Pogled na ezoteriju, mitologiju, istoriju, imaginaciju, ideologiju, kroz eseje, priče i poeziju. UXPLN ATIRM IOLNO RVIAC EILXG
Podrška
30. 12. 2023.
Mala arkana 1 Yad - Bafomitrasov grimoar arkana
23. 12. 2023.
Četvorka štapova u tarotu
Alternativno, ovu kartu možemo povezati sa četvrtom sedmicom leta, periodom kada se energija učvršćuje u stabilan obrazac, ali gubi početnu pokretačku oštrinu. Zlatna zora ovu kartu naziva Gospodarem usavršenog posla, što se tumači kao Potpunost: delo je dovršeno, struktura zatvorena, ništa se više ne dodaje. Međutim, upravo ta zatvorenost predstavlja granicu. Kod Krolija, Četvorka štapova je ovaploćena aktivna sila, poredak, zakon i vlada. Ali on naglašava da se u samim ograničenjima tog reda već nalazi seme budućeg rastrojstva. Red, kada se ukruti, postaje prepreka daljem kretanju.
Po Ptolomeju, ovo sazvežđe ima prirodu Jupitera i Saturna: inteligentna, snažna, srčana i pustolovna ličnost, ali sklona lažima. Osvald Virt povezuje Perseja sa arkanom Obešeni čovek, čime se dodatno naglašava paradoks: onaj koji razbija i oslobađa istovremeno je vezan i žrtvovan. Zvezda Algol, beličastog sjaja i poznata kao Ras al-Ghul (Demonska glava), druga je po sjaju u ovom sazvežđu. U jevrejskoj tradiciji ona se poistovećuje sa Lilit, dok je u grčkoj mitologiji vezana za Meduzu, koju je Atina kaznila preobražajem u čudovište čiji pogled skamenjuje. Priroda Algola, po Ptolomeju, nalik je Saturnu i Jupiteru: nesreća, nasilje, obezglavljenje, vešanje i smrtna kazna. To je mračno srce stabilnosti, cena poretka koji traje.
10. 12. 2023.
XXVI Ratsul - Bafomitrasov grimoar arkana
6. 12. 2023.
Duša i zagrobna perspektiva
Predočite peskovito bespuće Sahare, bilioni zrnaca peska koji se meškolje pod naletima vetra, uobličavajući fascinantne peščane dine. Zamislite sada da je svako od tih zrnaca nosilac nekog oseta, neke emocije, slike ili percepcije, delića svesti i da u tom bespuću tako "pluta" u večnost. Takva perspektiva ukazuje na jedan ogroman kosmički kaleidoskop, sačinjen od bezbroj raznobojnih sitnih stakala svakojakih oblika. Svako od tih stakala odražava ili nosi nekakav lik, identitet, ali u krajnje rudimentarnom obliku. Svi oni zajedno čine čestice kosmičke svesti ali su međusobno nepovezani. Nazvaćemo to stanje večnom kosmičkom supom. Međutim, čestice večne kosmičke supe nisu uvek u stanju mirovanja. Kao što vetar pomera pesak, tako nepoznati faktor koji čini životnu silu pokrene, odnosno poveže određeni broj tih monada u smisaoni niz čime se formira biće, a samim tim i koherentna svest. To podseća na biblijski mit o stvaranju čoveka kada Elohim udahnjuje život u oblik sačinjen od ilovače. Slično tome životna sila uobličava i elemente DNK, pa zavisno od toga koje su aminokiseline i kako posložene zavisi kakvo će biće iz toga nastati: čovek, životinja, biljka, mikroorganizam...
U skladu sa time koliko su i koja su
stakalca beskrajnog kaleidoskopa večne kosmičke supe povezana životnom silom
isto tako zavisi kakvo će biće nastati, u kakvom ambijentu, kakvih osobina,
kakvog oblika, kakve svesti i svih ostalih svojstava. Po okončanju života,
životvorna sila se povlači, odnosno vraća se u izvor iz kojeg je potekla, ili
sevnula poput munje, a sastavni elementi, odnosno zrnca peska pojedinačnog bića, koliko god da ih je, možda pet stotina, par hiljada ili stotine hiljada, ponovo
se vraćaju u prvobitno stanje nepokretnosti i beslovesnosti. To je smrt,
odnosno učinak smrti. Tom velikom kosmičkom Saharom bezbrojnih zrnaca peska,
stalno duvaju vetrovi, životna sila pušta milione munja koje spajaju i
otpuštaju bilione zrnaca peska, stvarajući i rastvarajući živa bića svud u
univerzumu.
