![]() |
Josef Vachal |
NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" čiju elektronsku verziju možete skinuti OVDE
Istorijski čovek je odavno tragao
za nekim delotvornim načinom prevazilaženja ove prolazne stvarnosti i njenog
nadomeštanja trajnijom, koja isključuje procese propadanja i ništenja i koja bi
bila lišena svih teskobnih nedostataka aktuelnog sveta. Pritom, ta bolja
stvarnost kojoj teži, nije očigledna i vidljiva, već je skrivena metastvarnost. Ipak ona je barem u zamisli
dostupna uz primenu određenih postupaka koji su u manjoj ili većoj meri
(ne)delotvorni. Ti putevi i načini čine osnovu kulture. Sama kultura je izraz
jasne namere i težnje ka metasvetskim odredištima. Naravno, ovo gledište ne bi
trebalo da isključuje i one činioce stvaranja kulturnog sveta, kao što je
preživljavanje, ali smatram da tek kada se ljudska svest okrene ka apstraktnom
kultura poprima neku vrstu radikalnog oblika koji stvara istoriju. Uzimajući u
obzir njenu racionalnu i metodološku osnovu, svrha kulture je prevashodno
tehnička. Kultura bi trebalo da posluži čoveku kao priprema, inkubacija i kao
odskočna daska za postizanje metastvarnosti, a što za posledicu ima moralno te
ontološko usavršavanje ljudskog bića. Kultura će svoju svrhu ostvariti tako što
će pomoći ljudski preobražaj te pripremiti, vaspitati i usmeriti čoveka, ali će
mu isto tako pomoći i da se sačuva, da opstane u svetu u kome vrebaju
predatorske sile. Sa savremenog stajališta, i uopšte sa istorijskog stajališta,
očigledno je da kultura gotovo da i ne vrši prethodno opisanu, tehničku ulogu.
Njenom statičnošću, ukalupljenošću i krutošću, usled mnogih retrogradnih pojava
i procesa, kultura uglavnom sputava i ometa ljudske proboje, inovacije i
ostvarenja. Tokom istorije, a naročito u naše vreme, kultura sve više postaje
oruđe političke, religijske, ideološke, ekonomske i uopšte društvene kontrole.
Umesto prosvećenog sluge, tokom razvoja civilizacije, kultura je u sve većoj
meri postajala neprosvećeni, a podmukli gospodar.
Istorijski i način života
današnjice utemeljen je na inicijacijskim načelima metasvetskih težnji, odnosno
na izopačenim i dekadentnim oblicima institucionalizacija, instrumentalizacija
i operacionalizacija tih težnji. Kako su osnovna načela, koja su odredila
kultivisanje tih težnji, uglavnom iskrivljena ili zaboravljena, ostala je samo
veličanstvena forma materijalnog i intelektualnog nasleđa te obrazaca koji se
stalno, besmisleno proizvode, nadograđuju, razgrađuju, umnožavaju ili dodatno
usložnjavaju. Tako se danas, pred našim očima, odvija titanski kulturni proces
stvaranja jedne svetske hiperkulturne civilizacije. Trenutna globalizacija vodi
ka objedinjavanju, mešanju i ujednačavanju svih postojećih svetskih
kulturno-civilizacijskih tradicija. Međutim, konačni proizvod tog procesa
nikako ne može biti civilizacija u smislu kao što su to moderna evropska,
islamska, kineska, indijska, stara egipatska, rimska, helenska, persijska,
evropska srednjovekovna, ruska, vizantijska, feničanska, etiopska, sumerska te
civilizacija Inka, Acteka ili Tibeta itd. Konačni, uobličeni
kulturno-civilizacijski kompleks aktuelnog globalizacijskog trenda jeste jedan
masivan, u biti redukovan konglomerat, (u smislu redukcije mnogih važnih,
samosvojnih i životvornih elemenata njegovih gradivnih sadržaja). To praktično
znači da mnoge kulturno-civilizacijske tradicije moraju da odbace,
preformulišu, prilagode, redukuju neke svoje osobenosti ne bi li se bolje
uklopile u zajedničku celinu. Otud ishodište globalizacije nije civilizacija
nego pseudocivilizacija.
