NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije". Ukoliko želite da ovu knjigu, ali i druge moje knjige, čitate na hartiji a ne da buljite u ekran, obezbedite sebi primerak. Više o tome Sabrana dela Dorijana Nuaja
Svetska oligarhija je tako temeljno izvršila rastavljanje
ustaljenog sistema vrednosti i proizvodnje svakodnevnog života i standarda u
tzv Zapadnom svetu da su očajne i preplašene mase pomislile da im tzv
populisti, krajnje desni ili levi pokreti, deluju kao spasonosno rešenje. Sama
ta percepcija alternative od strane velikog dela naroda izraz je destruktivnog
delovanja globalističke oligarhije. Očajni narod okreće se demagozima. Odgovornost
za taj zaokret snosi tzv elita. Na primer, američki gradovi poput Detroita,
Baltimora i Nju Orleansa, kao i veći broj manjih uništenih industrijskih
gradova u unutrašnjosti SAD, izraz su raspada jedne paradigme o bogatom i
srećnom Zapadu i američkom snu. Pogledajmo samo kakve slike u filmovima i
serijama, emituje Holivud, fabrika snova, artikulator ideja, vizija i vidika
globalističke oligarhije. Smenjuju se prizori katastrofa, ekoloških, geoloških,
bioloških i tehnoloških, uvijenih u oblande fantastike, koji zatvaraju horizont
budućnosti u kostreti jednog distopijskog i apokaliptičkog postljudskog sveta.
Invazije zloćudnih vanzemaljaca, beslovesnih zombija, čudovišta, očajničkog
ljudskog otpada, robota itd, smenjuju se na bioskopskim, televizijskim i gedžetskim
ekranima. Holivudski proroci kao da prizivaju kataklizmu, nadiranje zla i
uništenja, odnosno izgon jedne optimističke slike sveta u budućnosti. I ako do
nekakvog povoljnog ishoda dođe, onda to iziskuje prolaženje kroz jedno
sveobuhvatno uništenje.

Na platnu ljudske mašte koja se odašilje sa Zapada više
nema optimističkih slika, ne postoji vera u budućnost. Opšti optimizam kraja
devetnaestog veka, nakon ratnih užasa prošlog i zastrašujućih perspektiva ovog
veka, ustupio je mesto opštoj zabrinutosti i pesimizmu. To je suština poruke
gospodara ljudske marve. Sada više nije teško zamisliti pretvaranje evropskih
gradova, jednog Malmea, Kopenhagena ili Amsterdama u Detroit, jer tako će i
biti onda kada oligarhija završi sa Evropom. U Praktičnom idealizmu, godine
1925. Kalergi (Richard von Coudenhove-Kalergi) kaže: The man of the future will
be of mixed race. Today’s races and classes will gradually disappear owing to
the vanishing of space, time, and prejudice. The Eurasian-Negroid race of the
future, similar in its appearance to the Ancient Egyptians, will replace the
diversity of peoples with a diversity of individuals.
Similar in its appearance i diversity
of individuals nekako ne idu zajedno. Gospodin Kalergi zagovara globalni
komunizam. On to priželjkuje. Takve idealističke vizije obično završe kao
totalitarizam koji pokušava da prekroji život u skladu sa sopstvenom vizijom.
Besklasno globalno društvo jednog pojavnog tipa ljudstva je užas bez premca.
Možda bi neko na ovakav moj stav uzvratio pitanjem koja je moja ideja? Kako ja
vidim društvo u budućnosti? Pa u kojoj budućnosti? Zašto bismo se uopšte bavili
tako dugoročnim, utopističkim kalergijevskim planiranjem budućnosti, umesto da
radimo na unapređenju sadašnjosti? Mi živimo sada, a ne za hiljadu godina.
Svako pokoljenje bi trebalo da razmišlja o sebi, o svojim neposrednim potomcima
i potomcima tih potomaka, a sve dalje neka bude briga onih koji dolaze.
Zamislimo užas da je recimo pre hiljadu godina postojao nekakav Kalergi i
krenuo da uređuje budućnost koja čini našu sadašnjost u skladu sa njegovim
tadašnjim pogledom na svet! Istorija nas uči da vrle ideje velikih reformatora
tokom prolaska vremena postaju užasi koje u praksi sprovode nitkovi. Uvek
postoji faktor Х.
