Podrška

Podrži blog: paypal.me/DorijanNuaj
Приказивање постова са ознаком hram. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком hram. Прикажи све постове

12. 10. 2022.

Doktrina Hrama - Hram u Jerusalimu

skica Prvog Hrama u Jerusalimu

U središtu starih tradicija nalazio se Hram, koji je ujedno bio i središnja institucija drevne vlasti. U tom smislu, hram je bio slika sveta, koja je u svojim proporcijama integrisala mere ljudskog tela sa merama kosmosa. Hram stoga projektovan po načelu da „slično privlači slično“, tj. ukoliko neko želi da prizove bilo koji aspekt univerzalnog duha, mora stvoriti prijemnik po njegovom liku. Tako je svaki drevni hram u svom obliku, dimenzijama i opremi sadržavao simboličke reference na božanstvo kome je bio posvećen, dok je državni hram, postavljen u pojmovnom središtu sveta, predstavljao čitav univerzum. U drevnom svetu, simbolizam je povezivan sa praktičnom funkcijom, a simbolička obeležja hrama bila su namenjena da pomognu svrhu zbog koje je građevina bila podignuta, a to je da bude instrument prizivanja. 

Povodom ove teme uzeću u razmatranje primer čuvenog Hrama kralja Solomona u Jerusalimu. Solomonov Hram (Prvi hram), kako je opisan u biblijskim tekstovima, pre svega u Prvoj knjizi o carevima (1. Carevima 6–7) i Drugoj knjizi dnevnika (2. Dnevnika 3–4), predstavlja paradigmatski primer sakralne arhitekture u kojoj su proporcije, mere i simbolika nerazdvojivi. Legende i simbolika, vezane za ovu građevinu, ukazuju na prisustvo dve vrste energije: jedna je zemaljska, a druga atmosferska. Kroz ritualno sjedinjavanje ova dva elementa u određenim godišnjim dobima, prizivao se duh koji se širio iz Hrama, donoseći plodnost okolnoj zemlji i ispunjavajući je atmosferom mira i sreće. 

Osnovna mera korišćena u opisu Hrama jeste lakat (’amah), čija se dužina procenjuje između 44 i 52 cm, u zavisnosti od standarda. Prema biblijskom opisu, mere su sledeće: dužina Hrama: 60 lakata; širina: 20 lakata; visina: 30 lakata. Time se dobija osnovni odnos 3 : 1 : 1/2, odnosno jasno izražena longitudinalna orijentacija, tipična za stare orijentalne hramove. Hram je bio podeljen na tri glavna dela: 
- Ulam (predvorje): širina: 20 lakata, i dubina: 10 lakata. Predvorje predstavlja prelaznu zonu između profanog i svetog prostora.
Hekal (svetilište): dužina: 40 lakata, širina: 20 lakata, visina: 30 lakata. U ovom prostoru su se nalazili zlatni svećnjak (menora), sto za hlebove postavljanja i kadioni oltar.
- Debir (svetinja nad svetinjama): dimenzije: 20 × 20 × 20 lakata, što je zapravo savršena kocka, (od izuzetnog simboličkog značaja). U njemu se nalazio Kovčeg zaveta. Ova kubična forma Svetinje nad svetinjama kasnije će imati snažan odjek u judeo-hrišćanskoj simbolici, uključujući opis Novog Jerusalima u Apokalipsi

Proporcije Hrama nisu shvatane kao puka funkcionalna rešenja, već kao kosmološki kod. U tom smislu, trodelna struktura Hrama često se tumači kao analogija podeli kosmosa: nebo – zemlja – podzemlje, ili duh – duša – telo. Brojevi 10, 20 i 40 imaju snažnu biblijsku rezonancu (Deset zapovesti, 40 dana iskušenja, 40 godina u pustinji). Kocka Svetinje nad svetinjama simbolizuje savršenstvo, stabilnost i potpunu harmoniju, odnosno prostor u kome se nebo i zemlja dodiruju.

Iz opisa Hrama u Starom zavetu i u Josifovim Judejskim starinama vidi se da je njegova unutrašnja odaja, Svetinja nad svetinjama, koja je bila obložena zlatom i sadržavala sprave od bronze i drugih posebno navedenih materijala, prema predanjima mogla funkcionisati kao neka vrsta električnog uređaja. Neki autori sugerišu da je bila korišćena snaga munje, u sadejstvu sa vulkanskom energijom zemlje, stvarajući efekat poznat kao Slava Božja ili Veliki Sjaj, koji je u određenim razdobljima izbijao iz Hrama. Neki autori su spekulisali, na osnovu opisa Josifa Flavija, da je „šuma šiljaka sa zlatnim ili pozlaćenim vrhovima, veoma oštrih, pokrivala krov ovog hrama“, te da je „taj krov bio povezan sa pećinama u brdu Hrama pomoću metalnih cevi, koje su bile u vezi sa debelim pozlaćenjem što je prekrivalo čitavu spoljašnjost građevine; vrhovi šiljaka su tako nužno proizvodili efekat gromobrana“. Slične šiljate šipke pojavljuju se na krovovima drugih hramova prikazanih na antičkim kovanicama. U ovome, kao i u brojnim legendama koje povezuju sveta mesta sa delovanjem munja, nalazi se snažna naznaka da je jedna strana u svetom braku koji se odigravao u Hramu bila električna struja iz atmosfere. Naravno, ovo je samo pretpostavka na osnovu indicija, a takođe je moguće govoriti i o radioaktivnom baterijskom uređaju.

