Saturday, December 26, 2020

Dvojka mačeva u tarotu

Sola Buska špil

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige Ideologija tarota

zvezda Akruks
sazvežđe Kruks (Južni krst)
severozapadna visina
zemljani aspekt Vage

Dvojka mačeva astrološki označava prvu dekadu Vage kojom vlada Mesec. To je Prvosveštenica koja vlada Pravdom. Pravda Prvosveštenice, njena presuda? Reklo bi se uravnotežena promena. Po Pikatriksu, prva dekada Vage odnosi se na pravdu, istinu, pomoć siromašnima, podršku slabima i siromašnima protiv moćnih i opakih. To je uprizoreno ljutitim čovekom koji nosi frulu i drugim koji čita knjigu. Po Zlatnoj zori, kartom upravlja Gospodar obnovljenog mira, a što se tumači kao mir. Sazvežđe Kruks, odnosno Južni krst, bilo je vidljivo na jerusalimskoj geografskoj širini u pretpostavljeno vreme rođenja Isusa Hrista. Na Bliskom istoku je, Južni krst, između ostalog, nazivan i imenom koje možemo protumačiti kao otsečen ili presečen, a što ima svoju analogiju u biblijskom tekstu.[1] Dante je povezao ovo sazvežđe sa četiri kardinalne vrline: Pravednost, Razboritost, Umerenost i Snaga. Dakle, krst sam po sebi ukazuje na teret, iskušenje, istrajnost, altruizam, ali i odabranost, zavetništvo, zaštitu te u krajnjoj liniji večni život, konačni mir. Ovo sazvežđe nalazi se ispod zadnjih nogu Kentaura. U mitologiji se povezuje sa titanom Kriosom, jednim od petoro braće (Krios, Iapetos, Koios, Hiperion i Kronos). Glavna zvezda ovog sazvežđa je Akruks, poznata još i kao trostruka. Ima prirodu Jupitera, a osobine su sledeće: religiozno dobročinstvo, ceremonijalnost, pravičnost, sklonost magiji i načelno ezoteriji. U Sola Buska špilu na karti Dvojka mačeva ta oružja ne nose krilata deca, kao pehare i diskove, nego dvojica sredovečnih muškaraca u gaćama, i oni to čine teškom mukom. Mačevi su ogromni, jednom kolena klecaju a drugi je kolenima na zemlji.


[1] „A posle šezdeset i dve sedmice pomazanik će biti pogubljen i ništa mu neće ostati.“ Danijel, 9:26. Ovde je u hebrejskom originalu upotrebljen izraz karat (kap-reš-tau), što znači odsečen, ali se sugerisani kontekst odnosi na konzumaciju. Doslovno, poput pečenja, sečen da bi bio pojeden. U Knjizi zakona, 3:25-27, postoji veza sa ovim, a reč je o žrtvenom obrednom kolačiću luči. „This burn: of this make cakes & eat unto me. This hath also another use; let it be laid before me, and kept thick with perfumes of your orison: it shall become full of beetles as it were and creeping things sacred unto me. These slay, naming your enemies; & they shall fall before you. Also these shall breed lust & power of lust in you at the eating thereof.“

Saturday, December 19, 2020

Dvorske karte Pehari u tarotu

Paž pehara u Sola Buska špilu

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige Ideologija tarota


Princeza / Paž pehara

Simbol: labud
zemljani aspekt vode
geomantija: Via
slovo L
 
Po Kroliju, Princeza pehara predstavlja sposobnost kristalizacije, odnosno moć vodenog elementa da otelotvori ideju. Duh ove karte kod Krolija je predstavljen slikom morske kornjače koja na svojim leđima nosi slona a ovaj svet. Dakle, imamo čvrsto pod nogama. Pol Huson ukazuje na francuske poveznice ove karte sa likovima Parisa od Troje i Etjena de Vinjola, velikog francuskog vojskovođe iz Stogodišnjeg rata i prijatelja Jovanke Orleanke. Druga poveznica koju navodi Huson jeste Kiparski Rimljanin, odnosno Rimljanin voljen od Afrodite. Kod Pratesija je lik ove karte žensko. U Zlatnoj zori ona je Princess of the Waters and Lotus of the Palace of the Floods. Figura Via ima lunarnu prirodu i označava put i mlad mesec. U vodenom kontekstu to je reka, načelno vodeni tok, ali i pravac. Ukazuje na početak nekog dugačkog procesa ili putovanja. Paž pehara u Sola Buska špilu jednostavno je lepo odeveni mladić zagledan u pehar koji stoji na pijedestalu. U opštem smislu značenja Princeza pehara se odnosi na ljupkost, lepotu, mladost, romansu, obilje, ali i na udubljenost u misli, refleksiju, ostvarenje zamisli. Princeza pehara u šemi skrivenih puteva Drveta života predstavlja poveznicu Binaha i Malkuta, odnosno Trojku i Desetku pehara.


Princ / Vitez pehara

Simbol: škorpija
vazdušni aspekt vode
geomantija: Rubeus
slovo N

Astrološki se ova karta povezuje sa oblašću od 21. stepena Vage do 20. stepena Škorpije, u čemu prepoznajemo prvenstvo Smrti u odnosu na Pravdu, tj Marsa nad Venerom. Smrt pravde? Možda. Pre će biti pravedna ili pravednička smrt. U krajnjoj liniji reč je o smrtnoj presudi. Kroli ukazuje na tri totema ove karte: orao, zmija i škorpija. U simbolizmu Zlatne zore ova karta nosi naziv Princ kočija Vode. Pratesi ovu kartu tumači kao stanište, naseobinu. U odnosima elemenata ovde vidimo mačeve u funkciji pehara, a što vizuelno možemo predstaviti slikom oluje na moru. Uzburkano more i rušilački talasi odgovaraju prirodi geomantijske figure Rubeusa koji se smatra lošim znakom. Budući crven, i vezan za smrt, ovaj znak može nagoveštavati i večni život, ali je pre svega njegovo značenje rušilačko te označava rat i silovite prirodne nepogode. Princ pehara u Sola Buska špilu jaše u suprotnom smeru od Princa diskova. Njegov konj je braon, za razliku od konja Princa diskova. On ima krila i u ruci drži kacigu. Njegovo ime je Natanabo. Kako sam pomenuo u poglavlju o Sola Buska špilu, u pitanju je mag Naptanabus, koji je, navodno, pored Aristotela, takođe bio učitelj Aleksandru Velikom, a navodno i njegov otac. Naptanabus je poslednji vladar tridesete i poslednje autentične egipatske dinastije, nakon koje su tom zemljom vladali Grci. Princ pehara se u opštem smislu može odnositi na ratobornu prirodu ispod mirne spoljašnjosti, odnosno na opasnost ispod mirne površine vode. To je i stvaralačka inteligencija, sklonost umetnosti, sposobnost kako za dobra tako i za zla dela itd. U astrološkom smislu Princ pehara se preklapa sa malim arkanama: Četvorka mačeva, Petica i Šestica pehara, što pokriva poslednju dekadu Vage i prve dve dekade Škorpije. Princ pehara u šemi skrivenih puteva Drveta života predstavlja poveznicu Binaha i Jesoda, odnosno Trojku i Devetku pehara.


Kraljica pehara

Simbol: rak
vodeni aspekt vode
geomantija: Populus
slovo P

Ova karta vlada oblašću između 21. stepena Blizanaca i 20. stepena Raka. To su Kočija i Ljubavnici, odnosno kočija ljubavnika. Pobeda ljubavi? Ipak, Kraljica pehara je zapravo Kraljica srca. Karta ukazuje na Mesec koji se nalazi u dominantnom položaju spram Merkura. Njena geomantijska atribucija Populus, predstavlja bezmerne vodene mase te je potpuni arhetipski izraz žene, veliko more. Te mase se mogu odnositi na mnoštvo bilo čega, novca recimo, ali i naroda te ukazuje na masovnost, javno mnjenje, pokrete masa, velike javne manifestacije itd. Istovremeno Kraljica pehara je gospodarica odraza, moćno ogledalo, ogledalo nad ogledalima, što joj daje prerogative gospodarice vizija, snova i sanjarenja. Njeno svojstvo je otud i zavodnica, čime dolazimo na teren fatalne hetere i čarobnice. Populus je glavna geomantijska figura koja u sebi sadrži sve ostale geomantijske figure te predstavlja pun Mesec i sazvežđe Raka. Po Pratesiju Kraljica pehara je udata dama, a po Zlatnoj zori Kraljica prestola voda. Kraljica pehara Sola Buska špila prikazuje Poliksenu (na karti stoji natpis Polisena) koja sedi na ribljem tronu zagledana u pehar iz kojeg viri mala zmija. Poliksena je najmlađa ćerka trojanskog kralja Prijama koju su Grci obredno žrtvovali na Ahilejevom grobu. U opštem smislu Kraljica pehara može se odnositi na imaginaciju, poeziju, sanjarenje, lepotu, vizionarstvo, strpljivost, smirenost, prijemčivost. U astrološkom smislu Kraljica pehara se preklapa sa malim arkanama: Desetka mačeva, Dvojka i Trojka pehara, što pokriva poslednju dekadu Blizanaca i prve dve dekade Raka. Kraljica pehara u šemi skrivenih puteva Drveta života predstavlja poveznicu Binaha i Necaha, odnosno Trojku i Sedmicu pehara.


