Podrška

Podrži blog: paypal.me/DorijanNuaj
Приказивање постова са ознаком Rudolf Steiner. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Rudolf Steiner. Прикажи све постове

5. 7. 2026.

Frenk G. Ripel i Sabejska tradicija


Frank G. Ripel, uvod u biografiju i delo


Frank Giano Ripel je italijanski okultista i fringe mason (pripadnik nezvaničnih masonskih struktura). Njegovo tačno godište nije lako utvrditi iz dostupnih izvora, ali njegova aktivna spisateľjska karijera počinje 1980-ih godina (prva izdanja datiraju iz 1985), a najnovija objavljena dela datiraju iz 2023. godine, što ga svrstava u generaciju okultista koja je stasala u senci Krolijevog nasleđa, ali i u vreme kada je italijanska ezoterijska scena doživljavala svoj procvat kroz izdavačku kuću Hermes Edizioni.


Prema sopstvenim tvrdnjama, Ripel je u svojim prethodnim inkarnacijama bio Alesandro Kaljostro, Elifas Levi i Alister Kroli. Ovo nije neuobičajeno za okultiste koji teže da se predstave kao nosioci kontinuiteta ezoterijske tradicije, ili kod različitih mesijanskih figura u okultnim redovima. Ova tvrdnja, međutim, nije deo njegovog zvaničnog biografskog narativa, već pre ličnog mita kojim gradi autoritet. Ripel je osnivač Ordo Rosae Misticae (ORM), Reda Mistične Ruže, i nosilac niza titula koje naglašavaju njegovu hijerarhijsku poziciju: 100° Suvereni Car Veliki General Hijerofant (MEA-PRMM i OCI), Vrhovni Suveren Reda Hrama, Faraon XXXI dinastije Egipta, Pontif Gnostičke Crkve. Ovi naslovi su karakteristični za okultne organizacije koje teže da uspostave paralelne strukture moći, često sa jakim egipatskim, templarskim i gnostičkim akcentima.


Ripel sebe smatra baštiniteljem Prvobitne Tradicije (Primordial Tradition) iz Zlatnog doba, i, što je značajnije, baštiniteljem prirodno-alhemijske magije novog Platinastog doba. Ova dihotomija, čuvar drevne i avangardne magije, suštinski je paradoks njegovog sistema. Ripel tvrdi da poseduje inicijatičko znanje koje obuhvata devet osnovnih ezoterijskih nauka: jezidizam, druidizam, joga, taoizam, hermetizam, alhemija, kabala, nagualizam i ikstlanizam. Ovo je ambiciozna sinteza koja pokušava da pomiri istočne i zapadne, drevne i moderne, šamanske i ritualne tradicije. Ovakav eklekticizam je karakterističan za savremene okultne sisteme koji teže ka univerzalnoj inicijaciji.



Ripelov Nekronomikon


Knjiga koju Ripel naziva Sauthenerom (često prevođeno i kao Sautheneron, Knjiga zakona smrti), jeste deo njegove čuvene Sabejske trilogije koju čine Magija Atlantide (gde se nalazi sam tekst Sautheneroma), Crvena magija i Zvezdana magija. U pitanju je, dakle, oblik Nekronomikona. Ripelova verzija se razlikuje i od Simonove i od Alexanthornove verzije, koji su Lavkraftov mitos vezivali za Mesopotamiju. Za razliku od njih, Ripel Lavkrafta kalemi na telemu, Alistera Krolija, Keneta Granta i egipatsko-atlantsku struju. Osim toga, Ripel tvrdi da je Sauthenerom zapravo izvorni sumerski ili sabejski tekst koji je on prvi put predstavio u originalnoj i integralnoj verziji. Inače, Ripel svoj sistem naziva sabejskim ili sabeanskim, što je ključno za razumevanje njegove namere. Sabejstvo (ili sabeizam) u ezoterijskoj literaturi obično označava drevnu zvezdanu religiju Mesopotamije, koja je često povezivana sa Haranom. Podsetiću, u poznatom srednjovekovnom spisu Pikatrix (Ghayat al-Hakim), sabejstvo se tretira kao izvor magijske tradicije. Ripelova Sabejska trilogija nije slučajno nazvana tako. On time hoće da kaže da je njegov sistem stariji, izvorniji i čistiji, čime stvara utisak autentičnosti.