Drugi faktor u ovom sjedinjenju suprotnih elemenata bio je očigledno magnetni tok zemlje: merkurijalni, zmijoliki duh koji u životnom sistemu planete odgovara suptilnim energijama ljudskog tela, kakvima se bave istočnjački terapeuti. Hramovi su podizani na čvorištima i središtima zemaljskog duha, iznad pukotina i podzemnih pećina u kojima se on akumulira. U tim katakombama ispod velikih hramova slavili su se obredi i misterije htonskih božanstava, koji su, u smislu duhovne tehnologije, mogli podrazumevati oplođavanje zemaljskog duha pozitivno naelektrisanom energijom sprovedenom kroz gromobrane sa krova Hrama. Starozavetni hroničari govore o životvornim izvorima koji su izbijali ispod Hrama i tekli ka četiri kraja sveta.

Smatralo se da je mesto jerusalimskog Hrama tačka na kojoj su vode Potopa provalile i na kojoj su se ponovo povukle u bezdan. Te vode je pritiskala velika stena, koja je bila temelj Hrama. Voda ispod Hrama bila je i stvarna i metaforička: postojala je kao izvori i tokovi, kao duhovna energija i kao simbol prijemčivog, odnosno lunarnog aspekta prirode. Poput Nojeve barke, u kojoj su takođe bili spojeni odgovarajući parovi u prirodi, Hram na svojoj steni plutao je nad prazninom; i ma koliko bio dobro sazidan, ma koliko se činilo da je čvrst poredak koji je predstavljao, pre ili kasnije bi se vode ponovo podigle i sve odnele. Jer iste te vode koje su izvor zdravlja, plodnosti i nadahnuća, jednako su potencijalno opasne kao i vatreni element na drugoj strani alhemijske jednačine. Na mentalnom planu one se nalaze u dubinama nesvesnog uma, odakle se mogu podići i preplaviti poredak razuma, odnosno unutrašnji hram koji svaki pojedinac gradi u sebi. To je periodično uništenje vodom koje se, prema starim filozofima, smenjuje sa vatrenom kataklizmom izazvanom prekomernom prevlašću intelekta. Na tački gde se ove dve sile susreću nalazi se citadela uma, sedište rasuđivanja, gde se u svakodnevnom životu njihove suparničke pretenzije procenjuju i uravnotežuju; uspeh tog procesa zavisi od kvaliteta ukupnog mentalnog obrasca pojedinca i njegove sposobnosti da odrazi suštinsku stvarnost stvari.

Uz biblijski narativ razvijen je bogat legendarni i postbiblijski sloj, naročito u rabinskoj, apokrifnoj i kasnije ezoterijskoj tradiciji. Jedna od najpoznatijih legendi odnosi se na Hirama Abifa, majstora graditelja iz Tira, koji se u biblijskom tekstu pominje kao majstor neimar. U kasnijim predanjima, naročito u masonskoj tradiciji, Hiram Abif postaje arhetipska figura iniciranog graditelja, čuvara tajnog znanja o proporcijama i svetoj geometriji Hrama. Po tumačenjima, kamenje za Hram bilo je obrađeno van gradilišta, tako da se na samom mestu nije čuo zvuk čekića ili gvožđa. Ovo je tumačeno kao izraz poštovanja prema svetosti prostora, i odsustvo nasilja u Božjem prebivalištu. U nekim legendama pominje se i šamir, mitsko biće ili supstanca sposobna da seče kamen bez metalnih alata. U mističkim tumačenjima, naročito kabalističkim, Solomonov Hram se posmatra kao zemaljska projekcija nebeskog Hrama. Njegove dimenzije i raspored odgovaraju unutrašnjoj strukturi kosmosa i čoveka. Kasnije će se ovo čitanje povezati sa Drvetom sefirota, gde Hram funkcioniše kao arhitektonska mapa božanskih emanacija.