Kralj pehara

Simbol: paun
vatreni aspekt vode
geomantija: Laetitia
slovo R

Kralj pehara se odnosi na oblast od 21. stepena Vodolije do 20. stepena Riba, u čemu prepoznajemo velike arkane Mesec i Zvezda, Jupiter u moćnijoj poziciji spram Saturna. Mesec i Zvezda su obeležja romantične noći. Pol Huson istorijsku paralelu ove karte pronalazi u liku Karla Velikog. Njegovo ime se pominje u nekim špilovima na karti Kralj srca. To je obeležje veoma moćnog položaja. Pratesi ovu kartu poredi sa starcem. Po Zlatnoj zori ona karta nosi naziv Gospodar talasa i voda. Karta opisuje nekog ko se nalazi na vrhu, čija je priroda samozadovoljna ali dobroćudna. Kralj pehara nije otrovni starac nego će pre biti blagonakloni deka koji se dobro drži. Krasi ga vitalnost i oštrina uma, jer je još uvek na prestolu. Figura Laetitia ukazuje na dobro raspoloženje, radost i uzvišeno stremljenje. U Sola Buska špilu Kralj pehara je imenovan kao Lucije Cecilio. Familija Cecilio je stara rimska porodica plebejskog porekla koja se uspela do velike moći i visokih položaja, ali nijedan od njih nije vladao Rimom. U opštem smislu ova karta može se odnositi na senzualnost, blagu narav, maštovitost, ali i prijemčivost za uticaje, sklonost opijatima. U astrološkom smislu Kralj pehara se preklapa sa malim arkanama: Sedmica mačeva, Osmica i Devetka pehara, što pokriva poslednju dekadu Vodolije i prve dve dekade Riba. Kralj pehara u šemi skrivenih puteva Drveta života predstavlja poveznicu Binaha i Heseda, odnosno Trojku i Četvorku pehara.

Tuesday, December 15, 2020

Lucifer

Faeton

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije". Ukoliko želite da ovu knjigu, ali i druge moje knjige, čitate na hartiji a ne da buljite u ekran, obezbedite sebi primerak. Više o tome Sabrana dela Dorijana Nuaja

Na početku ovog izlaganja o Luciferu zaobišao bih konvencionalne predstave te krenuo sa osvrtom na neke indikativne detalje iz grčke mitologije, počevši od mita o Faetonu. Na vezu Faetona, Pitona i Tifona sa Luciferom, ukazao je Džejk Straton Kent u knjizi Geozofija. Faeton, čije se ime prevodi kao sjajni, ili onaj koji isijava, sin je boga sunca titana Heliosa i nimfe okeanide Klimene, koji je u bljesku pao sa nebesa nakon što je izgubio kontrolu nad sunčevim kočijama koje je posudio od oca. Kao posledica tog događaja, od njegovih džinovskih ostataka nastao je nesnosan smrad. U tome možemo povući paralelu sa telesinom Pitona, čije ime znači truli, kojeg je ubio solarni bog Apolon te koji je sahranjen u Delfima. U varijantama mita umesto Pitona pominje se Drakaina, kao ženski zmaj, što podseća na mesopotamski mit o solarnom bogu Marduku koji ubija zmajoliku ili zmijoliku boginju Tijamat. Očito psihoaktivni smrad raspadanja golemog Pitonovog tela, da se izrazim modernim rečnikom, doslovno je nadahnjivao tamošnje čuvene proročice. Sledeći Kenta, ovu vezu Faetona i Pitona možemo upotpuniti sa još jednim mitološkim likom – Tifonom, sahranjenim bogom čije je raspadajuće telo stvaralo gustu smrdljivu maglu. Tifon, čije ime znači uragan ili olujni, dete Tartara i Gaje, jeste zmijoliko-antropomorfni krilati div kojeg je ubio Zevs. Tifon je poistovećivan sa egipatskim bogom Setom. Bio je otac čuvara ulaza u podzemlje, troglavog psa Kerbera, ali i Sfinge, čija je majka poluzmija Ehidna.

Zevs je takođe usmrtio Faetona, budući da su se pomahnitale solarne kočije, čiji konji očito nisu slušali neiskusnog vozara koji se uplašio ugledavši Škorpiju na nebu (misli se na sazvežđe), opasno primakle Zemlji pustošeći je sunčevom vrelinom. Tada je Zevs munjom oborio Faetona koji je pao u reku Eridanus koja teče Hadom. U ovome postoji jezička sličnost sa sumerskim gradom Eriduom, posvećenom bogu voda Enkiju. Takođe, biblijski Helel ben Šahar (Sin zore), kojeg pominje prorok Isaija, pada u hebrejski podzemni svet, kraljevstvo mrtvih, Šeol. U Apokalipsi 8:10, govori se o padu zvezde koja se poput buktinje sunovraćuje u vodu. Dakle, Faeton, Piton i Tifon dele iste detalje tako karakteristične za kasnije hrišćanske predstave o Luciferu ili Satani. U pitanju je pakleni, htonski smrad, sunovrat u podzemni ambis sa nebeskih visina, veza kako sa solarnim božanstvima, tako i sa vrhunskim bogom gromovnikom. Faetonu je posvećeno sazvežđe Auriga (Kočijaš). Grčko ime tog sazvežđa je Eniohos (držač uzdi), a koje po zvučnosti podseća na biblijskog Enoha, kojeg je Bog uzeo za njegovog života (Postanje, 5:21-24). Takođe, postoji shvatanje koje povezuje ovo sazvežđe sa legendarnim sumerskim kraljem Nimrodom koji je izgradio čuvenu Vavilonsku kulu. U jednoj varijanti grčkog mita, ime tog kočijaša je Erihtonos (moguće značenje je „koji se bori sa zemljom“). On je sin vulkanskog boga Hefesta i boginje Atene, mada se pominje i da ga je rodila stara boginja Zemlja - Gaja. Erihtonos je rođen kao bogalj te pošto nije mogao da hoda njegov otac mu je izradio kolica, odnosno kočija. Njegova zaštitnica je boginja Atena koja ga je krila u korpi (za držanje zmija), budući da je donji deo njegovog tela bio zmijski. Na partenonskoj statui ove boginje Erihtonos je prikazan u obliku zmije pored Ateninog štita. Takođe, Erihtonos je smatran izumiteljem kvadrige, kočije koju vuku četiri konja.
Atena i Erihtonos

Teško je na prvi pogled poistovetiti Erihtonosa i Faetona, ali veza između Faetona i Hefesta postoji u verziji mita po kome je Faeton njegov sin. Još jedna poveznica Faetona i podzemlja jeste poistovećivanje njegovog oca Heliosa sa Hefestom (čiji je egipatski pandan bog Ptah). Osim toga, upravo je Hefest skovao pehar koji je poslužio kao barka (poput Raove barke) kojom je Helios tokom noći, putovao podzemnim vodama sa zapada na istok. Helios i Hefest, iako različiti bogovi, mogu predstavljati ovaploćenja solarnog bića, s tom razlikom što je Hefest oblik htonskog Sunca, dok je Helios njegova nebeska forma. U drugoj verziji mita o Faetonu, njegova majka bila je boginja zore Eos, titanskog porekla, inače sestra solarnog boga Heliosa i lunarne boginje Selene. Njegov otac je smrtnik Kefej, sin egipatskog faraona Bela, etiopski kralj, suprug Kasiopeje i otac Andromede (sve sami astronomski pojmovi). U ovoj varijanti Faeton je bio voljen od strane Afrodite. Imajmo na umu da su Eos i Afrodita mitski izraz Venerine planetarne prirode, a što opet dovodimo u vezu sa kompleksom Venera - Lucifer. U jednoj varijanti mita Faetonova majka nimfa Klimena pojavljuje se i kao majka još jednog indikativnog mitološkog lika koji izaziva snažnu lucifersku asocijaciju - Prometeja. Osim njih dvojice, Klimena je i majka čuvenog diva Atlanta, koji je zbog učestvovanja u titanskoj pobuni protiv olimpijskih bogova, kažnjen tako što je na svojim plećima nosio nebeski svod.

Očigledno bi u likovima Klimene i Eos trebalo potražiti ključeve majčinskog načela luciferijanstva. Kao jutarnja rosa koju vezujemo za Eos, i kao nimfa Klimene, ovde uočavamo vodeni element u svojstvu Majke, koja u vezi sa Suncem rađa veliko i moćno biće sudbinski sklono padu, odnosno smrti uzrokovane intervencijom nebeskih sila. U varijanti mita o Faetonu (po kojoj je njegova majka Eos), mogući uzrok njegovog pada jeste u njegovoj smrtnoj prirodi koju je nasledio od svog oca Kefeja. Klimena je takođe i majka sedam nimfi poznate kao Helijade (asocijacija na solarnu vodu). Po Helijadama je jedno sazvežđe dobilo ime. Faeton bi bio osmo, muško dete, a što snažno podseća na sve ono što je Kenet Grant, sledeći Džeralda Masija, pisao o egipatskoj boginji Velikoj Majci Ta-Urt, predstavljenoj sa sedam zvezda sazvežđa Veliki Medved, koja rađa boga Seta, oličenog u Psećoj zvezdi Sirijusu. Prvobitno je to bio Sin Majke rođen bez učešća oca, što ukazuje na matrilinearnu kulturu i doba kada muška uloga u prokreaciji nije imala značaj. Muško načelo je u tom smislu bilo nevidljivo ili natprirodno, odnosno božansko, a čiji je najpodesniji predstavnik upravo Sunce.