Rene Genon, u knjizi „Mračno doba“,
kaže da ono što se zove renesansom zapravo je smrt mnogih stvari. Kako to on
kaže, sa izgovorom povratka grčko-rimskoj civilizaciji, iz nje su uzimane samo
najpovršnije stvari, jer su samo takve stvari mogle biti izražene u pismenom
obliku. Zato je bilo neminovno da takva nepotpuna obnova ima krajnje veštački
karakter, jer su to bili oblici koji već vekovima nisu živeli svoj pravi život.
Julius Evola, u „Pobuni protiv modernog sveta“, piše da je renesansa od
antičkog sveta preuzela samo dekadentne oblike, a ne one s početka, koji su
bili prožeti sakralnim i nadličnim elementima. Renesansa je, po Evoli, u
potpunosti zanemarivala te elemente i činila da drevno nasleđe deluje u sasvim
različitom pravcu. U renesansi je paganizam prvenstveno poslužio da se razvije
obična afirmacija Čoveka, te da se podstakne entuzijazam pojedinaca koji
počinju da se opijaju proizvodima određene umetnosti, erudicije i spekulacije.
Ti proizvodi su, kako to Evola kaže, naravno lišeni svakog transcendentnog i
metafizičkog elementa. Niče u „Antihristu“ po tom pitanju kaže: „Čovečanstvo ne
predstavlja razvitak, na način kako se to danas veruje, ka boljem ili snažnijem
višem. Napredak je naprosto moderna ideja, to jest lažna ideja. Današnji
Evropejac je po svojoj vrednosti daleko ispod Evropejca Renesanse; razvoj nije
neizbežno, po nekoj nužnosti, uzdizanje, uspinjanje, jačanje.“
Pseudocivilizacija nema svog boga,
ili panteon bogova, već panteon ideoloških fetiša, što je sasvim u neskladu sa
osnovnim svojstvom kulture: da stimuliše čoveka u njegovom nastojanju
prevazilaženja ništeće stvarnosti. Njena religija je New Age. Ideološka usmerenost
pseudocivilizacije pospešuje ljudsku prikovanost za fatalnu stvarnost, tvoreći
od čoveka grotesknu figuru koja svu svoju životnu energiju i vreme troši na
efemernosti podmuklo postavljene u samo središte ljudskog života, težnji i
želja. Takav način života deluje sputavajuće spram, kako onih metafizičkih,
tako i onih posve životinjskih težnji. Ako nešto sputava uzvišene ljudske
prohteve i stremljenja, sputavaće i one najniže. Pseudocivilizacija koja se
rađa uporedo sa procesom globalizacije, lišena je metafizičke dimenzije. Ona
nema svojih piramida, zigurata, katedrala, sinagoga, džamija, partenona,
ašrama, pagoda, stounhendžova, crkvi, manastira, kuća duhova, obitavališta
bogova, tornjeva smrti itd, već predstavlja obesmišljen konglomerat svega toga,
konglomerat integrisan u globalni medijski koloseum.