Najvrednija korist koju je institucija hrama pružala sastojala se u tome što je nudila sliku sveta, odnosno kosmološki obrazac, kao idealni model za izgradnju i očuvanje razboritosti. Solomonov Hram nije bio zamišljen samo kao mesto kulta, već kao arhitektonska teologija u kamenu. Njegove proporcije izražavaju ideju kosmičkog poretka, dok legende o njegovoj izgradnji naglašavaju da je reč o delu koje nadilazi čisto ljudsku veštinu i zadire u domen sakralnog znanja. Upravo ta kombinacija precizne mere i mitske aure učinila je Hram trajnim uzorom za kasnije religijske, ezoterijske i simboličke sisteme. Dakle, racionalni um treba da bude uređen, poput racionalnog grada, prema obrascu postavljenom na nebesima. Tako su ljudska priroda i poredak univerzuma shvatani kao proizvodi jednog te istog arhetipa, odnosno obrasca koji je Tvorac imao na umu kada je započeo svoje delo. Na toj percepciji počivala je čitava građevina drevne filozofije i nauke. Hram je bio postavljen između dva nivoa, ljudskog i kosmičkog, a energije koje je prenosio kretale su se u oba smera; jer se verovalo ne samo da nebesa utiču na zbivanja na zemlji, već i da poredak ljudskog društva utiče na čitav svet prirode. Obredi koji su se tokom godine obavljali u Hramu imali su za cilj da oponašaju, i time obezbede, plodonosno sjedinjenje svih međusobno odgovarajućih elemenata: onih gore sa onima dole.

Sa opadanjem starog poretka, čarolija je izbledela i raspršila se. Legende o svetim središtima širom drevnog sveta pričaju istu priču kakvu Jevreji pričaju o jerusalimskom Hramu: da je njegovim razaranjem svet ispao iz ravnoteže i da su ljudska sreća i kultura od tada u stalnom opadanju. Matrona, duh zemlje Izraela, više nije mogla da se sastaje sa svojim nebeskim mladoženjom u Hramu, jer je njihova bračna odaja, Svetinja nad svetinjama, bila oskrnavljena. Ipak, razaranje Hrama nije kraj priče, jer se deo njegove legende odnosi na budućnost. Jednog dana, kaže se, Hram će biti obnovljen, sveti poredak sveta ponovo uspostavljen, a sklad između ljudi i prirode ponovo će zavladati. Taj događaj, navodno, nastupiće u vreme krajnje potrebe i očaja. Moguće je da Univerzum (ili Kosmotvorac), na suptilan način usmerava inteligenciju svojih ljudskih stvorenja, preuređujući obrasce uma u skladu sa nužnošću situacije. Današnji trenutak, sada je to sasvim jasno, zahteva temeljnu promenu vladajuće kosmologije, tj naših verovanja o prirodi sveta i o tome kako se prema njemu najbolje odnositi. Ta ideja pokreće um u potragu za idealnom kosmologijom. 

8. 4. 2017.

Prostorna kocka Pola Fostera Kejsa / imaginacijski teatar



Kontemplaciju na temu trodimenzionalne tarot konstelacije nazvao sam izgradnjom imaginacijskog tarot hrama, odnosno kocke poznatog američkog okultiste Pola Fostera Kejsa (Paul Foster Case, 1884-1954), koji se u osnovi upravljao prema anglosaksonskim atribucijama hebrejskih slova i tarot arkana, zatim dobrim delom u Sefer jecirahu, kao i u masonskom simbolizmu. Načelno, izgradnja ličnog hrama predstavlja kosmogonijsko delovanje u mikrokosmosu. Lični hram je univerzum u malom, odnosno imaginarni univerzum, jedan simbolički mehanizam koji omogućava fantazmičko opštenje sa makrokosmosom. U estetskom smislu lični hram je zamišljena kocka sa ovalnim svodom, poput džamije ali bez minareta, nekakva imaginarna trodimenzionalna mandala. U idealnom smislu posvećenik koji deluje u svom imaginarnom ličnom hramu nalazi se u poziciji spasitelja vlastitog mikrokosmosa. Ta vrsta izgradnje je lični revolucionarni čin, unutrašnji džihad posvećenog čoveka. U neku ruku, to je gradnja apsoluta. Tako je unutrašnji posvećenik, da se tako izrazim, u tom smislu pravi mason, majstor svog ličnog hrama, lične lože. 

Valter Lesli Vilmshurst kaže da se loža opisuje kao pravougaonik dugačak od Istoka do Zapada, širok od Severa do Juga, dubok od površine Zemlje do središta, a visok upravo do neba. Po Vilmshurstu ovo bi trebalo tumačiti kao aluziju na čoveka-pojedinca, pošto je sam čovek loža. Čovek-loža, idealni mason, sačinjen je od mnoštva malih masona, članova čoveka-lože, jer je, kako Vilmshurst tvrdi čovek-pojedinac složeno biće, sačinjeno od različitih svojstava i sposobnosti skupljenih u njemu u cilju njihovog harmonijskog uzajamnog delovanja i izgrađivanja svrhe života. Uvek se valja setiti da je u masoneriji sve slika čoveka.