Piter Grej, u knjizi Lucifer: Princeps, kao još primera luciferskih motiva sa grčkom mitologijom, osim Faetona, ističe likove Belerofonta, Prometeja i Ikara, a takođe pominje i sumerskog Etana, Gilgameša, i Atara. Vidimo da pad Lucifera nije jedinstveni fenomen, nego postoji više oblika tog mita u raznim kulturama. Ovde bih napravio digresiju i pokušao da ukratko predstavim nekoliko ideja iz Grejove knjige od značaja za ovo razmatranje, da bih se potom vratio na glavni tok priče oličen u primerima iz grčke mitologije. U samom jezgru mita o Luciferu stoji pobuna protiv ustaljenog ili legitimnog poretka i posezanje za vrhovnom vlašću. Izraz Lucifer, u biblijskom smislu, pominje se u latinskom prevodu starozavetnog teksta, Isaija 14:12, gde u srpskom prevodu piše: „Kako pade sa nebesa, Svetlonošo, Zorin sine! Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda.“ Po Greju, Isaijin tekst (14:12-15) sadrži fragmente mita koji odgovara liku Faetona, a koji verovatno ima starije poreklo, najverovatnije sumersko. Isaijin Svetlonoša je na latinski preveden kao Lucifer. U grčkom prevodu to je Eosforos. Pritom, kontekst ovog navoda odnosi se na asirsko-vavilonskog vladara (najverovatnije Sargona Drugog) kojeg proklinje prorok Isaija, nad čijom smrću on likuje i vidi je kao Jahveovu nadmoć. U krajnjoj liniji, uopšte nije važna ličnost nekog antičkog bliskoistočnog tiranina, već činjenica da je reč o predstavniku sile (geopolitičkom faktoru) koja je Izraelcima nametnula, u njihovim očima nelegitiman, bogohulni, paganski, antikosmički, naposletku satanski poredak. Vladar novog asirskog carstva postao je ovaploćenje legendarnog svetskog zloduha. Grej tvrdi da hebrejski izraz koji je upotrebio Isaija, Helel ben Šahar (Sin zore), predstavlja vladarsku titulu, budući da njegov legitimitet dolazi od jutarnje zvezde, Venere, tj od boginje Ištar. U očima starozavetnog proroka Ištar je idol, lažno božanstvo. Vezu sa Venerom i vodenim elementom imalo je i starosemitsko božanstvo Atar (verovatno varijacija od Ištar / Astarta).
Sargon II

Grej sugeriše da lik koji u biblijskom kontekstu može poslužiti kao prototip ili zajednički simbol sumerske vladarske doktrine kosmičkog i državnog legitimiteta, koju su potom nasledili drugi paganski narodi Bliskog istoka, jeste Nimrod. U starozavetnoj Knjizi postanja, Nimrod se pominje u desetoj glavi, a često je u vanbiblijskim izvorima povezivan sa izgradnjom Vavilonske kule te predstavlja oličenje ljudske pobune protiv Božjeg poretka. Nimrod je u bibliji označen kao Hamov potomak, jednog od trojice Nojevih sinova kojeg je otac prokleo. Nimrodov otac je Kuš, od koga poreklo vode Kušiti, odnosno Etiopljani, a što neodoljivo podseća na lik Kefeja iz grčke mitologije, etiopskog kralja, koji je u jednoj verziji mita, kako sam već pomenuo, bio Faetonov otac. Kako u desetoj glavi beleži Postanje, Hamovi potomci, Hamiti, vladali su sumerskom zemljom (što zvanična istorija ne može potvrditi). Uopšteno, Hamiti su Egipćani, Libijci, Kananci i Etiopljani, u biblijskoj perspektivi dijabolična loza ili rasa, protiv čije su magijske religije grmeli Jahveovi proroci, ali čiju tehničku i civilizacijsku superiornost ne možemo zanemarivati. Grčki mit pominje da su Afrikanci potamneli onda kada je Faeton, izgubivši kontrolu nad Heliosovom kočijom, skrenuo bliže Zemlji te spržio kožu afričkih ljudi i uništio vegetaciju na prostoru današnje saharske pustinje. U Mormonovoj knjizi američkog proroka Džozefa Smita, tamna boja kože je izraz prokletstva koje je Bog bacio na neverne ljude prvobitno bele puti. Ti mitovi su može biti odjek ili u korenu percipiranja Afrikanaca kao baštinitelja mračnih obreda i demonolatrije, čime se objašnjava njihova boja kože i drugačiji izgled.

U optici proroka Isaije, vrednosti, verovanja i prakse koje su nametnuli paganski osvajači, prkose ustaljenom poretku po kome je ustanovljeno izraelsko kraljevstvo kao Božja država. Mnogi tadašnji Izraeliti poveli su se za tom stranom modom, prihvatajući tuđa verovanja i običaje, a što nailazi na osudu proroka. On ih proklinje i njihovo ponašanje opisuje kao pobunu protiv Boga. Upravo je ta pobuna protiv Boga u korist ovozemaljske surevnjivosti, nadmenosti i idolopoklonstva, ključni motiv obrazovanja mita o Luciferu kao Satani, univerzalnom protivniku koji poprima ahrimanske dimenzije. On postaje obmanjivač.

Dodatni motiv mita o Luciferu, kako Grej naglašava, jeste kult meteorskog metala, o čemu je i Mirča Elijade pisao. Meteori, naročito oni bogati gvožđem, bezmalo kod svih naroda imali su sveti karakter. Oni su dali zamajac razvoju kovačkog zanata, koji je izvorno povezivan sa magijom i svetom duhova. Kovači su, kako je Elijade pokazao, izvorno i alhemičari. Kod nekih naroda kovači su bili poštovani i cenjeni, dok su neki na njih gledali kao na nužno zlo, ljude u vezi sa zlim duhovima i mračnom magijom. U tom smislu indikativna je veza biblijskog Tubal Kaina, potomka zloglasnog Kaina, sa metalurgijom. Betil, odnosno sveti kamen, jeste upravo onaj nebeskog, odnosno meteorskog porekla. Zato su mnogi narodi verovali da je nebeski svod sačinjen od metala. Meteorski metal je dar nebeskih bogova. U tom smislu nije teško pretpostaviti mogućnost meteorskog porekla mita o palim bogovima, polubogovima, anđelima ili sinovima Božjim.
Belerofont

Sada bih se osvrnuo na Belerofon(t)a, heroja, Sizifovog unuka, sina boga Posejdona (u drugoj varijanti njegov otac je korintski kralj Glauk) i Eurinome (Glaukove supruge). Za njega se tvrdilo da je bio lep kao bog. Ovde odmah pada u oči drevni motiv o božanskom očinstvu koji, osim što odražava matrilinearnu kulturu, ukazuje i na poseban karakter deteta, što predstavlja središnji motiv rođenja božanskih ili posebno istaknutih ličnosti. Ne bih ovde ulazio previše u detalje njegovog mita, samo ću naglasiti da je Belerofont, kao heroj, ubica mnogih čudovišta, a između ostalog i čuvene troglave Himere (lav-jarac-zmija) te da je uspeo uhvatiti i obuzdati krilatog konja Pegaza, koji je čuveniji mitološki lik od samog Belerofonta, u toj meri da je jedno sazvežđe dobilo ime po njemu. Inače, Pegaz je rođen od krvi koja je šikljala iz vrata obezglavljene Gorgone Meduze (zvezda Algol), a koju je ubio heroj Persej. Iako je imao krila, Pegaz je u suštini bio vodenog porekla. Ma kako bilo, upravo jašući Pegaza, Belerofont je uspeo da se vine na sam Olimp, a što, kao neviđena drskost, nije prošlo bez kazne od strane samog Zevsa. Konji su, kao što znamo iz mitologije, barem za Grke bili htonske životinje i bili su posvećeni vodenom bogu Posejdonu. Otud solarne kočije imaju vezu sa dubinom.[1] Sumerski mitološki lik Etana, uzneo se na nebesa uz pomoć orla, do najviše tačke neba - Elati. Etana je takođe pao u podzemlje i postao čuvar ulaza u donji svet. Dakle, ovde takođe prepoznajemo osnovni luciferski motiv: uspon na nebesa i pad nakon intervencije vrhovnog ili solarnog boga.[2]

