bionički i sl.) način, pri čemu je pojedinac u
svemu pasivan. Čak će pojedinac kao genetski modifikovan u neku posebnu svrhu i
biti proizveden, a možda će na to samovoljno pristajati silom egzistencijalne
nužnosti. Takva budućnost, u morfološkom smislu, otvara puteve za pojavu zaista
svakolikog i raznolikog humanoidnog diverziteta. Naravno, i za konačan rascep u
vrsti homo sapiens.
Imaginacija glavnog toka našeg
vremena oličena u Holivudu, iako nije rabila pojam galaksizacije, ideju
galaksizma, odnosno galaktičkog globalizma, predstavila je nizom filmskih
ostvarenja (poput Zvezdanih staza, Zvezdanih ratova, Dine itd), u kojima vidimo
svemirske imperije, galaktičke federacije i formacije koje predstavljaju
predimenzioniranu repliku aktuelnog globalizacijskog sveta. Međutim, moja ideja
galaksizacije, utemeljena na predstavama Dragoša Kalajića, iznetim u njegovom
romanu „Kosmotvorac“, zapravo isključuje galaktičko i uopšte vanzemaljsko
prostiranje i prisustvo, već cilja ka galaksizaciji ljudske svesti fizički ne
napuštajući Zemlju.
Dakle, galaksizacija je u smislu početnog izlaganja ove
ideje proces transhumanističkog postglobalizma. Globalizacija cilja
objedinjavanju ljudskog sveta a galaksizacija prevazilaženju čoveka. Dakle, ne
radi se o tome da čovečanstvo zakorači u kosmički beskraj, kao što to zdrav
razum ali i stereotipne predstave nalažu, nego da kosmički beskraj prizovemo u
ljudski ambijent. To prizivanje ukazuje da je galaksizacija magijski proces, a
u istorijskom smislu – poslednji stadijum razvoja tzv moderne civilizacije,
odnosno pseudocivilizacije. Kao što je Marks ocenio imperijalizam kao poslednji
stadijum kapitalizma, tako je moja ocena da je galaksizacija poslednji stadijum
globalizovane moderne tehničke civilizacije Zapada, osim ukoliko se ne desi
nešto što će točak istorije na neki način vratiti unazad ili skrenuti ka nekim
drugačijim modalitetima. Proces galaksizacije imaće dvostruki tok:
vulgarno-materijalistički i (uslovno rečeno) spiritistički. Paralelno sa
univerzalizacijom, virtuelizacijom i kiborgizacijom ljudske kulture razvijaće
se oblik kanalisanja ili uzemljenja vanzemaljskih astralnih oblika svesnosti, a
što polako postaje trend.

Otkud, kako i zašto galaksizacija?
U krajnjoj liniji, između ostalog, to je i posledica prevazilaženja
geocentričnog modela svemira. Taj prelaz sa geocentričnog na heliocentrično a
potom na necentrično poimanje univerzuma izazvao je velike promene u ljudskoj
svesti, otvorivši na neki način mentalnu opnu koja je štitila ljudski svet na
Zemlji od dalekih upliva. Sada su te stege olabavile u jednom smislu ali su
pojačane u drugom. Svet necentričnog univerzuma je materijalniji od
geocentričnog. Otud prodor dalekih i neljudskih upliva koristi ljudsku
imaginaciju i snove. Dakle, reč je o pravoj provali na platno ljudske mašte.
Ljudska bića nemaju mogućnost da fizičkim putem prevaziđu svemirski ponor koji
deli planetu Zemlju od bilo kojeg drugog ljudima prihvatljivog odredišta.
Jednostavno, ljudi ne poseduju takvu tehnologiju. I pitanje je kada će je i da
li će je uopšte posedovati i hoće li ljudska bića morati da se prilagode toj
tehnologiji ne bi li uopšte bili u stanju premostiti bezdan? I šta će to
prilagođavanje podrazumevati – promenu genetske strukture, kiborgizaciju ili
nešto treće?
