„Sve dok je bivstvo jedno, propis,
zakon nije neophodan; nije potrebna dobrota; nisu potrebni sveci... Kada su,
pak, stigli sveci i doneli dobro i zakon, doneli su i razlikovanje. Jedinstvo
je nestalo. Bivstva su se raspršila na dobro i zlo, na sever i jug, na istok i
zapad. A zajedno s granicama doneto je Ja... jedinstvo bivstva se razbilo u
paramparčad. To su sve grehovi svetaca. Greh morala. Greh granica. Greh Ja.“
Bela Hamvaš, Scientia Sacra
Magija je (prethodivši religiji),
stupanjem na scenu i iniciranjem opštenja i saradnje sa određenim božanskim,
demonskim i ostalim „spiritualnim” ili suptilnim neorganskim entitetima i
bićima, osim mnogih dobrih stvari za čovečanstvo, otvorila put surovoj i sveopštoj
vlasti neljudskih sila, koje su, hraneći se ljudskom energijom i svešću,
izrasli u bogove i Boga. To su one sile koje su ljudski um punile raznim
parazitskim idejama i čiji su apetiti stalno rasli. Ono što je svim bogovima
zajedničko, bili oni dobri, zli ili ambivalentni, jeste to da oni – na ovaj ili
onaj način, pre ili kasnije, posredno ili neposredno – zahtevaju upravo ljudske
žrtve. Ako im se ljudsko biće ne žrtvuje milom, ritualno, posvećeno, oni će tu
žrtvu uzeti silom, na posve drugačiji način. Njihova naklonost se, između
ostalog, kupuje i krvlju. Dakle, bavljenje duhovnim trebalo bi da podrazumeva
spremnost onoga ko kroči tom stazom na prinošenje određenih ljudskih žrtava:
ili će žrtvovati sebe, ili će umesto sebe poturiti druge. Bogovi u tom slučaju
ne prave nikakvu razliku. Oni su prosto krvožedne uzvišene zveri, a većina
ljudi koja se bavi duhovnošću, makar bili bezazleni kao golubovi, mole se i
služe ta čudovišta. Prirodno je onda da psi liče na svoje gospodare. Naravno,
neki povučeni meditant bi ovakvom stavu mogao štošta zameriti, ali ono što je i
meni i njemu jasno jeste nepredvidivost manifestacija podizanja svesti. Iz toga
se mogu izvući razni zaključci. Uostalom, i najizolovaniji čovek na neki način
jeste deo nekakve zajednice.
Osnovna načela po kojima se odvija
proces socijalizacije vode poreklo od nekog božanstva, imaju magijski i
religijski koren, a što omogućava vlast nekog boga (ili bogova) nad datom
zajednicom, čak i onda kada je taj bog izašao iz masovne kultne mode ili
upotrebe. Pritom nije važno funkcioniše li ta zajednica u skladu sa objavljenim
ili ustanovljenim načelima i zakonima datog božanstva (ili božanstava); važno
je da se kreće tom linijom makar smer bio suprotan. Povodom poslednje tvrdnje
mogu istaći da je istorija puna primera kako se kanoni, dogme, pravila, norme,
tabui ukidaju, redefinišu, kreativno tumače, elegantno zaobilaze ili grubo krše
zbog moći, položaja, bogatstva, ali i zbog ljubavi, požude, zavisti, mržnje,
gneva, pohlepe, saosećanja, iz straha, naposletku iz obične gluposti. To samo
govori kako kolektivna načela, u znatnoj meri predstavljaju referentne tačke
ili odrednice samozavaravanja, odnosno manipulacije. Neko u njih iskreno
veruje, dok ih drugi koriste zarad ostvarivanja kakvog sebičnog interesa. Ovi
koji ih lukavo (i uspešno) koriste, jesu uglavnom oni koji imaju nekakvu moć, a
što ne amnestira one posve nemoćne. Smisao društvenih rituala je posve
izgubljen. Kada se ustanove isprazne od sadržaja ostaje vidljiva gola moć.