Belerofont je, po jednoj verziji, bio likijsko solarno božanstvo koji je na krilatom konju putovao nebom i strelama krotio po ljude neprijateljske sile, poput recimo vulkana, koje je otelovljavao lik Himere. U toj solarnoj komponenti uočavamo sličnost Belerofonta sa Faetonom. Belerofont je kao naočit mladić velike lepote, pavši sa olimpskih visina, završio kao obogaljeni i ružni lik, a što asocira na Hefestovog sina ili samog hromog boga Hefesta. Tako i u popularnom verovanju nekada prelepi i oholi Lucifer, nakon pada, postaje ružni, šepavi i mrzovoljni đavo. Piter Grej se poziva na autora Majkla C. Astura, u njegovoj analizi etimologije imenice Belerofont, što on vidi kao semitsku derivaciju čiji je načelni oblik Baʿal-rāphôn, što se prevodi kao Baal koji isceljuje, a kojeg u krajnjoj liniji možemo smatrati uzorom lika arhanđela Rafaela, koji je takođe iscelitelj. Grej naglašava još jedan momenat u priči o Belerofontu koji je vezan za magiju, a tiče se pomoći koju je on zadobio od boginje Atene prilikom kroćenja Pegaza. Uz pomoć magičnog eliksira on je ovladao čudesnim konjem. To su moći i umeća veštica, ali i tzv kćeri Sunca: Kirke i Medeje. Ujedno, poznavanje obrade metala i bilja, spravljanje magičnih napitaka za opčinjavanje, trovanje ili isceljivanje, jeste htonski domen veštičarstva, kasnije povezanog sa obožavanjem đavola, odnosno satanizmom. Upravo je taj satanski oreol ono što Lucifera karakteriše u našoj kulturi. U tom smislu, Lucifer, odnosno Helel ben Šahar, je satanizovan i pretvoren u demona kletvama proroka Isaije, a što biva potvrđeno u Novom zavetu. Magijska struja je pokrenuta i od tog vremena kontinuirano truje imaginaciju gradeći demonski lik kojeg kasnije možemo naći u grimoarima. U tom smislu u vazduhu je ostalo da lebdi da li je taj lik emancipatorski ili represivan ili je možda i jedno i drugo? Kakvo god bilo naše mišljenje o njemu jedno se ne može sporiti - Lucifer je simbol revolucije ali i kontrainicijacije.
Joseph Noel Paton


[1] Vredi pomenuti i sledeće Kerenjijevo zapažanje: „U pramediteranskoj kulturi, gde konj još nije imao značajnu ulogu, bik je bio u neobičnoj vezi sa Suncem. I još uvek je kada se u Odiseji povede reč o Helijevim govedima. Bog Sunca je imao svoja sveta stada na ostrvu Trinakiji, koje je bilo čuvena Hadova kapija, uz onu pored Gortine, na Kritu, kao i one u ilirskoj Apoloniji. Inače, slična stada ima samo kralj podzemlja, Had.“ Karolj Kerenji, Kćeri Sunca, Gradac, Čačak, 1994, str. 15.
[2] Kod Isaije (14:13-15) čitamo: „A govorio si u svom srcu: ‘Do nebesa ću se podići. Iznad Božjih zvezda podići ću svoj presto i sešću na zbornu goru na krajnjem severu. Podići ću se iznad oblaka. Izjednačiću se sa Svevišnjim.’ Ali u grob bićeš svrgnut, u najdublju jamu.“

Tuesday, November 10, 2020

Mala arkana As mačeva u tarotu

The Angel with the Flaming Sword - Edwin Howland Blashfield


NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige Ideologija tarota

Priroda mačeva saobrazna je elementu Vazduha. Oni se dovode u vezu sa kardinalnom vrlinom Pravde, što odgovara istoimenoj velikoj arkani. Mačevi sude i presuđuju, razlažu, analiziraju, seku. Ukratko, predstavljaju svojstvo intelekta. Oni prodiru, probadaju te otud imaju mušku prirodu. Takođe, mačevi su izraz podele, borbe, loše sreće. Osim toga, izražavaju prirodu vazduha u smislu oluja i vetrova, ali i glasova, konkretno reči. Ako bismo mačeve povezali sa nekom planetarnom prirodom, onda bi to bio Mars. U kabalističkoj teoriji tarota mačevi se odnose na treće slovo tetragramatona – vav i dimenziju jecirah.

Po Pratesiju Jedinica mačeva označava slovo, što u širem značenju može obuhvatiti glas, dojavu, u krajnjoj liniji informaciju. U ovoj karti Vejtovog špila to slovo je hebrejsko jod, odnosno šest tih slova. Po Zlatnoj zori karta predstavlja Koren moći Vazduha. Prema učenju ovog okultnog Reda mač je oruđe analize, razlaganja, ali isto tako može poslužiti i kao oruđe priziva. Podignut u vis, mač priziva božansku krunu, odnosno siline sefire Keter, kao što je prikazano kod Vejta. Okrenut ka dole mač priziva demonske sile, mada ne mora nužno biti tako, jer se načelno može staviti u kontekst priziva htonskih entiteta, akvatičkih ili telurskih. Dakle, mač je izraz autoriteta, ali u suštini jeste izraz sile kojom se duhovi primoravaju na pokornost magu. U Marseljskom tarotu, baš kao i kod Vejta, mač prodire u krunu ukrašenu listovima palme i lovora, što predstavlja duhovnu i materijalnu pobedu. Prilikom rimskih vojnih parada ili pobedničkih procesija njihovi generali su bili ukrašeni tim listovima. Kada je Rim postao hrišćanski, palmin list je usvojen kao predstava pobede nad smrću. Otud predstave hrišćanskih mučenika nose palminu granu. Pol Huson navodi Levijevo shvatanje da ova karta predstavlja mač kralja Davida. Kod Francuza je otud Kralj mačeva slika samog kralja Davida. U Sola Buska špilu karta Jedinica mačeva prikazuje dvojicu ratnika koji drže ogroman mač usmeren ka gore. Jedan od njih gleda levo i pored njega je upisano slovo M, a drugi gleda dole te se pored njegove glave nalazi slovo S. Dakle, imamo M.S., što ukazuje na skraćenicu koja može biti manibus sacrum, memoriae sacrum, manu scriptum... Svaki od ova tri izraza zahteva detaljnije obrazloženje.

Takođe, Levi ovu kartu smatra izrazom prirode mača arhanđela Mihajla, povodom kojeg ću ovde napraviti određenu digresiju. Ime Mihael (hebrejski mim-jod-kap-alef-lamed, MIKAL, vrednost 101), često se prevodi kao Bogoliki, nalik Bogu, odnosno nalik Elu, kao El, (El, odnosno il je stari semitski naziv ili titula za boga). U bibliji se Mihael pominje u knjizi proroka Danila (10:13) pod epitetom ehad ešrim erašnim, odnosno jedan od prvih glavnih, ili najviši od prinčeva ili vojvoda nebeske hijerarhije. Takođe, u istom odeljku, stih 21, oslovljen je kao šarkem (tvoj princ) i u poglavlju 12:1 iste knjige kao veliki zapovednik koji stoji nad ljudima. U biblijskom kontekstu Mihael je zaštitnik Izraela. Po hrišćanskom tumačenju on je načelno zaštitnik ljudi. Od čega to Mihael štiti ljude? Ukoliko knjigu proroka Danila čitamo ezoterijski, posebno njeno deseto poglavlje, uvidećemo da se ta zaštita odnosi na bogove drugih naroda i religija. U magijskom kontekstu, to može biti povezano sa zaštitom od neprijateljskih okultnih sila. U apokrifnoj literaturi, pominje se da je Mihael, zajedno sa još tri navedena arhanđela, sudija palim anđelima, odnosno neko ko ih kažnjava. U tom smislu, Mihael se često pominje kao suparnik Satane, a što biva posebno istaknuto u Apokalipsi (12:7-9), čime se Mihael aktuelizuje u eshatološkom kontekstu.[1] U Malom ritualu pentagrama Zlatne zore, Mihael je postavljen na jugu, povezan sa elementom Vatre i lavom kao simboličkom životinjom. To ukazuje na Mihaela kao ratnog vođu, komandanta armija, odnosno na ratnički ali i vladarski aspekt njegove prirode. Kod Danila (8:11) se Mihaelovo ime izričito ne pominje, ali se iz konteksta čitavog poglavlja, kao i iz poglavlja 10, razume da je reč o Mihaelu kao vojvodi nebeske vojske. Naravno, ovim se ne iscrpljuju Mihailove uloge, jer se on u apokrifima pojavljuje i kao psihopomp, odnosno vodič duša, pa se čak pominje i da je pomagao Evi prilikom rođenja Kaina. Neko bi rekao da se moćni veliki ratnički arhanđeo bavio babičkim poslom, ali ne lezi vraže. U mormonskoj doktrini Adam je otelovljenje Mihaela. Jasno je da se ovde radi o Mihaelovom očinstvu nad decom Evinom, što ga stavlja u ravan očeva nefilima. Onaj koji je nalik bogu taj će stvarati potomstvo u kome će se taj isti bog ovaplotiti kao bogočovek. Zašto je on povezivan upravo sa rođenjem Kaina, a za čije se ime vezuju misterije seksualne magije, ostaje da kao zanimljivo pitanje visi u vazduhu.
As mačeva u Sola Buska špilu

Simbolizam koji povezuje Mihaela sa Suncem odvodi nas u jednu sasvim drugačiju krajnost. U osvrtu na boga Apolona, Džejk Straton Kent povezao je antičko solarno božanstvo sa semitskim bogom Rešefom i biblijskim Mihaelom.[2] Apolon je ubio Pitona, Mihael je zbacio aždaju sa neba. Rešef je donosilac zaraze, kuga, a može se prevesti kao vatreni, odnosno vatreni štap (u smislu projektila ili strele). Imajmo na umu i da je jedan od jahača Apokalipse takođe povezan sa kugom. Rešef se može povezati sa sumerskim božanstvom Nergalom koji je predstavljen sa lavljom glavom i povezivan sa solarnim božanstvom Šamašom. Po nekima, Rešefa su u Egipat doneli osvajači Hiksi. U slučaju Apolona, njegovo prvo pojavljivanje kod Homera jeste u svojstvu njegovih strela koje seju kugu. Kent ističe kako je jedna od Apolonovih titula lykos, odnosno vuk, čime on u tome vidi koren likantropije, a što bi predstavljalo posebnu temu. Mihaelova veza sa lavom i Nergalova lavlja glava u tom smislu jesu pandan Apolonovoj vučjoj prirodi, a što niz koji čine Mihael - Rešef - Nergal - Apolon stavlja u htonski kontekst i drevni životinjski simbolizam bogova. Reč je o htonskom obliku solarne prirode. Takođe, Nergal je poput Hada, bog podzemlja i sveta mrtvih. Kako primećuje Kent, ovi atributi predstavljaju onu stranu božanstva prilično udaljenu od glamura sunčevog sjaja i svetla razuma. 