Ljudskim bićima zapravo ništa nije potrebno da bi putovali svemirom.
Sama reč „putovanje“ je tu suvišna jer je reč o projektovanju svesti u bilo
koji prostor i bilo koje vreme. O tome je i Lavkraft pisao. Jednom kada se
svest negde i nekad projektuje, pitanje je kada će ona sa sobom povući i
ostatak bića. U teoriji, ljudska bića, budući da predstavljaju mikrokosmos,
odnosno zvezde, jednostavno bitišu u kosmičkom ponoru na podlozi zvanoj Zemlja.
To je njihova priroda i sudbina. Ono što predstavlja njihovu volju jeste
razvijanje niti kojima su zvezde međusobno povezane. Upravo su te veze jedina
čvrsta i opipljiva stvar u univerzumu. Povrh toga moramo imati na umu da je
bitisanje na Zemlji, u sunčevom sistemu, neka vrsta zamke za ljudsku svest. Mi
smo ovde zakovani. Kao što Saturn i Jupiter čuvaju naš svet, odnosno svet naše
svesti od spoljašnjih upliva, na isti način ti svojevrsni stražari čuvaju kavez
u koji smo smešteni. Naravno, to nije apsolutno tako jer svako može nesmetano
izaći iz tog kaveza, ukoliko ima dovoljno energije i vremena za to. Međutim,
suština zamke u koju smo uronjeni procesom života jeste u tome da ljudi
uglavnom nemaju vremena i energije za takav poduhvat, a u praktičnom smislu to
i ne umeju.
Mi mislimo da se u ponor pada, da
se prostorom pa i vremenom putuje, da se nekud spušta ili penje. To su sve
izrazi relativnosti našeg položaja i iskustva zemaljskog života. Zapravo mi smo
zakovani u nigdini. Svuda oko nas, gore, dole, levo, desno je ponor. Mi nismo u
taj ponor upali, jer nikada ništa nigde ne pada nego smo već u njemu – to je
naša priroda i naša sudbina. Učaureni u skučenost perspektiva jedne takve
sudbine mi smatramo kako je potrebno putovati da bi se uopšte negde nekada
stiglo. Suštinski to nije istina. To važi samo u uslovima ovozemaljske svesti,
u ovozemaljskim relacijama kretanja iz tačke A u tačku B za toliko-i-toliko
vremena nekim konkretnim načinom ili prevoznim sredstvom. Istina je da se
putovanje vrši jednostavnim „prebacivanjem“ svesti praktično u trenutku.
Naravno, zvuči veoma lako kada se ovako govori o tome. Svako bi zdravorazumski mogao
da obori ove moje tvrdnje pukim pozivanjem na lični primer u smislu hajde
projektuj se sa mesta gde sada jesi negde drugde. I to bi važilo pod uslovom da
je onaj ko to pita u stanju da primeti projekciju moje svesti recimo u vreme
pre 10 milijardi godina u nekoj drugoj galaksiji? Ili recimo da primeti kako
smo, lavkraftovski, zamenili svest pa je on naprasno pogledao svet mojim očima
a ja njegovim. Činjenica je da ja tako nešto nisam u stanju da izvedem a
govorim o tome kao o mogućnosti, pa ipak takođe je činjenica da ono što smatram
činjenicom o vlastitoj nemoći jeste u neku ruku iluzija. Veliko je pitanje kako
ja znam da to ne mogu izvesti i kako znam da ja to već ne činim? Kako mi možemo
znati da to već ne činimo te da je posledica tog činjenja naš aktuelni položaj
i stanje svesti? Otkud mi ovde? Kako smo dospeli ovde? Kada i gde smo bili (i
jesmo li uopšte bili) pre nego što smo nekako dospeli ovde? To su sve
konvencionalna pitanja, ali ovde ih postavljam sa jednom posebnom namerom – da
pružim uvid u predstojeće promene u ljudskoj svesti. Tu promenu sam nazvao
galaksizacijom.
U krajnjem smislu galaksizacija predstavlja buđenje u ponoru.
