Jednom prilikom sam se našao u
raspravi sa gospodinom koji je tvrdio da je čovečanstvo mnogo napredovalo na
svaki način, u odnosu na sve ono što je istorija imala da nam ponudi u
prošlosti. Po njemu, ravnopravnost i tolerancija prema različitostima je na daleko
višem nivou nego ranije, a tendencija je da će u tom pogledu biti postignut još
veći napredak u budućnosti. Navodno, društvena uređenja su mnogo bolja i bliža
individualnosti nego ranije, omogućena je daleko veća sloboda izražavanja
mišljenja i govora, sloboda kretanja, sloboda napredovanja itd. Tehnološki smo
u mogućnosti da komuniciramo i razmenjujemo ideje, gotovo besplatno i trenutno,
sa ljudima na najudaljenijim krajevima svetla, a i putovanja su daleko
jednostavnija i brža. Imamo struju i toplu vodu, internet i telefone i sve
ostalo, a mogućnosti zarade su gotovo neograničene. Takođe i spiritualno,
nadišli smo gotovo sve tabue, i saznali gotovo sve što je nekada bilo
misteriozno i nejasno, a što se davalo samo izabranima u linijama nasleđa. Danas
je sve dostupno svakome, i samo zavisi od čoveka šta želi i šta hoće da
postigne, naravno samo ako se potrudi. Ukratko, manje-više sve je bolje nego
ranije.
Na prvi pogled šta bi jedno
zakeralo poput mene tu moglo da ospori? U prvu ruku rekao sam da se ne bih
složio da čovečanstvo napreduje. Recimo, šta su pokazatelji tog napretka?
Zapitao sam se da li su idiotizam širokih narodnih masa i nadmenost elite danas
nešto drugačiji, odnosno napredniji nego pre hiljadu ili dve hiljade godina?
Karakter ljudskih bića se suštinski nije promenio, a prava promena, pravi
napredak ogledao bi se upravo u promeni karaktera. Jedino čega ima novog to su
načini pojavljivanja starog i gomilanje posledica delovanja prethodnih
pokoljenja. Međutim, ono što je suštinski sporno jeste sama ideja napretka.
Ukoliko napredak merimo količinskim pokazateljima, onda svakako da je
čovečanstvo ostvarilo ogroman napredak. Međutim, takva gledišta su
hronocentrična i u suštini naivna, jer ne uzimaju u obzir suštinske temelje
čoveka.

Izneću ovde primer jednog
nekonvencionalnog gledišta poreklom iz, po mnogima, upitnog izvora, ali ja ga
naglašavam čisto da bih osvetlio mogućnost drugačijeg sagledavanja. Karlos
Kastaneda je, kroz usta svog junaka meksičkog vrača Don Huana, izneo magijsku
tvrdnju da su ljudi u suštini degradirali u odnosu na početne pretpostavke
ljudskog bića. Naime, nekada je ljudsko energetsko obličje bilo u obliku sfere
dok je danas jajastog oblika, a što mogu opaziti vidovnjaci njegove magijske
loze. Dakle, čovek je napredovao merilima jednog uskog materijalističkog
pogleda na svet, u okviru sagledavanja osobenog za jedan položaj skupne tačke.
Međutim, mi koji težimo da stvari sagledavamo metafizički, ne samo da moramo
odbaciti te tvrdnje nego i sam materijalistički pogled na svet. Ne možemo
materijalističkim merilima procenjivati stvari metafizičke prirode. U svakom
slučaju, kao što sam ranije rekao, danas postoji velika mogućnost da mnogi
ljudi ostvare značajne spoznaje i usavršavanja znanja i veština, ali daleko od
toga da se opšta situacija čovečanstva može nazvati napretkom. Na primer, u
oblasti ezoterije, možemo pronaći mnoštvo knjiga i informacija na tu temu, ali
hoćemo li biti u stanju da sretnemo pouzdanog čoveka, adepta, baštinika neke
određene grane ezoterizma? Ezoterijske i mistične škole danas nisu ništa manje
zatvorene nego pre hiljadu ili više hiljada godina. Ono čega je danas više u
tom pogledu jeste broj neznalica i manipulanata u svim tim oblastima, među koje
ubrajam i one što vode neke takve navodno autentične škole.