U bibliji Rešef se pominje u knjizi proroka Avakuma (3:5), što je u prevodu Luje Bakotića prevedeno na sledeći način: „Pred njim (Gospodom) ide kuga, za stopama njegovim pomor ide.“ Taj pomor je u Bibliji Kralja Džejmsa prevedena kao burning coals. I dalje u devetom stihu trećeg poglavlja knjige Avakumove kaže se: Pojavi se luk tvoj, prokletstva su strele reči tvojih... Taj luk je onaj od Rešefa. I u Knjizi petoj - Ponovljeni zakoni, (32:24) Rešef je poslan kao sredstvo Božje kazne, dok u Psalmima 78:48 on uništava neprijatelje. Otud svaki put kada prizivamo ime Mihaelovo, istovremeno prizivamo i sadržaje koji su osobeni Apolonu, Rešefu i Nergalu. To nisu samo imena bogova nekih starih i zaboravljenih religija, ili kojekakva praznoverica, nego u najmanju ruku šifre moćnih magijskih sila. Takođe, arhetip povezan sa lavom, nevezano za religijski kontekst, jeste upravo onaj energetsko-psihički egregor čija isijavanja nedostaju u karakteru, duhu i fizičkoj pojavi današnjih ljudi.


[1] „I nasta rat na nebu. Mihailo i anđeli njegovi udariše na aždaju. I boriše se aždaja i anđeli njeni, ali ne nadvladaše, i više im se ne nađe mesta na nebu. I aždaja velika bi zbačena, stara zmija, koja se zove đavo i sotona, koja obmanjuje celu zemlju. I bi bačena na zemlju, i anđeli njeni behu bačeni s njom.“
[2] „Apollo's plague bearing arrows connect him to the Semitic god Reshef, a god of war and pestilence among the Syrians; adopted also by the Egyptians. His arrows are firebrands, and his name is connected with burning by fire or lightning. Reshef was worshipped at Ugarit and in Cyprus where several inscriptions link him unequivocally with Apollo; indeed Apollos epithet Amyclaeus appears to derive from that of Reshef (A)Mykal. There may be a link too in Apollo's slaying of Python and a similar dragon slaying legend from Ugarit concerning Reshef. As such Reshef is the forerunner of both Apollo and the angel Michael, for both of whom the attribution to the Sun is a later development.“ Jake Stratton-Kent, Geosophia, Scarlet Imprint, 2010, str 268.

Thursday, October 29, 2020

Mala arkana Trojka mačeva

Trojka mačeva, Sola Buska tarot, XV vek

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige Ideologija tarota

zvezda Alfa Lupi
sazvežđe Lupus (Vuk)
zapadna visina
vodeni aspekt Vage

Ova karta se odnosi na drugu dekadu Vage kojom vlada Saturn, a što u Zlatnoj zori dobija konotaciju Gospodara tuge. Prepoznajemo dve velike arkane – Pravdu i Svet (svet pravde, pravedni svet, pravo uređen svet i sl). U Pikatriksu druga dekada Vage odnosi se na miran, bezbedan i udoban život, ali i na ogorčenost spram zla. Te osobine otelovljuje scena u kojoj vidimo dvojicu ljutitih i obesnih muškaraca, kao i jednog lepo odevenog koji mirno sedi na stolici. Kroli ovu kartu oslikava zloslutnim i teškim tonovima: materica haosa, tmina velikog mora. Po asterizmu, trojka mačeva povezana je sa sazvežđem Lupus / Vuk. U suštini, ovo sazvežđe je u raznim tradicijama načelno je označavalo zver, i to onu koju Kentaur prinosi na žrtveni oltar (sazvežđe Ara). Po mitu, vuk je postavljen na nebo u čast kentaura Kirona koji je u asterizmu predstavljen kako ga probada kopljem u nameri da ga žrtvuje. U biblijskoj interpretaciji Kentaur je Avraham a Lupus njegov sin Isak kojeg je po Božjoj zapovesti vodio na žrtveni oltar, a koji je potom zamenjen ovnom. Osim toga, Egipćani su ovo sazvežđe označavali detetom sa prstom u ustima, što je osoben stav za Dete Horusa koji se poistovećivao sa Jagnjetom. Dakle, u pitanju je obredno žrtvovanje deteta, ili žrtvovanje Božjeg Sina, što opet stvara poveznicu sa Mesijom, odnosno Hristom.[1] U krajnjoj liniji Južni krst je raspeće, zvezdana kapija Mesijinog odlaska skopčanog sa obečanjem o njegovom povratku, što ćemo istražiti u narednoj karti u nizu. U Sola Buska špilu Trojka mačeva prikazuje srce probodeno sa tri mača, simbolizam koji je preuzet u Vejtovom špilu. To može imati alhemijsku konotaciju: zlato, srebro i živa. U verskom ključu, srce probodeno sa tri mača ukazuje da Strogost Oca posreduje Sveti Duh koji se spušta na Sina u trenutku njegovog krštenja. Time Otac određuje iskupljenje čovečanstva žrtvom Sina. Kabalistički to možemo razumeti predstavom staze koja iz Geburaha vodi ka Tifaretu. Prevedeno na jezik alhemije, imamo tri načela: Nigredo, Albedo i Rubedo. Nigredo je tama greha. Albedo je belina golubice (Duh). Rubedo je krv Iskupitelja. Ishod svega toga je, naravno, spasenje predstavljeno krunom ili vencem.


[1] „Mučen bi i zlostavljen, ali ne otvori usta svojih; kao jagnje na klanje vođen bi i kao ovca nema pred onim koji je striže ne otvori usta svojih.“ Isaija, 53:7. Ovde je zanimljiva mukla patnja obredne žrtve budući da Dete Horus sa prstom na ustima predstavlja znak tišine. Knjiga zakona u 1:49-50, podučava na sledeći način: „...and let Asar be with Isa, who also are one. But they are not of me. Let Asar be the adorant, Isa the sufferer; Hoor in his secret name and splendour is the Lord initiating. There is a word to say about the Hierophantic task. Behold! there are three ordeals in one, and it may be given in three ways. The gross must pass through fire; let the fine be tried in intellect, and the lofty chosen ones in the highest. Thus ye have star & star, system & system; let not one know well the other!“

Saturday, October 17, 2020

Džek Trbosek, Zlatna zora i Božanska revolucija katastrofe

Godine 1888. u Londonu započeo je krvavi pir Džeka Trboseka, koji je navodno trajao do 1891, ali su se pet kanonskih Džekovih ubistava dogodila između 31. avgusta i 9. novembra 1888. Bilo bi zanimljivo proveriti kakva je bila zodijačka konstelacija u tom periodu. Iste te godine u Londonu, samo nekoliko meseci pre prvih ubistava, formiran je prvi hram Hermetičkog Reda Zlatna Zora pod imenom Izis-Uranija. Godinu dana nakon poslednjih ubistava pripisanih Trboseku, formiran je tzv unutrašnji red Zlatne zore koji podrazumeva više stepenove gnoze (i umrla je Blavatska). Glavni osnivač Zlatne zore bio je William Wynn Westcott, po zanimanju patolog. Zanimljiv sinhronicitet. Nije u pitanju uzročno-posledična veza nego je reč o podudarnosti koja izaziva podsticaje psihičke prirode. Fenomen je duboko subjektivan i ukazuje na krajolik čisto psihičke stvarnosti, a onda psihička stvarnost, u skladu sa datim utiskom, utiče na trendove duha vremena. Da bi se ovo shvatilo možda bi trebalo ispitati sličnu fenomenologiju za 1777, 1666, 1555, ali i pretresti podudarnosti za 1999, osim što su se svi plašili tzv milenijumske bube. Ali, budući da je „milenijumska buba“ kodna reč za čitavu tu godinu, onda bi u njenom rebusu mogli potražiti kakva je podudarnost tim izrazom označena. Dakle, tu je na delu obrazac ponavljanja od 111 godina, a što predstavlja solarni broj.
Samuel Liddell MacGregor Mathers