To nema nikakve veze sa politikom, civilizacijom, kulturom, ideologijom,
religijom. Nešto što možda izgleda kao da ima veze sa pomenutim oblicima i
tvorevinama ljudske svesti u suštini ima neke posve drugačije uzroke. Takođe mi
mislimo da je svaka promena jedan spor i evolutivan proces, jedan dugotrajan
razvoj ili možda opadanje, ali suštinske promene su munjevite i nagle. Reč je o
skokovima. Odlepljivanje od Zemlje je veličanstveno i zastrašujuće.
Buđenje u ponoru jeste sveobuhvatan
užas, što podseća na Lavkraftovu misao da ćemo ili poludeti od tog otkrovenja
ili pobeći od smrtonosnog svetla u mir i sigurnost novog mračnog doba. Novo
mračno doba je jednako tu pred nama kao i ludilo prosvetljujućeg otkrovenja.
Novo mračno doba deluje kao razumna alternativa, svečovečanski stokholmski
sindrom. Novo mračno doba je utkano u svaki ljudski proboj, u svaki napredak, u
svako delovanje, u svakog pojedinca i čovečanstvo u celini. Mračno doba ljudska
je omiljena zabava, omiljeno uporište, omiljeni kavez, omiljena sigurnost,
omiljena sloboda, omiljeni red i mir. Prosvetljujuće otkrovenje preti da
potpuno razruši čitav ljudski svet bez ostatka. Pa nije li otud novo mračno
doba svojevrsno spasenje? Taj robovski mentalitet očituje se uvek kada neko,
suočen sa nepojmljivim i zastrašujućim izazovom, pribegava sumanutim, a u tom
trenutku jedino razumnim rešenjima opstanka. Znamo da ovo što radimo ne valja,
da nije dobro ali to je jedino u ovom trenutku najkorisnije i najdelotvornije
te je otud nužno posegnuti upravo za tim rešenjem jer ćemo se pod njime i dalje
nalaziti na nama poznatom terenu. Nepoznato – to je užas, to je haos! Eto to je
mračno doba, novo ili staro. Ono je sadržano u nužnosti omeđenoj strahom. Strah
je glavni sastojak sveljudske tame. Strah je malter kužne građevine mračnog
doba koje se nekako odužilo. Oni koji se boje da umru, da se probude u ponoru,
koji se boje da neće ostati pribrani prilikom suočavanja sa kosmičkim užasom i
sa užasom kosmičke samoće, ideolozi su i perjanice mračnog doba, njegovi
poklonici i fanatični branioci.

Žreci
novog mračnog doba, opstajaće u uverenju koje nauku poistovećuje sa religijom
vazda težeći razumnim rešenjima pod imperativom avangarde, što je
kontradiktorno. Upravo ta protivstavnost čini fokus oko koje se grupiše svest
koja stvara matricu novog mračnog doba. Galaksizacija je upravo izraz tog novog
mračnog doba. Mi već na primeru globalizacije vidimo obrise tog nadirućeg
mraka. Galaksizacija pruža sasvim jasnu viziju te tame koje bi zapravo više
trebalo da se plašimo nego prosvetljujućeg buđenja u ponoru lišeni svih
razumskih orijentira i granica. Galaksizacija je dvosmerna cev: jedan vodi u
slobodu a drugi u nove oblike ropstva. Buđenje u ponoru podrazumeva svojevrsnu
šok terapiju. Ta šok terapija ogleda se u privlačenju nečeg što je prisutno iza
granica solarnog sistema u naš svet ne bi li nekako doveli sebe u stanje
preobražaja. Zapravo, i sam pojam preobražaj je pogrešan, ovozemaljski, jer
suštinski se ne radi o našem preobražaju nego o osvešćivanju o našoj prirodi i
volji. Žreci mračnog doba će od toga napraviti karikaturalan spektakl u težnji
da kontrolišu nešto o čemu zapravo ne znaju ništa osim toga da ga se boje.