U predočenoj predstavi, primetićete, nema mesta duši i njenom večnom kruženju ili uspinjanju, nema pakla i raja, nema reinkarnacije. Trik sa očuvanjem svesnosti u zagrobnom ambijentu jeste da sama zrnca peska, jednom povezana u nekakvu celinu, zadrže deo animirajuće životne sile, koja omogućuje autonomno uobličenje bića, a samim tim i njegovu slobodu. To nije moguće bez buđenja volje. U mnogim mitovima ta činjenica ili mogućnost prepoznata je i naglašena u svojstvu dara bogova. U nekim slučajevima junaci umiru ali potpuno ne gube svest, dok u drugim slučajevima oni živi bivaju prenešeni na odredište večnog života netaknute svesti. U bibliji imamo primer Enoha koji je telesno, još uvek živ, uzdignut u nebo. U grčkoj mitologiji Menelaj, jedan od glavnih likova Ilijade, spartanski vojskovođa, Minojev sin i suprug Jelene Trojanske, živ je odveden u Elisej (Jelisejska polja). Pre njega, poznat je slučaj Radamanta koji takođe uživa na ostrvu blaženih a ne u mračnom Hadu u kome duše mahom plutaju beslovesne.
Ko ima pravo na večno blaženstvo, odnosno na očuvanje svesti mimo opšteg toka stvaranja i rastvaranja bića? O tome je pisao Ervin Rode u knjizi Psyche, rekavši da nečije zagrobno blaženstvo ne obezbeđuju njegova vrlina i zasluga, jer kao što psiha može ostati uz telo, tj. kao što se smrt može otkloniti nekim čudom ili magijom, tako i odlazak u nekakav areal večnog blaženstva jeste pre svega privilegija pojedinaca. Takvi pojedinci su, kaže Rode, darovani posebnom božanskom milošću, iz koje se ne može izvesti nikakva opštevažeća dogma.
by Daniele Valeriani
Ta ideja nije izvorno grčka, bila je poznata i u drevnom Egiptu. Mirča Elijade je pisao kako je večni život nakon smrti bio rezervisan isključivo za faraone, budući da su samo oni dobijali Ozirisov dar, odnosno proslavljeno telo večnosti - sah, sahu. Tokom vremena, kako je Elijade objasnio, egipatska doktrina je, malo po malo, dopuštala i da još neke veoma važne ličnosti, pored faraona, uhvate tu barku večnosti koja je podrazumevala buđenje duše u zagrobnom svetu. Zatim je nastupila dekadencija i svojevrsna demokratizacija tog shvatanja, pa je ta mogućnost široko dozvoljena eliti, a potom i običnom svetu, s tim što su tu postavljeni uslovi poznavanja ključnih magičnih reči iz Knjige mrtvih, zatim vođenje ispravnog i moralnog života i slične trivijalnosti koje su podstakle širenje shvatanja da neko svojom zaslugom može kupiti kartu večnog života, ukoliko sledi propise, bude lojalan vladaru, lepo se ponaša itd. Danas, kao posledica daljeg razvoja te ideje, svako može lako pomisliti da nekako zaslužuje večnost ili održanje svesti nakon smrti, pa čak i ako to ne može biti slučaj. Eto, duša će se opet ovaplotiti sve dok nakon niza života ne dospe do tih volšebnih kapija večne svesti. Da li je zaista tako?