Moralni principi, norme, predrasude
i tabui, putem socijalizacije bivaju nametnuti novim pokoljenjima koja u
njihovom donošenju i stvaranju nisu ni učestvovala niti ih je iko išta pitao
povodom toga. Zašto bi se onda oni pokoravali i ravnali po nekim normama i
načelima, šemama, običajima i odnosima koje su ustanovila i prenela prethodna
pokoljenja? Verovatno zato što na prvi pogled nemaju izbora, oni upravo zbog
toga imaju pravo na sopstveni izbor. Imaju pravo na pobunu, diskreciono pravo
na revoluciju. Čak i da neka generacija odluči da zakine budućnost potonjim
pokolenjima (da ukine ljudski rod), ona na to ima pravo jer buduće generacije u
tom trenutku ne postoje. Isto tako svaka generacija ima pravo da se ogreši o
prethodna pokoljenja, da raskine sa njihovom tradicijom i identitetom, jer ovih
nema da ih u tome spreče. Drugim rečima, barem teoretski, svaka generacija ima
mogućnost za sopstveni plebiscit i konsenzus. Svaka generacija, dakle, ima
mogućnost (a samim tim i pravo) na abortus te da stavi tačku na sebe i na
kontinuitet ljudskog roda ukoliko to smatra svrsishodnim. Uostalom, zašto je
tako teško prihvatiti kraj čovečanstva, naročito ukoliko je to rezultat svesne
ljudske odluke (pritom je veliko pitanje da li je jedan takav kolektivni
konsenzus uopšte moguć)? Zašto ono uvek mora postojati? Ubiti sebe ili sačekati
prirodnu smrt? Uništiti čovečanstvo ili ostaviti da ono samo dođe do svog
prirodnog kraja? To su lažne dileme. Izbor smrti nije uvek katastrofalan niti
je smrtonosan. Nekad je bolje umreti po cenu koju smo sami odredili nego živeti
po svaku cenu. Bar su Isus, Sokrat i Žak de Molaj to svojim izborom potvrdili.
Ako nastavak života znači propadanje, radije ću umreti. Ako je smrt propast,
boriću se za život. Valja biti mudar pa proceniti kada je smrt dobra a kada je
to život. Život i smrt su kao konstante apsolutne ali je njihova vrednost
promenljiva, pa varira od slučaja do slučaja i od trenutka do trenutka.
Ako bi me neko pitao šta je to
kriminal, rekao bih da je kriminal kada se nešto čini bez dozvole ili protiv
interesa kriminalaca koji su na vlasti ili istu kontrolišu. Isto to važi i za
pitanje šta su to predrasude. To je sve ono što se kosi sa vladajućim predrasudama.
Zaključak je da nema opšteprihvaćenog (tzv zdravorazumskog) shvatanja,
uverenja, popularnog suda, a da nije reč o nekoj vrsti predrasude. Povodom toga
relevantno je pitanje koja predrasuda sa sobom nosi više, odnosno manje štete.
Ljudi nisu u dovoljnoj meri razumni da bi donosili objektivne sudove, ali su u
dovoljnoj meri podložni strastima, neznanju, lenjosti, nedostatku volje, smisla
i ciljeva, da su sasvim sposobni bilo da stvaraju, bilo da slede
pseudoracionalne (pseudologičke i pseudoobjektivne) opšteprihvaćene i
opšteprihvatljive zaključke. Predrasuda po kojoj je normalno da žene budu
pokorne muškarcima i adekvatno tome tretirane kao deo njihove imovine,
utemeljena je na višem, moralnom nivou, poreklom iz teološke sfere po kojoj
žena nastaje iz muškarčevog rebra. Zato je ona, spram muškarca, inferiorno
biće. Na predočenoj predrasudi izgrađen je čitav sistem društvenih odnosa koji
datu predrasudu stavlja u funkciju opšteg društvenog interesa. Naposletku, ta
predrasuda potiče direktno od muškog Boga (njegovih sveštenika i proroka), od
čije strane je i instrumentalizovana kao oruđe nečijeg interesa (interesa elite
materijalne i duhovne moći).
Ovo je samo jedan primer koji ipak daje prostora
za otvaranje sledećeg pitanja: nije li društvena moralna norma i
principijelnost utemeljena na idealu, odnosno vrlini pravednosti i pravde, uvek
i svugde podložna, u većoj ili manjoj meri, praktičnom izopačenju u kod
nepravde i manipulacije? Vidimo kako su moralna načela deo opsežnog
instrumentarija bogova i vlastodržaca. Takvo stanje stvari je prirodno, mada ne
i pravedno, što opet ukazuje kako Pravda nije od ovoga sveta, pa shodno tome
nije prirodna, odnosno nije u skladu sa prirodom ovoga sveta. Principi i
moralne norme obavezuju sužnje, robove Božje, sluge, podanike kraljeva-bogova i
hijerokrata, ali i moderne svemoćne Države, odnosno Nad-države. Ti principi i
norme nikako ne važe za one koji ih donose, daruju, ili su stožeri ili žreci
istih, koji svoju privrženost tim principima i normama često uverljivo i
odglume, što ne znači kako su svi vlastodršci uvek i po pravilu dvolični
licemeri. Oni su jednostavno iznad, pater superiori – volšebno otporni na
poroke univerzuma.
Moral je sredstvo društvene
kontrole. Društvena kontrola je praktičan cilj društvene moći. Društvena moć s
druge strane u cilju sopstvenog održanja, stvara i podstiče predrasude i tabue.
