Buđenje, ili uzdizanje umnog dela duše na mikrokosmički tron ljudskog bića, podudara se sa iniciranjem simbola, rađanjem magije, jezika, kulture. Ljudsko biće postalo je homo magicus. Takođe, može se reći kako je magija posledica ili rezultat involucije prvobitnog, predmagijskog stanja svesti. Magijsko delovanje zasnovano je na idejama. Zbog toga je magijski um prvenstveno racionalan um, ma koliko magija kroz mutne vizire današnjice može delovati kao neka petparačka, opskurna ili iracionalna delatnost. Imaginacija i sposobnost simboličke komunikacije, predstavlja suštinu racionalnosti, osnovu magije. Stvaranje simbola i njihova upotreba, mišljenje i delovanje na osnovu pojmova i analogija jesu radnje razumnog bića. Magija može da čini sve što je kadra da zamisli, uključujući zvuke, osećaje, osete, ukuse, mirise, a ne samo vizuelne oblike. Ako je nečija imaginacija bezgranična, bezgranični su i domeni njegove magije.
Elifas Levi kaže da je imaginacija to što uzdiže volju i daje joj snagu nad univerzalnim agensom, odnosno astralnim svetlom. Posledice magijskog delovanja jesu odrazi imaginacijskih mentalnih projekcija magijskog operatora. Svako mentalno projektovanje, tj napor usmeren ka stvaranju imaginacijskih oblika i sadržaja, u osnovi jeste magijsko delovanje. Pritom je drugo pitanje da li te projekcije bivaju uopšte ostvarene? Većina ljudi, budući stalno imaginacijski aktivna, u manjoj ili većoj meri, zapravo magijski deluje. Zaključak je da se svi mi, manje ili više, hteli mi to ili ne, uspešno ili bez nekog većeg uspeha, bavimo magijom, tačnije magijski delujemo. Mi smo magijska bića. Čovek je magijsko biće (uključujući i one ljude koji se snebivaju, užasavaju od magije ili joj se podsmevaju).
Magijska imaginacija je u velikoj meri određena analogijskim i simboličkim tvorevinama i odnosima, čije je ustanovljavanje, podsetimo se, racionalan napor, odnosno plod racionalnog delovanja. Te tvorevine i odnosi sa osnovnom idejom u središtu (idejom vodiljom), predstavljaju logičko-etičko-imaginacijsku, dakle racionalnu podlogu za magijsku praksu i mišljenje. Tako ustrojena racionalna podloga predstavlja okvir u kojem biva izgrađen religijsko-magijski pogled na svet. Izgradnja pogleda na svet jeste takođe magijski napor. Smisao ustanovljavanja pogleda na svet, tj mentalno-idejnog poretka, jeste da posluži kao oruđe koje određuje opseg magijskog i uopšte bilo kakvog delovanja u uslovima kulture. Magija je skup metoda, da kažem „operativni sistem“, koji može sadržati i svoju dogmatsko-teorijsku komponentu, ali ona je pre svega iskustvena i eksperimentalna delatnost. Problem je u tome što su ljudi sve mistifikovali.
Kastaneda je, opisujući neke stare izopačene vidovnjake Meksika, rekao kako su oni voleli da ugađaju sebi. To je možda glavni razlog zašto se magija počela ogrtati velovima tajne dovodeći sebe do izopačenja, tj izopačenja mnogih koji su hodajući putevima magije. To je tako bilo u drevnoj prošlosti, ali istorija modernog okultizma svedoči da je tako i danas. Zavist, ljubomora, ambicija, uobraženost, pohlepa, požuda, egoizam, halapljivost, ali i strah, učinili su da ne samo magija, već i sve što čovek stvori i čega se dotakne, postane takvo kakvo jeste. Možda sudim prestrogo, ali mislim da bismo danas i te kako trebalo biti zadovoljni kao vrsta jer nas priroda još uvek nije zbrisala sa lica Zemlje.
Došli smo do zaključka da sistem analogija i asocijacija, poredak ideja i koloplet odnosa između njih, predstavljaju osnovnu građu magijskog softvera, delatnog sistema i pogleda na svet, koji u znatnoj meri traje i danas. To trajanje takođe svedoči i o magijskoj osnovi kulture i civilizacije, te o magijskoj prirodi razuma i o racionalnoj prirodi magije. Razum je čista magijska tvorevina, magija po sebi, funkcionalna matrica povezivanja i razlikovanja pojava. Mag praktično ne može da dela ukoliko za neku pojavu nema izgrađen odgovarajući pandan, ako nema simbol, reč, misao, ako ono što je opazio nije pretvorio u činjenicu. Elifas Levi, u „Transcendentalnoj magiji“ kaže da svaki znak odgovara ideji i posebnom obliku ideje, te svaki čin izražava htenje koje odgovara misli, i izražava analogije te misli i volje. Ravnoteža u idejama je razum, a u silama moć. Po njemu, razum i vera se uzajamno isključuju i ujedno povezuju analogijom. Analogija je jedini mogući posrednik između konačnosti i beskonačnosti. Ona je ključ svih tajni prirode i osnovni uzrok svih otkrovenja, tvrdi Levi.