Organizam čoveka-lože, odnosno simboličkog idealnog masona, predstavljen je četvorouglom, odnosno četvorostranom građevinom. Vilmshurst kaže da je to u skladu sa starim doktrinama o broju četiri kao aritmetičkom simbolu svega što ima fizički oblik i što je vidljivo. U tom kontektstu broj tri predstavlja Duh, koji je nevidljiv i nema fizički oblik. I kabalistički, broj četiri, koji pripada sefiri Hesed, nalazi se prvi ispod tzv bezdana, odnosno tačke prelaska iz apstraktnog u konkretno i obrnuto. Govoreći o dubini i visini Lože, Vilmshurst naglašava da se dubina odnosi na odstojanje i razliku između ljudskog i najvišeg božanskog nivoa svesti, dok je visina područje svesti koje nam je pristupačno, pošto smo potpuno razvili svoje sposobnosti, bezgranično. Pročitajmo malo Vilmshursta:
„Četvorostranost Lože podseća na to da je ljudski organizam sastavljen od ta četiri elementa u ravnotežnoj srazmeri. Voda predstavlja fizičku prirodu, Vazduh mentalnu, Vatra volju i snagu živaca, dok je Zemlja gustina u kojoj su druge tri učvršćene i zamotane... Istok Lože predstavlja čovekovu duhovnost, njegov najviši i najduhovniji oblik svesti, koji je kod većine ljudi vrlo malo razvijen, ako je to uopšte, ali je još uvek latentan i uspavan i postaje aktivan samo u momentima teške i duboke emocije. Zapad, (ili strana polarno protivna Istoku) predstavlja njegov normalni um, svest koju upotrebljava u svakodnevnim poslovima ovoga sveta, njegovu sklonost prema materijalnom, ili, kako bismo mogli reći, njegov „zdrav razum“. Sredina između Istoka i Zapada jeste Jug, kuća na pola puta i stecište duhovne intuicije i razuma, tačka koja označava apstraktnu intelektualnost, a naša intelektualna snaga se razvija do svog vrhunca upravo kao što Sunce doseže svoj podnevni sjaj na Jugu. Antipodna tačka mu je Sever, sfera mraka i neznanja, koja se odnosi samo na čulne reakcije i utiske koji se primaju na taj najniži i najnepouzdaniji način percepcije, na našu fizičku čulnu prirodu. Tako četiri strane Lože ukazuju na četiri različita, ujedno progresivna, oblika svesti koji nam stoje na raspolaganju. To su čulni utisci (Sever), razum (Zapad), intelektualna ideacija (Jug) i duhovna intuicija (Istok).“ Volter Lesli Vilmshurst, Značenje slobodnog zidarstva, Chrysopeia, Beograd, 1998, str 52.
Na to bih dodao paralelu kineske tradicije. Naime, Fu-Hsijev raspored Ji đing trigrama istok predstavlja solarnim trigramom Li (Vatra), dok je zapad lunarno Kan (Voda). Jug je Qian (Nebo), a sever – telursko Kun (Zemlja).


Lični imaginacijski hram, u okultnom smislu, ima svrhu da podrži i ojača suptilnu mikrokosmičku strukturu za spuštanje svetlosnog krsta, odnosno izlivanje svetlosti iz makrokosmosa u mikrokosmos, iz heksagrama u pentagram, iz nebeskog kruga u zemaljski krug, iz suptilno-svetlosnog u imaginacijsko. Slikovito rečeno, to je soba u kojoj ćemo dočekati boga. Kada se to desi i ukoliko se desi, onda se može reći da je čovek prihvaćen od strane sila višeg poretka. Tada se novi čovek rađa a stari umire, briše se staro vreme a započinje novo. Prethodno čovek upada u stanje ličnog haosa, raspada stare ličnosti, mešanjem njenih elemenata. Isti je mehanizam začinjanja novog eona, novog modaliteta vremena. Pogledajte tarot kartu Sud, odnosno Krolijev Eon. U Krolijevoj interpretaciji dolazi mladi bog Horus sa prstom na usnama pokazujući znak tišine kojim se označava novi početak i kraj opšte zbrke, kada mrtvi ustaju, duhovi prelaze na ovu stranu, sve se meša, ne bi li sve utonulo u stvaralačku tišinu novog stvaranja. 

U svrhu razmatranja trodimenzionalne tarot kocke, neću ići toliko daleko, već je cilj uočiti odnose između karata onako kako ih je postavio Kejs. Naravno, svako može, u skladu sa vlastitim viđenjem, načiniti sebi imaginarnu kocku sa nekim drugačijim rasporedom. Ovde dajem primer sa pratećim smernicama koje su u skladu sa shvatanjima okultista. Sve što je potrebno uraditi jeste u imaginaciji projektovati strukturu tako da se utisne u memoriju i posluži kao noseća simbolička infrastruktura za pamćenje i povezivanje.