Neko bi možda pomislio da tako dalekovido razmišlja elita, te da je
zbog napretka čovečanstva nužno postojanje nekakvog totalitarizma ili
prosvećenog apsolutizma, ali totalitarizam bilo koje vrste sasvim je u neskladu
sa slobodom, a bez slobode nema napretka, ma šta to podrazumevalo, osim ukoliko
pojam slobode shvatimo u sasvim uskom smislu, kao slobodu ispoljavanja nagona,
ma kakvi oni bili. A sa druge strane, u uslovima klasne i svake druge
jednakosti teško je zamisliti postojanje prave, istinske, nekorumpirane,
trezvene elite i nekakvog prosvećenog apsolutizma. Osim toga, kalergijevska
vizija briše svaku tradiciju i kulturu. U takvom okviru ne postoji nikakav
smisleni ideal, niti ima ikakve zvezde vodilje, a društveni ideal mora
postojati, dok je zvezda vodilja metafizičke prirode, a ne nekakav izmaštani
ovozemaljski društveni projekat. Neko bi rekao da se metafizika ne može
približiti neukom narodu te da valja prosvećivati mase, što je, valjda, posao
elite, koja bi u kelergijevskom, odnosno sensimonskom i kontovskom pogledu na svet
zapravo bila tehnokratska. Takvo razmišljanje zaboravlja da upravo metafizika
prosvećuje i usmerava neuku masu a ne vizija nekakvog nepostojećeg društva
projektovanog u daleku budućnost koju dočekati nećemo, a zbog kojeg moramo
žrtvovati našu današnjicu. Dimitrije Mitrinović je rekao da put slobode znači
da svaka rasa mora doći do svoje suštine. To je prirodni put, ne samo za svaku
rasu ili narod, nego za svakog pojedinca. Ne da nas neko određuje u skladu sa
svojim ideološkim ili tehnokratskim standardima i vrednostima, nego da sami
dođemo do toga ko smo, šta smo i kuda idemo.

Čitava ova rasprava ukazuje na jednu staru dilemu između
individualizma i kolektivizma. Tehnokratizam prvo razlaže istorijske i
tradicionalne oblike kolektivizma, svođenjem osnovne mere društvenosti na
apstraktnog idealnog pojedinca, da bi onda veštački, na osnovu parametara koji
predstavljajuu odraz duha vremena i tehnokratskog mentaliteta, uterivali
atomizovane pojedince u ad hoc privremene kolektivitete. Time je otvoren put u
jedan beskrajni reformizam, slavljenje promena i reformi koje nemaju kraja. Taj
utopistički globalistički tehnokratizam, kakav danas praktikuje svetska
oligarhija, ima svoje veoma duboke idejne uzore utemeljene u drevnim kultovima.