Načela razuma, od trenutka njihovog nastanka pa do naših dana suštinski nisu promenjena. Zadatak magije kao metoda jeste sticanje moći da bi se ostvarila određena namera. Ciljevi pritom mogu biti različiti i kojekakvi i zavise od motiva te osobenosti magijskog operatora. Težeći da stekne ili kontroliše moć (u krajnjem slučaju samoga sebe, tačnije potencijale i instinkte sopstvenog bića), mag, vrač, otkriva činjenicu kako je on svestan da istu nema, da je ne poseduje ili je ne kontroliše, u potpunosti ili u meri koja je njemu neophodna. On je primoran da sledi određenu disciplinu i izvršava određene postupke isključivo sa zadatkom sticanja znanja, moći ili prikupljanja energije. Njegova lista prioriteta je sasvim jasna i nedvosmislena. Njegovo ponašanje je tome podređeno. Takođe, mag mora uložiti određeni napor kako bi uopšte doveo sebe u stanje da sprovodi svoju volju. On mora da stekne jasan i nedvosmislen osećaj moći ne bi li ostvario svoju nameru. Uz pomoć magijske delatnosti, magijske discipline, mag teži da sebe dovede do nameravanog htenja, čime on tvori svoju volju. U tom smislu Krolijeva maksima objavljena u Knjizi zakona: „Čini kako ti Volja i neka ti to bude jedini Zakon”, jeste moderni jezički odraz te drevne činjenice.
Čovek predmagijskog doba je posedovao magijsku moć u znatno većoj meri nego čovek magijske. Bio je oslobođen balasta magijskih tehnika, rituala i doktrinarne discipline. Korišćenje moći uklapalo se u njegov način života. Predmagijski čovek nije svoju moć poimao kao moć - u smislu nečeg tajanstvenog. Da li mi našu sposobnost upravljanja automobilom tretiramo kao neku posebnu mističnu moć ili je to nešto što bespogovorno prihvatamo kao normalno i neophodno za uslove života u savremenoj civilizaciji? Ta moć je nešto što se svakako podrazumeva. U tome nije bilo nikakve tajne, ničeg ritualnog, okultnog, svetog, simboličnog. S obzirom da je sve to, opskurna, tajanstvena, opčinjavajuća, sveta, zavetna, magija (uz neke izuzetke) pruža sliku nekakve dekadentne mistagogije. Ona poseduje tajnu, po čemu je slična religiji i politici (državne i službene tajne, vojne tajne, svete tajne), a poseduje baš kao i ove dve, neku vrstu ekskluzivnosti. Sve tri sestre, kao rečna korita kulture i društvene supstance, imaju svoje, istovetne ili veoma slične simbole, dogme, načela, obrede, posvećenja, hijerarhiju, zatim duhove, božanstva i fetiše, sveštenstvo, crnu i belu varijantu, sujeverja i veru, mitologiju, demagogiju, spiritističke i nekromantijske momente, mađioničarstvo i šarlatanstvo, podvižništvo i podložništvo, autoritete, hramove, doktrinu, sveta mesta i mesta moći, neprijateljske sile i saveznike. Magičnost i religioznost politike usko je skopčana sa magičnošću i politikanstvom religije. Ono što obe vezuje sa magijom jesu ritualnost i volja za moći. Religija bez magijskih oruđa ne može biti ispoljena a da ne završi kao priča, kao teologija, odnosno filozofija. Jedna od očiglednih magijskih trenutaka religije je egzorcizam. Religija, da bi bila delotvorna, mora posedovati i neke magijske vidove, kao što je politika bespomoćna bez religijskih elemenata koji u sebi opet sadrže magijske komponente.
U suštini, predmagijski čovek nije bio primitivan, već celovit Nije imao potrebu za simbolima, jer je živeo ono što simboli označavaju. Magija je nastala kasnije, kao neka vrsta kompenzacije za izgubljenu celovitost. U tom smislu magija je dekadentni oblik duhovnosti. Prelaz čoveka iz predmagijske u magijsku fazu znači da je umni deo duše, lagano ali sigurno, uspešno kretao u pohod na suverenski vrh kojim je do tada, kao vrhovno načelo ljudskog bića, neprikosnoveno vladao njegov nemi deo. Sledeći stadijum, nakon dosezanja preovlađujućeg položaja umnog dela duše nauštrb nemog dela, u hijerarhiji delova duše dovodi u pitanje uverenje o sveopštem razvoju čovečanstva. Zaista je bespredmetno i uzaludno truditi se ustanoviti kada je sve to počelo da se dešava (da li je svugde, tj globalno i završeno), te kako i kojim se putevima taj proces kretao. Naposletku, sve što sam rekao o periodima prevlasti nekog posebnog dela duše nad drugim delovima ne važi baš u svakom slučaju kod svake jedinke ljudske vrste. Naime, kod nekih izuzetaka to ne važi, ali za većinu i te kako važi. U skladu sa rečenim, što se tiče ljudske vrste, pre bi se reklo da je na delu involucija nego evolucija, što ne znači da to važi za sve ljude. Upravo povodom toga, ljudski element pred sobom istovremeno ima tri sudbonosne mogućnosti:
1) da bude proždran od strane ništećih sila (ljudi u proseku nemaju načina da to izbegnu);
2) da nastavi bitisanje u novom, involucijskom obliku, neprirodno te naposletku uzaludno odlažući smrt razvijenim tehnologijama budućnosti ili morbidnim okultnim načinima;
3) da prebaci svoje prisustvo u metasvetske ravni, bivajući tako nepostojeći iz perspektive univerzuma haosa, a što predstavlja čin ontološke evolucije.