Zamislimo da se nalazimo u sredini velike kocke sa ovalnim svodom. Sedam dvostrukih slova hebrejskog alfabeta: bet (Čarobnjak), gimel (Papesa), dalet (Carica), kaf (Točak sreće) peh (Kula) reš (Sunce) i tau (Svet) simbolički čine njene strukturne elemente. Ta kocka je hram. Visina hrama označena je slovom bet. Slovo bet (kuća, Merkur ili Mesec) je gornja ravan, iznad naše glave. Bet, odnosno kuća, u ezoterijskom smislu jeste Kuća Božja, ali i oltar. Hebrejsko slovo bet odgovara pojmu kuće. Dakle, bet se nalazi gore, odnosno pada odozgo poput meteora. Zapravo, bet i jeste glif za meteorit. To je sveti kamen Boginje, a Boginja je Mesec. Iz tog razloga je ustanovljena analogija između slova bet i Meseca. Međutim, bet ima funkciju glasnika, budući da prenosi poruku nebesa, otud povezivanje ovog slova sa prirodom Merkura. Dubina hrama predstavljena je slovom gimel, koje je u ovom smislu simbol donje ravni, odnosno ravni na kojoj stojimo. Magistrala koja povezuje visinu i dubinu, bet i gimel, je alef (Luda) čija je priroda Vazduh. Isto tako, to bi moglo biti i taktilno slovo mem čija je elementarna atribucija Voda. Mirča Elijade navodi jedno jevrejsko predanje koje kaže kako je stena jerusalimskog hrama sezala duboko u podzemne vode. On to poredi sa legendom o Vavilonu, koji je podignut na bab-apsi (dveri Apsu), čime se označavaju vode prvobitnog haosa. Pošto smo u mašti okrenuti ka istoku, ispred nas se nalazi slovo dalet, koje predstavlja vrata, prolaz. Na zapadu, odnosno iza naših leđa u mikrokosmičkom prostoru nalazi se slovo kap. Zamišljena linija koja spaja dalet i kap je vodeno mem (Obešeni), voda koja izvore na istoku i uliva se ka zapadu. Na jugu, sa naše desne strane je slovo reš, a na severu, levo, slovo peh. Sever i jug povezani su vatrenim slovom šin (Sud). U sredini zamišljene kocke, koja bi trebalo da se nalazi između naših očiju, imamo tau, odnosno krst, koje predstavlja onog ko je primio zakon, pomazanika, krštenog ili označenog adepta. Tau je imaginacijski položaj koji zauzimamo, gledište sa kojeg posmatrajući zidamo.

Tako kroz kabalističke i tarot atribucije i rasporede dobijamo osnovnu konturu ličnog hrama čime su povezane elementarne i planetarne prirode. Zmija je onaj koji se poistovećuje sa krstom u središtu kocke. Kada kabalističku kocku izvrnemo u oktahedron dobijamo merkabu, božansko vozilo. Dakle, sve ukazuje na strukturu koja može biti fiksna ali i pokretna, poput kamena koji pada sa neba ili kamena koji drži osovinu neke građevine, odnosno oltara. Reč je o principu koji povezuje Nebo i Zemlju, čime aktuelizuje onog ko se poistovetio sa krstom u sredini imaginarne kabalističke kocke. Preostala slova hebrejskog alfabeta povezuju šest referentnih prostornih tačaka međusobno.

Slovo he (Car) predstavlja severoistok, odnosno levu ivicu imaginarne kocke koja povezuje severnu, levu stranu (peh / Kula) i prednju istočnu stranu (dalet / Carica).
Slovo vav (Papa) predstavlja jugoistok, odnosno desnu ivicu kocke i povezuje prednju istočnu stranu (dalet / Carica) sa južnom desnom stranom (reš / Sunce).
Slovo zain (Ljubavnici) predstavlja istočnu visinu, odnosno prednju gornju ivicu koja povezuje prednju istočnu stranu (dalet / Carica) i gornju stranu (bet / Čarobnjak).
Slovo het (Kočija) predstavlja istočnu dubinu, tj prednju donju ivicu koja povezuje prednju istočnu stranu (Carica) sa donjom stranom (gimel / Papesa).
Slovo tet (Snaga) predstavlja severnu visinu, odnosno gornju levu ivicu koja povezuje gornju stranu (bet / Čarobnjak) sa severnom levom stranom (peh / Kula).
Slovo jod (Pustinjak) predstavlja severnu dubinu, odnosno donju levu ivicu koja povezuje donju stranu (gimel / Papesa) sa severnom levom stranom (peh / Kula).
Slovo lamed (Pravda) predstavlja severozapadnu ivicu (iza, levo) koja povezuje zadnju, zapadnu stranu (kap / Točak sreće) sa severnom levom stranom (peh / Kula).
Slovo nun (Smrt) predstavlja jugozapadnu ivicu (iza, desno) koja povezuje zadnju, zapadnu stranu (kap / Točak sreće) sa južnom desnom stranom (reš / Sunce).
Slovo samek (Umerenost) predstavlja zapadnu visinu, odnosno zadnju gornju ivicu kocke koja povezuje zadnju, zapadnu stranu (kap / Točak sreće) i gornju stranu (bet / Čarobnjak).
Slovo ajin (Đavo) predstavlja zapadnu dubinu, odnosno zadnju donju ivicu kocke koja povezuje zapadnu stranu (kap / Točak sreće) sa donjom stranom (gimel / Papesa).
Slovo cadi (Zvezda) predstavlja južnu visinu, odnosno desnu gornju ivicu kocke koja povezuje južnu desnu stranu (reš / Sunce) i gornju stranu (bet / Čarobnjak).
Slovo kof (Mesec) predstavlja južnu dubinu, odnosno desnu donju ivicu kocke koja povezuje južnu desnu stranu (reš / Sunce) sa donjom stranom (gimel / Papesa).