Ripel menja same uloge i prirodu Drevnih bogova kako bi ih uklopio u svoj sistem unutar reda Ordo Rosae Misticae (ORM). Za Ripela, kosmički centar univerzuma i primordijalnog haosa se zove Naxyr, a entiteti plutaju u arealu neoblikovanih Voda Tame. Azatot je kod Ripela Slepi Bog koji beskrajno eksplodira, ali iz njegove smrti se rađaju manifestovani svetovi. On sedi na Dvostrukom prestolu i posmatra se kao emanacija Oca / Sina proistekla iz Majke. Što se tiče Jog-Sotota i Ktulua, kod Simona su oni pretnja sa kapije koju treba držati zaključanom, dok su kod Ripela, to kosmička načela unutar svesnosti koja su prošla kroz struju teleme. U tom smislu Ripel sebe vidi kao Krolijevog istinskog naslednika, ali sa ključnom razlikom. Po njemu, ORM predstavlja transmutaciju Ordo Templi Orientis (O.T.O.) u smislu koji je Kroli želeo. Zanimljivo je da Ripel sugeriše da je Kenet Grant trebalo da izvrši tu transmutaciju, ali da nije uspeo, pa je ta uloga pripala ORM-u. Ovo je direktan pokušaj delegitimizacije Grantove Tifonijanske tradicije i pozicioniranja sopstvenog reda kao jedinog legitimnog naslednika.


Prvi deo Sautheneroma je relativno kratak (oko 26 strana) i podeljen na 13 poglavlja kosmičkog mita. Međutim, operativni deo u nastavku trilogije (Crvena magija) se pretvara u seksualnu alhemiju i ritualnu praksu zapadne tradicije. Ripelov operativni rad uključuje pravljenje Sataninog hleba svetlosti (gde se koristi menstrualna krv kao najviši lunarni fluid), rad sa stepenovima inicijacije (V°, VI°, VII° stepen unutar njegovog reda) i gnostičku magiju. Lavkraftova imena mu tu služe kao zvučni nosači za telemitsku seksualnu magiju. Ipak, Ripel tu ne donosi ništa novo, budući da se oslanja na tradiciju koja seksualnu energiju tretira kao primarni medijum za probijanje kroz kapiju Bezdana. Njegov operativni sistem zapravo sledi logiku koju su postavili Kroli i Grant.



U suštini Ripelova verzija postavlja Sauthenerom kao čistu geometriju kosmičkih sila pre istorije, ali je operativno previše opterećena Krolijevim i masonskim strukturama i stepenovima. On je napravio postmoderni kolaž gde Lavkraftov mitos služi kao pogonsko gorivo za rad sa unutrašnjim energetskim i telesnim fluidima. Iza Ripelove namere krije se shvatanje, poreklom od Keneta Granta, da je Alister Kroli primio Knjigu Zakona (Liber AL vel Legis) 1904. godine na svesnom nivou, preko entiteta Ajvaza, i time proglasio nastupanje Novog Eona (Eona Horusa). Tada su kosmičke sile Bezdana i Stari (Great Old Ones) počeli da vrše jak pritisak na ljudsku podsvest kako bi probili barijere i ovaplotili se na Zemlji. Kroli je to kanalisao svesno kroz magijske rituale, dok je Lavkraft, koji je bio tvrdokorni ateista i materijalista, te iste sile kanalisao nesvesno, kroz svoje košmarne snove. Za Ripela, kao i Granta, Lavkraftov mitos nije fikcija, već autentičan astralni prenos primordijalnog haosa koji je Lavkraft, zbog svog racionalnog uma, morao da uobliči u formu naučne fantastike i horor priča.


U Ripelovoj arhitekturi, Krolijeva telema daje metodologiju i strukturu, dok Lavkraftov imaginarijum daje sirovo, primordijalno pogonsko gorivo koje se nalazi s one strane razuma. Krolijevi Nuit, Hadit i Ra-Hoor-Khuit su kosmički principi unutar kreacije. Lavkraftovi Azatot, Jog-Sotot i Ktulu su sile koje borave izvan kreacije (iz Bezdana / Voda Tame). Ripelova namera je bila da pokaže da mag ne može dostići potpunu teurgijsku i alhemijsku moć ako radi samo sa uređenim kosmosom. Mora da se spusti u Bezdan (Lavkraftov domen) i da tamošnje htonske, amorfne sile asimiluje i kontroliše pomoću telemitskih formula.


Ripel je bio član Grantovog Tifonijanskog O.T.O.-a, ali je brzo istupio i proglasio sopstveni red (Ordo Rosae Misticae). Njegova intencija u Sabejskoj trilogiji bila je duboko pretenciozna: tvrdio je da je Krolijev Eon Horusa već zastareo i da je on, preko Sautheneroma, primio objavu novog, Sabejskog Eona. U tom novom eonu, dualnost između čoveka i zveri, svetla i tame se potpuno ukida kroz seksualnu alhemiju (Crvena magija).