Gledaćemo naš svet očima tuđinaca kao što će naše oči videti nama nepoznate
svetove. U jednom trenutku desiće se prelaz preko ponora a mi nećemo ništa
osetiti. Promena će biti tako prirodna i jednostavna da ćemo se čuditi kako smo
uopšte mogli upasti u zamku nepokretnosti. Imajmo na umu da je naša svest još
uvek većinski geocentrična. Žreci mračnog doba simuliraće stvarnu zamenu svesti
i to je ključna tajna budućih kontrainicijacijskih posvećenja. Oni se neće
odreći Zemlje već će pokušati da se prilagode silama koje su izraz njenog
pravog karaktera i to će biti njihova formula galaksizacije.
Zahtevi
za političkom i ljudskom slobodom, tj za slobodom ispoljavanja sklonosti,
zadovoljavanja nagona i iluzije identiteta, predstavljaju involutivnu
tendenciju. Ukoliko apstrahujemo tehnološki i kvantitativan civilizacijski
skok, pseudocivilizacija u antropološkom smislu nije donela nikakav napredak.
Istinski razvoj kretao se mimo nadiruće pseudocivilizacije ili protiv nje.
Pseudocivilizacijska „tehnološka“ magija otvara put ka korisnim mogućnostima
ali većina njenih kapaciteta biva upotrebljavana za ljudsko (samo)zatiranje, te
na zatiranje sveg života, putem razvijanja odnosa dominacije i nerazumnog
interesovanja ka efemernostima. To je sve posledica uzurpacije kapitala nad
proglašenom prosvećujućom te tobože slobodarskom idejom vladavine razuma. Takav
razvoj događaja uopšte nije revolucionaran, nego pseudorevolucionaran budući da
zakida mogućnost ciklične obnove promovišući pravolinijsko kretanje istorijskog
procesa koji zapravo vodi ka ukidanju istorije. To je sekularni odjek
eshatološke monoteističke ideje.
U univerzumu u kojem bitišemo,
ljudska težnja za slobodnim ispoljavanjem sklonosti i zadovoljavanjem nagona,
predstavlja odraz opšte težnje antagonih svemirskih elemenata ka njihovim
sopstvenim slobodama, čija je posledica ukidanje samog univerzuma, odnosno
čoveka, procesom njegove involutivne, dekadencijske demonizacije. Čovek čije
ponašanje podstiču njegove opsesije i strasti, na dobrom je putu da postane
demon (pritom nije neophodno da mu izrastu rogovi). Perspektiva čovečanstva
koje čine opsednuti nije više čovečanstvo već demončanstvo – društvo demona.
Podsetimo se činjenice da u okvirima kulturnog i pedagoškog
pseudocivilizacijskog miljea vlada povoljna klima za podsticanje, negovanje i
razvoj manijakalnih interesovanja i sklonosti. Napredak ostvaren u pravcu
osvajanja svakolikih ljudskih sloboda i prava, jeste približavanje udesu
čovečanstva. U smislu samoukidanja i degeneracije, čovek se nalazi u potpunom
skladu sa opštom tendencijom sveta u kome bitiše.
Savremena civilizacija stvara klimu
koja pogoduje širenju ovakvih atavističkih psihičkih energija u ljudskoj svesti
koje će prirodno težiti ovaploćenju. Pokoravanje ljudske volje inferiornim
težnjama sopstvenog bića proizvodi uzaludno traćenje njegove vremešne i
ograničene energije, a s druge strane te tendencije nisu jedini entropijski
faktor koji deluje unutar ljudskog bića. Zapravo, inferiornim tendencijama
možemo nazvati sve ono što čoveka čini uzaludnim i besmislenim, s obzirom da
vezuju njegovu pažnju i energiju za nebitne pojave i ciljeve, a što čini
ljudsku svest dezorijentisanom. Otud većina ljudi ima nefunkcionalnu listu
svojih prioriteta. Udovoljiti ovom ili onom nagonu, ostvariti ovu ili onu
sklonost, biti nadvladan iracionalnim, znači popustiti pred silama haosa koje
postoje kako unutar makrokosmosa, tako i u okvirima mikrokosmosa. Čitav
pseudocivilizacijski, a i civilizacijski kulturno-društveno-politički kompleks
sačinjen je u mnogo većoj meri na principima popuštanja ljudskog duha silama
haosa, nego kontra njemu (što ne znači da je univerzum u celosti neprijateljski
ustrojen).