Taj put ima svoju jasnu istorijsku liniju, od aktuelnog Džordža Soroša, preko
Kalergija, Trockog i Karla Marksa, do Adama Vajshaupta i pisaca
rozenkrojcerskog proglasa Fama Fraternitatis, Martina Lutera, Joakima od Fjore,
pa sve do Svetog Pavla i pobornika istočnjačkih kultova pozne antike, čiji se
uzori gube u dubinama mediteranskog i bliskoistočnog religijsko-magijskog
miljea. Naravno, ne možemo staviti znak jednakosti između rečimo jednog Soroša
i apostola Pavla, ali možemo uočiti anarhističke crte u onome šta obojica
propovedaju. Zastanimo na ovom mestu i pogledajmo kako je čuveni britanski
antropolog Džejms Frejzer ocenio uticaj širenja orijentalnih kultova u Evropi:
„Religija Velike Majke, koja je sadržavala čudnu mešavinu sirovog
divljaštva i duhovnih stremljenja, bila je samo jedna od mnogih sličnih
istočnjačkih vera koje su se u kasnije doba paganizma raširile u Rimskoj
Imperiji i koje su, napajajući evropske narode tuđinskim idealima života,
postepeno potkopale celokupnu zgradu antičke civilizacije. Grčko i rimsko
društvo bilo je sagrađeno na ideji o potčinjenosti pojedinca društvenoj
zajednici, građanina državi; za ta društva sigurnost državne zajednice bilo je
vrhovni cilj ponašanja, iznad sigurnosti pojedinca bilo na ovom ili na onom
svetu. Od detinjstva zadojeni tim nesebičnim idealom, građani su posvećivali
život javnoj službi i bili gotovi da ga žrtvuju radi opšteg dobra; a ako bi se
ustezali od ove vrhovne žrtve, onda su osećali da čine nešto nisko, jer
pretpostavljaju lični opstanak interesima svoje zemlje. Sve je ovo izmenjeno
prodiranjem istočnjačkih religija, koje su učile da su opštenje duše sa bogom i
njeno večno spasenje jedino ono radi čega vredi živeti; u poređenju sa tim
ciljevima, napredak pa čak i postojanje države prestaju biti važni. Neminovna
posledica ove sebične i nemoralne doktrine bila je ta da se vernik sve više i
više povlačio iz javne službe, usredsređivao misli na sopstvena duhovna
osećanja i gajio preziranje sadašnjeg života koji je smatrao samo pripremom za
bolji večni život. Svetac i usamljenik, koji zaneseni ushićenom kontemplacijom
neba preziru zemlju, postali su u javnom mnjenju najviši ideali čovečanstva,
potiksujući stari ideal patriote i heroja koji, zaboravljajući sebe, živi radi
dobra svoje zemlje i gotov je da umre za nju. Zemaljski grad izgledao je bedan
i za preziranje ljudima čije su oči nazirale božiji grad u nebeskim oblacima.
Tako je središte gravitacije, da se tako izrazimo, preneto s ovozemaljskog na
zagrobni život, i ma šta da je onaj svet tom promenom dobio, nema sumnje da je
ovaj svet njom mnogo izgubio. Nastalo je opšte raspadanje političkog organizma.
Spone države i porodice bile su olabavile; sklop društva težio je ka raspadanju
na sastavne elemente i otuda vraćanju u varvarstvo, jer civilizacija je moguća
samo ako građani aktivno sarađuju i ako su voljni da potčine privatne interese
opštem dobru. Ljudi su odbijali da brane svoju zemlju, pa čak i da se množe. U
brizi da spasu sopstvenu dušu i duše ostalih, oni su bili voljni da dozvole
propadanje čitavog materijalnog sveta koji su poistovetili sa principom zla.“
Ovako sagledavši stvari ne možemo a ne primetiti sličnost
Frejzerovih ocena uticaja istočnjačkih kultova na kulturu evropskih naroda sa
Ničeovim ocenama hrišćanstva kao još jednog uvezenog istočnjačkog kulta.
Asocijalni karakter hrišćanstva je vremenom kanalisan i ograničen kroz moćne
srednjovekovne institucije, ali je svakako preživela njegova subverzivnost na
psihološkom planu. Takođe, čitajući ove Frejzerove redove ne može a da ne
primetimo sličnost dekadentnog antičkog stanja duha pod uticajem istočnjačkih
kultova sa situacijom kakvu imamo danas u Evropi i Severnoj Americi.
Hrišćanstvo više nema tu snagu i ulogu na koje slobodno možemo primeniti
Frejzerove reči, ali tu je tzv njuejdž, tu su razne ideologije poreklom sa
levog, ali i desnog ideološkog spektra. Umesto kultova Velike Boginje Majke
sada su prisutni oligarsi i plutokratija, globalizatori kapitala, vojnog
intervencionizma, medijskog narativa, kulturnih klišea, političke korektnosti,
ljudskih prava, migracija bez granica, feminizma, rasističkih teorija i
ideološkog islamizma.
Kali - Dolorosa de la Cruz
Naravno, nigde nije moguće povući jasnu liniju
razgraničenja, jer su se učenja i filozofije pomešale, kako na idejnom planu,
tako i u praksi, ali osnovne crte ostale su nepromenjene od antičkih vremena do
današnjih dana. Duhovni principi, iako apstrakni, imaju svoje nosioce u
konkretnim ljudima, a ti ljudi pripadaju određenim narodima, kulturama i
rasama. Otud je svaki sukob duhovnih principa izraz sukoba njihovih nosilaca.