U okvirima duha
pseudocivilizacijskog stremljenja jedan Markiz de Sad je potpuni heroj, pa je
sasvim normalno, shodno njegovom učenju, posvetiti život beskrupuloznom
uživanju u krajnjoj sebičnosti i samoživosti sadizma, bez ikakvog obzira prema
svim živim bićima, što predstavlja sve izvesniju perspektivu, ako ne morala,
ono bar opštih obrazaca tzv neformalnog ponašanja. Ako vrednosti izviru iz
čoveka, a nisu date od Boga (što predstavlja jednu od osnovnih prosvetiteljskih
ideja dosadašnjih istorijskih revolucija tzv Novog veka), onda su one posve
proizvoljne, pa stoga niko nema pravo da svoje vrednosti nameće kao opšte samo
zato što se one svojim promoterima čine logičnim ili moralno ispravnim. Istorijske
društvene snage koje su taj filozofski prestup načinile i još uvek ga čine jesu
duhovni stožeri aktuelnog pseudocivilizacijskog procesa, kao i njihovi
nastavljači. U svetlu ove tvrdnje nameće se neodoljiv utisak koji povezuje
sirotog Markiza sa novovekovnim humanističkim i nacionalističkim
revolucionarima. Takav utisak ukazuje na činjenicu da je duh građanskih,
demokratskih, nacionalnoslobodilačkih te komunističko-socijalističkih
revolucija zapravo jedan duh. Taj duh, osim što je duh modernosti, istovremeno
je i preteča duha pseudocivilizacije. Taj duh, budući nasilan i samoživ,
beskrupulozan i isključiv, egocentričan i revolucionaran, u suštini je duh
sadizma. U već pominjanoj „Pobuni protiv modernog sveta“, Evola piše o
Meternihu koji je shvatio da revolucije njegovog vremena nisu spontane, da nisu
narodni nego veštački fenomeni izazvani silama koje u zdravom telu naroda i
država imaju ulogu kakve imaju bakterije u stvaranju bolesti. Evola kaže da je
Meternih takođe shvatio da je nacionalizam kakav se pojavio u njegovo doba bio
tek maska revolucije i da je revolucija u osnovi međunarodna činjenica, u kojoj
su pojedinačne revolucionarne pojave samo lokalne i zasebne pojave jedne jedine
prevratničke struje svetskih razmera.
Markiz de Sad
Sve što činimo zaista je besmisleno ukoliko u to nije ugrađena namera čiji
je cilj pobeda nad negacijskim silama. U kompleksu pseudocivilizacijskih
vrednosti (i prakse), predočena namera ne postoji ili je krajnje izvitoperena.
Opšta težnja duha pseudocivilizacije jeste izbegavanje smrti (odlaganje
neizbežne egzekucije) putem degradirajućeg niza spasonosnih preobražaja
(involucija), a što će se smatrati razvojem i napretkom. Karlos Kastaneda je u
poglavlju „Izazivači smrti“ knjige „Unutrašnji oganj“, opisao sudbinu
sledbenika involucijske opcije među starim čarobnjacima Meksika. Naime, trudeći
se da izbegnu smrt (koja će ih jednom ipak uloviti), pretvorili su se u
čudovišta. Verovatno će kao takvi naposletku i umreti. Biće to smrt nakaza, a
ne ljudi. Duh pseudocivilizacije, s obzirom da je ujedno i duh sadizma, iz
praktičnih razloga pribegava mimikriji. Oblici te mimikrije predstavljaju one
najupadljivije ideološke velove duha pseudocivilizacije potaknute procesima
globalizacije. Pseudocivilizacijski ideološki velovi deluju groteskno poput de
Sadovih oblika seksualnosti. Sa stajališta sadizma kao učenja, oblici
ispoljavanja pseudocivilizacijskog duha deluju besmisleno i frustrirajuće
spram, po sadizmu, jedine smislene ljudske težnje – za ličnim zadovoljstvom!
Ispoljeni ideološki oblici duha pseudocivilizacije samo su simulakrum nekakve
univerzalne etičnosti i poretka. Taj navodni poredak nalazi se u ulozi
ideološkog samoobmanjivanja postmodernog čovečanstva, odnosno u ulozi ambicije
globalne hegemonije ostvarene doziranim stvaranjem imovinsko-pravnog i
političkog haosa. Svrha postmodernih univerzalnih ideoloških oblika leži u
njihovoj praktičnoj demagoškoj upotrebljivosti, što u krajnjoj liniji služi
uvećanju vlasti pseudocivilizacijske elite moći. Taj put je opasan put, te
lagano ali sigurno, preko globalnog haosa vodi u globalni totalitarizam, jer to
će biti jedini način uspostavljanja reda, koji će iznedriti još veći nered.