Nakon što je monoteistička
društvena praksa izopačila ljudski odnos prema seksualnosti, nije ni čudo što
seksualnost danas, u „povoljnoj društvenoj klimi”, sve masovnije poprima
perverzne i nefunkcionalne oblike. Sve što je u domenu seksualnosti nekada bilo
sveto i što je spadalo u skup sakralnih i obrednih radnji, u našem vremenu je
isceđeno od svrhe, nastavivši bitisanje u obliku ljušture. Takva izopačena
seksualnost teži da sebi podredi politiku, moral, religiju, pravnu regulativu,
društvenu ideologiju, ezoteriju, umetnost, nauku itd. Nemajući da se uhvati ni
za šta drugo, za nešto čvrsto, jako, stvarno, stameno, ispočetka stidljivo i
oprezno, a potom sve intenzivnije, pseudocivilizacija nastoji da od
seksualnosti načini vlastiti ugaoni kamen, orijentir slobodarstva. Ona nastoji
da od seksualnosti načini vrednost. Pošto na svim poljima sve više ograničava i
sputava čoveka, pseudocivilizacija mu zauzvrat velikodušno nudi sve veće i
grotesknije seksualne i potkulturne slobode. U vazduhu visi ljudsko pravo na
bilo kakvu seksualnost i ekscentričnost svake vrste.
Kao uvod u predstojeće
masovne, neviđene i opsežne genetske poduhvate izazivanja veštačkih mutacija
kod ljudi, nekakav guru panseksualizma, tačnije mutagenog i transhumanističkog
panseksualizma, povodom toga bi mogao reći: „U cilju naše sreće, mi imamo pravo
da menjamo ne samo naše identitete nego naša obličja u duhu naših seksualnih
opredeljenja.” Sve to radi stimulisanja intenzivnijeg seksualnog doživljaja i
izbuđenja, jer čovek ima pravo na sreću, makar zbog toga postao čudovište ili
idiot. Povodom toga bih podsetio na trijadu pseudovicilizacijske društvene
ideologije: Sreća (Sloboda), Pravo (Jednakost), Seksualno opredeljenje
(Bratstvo).

Oni koji malo promućurnije
posmatraju nadolazeće društvene promene brzo će uočiti da u transhumanističkom
i mutagenom panseksualizmu leže neslućene ekonomske mogućnosti. To pokreće
veliki investicioni ciklus zato što ljudi žele (i imaju pravo) da se menjaju u
skladu sa svojim seksualnim opredeljenjima, a s ciljem da budu srećni.
Zamislite koliko bi mogla koštati smrznuta oplođena jajna ćelija sa ugrađenom
mutacijom, čije puštanje u prirodan tok razvoja, rezultira nastajanjem
lepuškastog momka čiji se analni otvor vlaži po istom principu kao i ženski
polni organ? Vidimo u ovom primeru kako na principima mutagenog panseksualizma
može biti izgrađena čitava humana, odnosno kanibalska ekonomija, a sve u ime
tzv slobodne ljubavi, u ime sreće i ljudskih prava. Voleti nešto što je zdravo,
lepo i simetrično, postalo bi nepoželjno, nemoralno, politički nekorektno,
retrogradno, rasističko, naposletku i kažnjivo. Tako ćemo doći do stajališta
kako je humano, a i moderno rađati degenerike, jer vazda je imperativ biti u
trendu, a trend nalaže veštački stvaranu društvenu i ljudsku različitost.