Ti principi, uslovno rečeno, imaju svoje ovozemaljsko utemeljenje u duhovnom
mentalitetu konkretnih naroda. U tom smislu imamo sukob, ali i kreativno
mešanje indoevropskih, mediteranskih te bliskoistočnih, afričkih, indijskih,
dalekoistočnih i drugih manje rasprostranjenih duhovnih načela. Ta načela su
izraz mentaliteta određenih rasa, kultura i podneblja. Oni se međusobno
prožimaju i sukobljavaju. Međutim, danas aktuelni nihilizam, kao izraz ne-bića,
kao ne-princip, glavni je i suštinski neprijatelj svakog autentičnog rasnog,
kulturnog, etničkog, ezoterijskog i religijskog načela. On je od svih uzeo po
nešto i to pretvorio u radikalno ništa. Imajući sve ovo u vidu, nema razloga da
ne verujemo kako će današnji svet Evrope i Severne Amerike takođe biti uništen
i zamenjen anarhijom i mrakom ne novog srednjovekovlja, jer je Srednji Vek
označavao poredak, nego nove post-antike.
Rudolf Štajner je, govoreći o ezoterijskoj pozadini nastanka
ljudskih rasa, na sledeći način povezao osnovne pojmove.
Ego je povezan sa krvlju. Astralno telo je saobrazno nervnom sistemu i procesu
mišljenja. Etarsko telo je u vezi sa žlezdama i osećanjima, dok je fizičko telo
u korelaciji sa htenjem. Ljudske rasne tipove podelio je na sedam celina, te
svakoj pridodao određenu planetarnu prirodu. Negroidi, posebno Hamiti kao
baštinici egipatske civilizacije, pripadaju Merkuru koji na njih deluje putem
žlezda i etarskog (solarnog) tela. Oni su, dakle, solarno-merkurovski tip.
Malajski tip južne Azije pripada Veneri koja na njegov nervni sistem deluje
putem disanja i astralnog (lunarnog) tela, što znači da su
venuzijansko-lunarni. Mongoloidni narodi pripadaju Marsu koji putem krvi deluje
kroz njihovo Ja. Isto što važi za Mongoloide, važi i za Semite, s tom razlikom
što je kod Semita izražena i lunarna komponenta. Kavkazoidi pripadaju Jupiteru,
koja na njihov nervni sistem deluje putem čula i astralnog tela. Dakle,
kavkazoidi su jovialno-lunarni, dok su recimo antički Grci i Rimljani imali
istaknutu i solarnu komponentu preko toga. Naposletku, imamo tzv crvenu rasu,
odnosno stanovnike američkog kontinenta koji pripadaju Saturnu, a koji na njih
deluje putem žlezda i etarskog tela, što ih čini solarno-saturnskim tipom
ljudi. Naravno, moguće su i druge planetarne kombinacije u ljudskoj prirodi,
što možda pripada izumrlim ili možda tek dolazećim tipovima čovečanstva.
Aktuelnu civilizaciju, koja se pred našim očima preobražava u
globalnu i globalizujuću pseudocivilizaciju, trasirao je i stvorio matrice
njene reprodukcije, evropski čovek, belac, Indoevropljanin, odnosno čovečanstvo
tzv kavkaske rase, preciznije njeno zapadno krilo. Radeći to, taj čovek je bio
obeležen semitskim pečatom i krstom hrišćanstva. On je u svoje pregnuće ugradio
sebe i na tom poslu je i konačno došao sebi glave. Sudbina evropskog čoveka u
pretpostavljenom dobu Vodolije jeste nestajanje, budući da je na sebe primio
teret metafizičkog tajanstva Zapada. Od sebe je načinio Zapad, pa se tako o
njegovoj civilizaciji govori kao Zapadnoj civilizaciji. Prokletstvo
saturnovskih starosedelaca Amerike palo je na jovialne Evropljane. Reč je o
uplivu saturnovske prirode u sudbinu Evropljana koja je u tom delu čovečanstva
pobudila strast za samouništenjem, samomržnju te otvorila puteve izopačenja.