Podsetimo se da su faraoni bili bogovi ovaploćeni u telu. Setimo se da su svi prenešeni u Jelisej (Elizium) bili rođaci bogova. Pomenuti Menelaj je oženio Jelenu Trojansku koja je bila Zevsova ćerka. Dakle, Menelaj kao Zevsov zet, samom tom činjenicom imao je kartu za raj. Ganimed, koji je uzdignut na Olimp da bude Zevsov peharnik, potiče iz stare trojanske kraljevske loze. Ervin Rode je lepo primetio da u srodstvu sa bogovima leži odgovor na pitanje porekla te milosti i velike privilegije. Plemenito poreklo je ključni preduslov spasenja, jer bogovi ne zaboravljaju svoje, osim ukoliko ovi nešto grdno ne zabrljaju, a ta brljotina je obično uvreda upućena bogovima. No i tada imamo slučaj očuvanja svesti, ali obrnutog smisla, o čemu svedoči Tantalov slučaj (čuvene Tantalove muke), koji je kažnjen da večno ispašta u Tartaru, odnosno u najdubljem delu podzemnog sveta. Ako nema svesti nema ni ispaštanja. Njegovo sagrešenje je u tome što je zloupotrebio Zevsovo gostoprimstvo na Olimpu (velika privilegija) ukravši ambroziju i nektar sa trpeze bogova kako bi ih odneo ljudima otkrivši im tajnu bogova. Filantrop i humanista.
Nisu li zbog otkrivanja tajne bogova Adam i Eva bili izbačeni iz
Raja? Nije li Kula Vavilonska udarena munjom jer su je bogovi videli kao
sredstvo oboženja ljudskog elementa? Ljudi ili polubogovi bivaju kažnjeni zbog
svoje arogancije spram bogova ili Boga. Oni ne trpe neposluh. Ovo slobodarskom
duhu našeg vremena zvuči despotski, mračno, tiranski, nepravedno, ali to je
samo izraz uobraženosti, kenjkavosti, prenemaganja, izopačenosti i gluposti
današnjih ljudi jer tiranija bogova nije ništa drugo do sistem
univerzuma i njegovi zakoni. Ako hodamo po ivici možemo pasti i razbiti se. U
toj činjenici nema ničeg tiranskog, ali isto tako nema veće tiranije od
izvesnosti umiranja.
Ervin Rode je ukazao da su za Grke bog i besmrtnik gotovo
isto. Povodom ovoga ne mogu odoleti utisku one čuvene Isusove izjave Bogovi ste (Elohim atem), što u ovom kontekstu možemo
prevesti kao besmrtni ste. Ipak, čak i u hrišćanskoj optici mesto
Bogorodice kao Isusove majke, na nebesima je neupitno. Ona je sveta i nebesna
samim tim što je rodila Sina Božjeg. Tu nema rasprave. To je odjek drevnih
shvatanja o soteriološkim privilegijama božanskih srodnika. Naravno, u
hrišćanstvu su standardi spasenja olabavljeni u odnosu na drevne mitove, ali
vidimo da oni koje je Isus odabrao ili koji su bili njemu dragi dok je boravio
na Zemlji i delovao, nemaju problema po tom pitanju. Zatim se ta milost dalje
širi na mučenike, one stradale u Hristu i za Hrista, pa sve do običnog
verujućeg sveta, da ne zalazim dublje u tu močvaru.
Zanimljivo je da su ambrozija i
nektar, zbog kojih je Tantal prognan i kažnjen preduslov spoznaje božanske
tajne. Nije li isto i jabuka greha iz biblije koju su zagrizli
Adam i Eva te zato bili prognani i kažnjeni? Konzumacijom pića bogova čovek
otkriva njihovu tajnu. To bismo mogli prevesti i da konzumacijom
psihoaktivnih biljaka moći čovek proširuje svoju svest i
spoznaje letinu eona (Kroli), vidi univerzum kakav jeste i
otkriva mogućnosti slobode ili dosezanja zemlje blaženih.