Godine 1777. u Nemačkoj je obnovljen Red Zlatnog i Ružinog Krsta, čiji je osnivač bio konspirativni lik poznat pod pseudonimom Hermann Fictuld, a koji je i umro baš te godine. Inače, Fictuld je bio poznat i kao alhemičar. Možda postoji a možda ne postoji poveznica ovog reda sa Rozenkrojcerskim društvom u Engleskoj (SRIA), a pogotovo sa Zlatnom zorom, koja svoj legitimitet crpi iz navodne (ili stvarne) povezanosti upravo sa nemačkom rozenkrojcerskom organizacijom, obnovljenom 111 godina pre Zlatne zore. I tačno 111 godina pre ovoga jevrejski lažni mesija Šabataj Cvi je zvanično prešao u islam – 1666, kada je pokrenut lanac događaja koji povezuje šabatajsku kabalu (koja je utemeljena na lurijanskoj kabali, ali izvlači neke drugačije varijacije) sa kabalom koju je učila Zlatna zora. Šabatajska tradicija u svom frankističkom obliku je do kabalističkog kurikuluma Zlatne zore došla posredstvom šizmatičke rozenkrojcerske organizacije poznate kao Azijatsko bratstvo, koju je 1780. godine osnovao član Reda Zlatnog i Ružinog Krsta – Hans Heinrich von Ecker und Eckhoffen. Azijatsko bratstvo je u to vreme bila jedina rozenkrojcerska organizacija koja je među svojim članovima imala Jevreje. Međutim, u ovom slučaju to su bili frankisti, odnosno članovi radikalne jevrejske otpadničke sekte Jakova Franka, koji je smatrao sebe inkarnacijom Šabataja Cvija. Istaknuti frankisti članovi ove organizacije bili su Ephraim Hirschfeld i Thomas von Schonfeld (tj Moše Dobruška). Upravo je Azijatsko bratstvo bilo jedinstveno među rozenkrojcerskim društvima po tome što je razvilo kabalističke oblike svog učenja. Njihova kabala je u priličnoj meri slična onoj kojoj je podučavala Zlatna zora. Poznati francuski proučavalac okultizma i ezoterizma Jean-Pascal Ruggiu pisao je da su mnogi članovi Azijatskog bratstva bili učlanjeni u masonsku ložu L’Aurore Naissante (Rana zora?) osnovanu 1807. godine u Frankfurtu. Upravo su u toj loži, po tvrdnji poznatog istraživača jevrejskog misticizma Geršoma Šolema, mnogi članovi bili frankisti. Suština šabatajsko-frankističkog učenja jeste u tome da božanske iskre uhvaćene u klipotsku strukturu materijalnog sveta, uz praktikovanje antinomijskih mističnih, ali i krajnje banalnih praksi, budu oslobođene.

Kad se već dotičem jevrejskog identiteta, posebnu zanimljivost ima činjenica da je 22. avgusta 1887. godine obešen Izrael Lipski, ubica čiji je rad prethodio Džeku Trboseku u istom delu Londona i da je patolog koji je u oba slučaja pregledavao žrtve bio Wynne Edwin Baxter. Zanimljivo je i to da je u to vreme londonski svet uzbuđivao i bizarni fenomen tzv čoveka-slona (Joseph Carey Merrick), koji se opet vezuje za ime patologa Bekstera. Dakle, to su sve znamenja rađanja jedne magijske struje: patolozi, čovek-slon, bestijalna ubistva, jedan tajanstveni i jedan razotkriveni ubica (čije je jevrejsko poreklo bilo okidač antisemitskih osećanja u britanskoj javnosti). I ne samo to, tzv čovek-slon je svojom bizarnom pojavom na sebe skrenuo pažnju šire javnosti pa je u tom smislu zabeležen i kuriozitet da mu je u posetu došla čak i Aleksandra od Danske, supruga kralja Edvarda VII koja pripada staroj severno-nemačkoj aristokratskoj porodici Oldenburg. I tu nije kraj zanimljivih kurioziteta vezanih za 1888. godinu u Engleskoj. Upravo je te godine odlukom kraljice Viktorije osnovan Red Svetog Jovana (The Most Venerable Order of the Hospital of St. John of Jerusalem) čiji je istaknuti član bio Sir Frederick Treves, prvi Baronet, poznati hirurg tog doba, inače u posebnoj milosti kraljice i prijatelj čoveka-slona. Krv nije voda, a čovek-slon je živo obeležje okultnih sila vezanih za krv i linije porekla. Nemojte pogrešno razumeti ove navode. Ovde nije reč o zaveri nego o delovanju okultnih sila koje su aktivni i sastavni deo duha vremena.

Na drugom simboličkom nivou 1888. godine, kada je otvorena Izis-Uranija loža Hermetičkog Reda Zlatne zore u Londonu, objavljena je i knjiga Tajna doktrina Helene Petrovne Blavatske. Jedanaest godina pre toga, Blavatska je objavila knjigu Razotkrivena Izida. Dakle, jedna Izida je ugledala svetlost dana 1877. godine a druga 1888. Zanimljivo, madam Blavatska vodi poreklo od druge severno-nemačke aristokratske porodice Han (u prevodu petao) čiji su članovi pripadali Nemačkom viteškom redu (Tevtonski vitezovi). Na kraju ovog naizgled nasumičnog niza, postavlja se pitanje: šta je i gde nastalo 1999. godine i gde su se desila ritualna ubistva povodom toga? Moraću razočarati čitaoce, jer u našem vremenu, za razliku od onog viktorijanskog, čiji je duh iznedrio lik i delo Alistera Krolija, godina 1999 ima drugačiji modus operandi. Nekako paralelno sa glavnim događajem koji je zaokupljao našu pažnju, a to je bombardovanje SR Jugoslavije od strane NATO pakta, slučaj američkog patologa i zagovornika eutanazije Džeka Kevorkijana razvlačio se po sudu i medijima. Navodno, Doktor Smrt, kako su ga zvali, pomagao je prilikom izvršenja 130 samoubistava. To je fenomen od tempiranog značaja i uticaja. Drugi događaj u čisto političkoj sferi, jeste uspon aktuelnog ruskog predsednika Vladimira Putina koji je 09. avgusta 1999. godine i zvanično ušao u visoku politiku i obeležio epohu. Treći događaj od kosmičkog značaja te godine bilo je potpuno pomračenje Sunca 11. avgusta. I tu dolazimo do uloge moje malenkosti u oblikovanju duha vremena. Na dan kada je podignuta optužnica protiv doktora Kevorkijana, 26. marta, ja sam iz srca tame, odnosno neprijateljskih SAD, doputovao u Evropu i odmah se uputio u Srbiju koja je napadnuta 24. marta. Nekoliko meseci kasnije, u samom trenutku pomračenja Sunca obreo sam se na Brankovom mostu u Beogradu noseći jedno obično kokošje jaje u džepu kupljeno na pijaci od žene za koju su govorili da ima urokljive oči. Na jajetu sam iscrtao simbol milenijumske bube i posvetio ga kultu Kosmičke strave, kako sam imenovao tadašnji tok mojih magijskih misli i vizija pod uticajem Lavkraftovih priča. Onda sam tačno u trenutku kada se zamračilo bacio jaje u reku Savu. Pet godina pre toga, u Prištini 1994. godine, uobličio sam osnovne pretpostavke magijskog koncepta duha vremena pod nazivom Božanska revolucija katastrofe koja u suštini sadrži osnovne postavke lurijanske i šabatajske kabale (iako tada o tome nisam imao pojma). Godina iščekivanja zloćudne „milenijumske bube“ na neki zakulisni način u mom umu je iskristalisala jedan simbol koji sam nazvao Bubom simetrije bezdanskih dubina a zapravo predstavlja četvorostruku svastiku. Ona je povezana sa smrću, sarkofagom, vodenim dubinama ili podzemnim ambisima, tarot ključem XVIII i geomantijskim znacima Coniunctio i Carcer. Svrha ovog simbola je da zapečati ono što je zatvoreno, ali i da otvori podzemne puteve što ukazuje na ulogu vodiča duše.

Doktor Smrt je odradio beskrvan posao Saturna. Sa druge strane ja sam uradio najbolje i najviše što sam mogao, ali mi je i dalje ostalo nepoznato ko se i gde udružio u novu okultnu strukturu i kakav je magijski lanac pokrenut. Ono u šta sam duboko uveren, jeste da je tog 11. avgusta 1999. godine pokrenut nekakav proces, oformljena neka magijska struja i / ili rođena neka osoba od značaja za dalji tok istorije.

Sunday, September 13, 2020

Sukuba bezdana (Kosmički fetiš)

painting by Vanessa Lemen

Objavljeno u okviru poetske zbirke Crni nemis koju u PDF-u možete skinuti OVDE

Iza tog vodenog pogleda podatnosti ne krije se ljudsko oko. Negde u dubinama onog iz čega odašiljem svoj pogled, isto tako nije ljudska duša.

Kako se to ljubi Neljudsko? Kakva je to ljubav ili neljubav? Pitaše me svedoci u obliku onih koji bar za tren u meni spaziše jezu praznine koja me opseda, i koja neumoljivo, neizbežno i kobno vreba.

Neki se prepadoše. Drugi, zgađeni, odmahivaše rukama, okrećući glave. Oni ozbiljno načeti grohotom se nasmejaše groteski. Velika perverzija! Zagraktaše žreci Praznine.