Ka inflaciji Eona i pitanje legitimiteta 


Ono što se ovde nazire jeste svojevrsna transeonska komedija zapadnog ezoterizma XX veka. Taj sindrom „inflacije Eona“ je postao neka vrsta okultnog sporta među telemitskim disidentima. Kroli je postavio Eon Horusa 1904. godine i najavio da će trajati narednih 2.000 godina. Međutim, već pedesetih Džek Parsons u pustinji Mohave priziva Babalon i najavljuje njenu manifestaciju; sedamdesetih Majkl Akvino (nakon raskola u Crkvi Satane), po uzoru na Krolija, proglašava Eon Seta; Nema Andahadna u svom šumskom transu prima Liber Pennae Praenumbra i lansira Eon Maat; Kenet Grant tvrdi da smo u inter-eonskom vakuumu, a onda se pojavi Frenk Ripel u Italiji i sve to „preklopi“ svojim Sabejskim Eonom. Prethodni „novi“ eon nije stigao ni pošteno da se ukoreni u ljudskoj svesti, a već je proglašen za staro gvožđe. 


Ta komična dinamika zapravo otkriva dve stvari. Prva je inflacija ega maskirana u kosmičku istoriju. Svaki od tih autora je imao potrebu da opravda sopstveni raskol sa matičnom organizacijom (bilo da je to O.T.O., Zlatna Zora ili La Vejeva crkva). Najlakši način da kažeš „moj bivši učitelj više nije u pravu“ jeste da objaviš da su se promenili parametri univerzuma i da si baš ti odabran da primiš novi operativni sistem. Oni su postali žrtve sopstvenog linearnog, istorijskog mita. Ako stalno tražiš „progres“ i sledeću stepenicu u evoluciji svesti, na kraju završiš u postmodernom hiper-tekstu gde se Eoni smenjuju brže nego modni trendovi, a operativna vrednost sistema opada jer se sve svodi na pisanje novih „svetih knjiga“ i manifesta. Ta neprekidna trka za legitimitetom, gde se duhovni autoritet ne crpi iz dubine sopstvenog rada ili operativne efikasnosti, već iz spoljašnjih papira, titula i ekskluzivnih veza sa astralnim centralama, ukazuje na duh vremena.


Povodom ovoga osvetlimo jednu istorijsku paralelu. Period nakon spektakularnog raspada Zlatne zore oko 1900. godine bio je čisti okultni vašar taštine. Kada je propala centralna struktura, nastala je panična praznina. Svi ti ogranci i disidenti patili su od hroničnog kompleksa niže vrednosti jer više nisu imali direktnu liniju do mitskih Tajnih Šefova (Secret Chiefs) koji su navodno diktirali rituale preko MekGregora Metersa. U toj situaciji izdvojio bih jednu posebnu ličnost a to je Dr Robert Felkin, vođa reda Stella Matutina nastalog iz Zlatne zore. 


Njegova priča je istovremeno i fascinantna i duboko komična u svom očaju. Naime, Felkin je bio ubeđen da Stella Matutina gubi magijsku snagu jer nema kontakt sa unutrašnjim, nevidljivim redom. Njegova potraga za nedostajućom karikom pretvorila se u bizarnu odiseju. Prvo je putovao po Novom Zelandu i Evropi tražeći inkarnirane Tajne Šefove. Pokušavao je da kontaktira astralna bića preko medijuma (čuveni entitet Ara Ben Šemeš). Na kraju, pred Prvi svetski rat, u potpunoj panici da mu se sistem ne ugasi, Felkin odlazi u Nemačku i povezuje se sa Rudolfom Štajnerom, koji je u to vreme već razvijao Antropozofiju, ali je još uvek držao i svoj ezoterijski masonski / rozenkrojcerski krug (Mystica Aeterna). Felkin je tražio od Štajnera da ga inicira i da mu da kontakte i ključeve koji bi ponovo povezali Stella Matutina sa kontinentalnim, izvornim rozenkrojcerima. Štajner mu je, naravno, dao određene instrukcije i stepenove, ali cela ta situacija je savršen primer okultnog parazitiranja na tuđem autoritetu. 