Pogledajmo čega još nije bilo
nikada pre. Nikada pre (da je to nama poznato) na planeti nije živelo oko 8
milijardi ljudi niti je ljudska nejednakost bila toliko izražena kao u današnje
vreme. Istovremeno, nikada pre čovečanstvo nije živelo pod režimom vladavine
novca, a što ukazuje na materijalistički duh vremena. Nikada pre ljudska svest
nije bila u tolikoj meri materijalistička nego danas, a sama ta činjenica
ukazuje na napredak materijalne civilizacije i opadanje duhovnih karakteristika
velike većine čovečanstva (svaka čast pojedincima). To što smo danas prevazišli
tradicionalne tabue posledica je uništenja tradicionalnog sveta, a što ne znači
kako sada živimo bez ikakvih tabua. Danas su na delu drugačiji tabui, u skladu
sa duhom vremena. Dalje, nije stvar u tome da većina čovečanstva danas bolje
živi, nego da se iz materijalističke perspektive ne mogu sagledavati
metafizička pitanja kao što je recimo duhovni napredak (čak je i sama ta
formulacija upitna). Drevne religije imale su jasno unutrašnje metafizičko
jezgro, što je u vremenu širenja hrišćanstva u velikoj meri uništeno. Samo
hrišćanstvo, budući siromašno duhom i bez višeg transcendentalnog smisla, nije
moglo izgraditi ezoterijsko duhovno jezgro, nego je mestimično iskrilo verski
obojenim misticizmom, a što u suštini nije imalo nekog posebnog uticaja na
glavni tok koji se vremenom vulgarizovao i izrodio u dobro nam poznati
sekularizam. Nije li Alister Kroli za epohu vladavine hrišćanstva upotrebio
izraz era vulgaris koja je majka ovog našeg još vulgarnijeg vremena?
Tokom svog postojanja hrišćanstvo
nije izgradilo strukturisano ezoterijsko duhovno jezgro. Nije postojalo, ne
postoji, niti će ikada postojati središnja ezoterijska hrišćanska struktura,
jer je samo hrišćanstvo utemeljeno na instituciji Crkve, koja je egzoterne
prirode, a ne na ezoterijskom tajnom društvu. Crkva nije i ne može biti tajno
društvo već univerzalna zajednica. U hrišćanstvu nema autoriteta izvan Crkve
niti u njoj postoji legitimna i autoritativna ezoterijska struktura. Ne sporim
metafizičke aspekte hrišćanstva, mistično hrišćanstvo, ali unutar hrišćanske
tradicije nije postojalo nikakvo strukturisano ezoterijsko jezgro. Tako nešto
jednostavno nije svojstveno hrišćanstvu kao religiji. I sama ta činjenica ima
svoje posledice, a jedna od njih je proces sekularizacije. Hrišćanstvo nije
elitistički kult ili tip religije. U hrišćanstvu ne postoje nivoi posvećenja,
niti su neki njegovi aspekti nedostupni bilo kome osim uskom krugu adepata.
Hrišćanstvo je u tom smislu izraz egalitarizma.