Rečju, evropski ljudi su od izvornih američkih preuzeli duhovnu esenciju
Zapada, što ima za posledicu sklonost ka nestajanju nakon perioda neverovatnog
uspona i poleta. Nažalost, nisu preuzeli širinu duha izvornih američkih ljudi.
Civilizacije američkih Indijanaca su volšebno i naglo nastajale te isto tako
naglo i nestajale. Sada smo svedoci nestajanja ne samo jedne civilizacije, nego
jednog tipa čovečanstva koje će se povući pred nadirućim transistorijskim
procesima čije ishodište možemo samo da slutimo. Sekularizam Zapadne
civilizacije predstavlja najviši oblik raspadanja, stopivši se sa krajnjim
oblikom hrišćanske dekadencije – protestantizmom i njegovim derivatima. Takav
dekadentni sinkretizam čini osovinu aktuelnog procesa pseudocivilizacijske
globalizacije tvoreći slične fantomske simulakrume vadeći ih direktno iz tela
drugih civilizacijskih oblika i kultura. Prva žrtva Zapadne civilizacije bili
su sami Evropljani.
U prvoj polovini XX veka, istoričar Arnold Tojnbi je zapisao:
„Opadanje nije po svom poreklu tehničko već duhovno. Odričući se svoje
sopstvene zapadne tradicije u umetnosti i time svodeći svoje sposobnosti na
stanje ništavnosti i sterilnosti u kome se poseže za egzotičnom i primitivnom
umetnošću Dahomeja i Benina, kao da je to nekakva biblijska hrana s neba u
divljini, mi pred svim ljudima priznajemo da smo se lišili svog duhovnog prava
stečenog rođenjem. Naše napuštanje sopstvene tradicionalne tehnike u umetnosti
očigledno je posledica neke vrste duhovnog sloma naše zapadne civilizacije; a
uzrok tog sloma svakako se ne može naći u fenomenu koji je samo jedan od
njegovih rezultata.“
Na drugom mestu u istom poglavlju, Tojnbi se fokusira na
interpretaciju prelomnog trenutka početka opadanja civilizacija. Kritikujući
zaključke Edvarda Gibona u pogledu uzroka propasti Rimskog carstva navedenog u
Gibonovoj Istoriji propadanja i sloma Rimske imperije, Tojnbi kaže da su uzroci
propasti Rima sadržani u helenskoj civilizaciji koju je Rim na neki način
nasledio.
Kao prelomni trenutak propasti helenske, a posledično i rimske civilizacije,
Tojnbi navodi Peloponeski rat 431. godine p.n.e. na sličan način, razmatrajući
mehanizam sloma drugih civilizacija, Tojnbi u sudbini svake civilizacije nalazi
neki ključni trenutak, tačku preokreta odakle je počeo pad. Shodno tome, mi u
mnogim događajima novije istorije možemo naći takve indikativne trenutke koji
ukazuju na sunovrat Zapadne civilizacije, kao što su Napoleonovi ratovi, Prvi i
Drugi svetski rat. Eventualna naslednica Zapadne civilizacije nosiće u sebi
samoubilački mehanizam nasleđen od civilizacije prethodnice na čijim je
temeljima ova i nastala. Globalna pseudocivilizacija bi u tom pogledu
predstavljala metastazu Zapadne civilizacije kao što je antički Rim
predstavljao metastazu helenizma.