Morfeus
I tako konačno dolazimo do
pitanja duše. Šta je to duša? Kod Grka, duša, odnosno psiha (Ψυχη), predstavljena je kao devojka sa
krilima leptira, što ukazuje na njenu vazdušastu prirodu. Dakle, nešto
neuhvatljivo, nešto suptilno i pokretno. Duša je leptir. Po mitu ona je bila
smrtna devojka čija je lepota, zbog koje je bila obožavana, izazvala zavist
boginje Afrodite. Boginja je naložila Erosu neka učini da se Psiha zaljubi u
najgnusnijeg čoveka. Umesto toga, sam Eros se zaljubio u Psihu i odveo ju je u
svoju skrivenu palatu. On je pred Psihom skrivao svoj identitet rekavši joj da
ga nikada ne sme pogledati u lice. Njene ljubomorne sestre su je prevarile i
nagovorile da pogleda Erosovo lice, zbog čega se on naljutio na nju napustivši
je. Psiha je potom tražila po svetu svoju izgubljenu ljubav i na kraju je
došla u službu Afrodite koja joj je naredila da izvrši niz naizgled nemogućih
zadataka a što se završilo njenim putovanjem u Podzemlje. Psiha se onda ponovo
ujedinila sa Erosom i par se venčao na ceremoniji kojoj su prisustvovali svi
bogovi.
Ovde vidimo da je Psiha vezana za ljubav posredstvom Afrodite i Erosa, ali isto tako vidimo da je ona izazvala bes oba ta božanstva. Dakle, ogrešila se o bogove, a s tim što je u njenom slučaju sve lepo završeno. Psiha je postigla večnost svojim ujedinjenjem sa Erosom nakon što je prošla iskušenja u Afroditinoj službi stigavši čak i u sam Had. Takođe, primećujemo da je Afroditu zapravo naljutio drevni kult duše, što ukazuje kako je ovaj mit mogao nastati kasnije. Erosa je naljutilo to što je Psihin neposluh razotkrio njegovu varku. Pa ipak, Psiha je mogla izaći iz Hada i dosegnuti večnost ponovnim susretom i venčanjem sa Erosom. Dok je Psiha robovala Afroditinim hirovima i ponižavajućim zadacima, njoj je potajno pomagao Eros, što je situacija koja podseća na ulogu koju anđeo čuvar ima spram adepta. Plod Psihine i Erosove ljubavi je ćerka Hedona (Zadovoljstvo), koja je postala daimon, odnosno boginja zadovoljstva i užitaka. Iz homerovske perspektive, duša je poput odraza ili senke, utvara (ειδωλον - eidolon), što bi u određenoj meri moglo odgovarati egipatskom pojmu khaibit. ali možda je to malo nategnuta spekulacija sa moje strane.
Rode tumači određenje homerovsko duše tako što ona nije nalik onome što zovemo duhom a nasuprot telu. Za Homera, kako kaže Rode, svojstva ljudskog duha ispoljavaju se kroz aktivnost, što je moguće samo dok je čovek živ. Kada premine, čovek gubi svoju celovitost i postaje mrtvo telo koje se raspada, dok psiha ostaje neokrnjena. Međutim, ističe Rode, ni psiha, kao ni mrtvo telo, nije ključarka duha i njegove snage. Ona je bez svesti, napuštena od duha i njegovih organa, jer su sve moći osećanja, htenja i mišljenja iščezle kada se čovek razložio na svoje sastavne delove. Tumačeći homerovsko viđenje ove teme, Rode primećuje da se duši malo toga može pripisati od svojstava duha, pa se stoga pre može govoriti o suprotnosti između psihe i duha.
I dalje, kako kaže Rode, čovek je živ, svestan sebe i duhovno delatan samo dok u njemu boravi psiha, ali nije ona ta koja ispoljavajući sopstvene snage obezbeđuje čoveku život, volju, svest, moć sticanja znanja i uopšte iskustva, već se sve snage života i delovanja nalaze u oblasti telesnog. To funkcioniše dokle god je telo sjedinjeno sa svojom psihom. Bez prisustva psihe telo ne može da opaža, oseća i želi, ali ono ne obavlja ove i sve druge svoje aktivnosti preko ili posredstvom psihe. Rode kaže da Homer ne pripisuje psihi takvu delatnost u živom čoveku već se pominje tek kad njeno razdvajanje od živog čoveka predstoji ili se već dogodilo. Psiha kao čovekova senka, nadtrajava i njega, i njegove životne snage.