Ono ne
sadrži više i niže istine, nema gradacije. Tačno je da su postojale hrišćanske
ezoterijske struje i mistični oblici, ali takve pojave nikada nisu bile u
njegovom središtu, već su glavne tokove određivale uglavnom razne
interesno-dogmatske klike. Međutim, ono čega je u hrišćanstvu bilo u obilju,
jesu veliki intelektualci čije je delovanje utrlo put ustanovljavanju vladavine
razuma.
 |
Franz Sedlacek
|
Prioritet boljeg života je opšti
izraz za ono što znamo pod specifičnim nazivom „američki san“. U knjizi „Zajahati
tigra“, Julius Evola je tvrdio da između materijalnog siromaštva i duhovne bede
ne postoji nikakva veza, i dalje: „Samo najnižim i najglupljim slojevima
društva možete nagovestiti da je formula svake sreće i ljudskog integriteta ono
što se s pravom naziva idealna životinja, blagostanje kao kod stoke... Ne
postoji, dakle, nikakva veza, ako uopšte postoji inverzan odnos između smisla
života i uslova ekonomskog blagostanja... Pravi smisao ekonomskog i socijalnog
mita, uprkos tome što je imao više varijeteta, jeste da je sredstvo unutrašnjeg
otupljivanja ili profilakse usmerene da izbegne problem egzistencije lišene
svakog smisla i da zaista na sve načine učvrsti ovaj fundamentalni besmisao
života savremenog čoveka.“
„Već neko
vreme dobar deo čovečanstva Zapada smatra prirodnom stvar da je postojanje
lišeno bilo kakvog stvarnog značenja i da ne bi trebalo da bude podređeno nekom
višem načelu, tako da su se ljudi pomirili s tim da žive što podnošljivije i
što je manje neprijatno moguće.“
Mi živimo u vremenu opšteg
mediokritetstva, skepticizma i izveštačenosti, dok su naše veze sa prirodom sve
tanje. Čovečanstvo je na ovom svetu postalo kao slon u staklarskoj radnji.
Ljudi se ponašaju suviše nadmeno, ne poštuju prirodu, ne poštuju sami sebe,
jedni druge. Hoće da pametuju a nemaju kapaciteta, znanja i veštine. Nemaju
mudrosti. Ekosistem nikada pre nije bio toliko uništen kao u naše vreme. Iza
egipatske civilizacije, na primer, ostale su piramide i hramovi, kao što su iza
gotovo svih iščezlih civilizacija ostali objekti sakralne prirode, a što
ukazuje da su najtrajnije građevine one posvećene duhovnim svrhama. Iza
aktuelne civilizacije ostaće samo gomila đubreta i opasne radioaktivne materije
koje će se raspadati ko zna koliko dugo. Mi smo jedina civilizacija koja je
zaprljala okeane. O kakvom napretku govorimo, duhovnom pa i materijalnom? Pa
pogledajmo kako je u najnaprednijoj civlizaciji prve polovine XX veka prošao
jedan genije Nikola Tesla. Mogli smo imati besplatnu energiju, pa ipak na snazi
su i dalje fosilna goriva i proizvodnja struje koja se naplaćuje, bila ona
„zelena“ ili „crna“. Može biti da imamo lekove skoro za sve bolesti (što je
upitno), pa ipak leče se oni koji imaju da plate, što ukazuje na ispravnost
moje teze o tome da je ljudski karakter ostao nepromenjen, samo su sredstva
uništenja danas efikasnija. Osim toga, mi nemamo lekove za mnoge otrove koje
smo sami stvorili. U naše vreme socijalni darvinizam je izraženiji, ali to je
posledica veće društvene pokretljivosti i otuđenosti. Danas lakše možemo
napustiti naše mesto rođenja i jednostavno se odseliti na drugi kontinent, ali
je to od slabog značaja u pogledu duhovnog usavršavanja čoveka.
Sa druge
strane, australijski Aboridžini, za koje se smatra da već 50.000 godina žive na
tom kontinentu, za sve to vreme nisu izgradili ništa. Ostavili su samo crteže
po pećinama. Hoćemo li ih zbog toga, baš kao i britanski protestantski
kolonizatori Australije, smatrati manje vrednim, primitivnim, podljudskim? A
malo ko zna koliko je aboridžinska kultura (ne civilizacija koju nisu imali,
nego baš kultura) duboka, magijska i bogata sadržajem. Sada dobar deo tog
naroda „uživa“ blagodeti moderne civilizacije, i poput severnoameričkih
Indijanaca, traže smisao u alkoholu, drogama i umiru od bolesti uzrokovanih šećerima
i lošom ishranom. Veliki napredak! Njihove zajednice se polako raspadaju i gube
religijsko-magijsku vezu sa precima.