Ko to priziva bezobličan i sveobličan fetiš naših Misterija, koji držimo u najstrožijoj tajnosti, toliko tajnoj da smo i sami zaboravili šta to beše i šta mi to čuvamo, ali čuvamo!

Na te reči žreca Praznine, neko skriven se nasmeja. Ko se to smeje? Pitaše se volšebnici pakla svakolikosti.

Kako da im kažem da me privlače Gnusnost i Izopačenost, i sve ono što uneređuje svakodnevnost svakolikosti? Kako da im kažem da me zanima pornografija zločina, da se naslađujem usporenim slikama svršavanja praiskonskog Zla svemirskih bezdana, čija ogromnost okružuje pritvornost svetlosti?

Kako da im kažem da me privlače opskurna topografija i speleologija kloaka svakojake opsednutosti i manijačke sreće?

Kako da im kažem da ničeg vrednog u ljudskosti nema do nakaznog lika demona što čoveka čovekom čini i povremeno uradi da se probudim ovlažen između nogu?

Kako da im kažem da život uopšte nije drugačiji od smrti, te zato nije tužno umreti, niti je smrt manje lepa ili užasnija od života?

Kako da im kažem da ubih samoga sebe iz težnje za Salomom Slobode? Kako onda da ljubim Ništa u ženskom (bez)obličju, kad budući i sam Ništa, koje postoji skriveno u ljušturi muške ljudskosti, čeznem za samim sobom?

Nisu li ove reči spomenici koje Praznina podiže Ništavilu u čoveku koji ih pomisli i zapisa? Sva moja nauka je hula, lavež pobesnelog crva, zveket lanaca u tamnici očaja.

Ove reči su krici koji iz mojih usta smrde kao što smrdi iz olupina bezdanskih duhova. Zube moje potamnele svetlosti roni šećer opsene koju nazvah „mojom doktrinom“.

Moje svete knjige škrabotine su demonskog nadahnuća koje nažvrlja zgrčena leva ruka. Pogureno moje telo; bolest, bledilo, kolutovi podočnjaka oko moje savesti. Jadni dragi moji, u ništa se pretvaraju.

Ko mi je dozvolio da budem čovek? Ko mi je dao da budem tumor koji gnjili na telu jedne sreće? Već sam u Paklu. Od laži sam sazdan, i sve moje; moje misli; vera moja zlehuda. Gorljiva gordost i očaj…

Najveći si u Univezumu! Rekoše mrtve duše koje krunisaše moj blud kao vrlinu, rastakanje kao snagu moju. Muve lete oko moje glave. Žao mi je dok gledam kako se krv moja u ništa pretvara. Ja – to je samo očajni urlik u velikoj mračnoj sobi.

Na obodu svemira, u kloaki sveta, kolac poboden u zemlju. Zemljana krv i seme skrnavitelja vanvremenog mira dubokih Spavača, tvore fetus bremenitog Ludila. Sam oplođen sobom rađam samoga sebe.

Rupa u Zemlji je rupa u Umu. Rupa u Umu rupa je u esenciji Bića. Rupa u esenciji Bića je rupa u Rupi. Rupa u Rupi je Rupa Kroz Koju Sve Otiče I Kroz Koju Se Sve Vraća. Velika Crna Buba izlazi iz Rupe. To je Buba Gnusnosti i Užasa, Buba simetrije Bezdana i pučina Dubina. Njen sluzavi pipak ponire u tresetišta moje gnojave mašte.

Miris gnoja opija Filozofe otpora potpunog predavanja mog bića čeljustima neizrecivih Nečeg i Ničeg. Za trenutak, čeljusti bivaju usne. Vlažan poljubac...

Rekla je: Uzbuđuju me incest i x-filija, proliveno seme u prljavoj vodi. Moja utroba je močvara neugaslih želja... Imao sam svega pet godina.

Dunuh u drevnom prašinom grobnice prekriven natpis: Knjiga Vizija i Spoznaja Saheb Hiram Prvog Abif Mešugaha, vrhovnog žreca feničanske tajne Gnoze.

Ona koja kaza da je uzbuđuju incest i x-filija beše njegova tajna nerođena sestra, koju gnusni vrači još pre njenog rođenja oteše iz utrobe majke, te je baciše u pećinu gde življahu akrepi iz kakvih ćupova, koji za vrače činiše čuda i niskost svakojaku.

Iz čitanja te čudnovate stele trgnu me glas koji beše moj, ali prevarno moj, i kao da beše ženski; glas pun miline, čiji bi blagi eterični dodir po kakvim krutim preponama doveo do ispuštanja semena u prljavu vodurinu močvare neugaslih želja.

Ja sam Sukuba Bezdana, a to što pišeš je glupost, korisna za prisećanje da u Tvojoj glavi živi Rupa, u Rupi živi mrtva Buba, a Ja sam tu da Te blago dodirnem po kakvim krutim preponama...

Beleška iz dnevnika vrhovnog žreca feničanske tajne Gnoze: Negde duboko, duboko, postavih granitni tron i na tronu granitnog sebe. Sada, duboko, duboko, sedim i čekam da se granit izmrvi u komade.

photo by William Mortensen

Tuesday, August 4, 2020

Kain

William Blake
NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije". Ukoliko želite da ovu knjigu, ali i druge moje knjige, čitate na hartiji a ne da buljite u ekran, obezbedite sebi primerak. Više o tome Sabrana dela Dorijana Nuaja

„Adam pozna ženu svoju Evu i ona zatrudne i rodi Kajina, i reče: Muško sam dete dobila s pomoći Jahvinom!“ (Postanje 4:1)
U starozavetnom tekstu čitamo da je Kain rodonačelnik kainitske loze od koje se pominje sedam kolena: 1. Kain; 2. Enoh; 3. Gaidad; 4. Maleleil;  5. Metusal; 6. Lameh; 7. Jovil, Juval, Tubal-Kain i njegova sestra Naama ili Noema. Imamo, dakle, sedam kainitskih generacija koju čini deset ličnosti, uključujući i samog Kaina. Međutim, tekst pominje i dve Lamehove žene Adu i Selu, kao i samu Kajinovu ženu čije se ime ne pominje. Ukupno imamo trinaest likova, ovog biblijskim prokletstvom obeleženog rodoslova, devet muških i četiri ženska. Nema potrebe naglašavati niti posebno objašnjavati značaj i značenje brojeva 7 i 10 u kontekstu apokaliptične beštije sa sedam glava i deset rogova, a takođe nema potrebe ni naglašavati simboliku broja 13. Valjalo bi samo podsetiti da je 13 = 1, kao zbir brojčane vrednosti te reči na hebrejskom (ehad je alef (1) - het (8) – dalet (4)). Reč je o svojevrsnom jedinstvu koje ukazuje na strukturu Drveta života. Kain je u tom smislu pandan sefiri Keter (kruna, prvi pokretač); Enoh je Hokmah (mudrost, zvezdana sfera) - kome je Kain sazidao grad; Gaidad je Binah (razumevanje); Maleleil je Hesed (blagost, milost); Metusal je Geburah (snaga, strogost); Lameh je Tifaret (lepota) - onaj sa dve žene i četiri potomaka, koji je ubio čoveka i mladića i koji će biti osvećen 77 puta; Jovil ili Džabal je Necah (pobeda) - rodonačelnik nomada; Juval ili Džubal je Hod (sjaj) - rodonačelnik svirača i zabavljača (u simboličkom smislu cigana, ali i gatača); Tubal-Kain je Jesod (temelj) - rodonačelnik kovača i graditelja (u simboličkom smislu masona) - paralela sa grčkim Vulkanom; Naama je Malkut (kraljevstvo). Njihovo obitavalište je zemlja Nod, istočno od Raja, gde se Kain, nakon što je ubio svog brata Avelja, sklonio od lica Božjeg. Upravo je tajanstvena zemlja Nod atribut četrnaestog načela, čime se kompletira puna numerološka slika ove priče. U kabalističkom smislu Nod je Daat (znanje), dok Lamehove žene i Kainova žena predstavljaju tri vela ništavila: Ain, Ain Sof i Ain Sof Aur. Sada kada smo uspostavili poznatu nam sliku univerzuma možemo krenuti u dalja razmatranja.
Sigil Niantiela