Duh na osnovu navedene uloge možemo prepoznati kao životni dah, onu tajanstvenu i neuhvatljivu životvornu silu kojom Elohimi nadahnjuju neživa tela od ilovače, odnosno silu koja povezuje kaleidoskopska zrnca peska iz imaginarne peščare koju sam opisao, formirajući živo biće. Po Homeru ljudsko biće postoji kao ono što je vidljivo, odnosno telo, i kao njegov nevidljiv odraz koji se oslobađa tek u smrti. Rode kaže da o postojanju dvostrukog života u čoveku, o prisustvu jednog samostalnog, odvojivog drugog jastva unutar onog dnevno vidljivog, nije zaključeno na osnovu izražavanja osećanja, volje, opažanja i mišljenja u budnom i svesnom čoveku, nego na osnovu iskustava prividnog drugog života u snu, u nesvesti i ekstazi. Ovim nam se na neki način saopštava da je duša zapravo sanjačko biće. U čoveku, dakle, živi jedno drugo jastvo koje je aktivno u snu ili u nekakvoj ekstazi. Grci su verovali da je psiha, onda kada se u smrti oslobodi tela, zapravo večna. Međutim, ta večnost nužno ne podrazumeva i svesnost. Rekli smo da je očuvanje svesti izuzetak a ne pravilo.
No, vratimo se grčkom mitološkom narativu koji nam ukazuje da su Had i Oneiron (zemlja snova) blizu jedno drugom, što nije čudno, budući da su Hipnos (san) i Tanatos (smrt) braća. U snu spavač gubi dnevnu svest i tada preovlađuje ona sanjačka, izuzev delimično u stanju lucidnog sna što se postiže vežbanjem. U smrti, preminuli takođe gubi svest, ali pitanje je stiče li nekakvu posmrtnu svest nalik onoj sanjačkoj. Da li je smrt uopšte nalik snu? Je li to onda nešto poput dubokog bezsadržajnog sna? Ukoliko postoji nekakav sadržaj znači li to da je duša delatna i nakon smrti?
Homer smešta Oneiron pored struja Okeana, velike reke koja okružuje svet, i kapija Sunca, blizu polja Asfodela gde borave duše preminulih. Had zapravo ima tri odeljka: Asfodel, u kome završava većina ljudskih duša, zatim Elizium ili Elisej (gde borave privilegovani koji uživaju u blaženstvu) i Tartar, gde su bačeni oni prokleti da večno ispaštaju. Oneiron je dakle blizu oblasti u kojoj kao aveti bitišu duše lišene svesti. Stanovnici, odnosno daimoni zemlje sna su oneiroi, tamnokrili duhovi koji se svake noći pojavljuju kao jato slepih miševa iz njihovog pećinskog doma u Erebosu, zemlji večne tame iza izlazećeg sunca. Oneiroi prolaze kroz jednu od dve kapije: prvu, napravljenu od roga, koja predstavlja izvor proročkih snova koje šalju bogovi, dok je druga napravljena od slonovače i predstavljala je izvor lažnih i besmislenih snova. Njihov vođa zvao se Morfej, daimon koji se pojavio u snovima kraljeva pod maskom čoveka koji nosi poruke od bogova. Majka Oneiroja je boginja noći Niks, jedno od drevnih božanstava i ćerka Haosa. Kao njihov otac pominje se Hipnos, bog sna, ali imajmo na umu kako je i on sam Niksino dete. Zanimljivo, boginja Niks je sparujući se sa Erebom (večnom tamom) rodila Etera (svetlo) i Hemera (dan).
Konačno, nakon ovog mitološkog izleta, vraćam se na početak te se usuđujem postaviti pitanje: čega ima nakon smrti? Na ovo pitanje odavno sam dobio odgovor u obliku kontra pitanja: a čega ima pre smrti? Elifas Levi je govorio da se u astralnoj svetlosti nalazi otisak svega što je ikada bilo i što će biti, pa tako i otisak svake osobe koja je ikada živela i koja će živeti, pa ipak otisak nije biće, nepovezani kaleidoskop utisaka, oseta i percepcija nije svest, a bez svesti nema bića, barem ne ljudskog, a bez nekakvog oblika svesti nema nikakvog bića. Kakva je verovatnoća da će životna struja ponovo okupiti ista zrnca peska i sastaviti ih u ono isto biće kakvo je nekada živelo? Možda to i nije pitanje verovatnoće, ali zašto bi se to uopšte desilo? Vidimo da je preživljavanje svesti i bitisanje u zagrobnom ambijentu pre izuzetak nego pravilo. Neće li se i sama duša, ukoliko nekako ne zasluži milost bogova, nazvaću to tako, razložiti i utopiti u beskrajno i beslovesno more jedinica svesti koje tek zajedno, povezane i animirane intervencijom više sile bivaju biće?