Dimitrije Mitrinović je još 1933. godine, uočavajući trend porasta
individualizma u njegovom vremenu zapisao sledeće: „Blokovske formacije naše
rase, velike krupne podele i klasifikacije, gube u važnosti i značaju dok se
individualne jedinke čovečanstva javljaju svuda i dok njihova veličina,
prisutnost i moć rastu, bilo da su dobre, zle ili ravnodušne.“
Danas je ta težnja vidljiva širom sveta. Taj trend Mitrinović
povezuje sa razvojem kulture obilja, odnosno razvojem onog što nazivamo
potrošačkim društvom. Zapravo, Jupiterov duh koji je između ostalog, saobrazan izobilju,
kroz evropske narode kojima je imanentan, pokretač je procesa istorijskog
širenja zapadne indoevropske dijaspore čiji se današnji stadijumi nazivaju
globalizacijom. Tu ekspanziju karakteriše strahovita agresivnost, ne samo
fizička, tehnička i ekonomska, nego i duhovna, psihička, ideološka. Taj duh,
silom jovialne prirode zakonodavca i gromovnika, uspostavio je svetsku kulturu
čulnosti i stalnog preobražaja. U osvit pretpostavljenog doba Vodolije, uticaj
jovialne prirode biva pomešan sa uticajem prirode Saturna, velikog
promenitelja, usmrtitelja, uništitelja, ali i učitelja. Narodi koji su bili
glavni nosioci jovialne prirode, prvi padaju pod udar Saturna, što se u ovom
vremenu vidi kroz proces „senilnog varvarstva“, opšte senilizacije, pa i na fizičkom
planu kroz demografsko starenje i izumiranje evropskih aboridžina.
Mitrinović je dvadesetih godina XX veka rekao da je Evropa ego
sveta te zapisao: „Iscrpljenost Evrope je veća no što razum može da shvati.
Njeno ponovno uspostavljanje zahteva stvaralački čin i sagledavanje dublje nego
što ljudska sloboda i svest mogu da pruže. EVROPA je ego sveta. Njena tajna je
korenita. Njeno mesijanstvo je od kosmičkog i planetarnog značaja. Evropa je
središnji kontinent sveta i središnjost ljudske vrste. Šira Evropa je
Univerzalno Čovečanstvo u svojoj žiži i koncentraciji… Šira Evropa je
ispunjenje i svetska funkcija EVROPE…“ „Celo
arijsko čovečanstvo, a posebno ono u Americi i Australiji, kao i arijski svet i
Belo čovečanstvo Azije i Afrike, mogu da se oslone samo na Evropu, posvećenu
kroz glavne događaje svetske istorije…“
Sada je taj ego sveta postao starački i čangrizav. Ulazi u
završnicu svoje svetske misije, jer kako Mitrinović kaže: „Zapad mora da završi
svoje iskupljenje pred svetom dajući svetu okvir i organizaciju – zreo razum…“
Moderni prorok Mitrinović rezonuje u duhu hiper-humanizma. Kao žrec tog
hiper-humanizma, on ukazuje na nužnost mesijanskog nasilja nastupajuće
avangarde čovečanstva. U tom pogledu Mitrinović naglašava mesijansku ulogu i
vođstvo arijskog sveta čija je udarna pesnica oličena u Zapadnoj civilizaciji,
a što je izraz kolonijalističkog, prevashodno britanskog mentaliteta gde je
Mitrinović radio i živeo. Savremeni (američki) vladajući rezon ide korak dalje
te ističe moralnu i mesijansku prednost Zapadnog sveta, deluje u pravcu
menjanja drugih, ali je pri tome arijski element zaobiđen u naglašavanju,
budući da je to po današnjim merilima idoeloške multirasne i multikulturne
različitosti retrogradno. Izraz „arijevski“ više nije politički korektan jer je
njegova konotacija u duhu pretpostavljenog rasističkog svetonazora tzv belih
suprematista. Stiče se utisak kako žreci zapadnog vođstva misle da neće moći
integrisati i preumiti ostale ukoliko budu isticali i čuvali ekskluzivnost svog
evropskog identiteta. Zapravo, na način kako su izvršili samoponištavanje,
žreci nihilističke globalizacije prometejskog arijstva, poništavaju i druge. To
naravno, izaziva otpor. Ni britanski kolonijalisti, ni nacisti, ni današnji
globalisti, a ni nekadašnji komunisti, načelno nisu delovali niti deluju u
pravcu ostvarenja toga da svaka rasa mora da pronađe svoju božansku suštinu,
nego su hteli ugurati sveljudsku raznolikost u ideološki skrojene okvire. Nema
potrebe naglašavati značaj Rimske crkve kao preteče u oblikovanju takvog
pogleda na svet.