Klinike bi u početku besplatno vršile mutiranje plodova, ili bi to sponzorisala
kakva filantropska fondacija. Održavali bi se izbori za najmutanta, dodeljivale
nagrade, subvencije, da ljudi uvide kako im se to isplati. Recimo, osoba ili
par koji uzgaja mutanta dobija mnoštvo društvenih i ekonomskih privilegija, jer
zaboga, oni podižu „osobu alternativne morfo-genetske strukture – AMGS Person”.
Bio bi to zaista izuzetan čin humanosti i ljudskog požrtvovanja. To se i
politički isplati. Naime, lakše je vladati gomilom retardiranih, ili na izvesne
načine ograničenih mutanata, nego zdravim i jakim ličnostima koje manifestuju
političku volju. Tako će multihumanizam (humanoidni diverzitet) zameniti
multikulturalizam.
A kako su uopšte u prošlosti stvorene
pretpostavke razvoja mentaliteta koji će
omogućiti takav razvoj, pogledajmo kako Fridrih Niče promišlja: „Hrišćanstvo je
stalo na stranu svih slabih, ništavnih, bezuspešnih. Iz protivstavljanja
instinktima održanja snažnog života ono je stvorilo ideal; iskvarilo je sam um
duhovno najsnažnijih priroda time što je podučavalo da se na vrhunske vrednosti
duhovnosti gleda kao na grešne, kao na bludne vrednosti, kao na iskušenja.“
Tako piše Fridrih Niče u „Antihristu“, paragraf 5. U paragrafu 7 čitamo: „Samilost
je suprotna krepkim čuvstvima koja podižu energiju osećanja života. Ona deluje
depresivno. Kada se sažaljeva gubi se snaga. Samilošću se još uvećava i
umnogostručava gubitak snage koji već nestaje, sam po sebi, trpljenjem. Samo
trpljenje uz pomoć samilosti postaje zarazno… Ako se samilost promeri spram
vrednosti reakcija koje je ona izazvala, tada se u još izrazitijoj svetlosti
ocrtava njen po život opasan karakter. Samilost uglavnom krstari zakonom
razvitka koji je zakon selekcije. Podržava ono što je zrelo da propadne,
pristrasno brani ono što je život razbaštinio i prokleo, pomoću mnoštva
promašenih svih vrsta, koje ona održava u životu, samom životu pridaje
zloslutan i neizvestan vid. Usudilo se da se samilost nazove vrlinom (- u
svakom otmenom moralu ona važi kao slabost - ); otišlo se i dalje, od nje se
načinila vrlina uopšte, tlo i izvor svih vrlina – samo, razume se, i što stalno
treba imati u vidu, to se uradilo na osnovu jedne filozofije koja je bila
nihilistička, koja je na svom štitu zapisala ništenje života.“

Otud je hrišćanstvo i iz njega
izvedeni ideološki derivati, zapravo religija i doktrina smrti. Taj doktrinarni
kompleks sebi daje za pravo da spašava život, ali i da ga uništi. Na jednoj
strani usložnjava život održavajući one koji ne bi trebalo da prežive u
prirodnom poretku stvari, a sa druge strane vrši pogrome i genocide. U našem
vremenu imamo spoj humanitarizma i pseudoimperijalizma utemeljnih na istim
načelima nakaznosti koji čine jednu globalnu mašinu za mlevenje mesa i proizvodnju
đubreta. Konačno dolazimo do tri ključne odrednice galaksizacijske društvene
ideologije. To su smernice na osnovu kojih se grade postulati buduće društvene
etike. Reč je o trijadi koja kombinacijom svojih komponenti stvara politički,
ekonomski i moralno-ideološki sistem:
-kanibalska ekonomija (čovek je sirovina,
polufabrikat, gotov proizvod i potrošač);
-mutagenizacija i transhumanizam
(stvaranje svojevrsnog antropodiverziteta uz pomoć genetike i bionike);
-panseksualizam
(seksualni, odnosno erotodiverzitet);
Ove tri smernice se sasvim uklapaju
u principe pseudorevolucionarne vladavine razuma. Kanibalska ekonomija poklapa
se sa načelom fantazma napretka, iza čega stoji korporacija. Mutagenizacija i
transhumanizam u vezi je sa principom znanja, iza čega stoje univerziteti i
instituti. Panseksualizam korespondira sa principom kontrole, iza koje stoji
država i paradržavne nadnacionalne institucije koje svemu daju pravni okvir.