Duša i telo nisu odvojene celine, nego su aspekti iste stvari. To je stvar našeg opažanja. Kastanedin učitelj Don Huan govorio je da su ljudi svetlosna bića i da je telesnost isto kao i suptilnost, stvar opažanja. I onda kada životna sila napusti pokojnika, njegova svest se rastače. Ako nema svesti, ako nema svetlosti, ako nema opažaja i oseta, pa šta je onda to što se navodno reinkarnira? Setimo se, Psiha kao lik je smrtno biće koju je Erosova naklonost izbavila od ništenja. Sada razmislimo, da li lično mi zaslužujemo, i zbog čega tačno, ljubav, naklonost i pomoć jednog boga kakav je Eros?
27. 11. 2023.
XXV Kolos - Bafomitrasov grimoar arkana
25. 11. 2023.
Petica štapova u tarotu
Alternativno, ovu kartu možemo povezati sa petom sedmicom leta, trenutkom kada toplota dostiže intenzitet koji više ne podstiče rast, već proizvodi napetost i iscrpljivanje. Zlatna zora ovu kartu naziva Gospodarem borbe, jasno stavljajući akcenat na sukob kao osnovni modus postojanja. Kod Krolija, Petica štapova predstavlja aktivnu silu u njenom najgrubljem obliku: ovde nema ravnoteže, već samo sudar, trenje i iscrpljivanje. On dodatno naglašava prisustvo načela Feniksa: razaranje kroz vatru koje u sebi nosi mogućnost pročišćenja i ponovnog rođenja. Međutim, u ovom stadijumu ciklusa, to uskrsnuće je još samo potencijal, neizvesno i daleko. Kroli takođe ukazuje na ideju seksualne svireposti: energija vatre ovde se ispoljava kao nagonska, neobuzdana sila, sklona dominaciji i destruktivnoj strasti. Petica štapova stoga može označavati borbu koja se ne vodi radi cilja, već radi samog pražnjenja viška energije.
Astrološki, ovoj karti odgovara sazvežđe Hidra, vodena zmija u bekstvu, simbol htonskog principa koji izmiče kontroli. U biblijskom smislu, ta zmija je poistovećena sa Satanom, silom koja se suprotstavlja nebeskom poretku. Apokalipsa (12:7–9) opisuje rat na nebu i zbacivanje velike aždaje, stare zmije, na zemlju. Taj mitološki obrazac savršeno oslikava Peticu štapova: borba je već izgubljena na višem planu, ali se na nižem nastavlja u obliku haotičnog otpora i razorne upornosti.
U Sola Buska špilu, Petica štapova prikazuje nesrećnu, bedno odevenu i pogurenu mušku figuru koja na leđima nosi pet neuredno poslaganih masivnih štapova. Njegov teret je haotičan, bez reda i sistema, za razliku od kasnijih karti ovog niza. U desnoj ruci drži predmet nalik tikvi, posudu koja može sadržati vodu, vino ili otrov. Taj detalj dodatno naglašava ambivalentnost ove karte: borba još nije oblikovana u smisao, a energija se rasipa između iscrpljenja i potencijalnog preobražaja.
18. 11. 2023.
XXIV Raia - Bafomitrasov grimoar arkana
15. 11. 2023.