Ime Kain, onako kako je zapisano na hebrejskom, sastoji se od tri slova: kof-jod-nun čiji je zbir vrednosti 160, odnosno 810, ukoliko uvažimo hebrejsko numeričko pravilo da ukoliko se slovo nun nađe na kraju reči njegova vrednost više nije 50 nego 700. Na grčkom se Kain piše kao Καιν, čija je brojčana vrednost 81. Dakle, imamo 810 i 81 kao indikatore lunarnog porekla. Mesečev magijski kvadrat se sastoji od isto toliko brojeva i sama ta činjenica već dosta govori o poreklu Kainovom. Sa druge strane, broj 160 je zbir slova imena Niantiel što se odnosi na klipotskog čuvara staze nun, čiji je znak Škorpija i tarot ključ Smrt. Po nekim izvorima, ime Kain se može prevesti kao kovač, ali i kao koplje. Kovač je metalurg, pa ako se ravnamo po zaključcima koje je izneo Mirča Elijade, on je i predak alhemičara. Kovač, odnosno alhemičar, jeste onaj ko remeti prvobitnu ravnotežu, razbija početno stanje neobrađenog materijala i činom nasilja, oblikuje novo stanje. Po nekim izvorima, Kainov brat Avelj je predstavljen kao solarni anđeo koji održava ravnotežu. Ime Avelj se na hebrejskom piše kao he-bet-lamed i ima vrednost 37, dok je na grčkom Αβελ = 38. Ime Avelj, odnosno Abel, možemo porediti sa imenima solarnih božanstava kao što su sirijski Baal, kritski Abelios, galski Abelio, grčki Apolon itd. U tom kontekstu, Kain je ubica Sunca. Imajući ovo u vidu ne možemo a da ne primetimo sličnost sa egipatskim mitom o Ozirisu kojeg ubija njegov brat Set i komada ga na tačno četrnaest delova. U toj perspektivi Kain bi bio Set a Avelj Oziris. Set i Oziris su Atumovi, a Kain i Avelj Adamovi sinovi. Po Talmudu, gore pomenuti Kainov potomak Lameh, oženio je dve Kenanove ili Kajnanove kćeri. Ime Kajnan / Kenan ukazuje na starog arabljanskog (ili sabejskog) boga Meseca, odnosno na božanstvo nomada koji su štovali drevnu zvezdanu religiju. Otud je prvi Lamehov sin Jovil / Džabal u starozavetnom tekstu označen kao rodonačelnik nomada, a nomadi su zvezdočatci i štovatelji lunarno-stelarnih božanstava. Ako spekulaciju dodatno rastegnemo, možemo se zapitati jesu li možda tajanstveni osvajači Egipta, poznati kao Hiksi (narodi sa mora), zapravo kainiti, kajnanovci, obožavaoci Seta (Kaina), kako su ih Egipćani upamtili? Kada kažem kainiti, ne mislim na istoimenu gnostičku sektu iz drugog veka nove ere za koju se u neku ruku može tvrditi da je preteča šabatajstva kao, uslovno rečeno, satanističkih doktrina koje se suprotstavljaju ili namerno izokreću vladajuće mistično-magijsko-religijske struje u potrazi za izvornom formulom ili njenom obnovom. Izvorno, kainizam u kontekstu predmeta ove rasprave, ne smatram formulom inverzije nego autentičnim i samoniklim drevnim kultom čija je formula zasnovana na prirodnim zakonima još iz vremena totemizma.
motiv Krolijeve verzije karte Ljubavnici (Braća)

Postoji teza koja Kaina povezuje sa sazvežđem Zmijonosca koji je u Sumeru poistovećen sa božanstvom magijskih bajalica i prizivanja (Sagimu). Zmijonosac je poput fakira, onaj koji hipnotiše i opčinjava, onaj koji govori zmijskim jezikom. I tu opet dolazimo do simbolizma koplja, jer koplje je štap, a štap je zmija. Štap i zmija su obeležja magije. Osim toga, ime Kain može biti protumačeno i kao kof-ain (Q-Ain), čiji su tarot atributi Mesec i Đavo, čime otvaramo analogiju Mesec-Oko, odnosno Potiljak-Oko, mesečevo oko, levo oko ili treće oko. To je oko istovremeno i Kainov znak, na nebu poistovećen sa zvezdom Ras Al-Hag, koja se nalazi na glavi zamišljenog lika Zmijonosca.[1] Mit o Kainu i Avelju je poduka o zakonu akcije i reakcije, analize i sinteze. Kain je u tom smislu simbolički lik analize - solve. U svetlu mog ličnog verovanja i iskustva, Kainov lik, sam po sebi, jeste nešto mitsko, daleko i nestvarno. Ipak, držim da je svojevrsna kainitska magijska struja stvarna te da je ključ njenog poimanja lik Naame, Lamehove kćeri, čiji sam ovaploćenje prepoznao u liku ćerke srednjoevropskog šabatajca Jakova Franka – Eve Frank. U nekom praktičnom aspektu teško je razlikovati kontrainicijacijski prokainitski satanizam od manifestacija izvornog kainizma. Kako smo Naamu poistovetili sa sefirom Malkut, to znači da otelotvorenje njenog načela kroz neki religijsko-magijski kult ili ličnost, možemo uzeti ne samo kao mogućnost nego i kao nešto opipljivo. Naama, Lilit, Eva Frank, Babalon, Mejrinkova Asja Hotokalunginova itd, jesu ispoljenja struje obuhvaćene, između ostalog, i mitom o Kainu i Avelju. Čitava ta epizoda, koja je u bilbijskom tekstu samo ovlaš dotaknuta, bremenita je povesnim magijskim potencijalom koji kao senka prati istorijski razvoj religija i civilizacije. Po jednoj legendi Naama je izumela tkanje, što je jedan od atributa veštičarstva. Njeno ime se prevodi kao prijatna, ugodna ili zgodna. Kao takva, Naama je bila ta koja je zavela Sinove Elohimove (Postanje, 6:2). Zohar imenuje te sinove kao Azu / ain-zajin-alef i Azaela / ain-zajin-alef-lamed te sa njima izrodila razne vrste klipota. Koren reči naam (nun-ain-mem) označava zadovoljstvo. Brojčana vrednost njenog imena je 165 (nun-ain-mem-he), a što ne može a da ne izazove podizanje obrva s obzirom da je broj Babalon 156. U Krolijevoj knjizi kabalističkih korespondencija Liber 777 Naama je označena kao demonska kraljica Malkuta. Pa ipak, Kroli je rekao kako je u Novom Eonu Škorpija prikazana kao Žena-Zmija. U krajnjoj liniji, po jednom tumačenju, to znači da je inicijator skriven u liku Smrti, jer: I am Life, and the giver of Life, yet therefore is the knowledge of me the knowledge of death. Knjiga zakona, 2:6. Upravo se u ovom okviru kreću načini kako inicijacije tako i kontrainicijacije u dobu Vodolije.

[1] Upravo nas kontekst koplja i Kaina dovodi do Alistera Krolija i njegovog tumačenja karte Ljubavnici (ili Braća), na kojoj su u njegovom špilu prikazani upravo Kain i Avelj: „Atu VI se odnosi na Blizance u zodijaku, kojima vlada Merkur. Odgovarajuće slovo hebrejskog pisma je Zain, što znači „Mač“, i otuda je okvir karte Svod Mačeva, pod kojim se odvija Kraljevsko Venčanje. Mač je prevashodno oruđe deobe, podele. U svetu intelekta - to je svet boje Mačeva - on predstavlja analizu. Ova karta i Atu XIV zajedno čine sveobuhvatnu alhemijsku maksimu: Solve et coagula.“ Alister Kroli, Knjiga Tota, Esotheria, Beograd, 1996, str. 88. I dalje Kroli nastavlja navodima iz njegove knjige Vizija i glas, gde nailazimo na ono što je od značaja za temu Kaina: „Postoji jedna asirska legenda o ženi sa ribom, kao i legenda o Evi i Zmiji, jer Kain ne beše sin Adamov i Evin, već sin Evin i Zmijin. I zato kad ubi brata svojega, beše prvi ubica jer žrtvovaše žive stvari demonu svojemu, te dobi Kain beleg na licu svojemu, koji je beleg Zveri o kojoj se besedi u Apokalipsi i beleg Inicijacije. Prolivanje krvi je nužno, jer Bog nije čuo decu Evinu sve dok krv ne bi prolivena. A to je površna religija; ali Kain nije govorio s Bogom, niti je imao beleg inicijacije na licu, tako da su ga se svi ljudi klonili, sve dok nije prolio krv. A ta krv beše krv brata njegovoga. To je tajna šestog ključa Tarota, koji ne treba nazivati ljubavnici, nego Braća. Posred karte stoji Kain; u desnici drži Torov Čekić kojim je ubio svog brata, sav vlažan od krvi. A levicu svoju pruža otvorenu kao znak svoje nevinosti. Sa desne strane mu je majka Eva, oko koje je izuvijana zmija čija kukuljica je raširena iza Evine glave, a sa leve strane mu je lik koji je u ponečemu nalik na hinduističku boginju Kali, ali mnogo zavodljiviju. Pa ipak ja u njoj prepoznajem Lilit. Nad njim je Veliki Pečat Strele, okrenut nadole, ali prostreljen kroz srce deteta. I to je dete Avelj. A značenje ovog dela karte je nepoznato, ali to je tačan crtež tarot karte. I to je tačna magijska bajka iz koje su hebrejski prepisivači, koji nisu bili potpuni Inicijanti, ukrali svoju legendu o Padu i svim kasnijim događajima. Od veoma je velikog značaja to što gotovo svaka rečenica u ovom odlomku naizgled preobraća značenje one koja joj je prethodila. Tome je razlog to što je reakcija uvek jednaka i suprotna akciji. Ova jednačina je, ili bi trebalo da bude, simultana u svetu intelekta, u kojem nema velikih vremenskih zaostataka; formulacijom neke ideje gotovo u istom trenutku stvara se i njena suprotnost. Suprotnost bilo koje tvrdnje je sama po sebi implicitna, što je neophodno da bi se održala ravnoteža Univerzuma.“ Alister Kroli, isto, str. 88/89.