Sve što je potrebno za početak, jeste da posvećenik zamisli sebe u središtu ovako uspostavljene imaginacijske strukture, poistovećujući središte svoje lobanje (tzv treće oko) sa pozicijom slova tau. Posvećenik se okreće ka istoku prolazeći svešću svaku od ivica i strana kocke izraženih kartama, vizuelizujući njihov smisao, nižući pojmove u skladu sa adekvatnim analogijama. Sada dolazimo do definicije smisla ličnog kosmogonijskog delovanja posvećenika, a to je stvaranje psiholoških i energetskih pretpostavki za okretanje svesti ka metafizičkom Istoku, ka stanju večite potrage. Taj Istok jeste onaj Večni Istok, koji je zapravo sever u mundanoj perspektivi, ukazuje na pol kao uzvišenu tačku univerzuma, a čiji je vidljivi simbol zvezda Severnjača. Anri Korbin je kao lajtmotiv iranske sufijske literature naveo upravo potragu za tim Istokom koji nije smešten niti ga je moguće smestiti na geografskim mapama:
„Taj Orijent nije sadržan niti u jednoj od sedam klima (kešvar); on je, zapravo, osma klima. A pravac kojim nas „osma klima“ želi usmjeriti u potrazi, nije u horizontali nego u vertikali. Taj mistički nadosjetilni Orijent, mjesto Polaska i Povratka, predmet vječne Potrage, jest nebeski pol; on jeste taj Pol, jedan krajnji sjever, tako dalek da predstavlja kapiju dimenzije onostranog.“ Henry Corbin, Svjetlosni čovjek u iranskom sufizmu, Ibn Sina, Sarajevo, 2003, str. 23. Henry Corbin, 1903–1978, francuski filozof, teolog i iranolog.
Korbin ukazuje na značaj tradicionalnog geocentričnog modela univerzuma kao svojevrsne mandale čiji je smisao prevashodno metafizički te ne korespondira kriterijumima empirijske nauke vulgarnog racionalizma. Povodom toga on kaže:
„To je ona mandala koju, potom, priliči motriti kao sredstvo za ponovno pronalaženje dimenzije sjevera unutar njene simboličke snage, one snage kojom ona otvara kapiju onostranoga. To je onaj sjever koji je „izgubljen“ u času kada je, revolucijom ljudske prisutnosti, revolucijom načina te prisutnosti u svijetu, Zemlja se zatekla „izgubljenom u nebu“. „Izgubiti sjever“ znači ne moći više razlikovati Raj i Pakao, anđela i demona, svjetlost i sjenu, nesvjesnost i nadsvjesnost. Prisutnost lišena okomite dimenzije, svedena na potragu za smislom jedne historije koja namiče autoritet historiografskim činjenicama, nemoćna dosegnuti oblike u značenju onog uzvišenijeg, obnoviti nepomični polet gotičkim lukovima, ali stručna nametnuti bespremačne besmislice.“ Korbin, isto, 24-25.
Iz predočene perspektive biva jasna svrha i metafizički smisao geocentričnog modela koji je odbačen upravo u vreme renesanse. Geocentrični model univerzuma je zapravo simbolički oblik antropocentrizma jer čoveka stavlja u njegovo središte čime potvrđuje ljudsko biće kao mikrokosmos. Heliocentrični, a potom ne-centrični (naučni) model, čoveka izbacuje u kosmički ambis, lišavajući ga poznate strukture i hijerarhije prostornih oznaka, simbola, pojmova, božanstava ili božanskih aspekata. Lišavanjem antropocentričnog uporišta i suočavanjem sa perspektivama beskraja čovek biva izgubljen pa mu ostaju dve mogućnosti: da se spasonosno preobrazi ili pak rasprši u ambisu ne-centričnog univerzuma. Jedini način spasonosnog preobražaja jeste da tačku u ambisu u kojoj bitiše proglasi središtem univerzuma. Pošto čovek bitiše na Zemlji, onda potvrđivanje tačke bitisanja za centar sveta vodi ka svojevrsnom geocentrizmu, čime se zatvara krug. Dakle, ne odričimo se Zemlje jer beskraj univerzuma je neuhvatljivi hologram. Zanimljivo da je dekompozicija geocentrizma i antropocentrizma istorijski propraćena širenjem sekularizma, odnosno racionalizma.

5. 4. 2017.