Trojka štapova u tarotu
U sistemu Zlatne zore, Trojka štapova nosi naziv Gospodar utvrđene snage i ima ime Vrlina. To nije moralna vrlina u etičkom smislu, već unutrašnja čvrstina sile koja je našla svoj oslonac i svoj pravac. Krouli naglašava da ova karta predstavlja ostvarenje iskonske energije, čije delovanje proizvodi saglasje i sklad, ne zato što je sila oslabila, već zato što je dovedena pod kontrolu svesti i svrhe.
Astrološki, Trojka štapova povezuje se sa sazvežđem Kita (Cetus), morskog čudovišta, koje u biblijskom simbolizmu odgovara Levijatanu, opisanom u 41. poglavlju Knjige o Jovu. Reč je o arhetipskom protivniku, sili haosa i tlačenja koja stoji nasuprot božanskom poretku. Najsjajnija zvezda ovog sazvežđa, Menkar - „otvorena usta nemani“, simbolizuje svezanog i pobeđenog neprijatelja. Njena svetlo-narandžasta boja ukazuje na vatru koja je progutala vodu, ali i na opasnost koja još uvek tinja. Po Ptolomeju, priroda Menkara je saturnovska: oboljenje, gubitak časti, propast, povrede, bolest i nesreća.
9. 11. 2023.
XXIII Alef - Bafomitrasov grimoar arkana
20. 10. 2023.
Sator kvadrat
| S | A | T | O | R |
| A | R | E | P | O |
| T | E | N | E | T |
| O | P | E | R | A |
| R | O | T | A | S |
- SATAN, ORO TE, PRO ARTE A TE SPERO
- SATAN, TER ORO TE, OPERA PRAESTO
- SATAN, TER ORO TE, REPARATO OPES
Francuz Gijom de Žerfanion je, pak, otkrio formulu egzorcizma:
- RETRO SATANA, TOTO OPERE ASPER,
- ORO TE PATER, ORO TE PATER, SANAS
- O PATER, ORES PRO AETATE NOSTRA
- ORA, OPERARE, OSTENTA TE PASTOR
U skladu sa principima hermetičke teorije možemo reći da SATOR, odnosno slovo S odgovara najvišem aktivnom načelu, elementu Vatre i figuri Oca. AREPO, odnosno A je Sin i element Vazduha. OPERA, tj O, jeste element Zemlje i predstavlja Ćerku, dok je ROTAS, slovo R, Majka i element Vode. T kao TENET predstavlja peti element, odnosno Duh, koji objedinjuje čitavu porodicu. Međutim, T je aktivni oblik Duha, dok je N u sredini kvadrata izraz njegovog pasivnog oblika, osnova oko koje se vrti čitava struktura. Tako imamo petostruku konstelaciju koja se može dalje uprostiti na trojnu, a koju čine dva simetrična para i objedinjujuće treće načelo:
SATOR – ROTAS (tvorac i zakon, Otac i Majka)
AREPO – OPERA (delovanje tvorca i tvorevina, Sin i Ćerka)
TENET (svrha delovanja i tvorevine)
S | A | T | O | R |
A | O | |||
T | T | |||
O | A | |||
R | O | T | A | S |
Načelo Oca i Majke, SATOR – ROTAS
A | O | |||
A | R | E | P | O |
E | E | |||
O | P | E | R | A |
O | A |
Načelo Sina i Ćerke, AREPO – OPERA
T | ||||
E | ||||
T | E | N | E | T |
E | ||||
T |
Načelo TENET
Iz priložena tri kvadrata rasprostiranja načela vidimo da je načelo tvorca i tvorevine kružno raspoređeno obrćući, poput uroborosa formulu SATOROTASATOROTAS... Tvorac i zakon tvore beskonačnu kružnicu: Bog je Zakon i Zakon je Bog. Time je zauzeto svako rubno polje kvadrata. Načelo delovanja tvorca i onog što je stvoreno zauzima rešetkasti oblik, prožimajući kvadrat te obuhvatajući unutrašnja i rubna polja, ali ne sva. Tako formula AREPOPERAREPOPERA, deluje poput kakve frekvencije. Načelo svrhe, a to je održanje, TENET, usredsređeno je na krstastu osnovu kvadrata i učvršćeno oko središnjeg slova N. Svrha je nepomična i učvršćena, ne obrće se i ne vibrira.