Širokom raznolikošću ljudskih prava i sloboda, nauka može dobiti razvojni
stimulans od čega ekonomski sistem, koji hrani institucionalizovanu
plutokratiju i nauku u službi kapitala i moći, uživa blagostanje, profit i
privredni rast. Povodom toga već ima inicijativa da se majmunima dodele izvesna
ljudska prava s obzirom na njihovu veliku sličnost sa ljudima. Znači li to da
će se uskoro pojaviti pravnici specijalisti za prava majmuna? Zamislite slučaj:
šimpanza protiv države – u kome šimpanzini advokati na osnovu kršenja nekog
njegovog prava traže milione dolara odštete u korist šimpanze. Tako majmun,
osim što može računati na pomoć advokata, može imati i svoj račun u banci. Ako
već ima bankovni račun, zašto onda ne bi mogao biti i akcionar u nekom
preduzeću, možda čak i vlasnik? Zašto onda ne bismo mogli da majmuna izglasamo
za gradonačelnika ili predsednika države? Verujem da bi na tom položaju bio
bolji od mnogih ljudi. Na kraju, zašto majmun ne bi mogao da sklopi brak sa
ljudskim bićem? Ukoliko neko izrazi želju da „oženi” šimpanzu te ukoliko
psihijatri za majmune ustanove da se šimpanza seksualno „pali” na stranku koja
zahteva njegovu ruku, zar bi bio problem da se oni venčaju i država njihov
odnos prizna kao brak?
Sve je ovo do sada možda moglo biti smešno, međutim veliki problem nastaje
kada „supružnici” požele da imaju sopstveno dete. Tada nastupa načelo
mutagenizacije i transhumanizma koje izlazi u susret panseksualnoj tendenciji.
Nauka će sigurno potražiti neko srećno mutageno rešenje tako što će umiksati
(ionako sličan) genetski materijal čoveka i majmuna, ne bi li se dečji plač
konačno uselio u topli dom srećnog para. To „dete” neće biti ni čovek, ni
majmun, a imaće sva moguća ljudska prava, pa čak i nešto preko toga, s obzirom
da pripada drugačijoj manjini. Međutim, ni ovo nije problem, jer ako čovek može
da uđe u bračnu zajednicu sa majmunom, zašto onda ne bi mogao i sa psom,
kokoškom, muvom… A gde su „deca”? Tačnije, šta su deca? To praktično znači da
tamo neko dvadeseto koleno naših potomaka neće biti ljudi! Neki će to nazvati
evolucijom. Zato pitajte se da li je slučajno to što nas mediji sve više
bombarduju raznim čudovištima, mutantima, zombijima, vanzemaljcima, kao da nas
neka ahrimanska sila polako priprema da budemo indiferentni i tolerantni prema
onom što sledi – a to je potapanje broda zvanog homo sapiens.
Povodom toga zanimljiva je opaska Keneta Granta: „Kod
neiniciranog, kao i kod adepta, senka često poprima zavodljive oblike.
Seksualna iskušenja koja doživljavaju hrišćanski isposnici nastaju usled jako
nabijenog psiho-seksualnog magnetizma senke aktiviranog pomicanjima Vatrene
Zmije koja je, pri ustupanju dela svoje toplote tim izrođenim slikama, sposobna
da stvara zanosne sukube... Na istoku su ovi oblici senke poznati kao hurije; a
metode njihovog prizivanja brižljivo izbegavaju svi sem crnih magičara ili
osoba koje su potpuno opčinjene njihovim animalnim sklonostima.” Kenet Grant,
Kultovi senke, Esoteria, Beograd, 1998, str 100.