O Svetom Gradu i kraljevstvu


Ideja o redu pre haosa, dovodi nas do ideje Grada ili Svetog Grada. Menli Palmer Hol, u Tajnom učenju svih epoha, kaže da Sveti Grad predstavlja obnovljeni i usavršeni svet, poredeći ga sa otesanom masonskom kamenom kockom. Ta savršena kocka na kraju će biti sjedinjena sa duhom Božjim te apsorbovana u božansku blistavost. Eshatološka ideja biblijske Apokalipse upriličuje Sion, ezoterijski Grad Piramida, kao jednu od praslika idealnog grada, pragrad nebeske ljudske zajednice, metafizički uzor prvobitnih zemaljskih gradova, svetih gradova Sumera, Južne Amerike, Egipta i kasnijih ovaploćenja te univerzalne arhetipske slike jednog izgubljenog iskustva. Grad u sakralnom smislu, isto je što i vrh kakve svete planine, isto što i hram. Elijade kaže da kroz sveti grad prolazi osa sveta, što grad čini tačkom spajanja neba, Zemlje i podzemlja. Grad je isto što i mandala, samo u trodimenzionalnom obliku. Podizanje grada je u suštini oponašanje stvaranja sveta, budući da je grad, kako kaže Elijade, replika Sveta.

Hram je otud središte grada, mesto ovaploćenja božanstva zaštitnika grada. U bibliji je taj grad aktuelizovan kroz sliku idealnog nebeskog Novog Jerusalima, Hristove neveste. U tom smislu Vavilon Veliki je nevesta Zveri 666, a Novi Jerusalim nevesta Jagnjetova, odnosno Isusa Hrista, s tom razlikom što iz proročke vizure Svetog Jovana, Skerletna Žena ovaploćuje duh zbrke poslednjih vremena, odnosno negaciju metafizičke ideje grada oblikom trgovačke velike varoši. Novi Jerusalim ima oblik kocke, a njegov dvodimenzionalni prikaz jeste osmougaonik sačinjen od dva poprečna kvadrata u čijem je središtu sam Hrist.
O idealu pragrada Bela Hamvaš kaže da je izraz prvobitne zajednice, dok je selo i provincija izraz opadanja. Po njemu, grad je prvobitno bio na nebu kao duhovna praslika koju su gradila anđeoska bića. Zato bi zemaljski grad, kako Hamvaš kaže, trebalo da bude „verna kopija Nebeskog grada i unutrašnjeg grada-duše“. Otud istorijska ljudska zajednica nije rezultat razvoja nego opadanja prvobitnih kolektiviteta višeg reda čiji je materijalni izraz bio upravo grad. Drugi stih Krolijeve Knjige zakona pominje razotkrivanje nebeske zajednice i to naglašava tvrdnjom da je svaki muškarac i svaka žena zvezda. Nebeska zajednica nije prosto nebeski svod ispunjen zvezdama, već se odnosi na nebesku zajednicu adepata čiji je idealni izraz nebeski grad. Ta nebeska zajednica uzor je ljudskoj zajednici na Zemlji.