Poslednji veliki prorok Zapada,
Alister Kroli, bio je za života (i još uvek je) izvrgnut ruglu i satanizaciji,
u ambijentu kojim vladaju tabloidi i vulgarna svetina, i to u zemlji koja je u
njegovo vreme civilizacijski bila najnaprednija. On je na jednom mestu napisao
kako čovečanstvo očekuje barem još pet stotina godina mraka dok ne zaiskri
svetlost novog eona koja bi onda proizvela stvarnu promenu. Ovo što gledamo,
što nazivamo napretkom, da upotrebim Krolijeve reči, jesu „abortusi novog
eona“. Taj napredak je jedno bezvredno đubrište za šta će biti potrebni vekovi
da se počisti sa lica Zemlje. Međutim, mi nemamo garancije da će se to tako i
dogoditi jer, bez obzira na tvrdnje raznih proroka, budućnost je velika
nepoznanica.
U naše vreme ljudska svest je
dobila mogućnost rasta i širenja, ali je uglavnom postala još suženija,
egocentrična. Data reč više ništa ne vredi, jer nikome se ne može verovati čak
i kada nešto potpiše a kamo li kad se zakune ili obeća da će nešto ispuniti ili
neće. Nije mi namera da idealizujem prošlost, ali naše vreme ne smatram ni po
čemu boljim, samo drugačijim i u neku ruku jedinstvenim. Ono što je posebno zanimljivo
i jedinstveno, jeste to da čovečanstvo danas nema više kao nekada, nekoliko
paralelnih civilizacija, nego postoji samo jedna, i to ona koju sam nazvao
pseudocivilizacijom, budući da predstavlja obezdušenu mešavinu većine
prethodnih civilizacija na nosećem temelju tzv zapadne, odnosno evropske
civilizacije. Druge civilizacije polako gube svoja osnovna svojstva i postaju
karakteristični oblici pseudocivilizacije. Govoreći o kulturološkom odnosu i
modernoj interakciji između Istoka i Zapada, Julius Evola na sledeći način
objašnjava proces civilizacijskog stapanja: „Sam Istok sada nas prati na putu
kojim smo krenuli, sve više podležući idejama i uticaju koji su nas doveli tu
gde jesmo, modernizujući se i uzimajući naše iste sekularne oblike materijalnog
života, tako da ono tradicionalno što još uvek zadržava sve više gubi
ovozemaljsko tlo i nalazi se odbijeno u marginalna područja.“
Šta danas znači biti tradicionalan
ili biti tradicionalista? Danas se mnogi predstavljaju kao takvi, sebi i
drugima, ali ono što se uglavnom može videti, jeste parada mediokritetskih
klovnova koji po društvenim mrežama vitlaju heraldikom. Kič. Temelj tradicije
je u identitetu, a kako je vreme u kome živimo u dobroj meri epoha
„projektovane“ istorije, a ne istorije kao stihijskog procesa, tako je i
identitet projektovan a ne oblikovan u stihijskim nepredvidivostima i
izazovima. U tom smislu bilo bi veoma zanimljivo videti kako bi izgledalo
sučeljavanje nečeg projektovanog sa iznenadnom provalom stihijskog. Na ličnom
planu to bi se odrazilo panikom ili ludilom, a na kolektivnom civilizacijskom
katastrofom. Mi smo danas mnogo ranjiviji nego naši preci još do pre samo
stotinu godina. Ne postoji više predmet tradicionalnog protiv kojeg bi se
emancipatorski duh modernog i razumnog pobunio. Umesto toga, taj duh se podelio
na onaj brži i onaj nešto sporiji (brži i sporiji u nihilizmu, u ovaploćenju