Dodajmo još malo Mitrinovićevih nazora: „Smisao Doba Obilja – koje
je na patološki način preuranjeno već oko nas, krije naizgled čak i jedan od
razloga našeg nesrećnog ljudskog udesa – sastoji se u činjenici da mi starimo.
Naši preci predaju nam svoju pradedovsku zaostavštinu, ostavljaju nam u nasleđe
sve napore u istoriji, plodove ljudskog rada i saradnje tokom prošlih vekova.
Mi ćemo ga preneti svojim potomcima. U stvari, biće obilja za sve. Tako
čovečanstvo ulazi u istorijsko stanje mirovine, dokolice, u razdoblje kad će se
okrenuti sebi, pripremajući se za gigantsku duhovnu poruku individualne i rasne
sudbine u večnom i beskrajnom univerzumu slavlja. Suština i misija svetskog
državništva, svetskog vođstva, u naše vreme sastoji se u shvatanju – umom i
delom i organizacijom, mudrošću i snagom – u poimanju neophodnosti i
legitimnosti prava na odmor, dokolicu i sigurnost, na moć samodostignuća, moć
spoznaja činjenica i načela egzistencije za sve. Za sve nas. Svaka od naših rasa
mora da pronađe svoju božansku suštinu.“ Nema potrebe naglašavati kako je sve pobrojano u poslednje tri
Mitrinovićeve rečenice oštro pobijeno i sprečeno da se ostvaruje već je
zamenjeno onim prvo istaknutim patološkim (potrošačkim) obiljem. Zapravo, kako
vidimo, svojim delovanjem, arijski prometeji ometaju mir i put drugih. Oni
opasno ljuljaju brod zvani Čovečanstvo u težnji da ga primerom vlastitog
samoponištavanja i poništavanjem drugih, potaknu na samoponištenje. Ništenjem
svake autentičnosti i ekskluzivnosti, oni teže da obuhvate sve i svakoga.
Simptomatično, zapadna kultura je u periodu svog svetskog širenja izmislila
rasizam da bi naglasila svoju prometejsku ulogu, dok je u periodu opadanja
svoje jadno stanje pravdala multikulturalizmom i čak negiranjem postojanja
rasa. Otud proročanski i sasvim aktuelno zvuče reči Osvalda Špenglera iz prve
polovine XX veka: „Gospodareći narodi bele rase nisu umeli da sačuvaju svoj
rang. Danas pregovaraju, dok su juče zapovedali, a sutra će morati ugađati.“
Plan ništenja je milenaran, transistorijski i bezmalo je utkan u krv njegovih
nosilaca, odnosno onih koji znaju da su uzurpatori, da su uljezi, da su
drugačiji, te kao takvi teže da ponište svaki trag i svaku instituciju
tradicionalnog i inicijacijskog, iako paradoksalno, tome teže – da budu
tradicionalni i inicijacijski. Taj patološki modus operandi poput kakve zavere
teži da prodre u svaku tradicionalnu instituciju i očisti je od sadržaja,
parazitski i temeljno, da umesto prave aristokratije održava simulakrum iste,
umesto monarhije pseudomonarhiju, umesto imperije pseudoimperiju, umesto
civilizacije pseudocivilizaciju, umesto tradicije pseudotradiciju, odnosno
antitradiciju, a umesto inicijacije kontrainicijaciju, baš kao što su umesto
hrišćanskih zajednica stvorili autoritarni i birokratski simulakrum crkve.
Izmišljanjem novog oblika poništenja, oni vrše dalji proces revolucionisanja –
ukidaju tradicionalne institucionalne oblike koji su ionako obesmišljeni,
anahroni i ispražnjeni od sadržaja, od bilo kakve vrednosti. Revolucija je
njihov kredo, a to je saturnovsko načelo. Svako ko se igra revolucije – igra se
saturnovskim energijama, a te energije su u tom delatnom smislu kanibalske.
Tako je, na primer, aristokratija u njenom institucionalnom vidu, pa i
sadržinski, uništena, odnosno zamenjena lažnom aristokratijom koja je primenila
isto načelo sećanja, ali ne na izvorni uzor, nego na veštački simulacijski
totem krvi uljeza.