Predrasude i tabui, iako iracionalni, uglavnom se prihvataju kao razumna,
logična, normalna, ljudska, odnosno moralna gledišta. Njihova je uloga da nekako
uteruju poželjni oblik normalnosti te da vlast nekog boga, ideologije i
određene strukture moći učine normalnom, prirodnom, razumnom, logičnom,
pravednom, božanskom, narodnom, odnosno legitimnom. Ta gledišta, oličena u
predrasudama i tabuima, nemaju nikakvu stvarnu utemeljenost izuzev u ideologiji
poželjnog društvenog i intimnog ponašanja i vrednovanja, što u krajnjoj liniji
vodi ka duboko zaklonjenom interesu nosilaca dominantne društvene moći. Većina
ljudi je zaista zainteresovana za održavanje aktuelnih predrasuda i tabua, kao
i moralnih principa i normi, bez kojih je stvarno otežano funkcionisanje
ravnoteže nekog društvenog i ideološkog sistema. Očigledno je da su predrasude
i tabui, normalna i prirodna pojava, čak funkcionalna, te su apsolutno u skladu
sa moralnim principima i normama koje su u nekom društvu uglavnom prihvaćene i
dominantne. Ono što se danas žigoše kao predrasuda, kliše, tabu, jeste ono što
ne odgovara vladajućem ideološkom poretku jer se kosi sa predrasudama, klišeima
i tabuima na kojima je utemeljen legitimitet aktuelnog poretka.
Ako su u pravu oni koji tvrde da
životinje, a kamo li biljke ili minerali, nemaju dušu, to bi onda značilo kako
se svo zlo ovoga sveta nalazi u čoveku, pošto samo ljudsko biće ima dušu. U tom
slučaju nema dileme da je zapravo čovek nosilac radikalnog zla. Druga stvorenja
su nevina, ni dobra, ni zla. Držim da nevinost, u moralnom smislu, podrazumeva
udaljenost od oba navedena načela. Nije nevin onaj ko je dobar, s obzirom da je
opredeljen za jednu od strana. Ljudsko biće nipošto nije nevino, naročito ne
odrasla jedinka. Kakav god bio, moralan ili nemoralan, čovek je grabljivac. Čak
i kada daje, čovek to čini ne bi li zarad toga nešto ugrabio: neku osobu,
predmet, osećanje, naklonost, moć, slavu, dragocenost ili pak kakvu spoznaju,
odnosno znanje, naposletku božanski blagoslov. U tom smislu, uloga morala jeste
da neke oblike grabljivosti sankcioniše ili označi kao nemoralne, jer ukoliko
bi svi grabili onako kako im to instinkt nalaže, ljudima bi bilo nemoguće da se
kultivišu i civilizuju, čak bilo bi im nemoguće da opstanu. Moral kanališe taj
vekovni rat svih protiv sviju. S obzirom da nije nevin te da grabi mnogo, uvek,
i manje ili više (ne)sofisticirano, od čoveka sve živo strepi. Čovek je
univerzalni neprijatelj svem životu, a posledično tome i sebi samom. Ne tvrdim
da je čovek oduvek bio takav, ali takav je danas, ukoliko ljudsku vrstu
posmatramo u njenoj celokupnosti. Kao takav on više i ne može biti životinja, s
obzirom da je čudovište. On ima dušu, dušu koja je zatrovana uništenjem,
pohlepom i strahom. On sebe uništava i strepi od samoga sebe.
Nekada je bilo lakše verovati u
đavola ili u zle duhove nego danas. Za razliku od perioda srednjovekovne
zatucanosti, u (post)modernom i (post)emancipovanom dobu današnjice, pre će
biti da odnekud iz mraka vreba manijak, davitelj, ubica, lopov, kriminalac ili
terorista, nego bauk ili demon. Nosioci strave i zla više nisu demonska bića
nego ljudi. Od njih se čuvamo, a ne od čudovišta ili demona. U eri humanizma i
zlo se humanizovalo, ono se birokratizovalo i industrijalizovalo, kako je to
lepo opisala Hana Arent u knjizi „Izvori totalitarizma“. Ma koliko apstraktno
bilo, zlo nosi samo jedan lik, i to lik koji ga najbolje oslikava – lik Čoveka.
Verujem kako je ljudsko biće
sposobno da se oslobodi ograničenja koje nose nametnuti božji zakoni – kako oni
fizički tako i metafizički. Da bi čovek uopšte bio sposoban za takav životni
podvig oslobađanja, mora prethodno iskusiti mnoga svojstva tih ograničenosti.