kulturnog i duhovnog ničeg), pa je ovaj brži i avangardniji onog sporijeg i
zaostalijeg nazvao konzervativnim i tradicionalnim. I što je najgore od svega,
ovaj sporiji se rado poistovetio sa tom etiketom, što je bolje nego suočiti se
sa sopstvenom ništavnošću koja nije ništa manja nego onog što sebe smatra
naprednim. To je kao kada bismo ideološku desnicu proglasili tradicionalnom,
konzervativnom i iracionalnom, a ideološku levicu avangardnom, razumnom,
naprednom i emancipatorskom. Niti je desnica tradicionalna, konzervativna i
iracionalna, niti je levica avangardna, razumna, napredna i emancipatorska. Obe
su, zapravo, jedno veliko ništa, izraz nihilizma duha vremena. Nihilistička
pećnica se podelila budući da nema više šta da troši i sagoreva, okrenuvši se
tako sama protiv sebe. Leva ruka ujeda desnu i obrnuto. Dakle, današnji
tradicionalista se nalazi pred velikim problemom jer, kao što sam već istakao,
ne postoji više ono za šta bi se on mogao uhvatiti i stvoriti svoje uporište.
Veliko ogledalo tradicije je razbijeno, a krhotine nisu dovoljne da se sagleda
celokupna slika koja je, između ostalog, odraz čoveka u vremenu.

U većini današnjih ljudi besni unutrašnji sukob i postoji konfliktna
psihološka napetost, što nije tlo pogodno za razvoj identiteta kakav je
postojao u okvirima sveta kojeg bismo mogli nazvati tradicionalnim ili
tradicijskim. Moderni čovek je čovek laži, jer on pre svega laže sebe, živeći
pod maskom lažnog i varljivog identiteta, nevezano od toga kakvo je njegovo
ideološko ili političko usmerenje. Otud je drevni poziv „upoznaj samoga sebe“,
kako Evola primećuje, za današnjeg čoveka gotovo neupotrebljiv, neostvariv, čak
nepraktičan, pa i fatalan. Ako malo zavirimo u dušu današnjih ljudi otkrićemo
strašnu pustoš. Kako u toj nigdini pronaći središte sopstvenog bića oko kojeg
bi istkali niti integriteta i utemeljili identitet, koji, kao što sam već
rekao, čini osnovu tradicije i tradicionalnog? Ko bi se danas uopšte bavio tako
zaludnim poslom kada je praktičnije pridružiti se lajavim psima levice i
desnice u permanentnom građanskom ratu unutar pseudocivilizacije. Danas temelj
identiteta pripada, da upotrebim izraz iz Krolijeve „Knjige zakona“ „psima
razuma“. Otud je potrebno razviti indiferentnost prema svemu što se u današnje
vreme smatra društvenim vrednostima i moralnim normama. Te tzv vrednosti nemaju
nikakvo ishodište i nikakvo uporište. Sa druge strane, napredak je u sećanju, kako
kaže Dragoš Kalajić, a današnji ljudi žive u zaboravu, u kolektivnoj
senilnosti, jer ne znamo ko smo i šta smo. Ako to ne znamo onda još manje znamo
gde se nalazimo i kuda idemo. Naš idejni horizont je stoga hologramski.
Čovečanstvo će se osloboditi i uzdići kao Feniks, iz pepela modernog sveta, ili
će nestati sa lica Zemlje u sunovratu idiokratije.
Slično
bi se moglo reći za islam, ali u toj religiji postoji institucionalizovnai
misticizam u obliku sufizma. U judaizmu imamo kabalizam.
Julius Evola, Zajahati tigra, Ukronija, Beograd, 2017, str
47-48.
Julius
Evola, Zajahati tigra, str 33.