Kralj je u tom smislu ovaploćenje Boga, a samim tim može igrati i ulogu mesije. Po Hamvašu, kraljevska se duša od trenutka svog ovozemaljskog ovaploćenja, razlikuje od neke druge duše, a što je vidljivo u tome da pojavi kraljevske duše prethode znaci. U duhu Knjige zakona kraljevi zemlje su zauvek. Kraljevi su kraljevi, a niko ko nema to sudbinsko svojstvo ne može postati kralj. Kraljem se ne postaje, nego se kralj kao takav rađa. Tako se i mesija rađa, a ne postaje. Govoreći o prirodi kralja u drevnom Egiptu, Hamvaš kaže da je kraljevska duša višeg ontološkog nivoa od duše običnog smrtnika. Tako je kraljevstvo, kako Hamvaš slikovito kaže, samo zemna kancelarija kralja kao božjeg sina. 
Nasuprot idealnom tradicionalnom poretku danas je na delu korenito izopačenje načela vladavine i vlasti. Pre nego što uđem u dalje razmatranje, pozvao bih se na indikativne detalje Krolijeve Knjige zakona
„Izaberite ostrvo! Utvrdite ga! Zasejte ga ratnom mašinerijom! Ja ću vam dati ratnu spravu. S tim ćete smrviti narode; i niko neće stati pred vas.“ 3:4-8. 
Drugi detalj glasi: 
„Vi ste protiv naroda, O moji izabranici!“ 2:25. 
Na prvi pogled čini se kao da je ovde reč o aktuelnom istorijskom trenutku te da Krolijevi bogovi kao svoje odabranike imaju na umu trenutnu svetsku oligarhiju kapitala, jer utvrđeno ostrvo je, u Krolijevo vreme, Velika Britanija, a sada Amerika. Anglosaksonski svetski poredak kapitala je protiv naroda, porobljava, bombarduje i mrvi, budući da oni poseduju moćnu ratnu mašineriju. Osim toga, anglosaksonski svet ima svoju kraljevsku kuću, svoje lordove i barone, bankare, elitu, generale, medije te se na prvi pogled savršeno uklapa u predočenu perspektivu. Oni govore kako je nadnacionalni suverenitet vlasnika kapitala iznad nacionalnog suvereniteta. U veberovskom duhu protestantske etike i kapitalizma oni ukazuju na akumulaciju neograničenog kapitala, beskrajnog sticanja moći i materijalnih dobara kao na moralnu dužnost. Beskrajni rast je njihova ideologija. Novac je svetinja. Kao takvi oni jesu protiv naroda u svetlu svog sebičnog interesa i fokusiranosti na najprizemniji oblik vlasti lišen metafizičke osnove.
Biće da se stihovi Knjige zakona ne odnose na taj soj ljudskog materijala. Pa, na koga se onda odnose, te o kakvoj je situaciji ovde reč, projektovanoj u kom vremenu? Svako proročanstvo je lako tumačiti u svetlu bilo kog istorijskog trenutka, jer ljudska mašta uvek može neke izjave uverljivo porediti sa onim što joj je pred očima. Ono što je očigledno tek je jedan nivo sinhroniciteta objavljene reči sa tekućom pojavom u istorijskom vremenu. Uglavnom je reč o načelu a ne o situaciji ili konkretnim likovima, državama ili institucijama. Izabranici bogova koji stoje nasuprot naroda su oni koji će tek doći i smrviti neprirodni besporedak gomile, puka, uzavrele mase naroda i pratećih demagogija, otuđenih manipulativnih elita koje stvaraju haos koristeći fasade demokratije u ime naroda, za narod, protiv naroda. „Mi narod“ – kliče manifest jedne uobrazilje kakva nikada ranije nije postojala. Koji narod? Kakav narod? Prost narod, krajnji proizvod vulgarne ere, čije ustanove svoj legitimitet crpu iz onog najnižeg, proglašavajući ono što je najudaljenije od sakralnog središta za svoj temelj. Temelj je gore a ne dole, jer je dole posledica onog gore a ne obrnuto kako to uče ideologije današnjice. Ta ideologija ne priznaje nikakvu višu izabranost, osim one utemeljene na performansu nekakve demokratsko-birokratske procedure i količine novca. Narod skupljen sa svih strana nije narod nego gomila.

Mesijanska revolucija se tek ima zbiti, a čija će glavna posledica biti novo stvaranje sveta, zidanje novog Grada, odnosno pretvaranje besporetka u poredak na jednom gotovo nezamislivom nivou. To bi mogao biti jedan drugačiji scenario budućnosti kakav sada ne postoji ni u obrisima. Bila bi to nadistorija. Međutim, taj eshatološki trijumfalizam ima svoju cenu. Istina, svi su pozvani, ali će samo mali broj njih ići u Nebeski Grad. Oni koji u tome ne uspu, možemo ih nazvati odbačenima, otpadom, abortusima. Izgradnja nadistorije jeste proces ustanovljavanja reda iz nereda koji za sobom ostavlja kontrainicijacija, što bi zaista predstavljalo rad Ordo ab Chao.

Rene Genon je ideju o prvobitnom poretku odredio izrazom Primordijalna Tradicija uporedivši je sa velikim ogledalom koje je tokom istorije razbijeno. Danas su od te nekada jedinstvene tradicije ostale samo krhotine. Čovek više nije u stanju da jasno sagleda samog sebe u ogledalu tradicije, jer krhotine odražavaju mnoštvo likova. Otud je Julius Evola u pravu kada antički imperativ „spoznaj samog sebe“ u današnjem vremenu smatra neodgovarajućim. Po Evoli današnji čovek više nije kadar da samom sebi pruži odgovor na to pitanje te da učini valjan napor u samospoznajnom pravcu. Stanje duha današnjih ljudi je poput tog Genonovog razbijenog ogledala. Zato današnji čovek ne uspeva da uspostavi i održi integritet svoga uma i duha. On juri od jedne do druge senzacije, od jednog do drugog senzibiliteta, između sviđanja i nesviđanja, između straha i besa. Pri takvom stanju svesti ne može postojati nikakva verodostojna tradicija. U međuvremenu ona je postala mit. Zapravo, ona je u samim temeljima mita. Ono mitsko je izraz te pretpostavljene Primordijalne Tradicije. Kažem pretpostavljene jer mi razumski ne možemo čak ni dokazati njeno postojanje na način uverljiv današnjim ideološkim merilima i trendovima intelektualnog ukusa i mentaliteta. Pa ipak, usuđujem se da je postuliram jer bi suprotno značilo negiranje onog mitskog u kolektivnoj svesti naroda i ljudskih zajednica. U praktičnom smislu koliko je u današnjim ljudima izražena ta mitska svest toliko je danas prisutna Primordijalna Tradicija. Ne bih rekao da je nestala, nego se povukla pred nadirućim nihilizmom anti-tradicije i snaga subverzije. Danas su snage subverzije postale ono što se zove glavni tok. Otud bi bilo ispravno delovati subverzivno u odnosu na vladajuću i etabliranu subverziju.