U tom smislu, ilustracije radi, pozvao bih se na reči Juliusa
Evole: „U Kini, Grčkoj ili u Rimu posedovanje i vršenje obreda vezanih za
božansku silu rodonačelnika zapravo je definisalo plemstvo, dok plebs nije
vršio obrede… Prema tome, natprirodni element ostaje u osnovi koncepta
tradicionalnog plemstva kao i kod legitimnog kraljevskog dostojanstva: drevnog
aristokratu nisu činili krvno nasleđe i rasni odbir, nego sveta tradicija…
Dakle, u tom smislu plebejac nije bio definisan kao neko ko nema pretke; pravi
princip razlikovanja ležao je u činjenici da preci plebejaca i slugu nisu „božanski
preci“ (divi parentes), kao što su to preci u plemićkim lozama. Kod njih krvlju
nije prenošeno nikakvo svojstvo transcendentnog karaktera niti je bilo kakav
„oblik“ povezan sa strogim i tajnim predanjem upravljao njihovim životom; oni
su lišeni one moći usled koje je aristokratija mogla neposredno slaviti
sopstveni kult, te tako istovremeno biti sveštenička klasa.“
To znači da plemstvo čine oni koji posredstvom krvne linije,
odnosno tradicijom krvi prenesenog kulta i kontakta sa božanskim izvorom,
održavaju inicijacijsku liniju. Gubitkom te linije sa jasno određenim kultnim
božanskim pretkom, gubi se tradicija i inicijacijski lanac. Pokušaj onih koji
su izgubili tu nit da istu ožive ponavljanjem obreda i ustanovljavanjem nekakve
nove linije, nije restauracija, nego kontrainicijacijski manevar kojim teže da
se legitimišu uzurpatori i uljezi, odnosno oni koji nemaju direktnu krvnu
liniju, oni poreklom iz plebsa ili došavši kroz plebs. Ti koji su došli kroz
plebs jesu po poreklu lunarni podljudski odrazi projektovani u ljudski
materijal. Ubrzanje dekadencije čovečanstva leži u tome što su se na Zemlji
stekli uslovi za proboj i uspon nosilaca podljudske i lunarne svesti. Direktna
krvna linija omogućuje i prenos sećanja, jer krv je sećanje i sećanje je krv,
ali sećanje potaknuto kultnom tradicijom. Prekinuta linija, odnosno linija koja
potiče nakon prekida, tj ni iz čega, jeste linija nasilja, uzurpacije i
kontrainicijacije, linija koja za svog kultnog pretka uzima ne božanski izvor,
nego njegovu karikaturu, njegov klipot, reziduu ili neki drugi oblik zamene.
Rezultat
opisanih procesa je individualizacija na svim poljima ljudskog bitisanja.
Kolektivnost u tom smislu jeste mehanička, gde je čovek šraf u mašini, cigla u
zidu, koji samo odrađuje svoj deo posla i nema interesa izvan svog vidokruga.
To vodi ka drastičnom sužavanju svesti u domen individualnog mišljenja,
osećanja i htenja, van interesovanja za širi kontekst svog delovanja. Osim
mehaničke, izdvojio bih i psihološku ad hoc kolektivnost, odnosno sklonost
atomizovanih jedinki ka uspostavljanju prolaznih oblika kolektivnosti, odnosno
ka ustanovljavanju privremenih stanja mase, masovnosti ili nešto trajnijih
kristala mase kao jezgra masovnosti.
U slučaju formiranja mehaničkih kolektiviteta imamo ispoljavanje zajedničkog
razuma, a sa druge opšteg ludila. Tako se tope kolektivni identiteti čime
pojedinci bivaju jače izloženi uticaju duha vremena čija je suštinska težnja
poništavanje, nihilizam. Sile mraka koje već skoro dva milenijuma uništavaju
pre svega Evropu, a potom i čitav svet, naterale su nosioce pravog ezoterijskog
posvećenja u duboko podzemlje, obezbedivši obilje imitacija te kontinuitet
matriksa svoje vlasti u novom ruhu, a to je ruho novog doba.