Naravno, božanska amnestija, odnosno sticanje neke vrste imuniteta od
ograničenosti koju nameću pomenuti zakoni, ne povlači za sobom pokornost čoveka
moralnim, ontološkim, eshatološkim i teleološkim božanskim projekcijama datim
za ljudsko biće. Naprotiv, ljudi, barem teoretski, imaju mogućnost da izgrade,
svako za sebe, svojstveni etički kodeks, a koji bi bio u skladu sa imperativima
njihove istinske volje i jasne namere. Otud čovek koji se nađe na tom putu mora
biti spreman da preuzme potpunu odgovornost za svaki svoj čin, svaku misao,
osećaj, za svoju sudbinu, te mora da bude besprekoran u svojoj nameri. Sve što
mu smeta u toj nameri mora biti uklonjeno iz njegovog života. Nevolja je u tome
što tu ne postoji nekakav propisani standard ili pravilo. Ta načela nisu opšta
za sve ljude, već krajnje individualna i stoga jedinstvena. U svakom slučaju,
neka cena mora biti plaćena, a pritom niko ne može računati na garancije
povodom svega što je uradio ili nije uradio. Udar ništavila biće nemilosrdan, a
možda i perfidan, što znači da bi trebalo biti jak i oprezan, te se ozbiljno
pripremati za opstanak u sasvim nepoznatom ambijentu.
Koliko god proširili granice
postojanja, horizonti nepostojanja su sve dalji i dalji. Koliko god mi
istražili, neistraženo nas deprimira jer se neverovatnom brzinom gomila pred
nama. Horizonti su uvek obeshrabrujuće nedostižni. Nikada ta volšebna
superiornost beskraja neće biti ugrožena uzoranim poljima i kreacijama
božanskih revolucionara stvaranja. Makar sve stvoreno bilo beskrajno, ono je opet
sićušno, infinitezimalno spram beskraja vapeće praznine. Zato nam bog, odnosno
demijurg, tvorac ili kosmotvorac onda može dozvoliti da ga napustimo, ali tada
smo prepušteni samima sebi i beskraju. Jao nama ako pritom nemamo naš kodeks,
tada kada pred nama puknu horizonti i perspektive beskraja. Na kraju, tamo gde
nema boga, ne samo čovek, već i muva može biti bog.
Mi možemo odlučiti kako je u
interesu našeg razvoja te samoizgrađivanja, da pokoravamo ili ubijamo druge.
Sve dok je u skladu sa našim kodeksom, jedno takvo očigledno nemoralno i
zločinačko ponašanje (sa stajališta aktuelnog morala), sa naše tačke gledišta
je posve moralno. Šta bi neko pomislio o tome nije naš problem, već je problem
onoga ko o tome misli. Svako karakterisanje nekog ljudskog ponašanja ili
postupka kao zločinačkog, prvenstveno govori o suštinskom nepoznavanju
vlastitog položaja onoga ko uopšte pokušava da o nečijem ponašanju presuđuje.
Nešto je zločin samo sa ljudskog stanovišta, tj sa stanovišta kulture.
Naposletku, pojam zločin jeste formulacija koju je iznedrio ljudski strah –
strah od smrti i ništavila, dakle strah od nečeg što nesumnjivo vreba i što
nesumnjivo jeste stvarno i rekao bih neizbežno. To sve ukazuje na apsurdnost
ljudskog položaja, te adekvatno tome i na apsurdnost ljudskog prosuđivanja. Šta
god činio ili ne činio, ako je to u skladu sa mojim kodeksom, izgrađenim na
principima meni svojstvene nadvremenske slobode, pre će biti u redu nego
izvitopereno prenemaganje doktrinarnog moralizma bez kredita. Moja savest je u
svakom slučaju čista, nemam dvoumljenja i sumnji, niti me muče prizori mojih
dela, a nisam ni žalostan ili ponosan zbog toga. Ako je to šta činim u skladu
sa mojim kodeksom, a što drugima može delovati zastrašujuće, mizerno, bizarno,
veličanstveno, zlo ili dobro, ne može uticati na mene. Mišljenje koje izražava
zgražavanje nad ovim mojim razmišljanjem potiče od stava po kome je moralno
biti pokoran i obožavati takvog boga, nego u svom životu ravnati se na način
svojstven bogu. Naposletku, čak i oni koji ne veruju ni u kakvog boga, a nalaze
se pod uticajem aktuelne dominantne (pseudo)civilizacije, u svom poimanju
moralnosti i etičnosti, ravnaju se u skladu sa principima izvedenim iz jedne
takve doktrine.
Naposletku, šta je „lični“ kodeks? U pitanju je jedan lepo uklopljen niz
odluka koje besprekorno sprovodimo. Pritom, tu nije reč o odlukama koje se tiču
naših svakodnevnih problema, već o odlukama čije su posledice manji utrošak
naše energije i jače usredsređivanje naše pažnje prilikom suočavanja sa svakodnevnim
životom, u cilju da nam ostane dovoljno za iskušavanje nesvakidašnjih situacija
i pojava. Tako dovodimo sebe u stanje da znatno više energije investiramo ka
našim suštinskim ciljevima, koji su takođe obuhvaćeni našim kodeksom.