To je potpuno ista psihološka i operativna matrica koja je kasnije progutala i telemitske disidente (pa i samog Ripela). Kada nemaš sopstvenu stabilnu osu i unutrašnju arhitekturu, ti moraš da prizoveš viši entitet koji ti daje novu licencu. Proglasiš novi Eon kako tvoja nemoć u prethodnom ne bi izgledala kao lični neuspeh. Potražiš nekog Štajnera na koga ćeš se nasloniti da ti proda privid kontinuiteta. Legitimitet sistema ne leži u tome ko ti je potpisao povelju, već u tome da li tvoja magija funkcioniše ili ne.


Da ne bude da je ova pojava isključivo vezana za okultiste, moram napomenuti da isti obrazac vidimo i u rozenkrojcerskim redovima (svaka nova loža tvrdi da je jedini pravi naslednik); u masonskim strukturama (grananje visokih stepena); i u hrišćanskim sektama i denominacijama (svaka nova grupa tvrdi da je prava Crkva). Ripelova inflacija je deo šireg okultnog modernizma, potrebe da se uvek bude noviji, napredniji, obuhvatniji od prethodnika. To je, na neki način, kapitalistička logika primenjena na duhovni autoritet: stalna inovacija, stalno nadmašivanje, stalno lansiranje novih proizvoda (knjiga, stepena, inicijacija, otkrovenja, eona).



Ripelov neonagualizam

Ima još jedna zanimljivost u vezi Ripela. On je napravio izrazit i sistematski pokušaj da se nadoveže na rad Karlosa Kastanede, i to na način koji je karakterističan za njegov celokupni pristup okultizmu: predstavljanjem sopstvenog rada kao objave tajnih ili nedostajućih učenja koja Kastaneda nije u potpunosti preneo. Ripel je 2008. godine objavio knjigu pod nazivom Nagualizam (na italijanskom: Nagualismo). U njoj on tvrdi da otkriva tajna učenja Nagualizma koja su mu preneta direktno od Don Huana i izazivača smrti. Ripel u ovoj knjizi ne nudi samo parafrazu Kastanedinih dela, već tvrdi da popunjava praznine koje je čuveni kalifornijski nagual-antropolog navodno ostavio u svom opusu. Prema njegovim rečima, Kastaneda je opisao samo prve kapije sanjanja. Ripel, pak, u svom delu navodno prvi put otkriva tri pravila Naguala: tajnu triju rekapitulacija, svih osam (ili devet) kapija sanjanja, i dvadeset i jedno apstraktno jezgro. Ovo nije puko kopiranje, već bih rekao preterivanje. Ripel se predstavlja kao neko ko je primio direktnu inicijaciju i autorizaciju da završi ono što je Kastaneda započeo.


Ripelov pristup se savršeno uklapa u ono što istraživači nazivaju neonagualizam, savremeni fenomen u kome zapadnjaci prisvajaju i reinterpretiraju srednjoameričke duhovne koncepte kako bi stvorili nove, često eklektične sisteme verovanja i prakse. Ovo je potpuno u skladu sa Ripelovim poznatim obrascem delovanja. Na isti način na koji tvrdi da je reinkarnacija Krolija, Levija i Kaljostra, on ovde tvrdi da je naslednik Don Huana. Kao što tvrdi da poseduje pravi Nekronomikon (Sauthenerom) koji dopunjuje Lavkraftovu fikciju, on tvrdi da poseduje tajna učenja koja dopunjuju Kastanedina dela. Njegov cilj je da od fragmenata (iz Kastanedinih knjiga) napravi koherentan, operativan sistem, baš kao što je to učinio sa svojom Sabejskom trilogijom i drugim delima.


Ripel je objavio niz knjiga koje čine sistemske celine:

  • Sabejska trilogija: La magia rossa (Crvena magija), La magia della stella d'oro (Magija zlatne zvezde, 3 toma) i La magia stellare (Zvezdana magija).

  • Sveta trilogija: Antichi Dei (Drevni bogovi), Libri di Potere (Knjige moći) i Testi Magici (Magijski tekstovi), koja uključuje 13 svetih tekstova kao što su Sauthenerom, Nekronomikon, Trojna knjiga Metatrona, Liber Legis, Liber AHBH, itd.

  • Sixtrum (2023), trotomno delo koje Ripel predstavlja kao svoje završno svedočanstvo, u kome se bavi prirodnom magijom u teorijskom aspektu.




Ripel i bivša Jugoslavija


Oni malo stariji setiće se da je krajem osamdesetih godina, beogradska izdavačka kuća M. Dereta objavila prevod Ripelove Sabejske trilogije na srpski jezik, 7-8 godina pre nego što je Esotheria, inače poznata po ezoterijskoj literaturi, objavila Grantovu Tifonijansku trilogiju. Ovo je zanimljivo je su izdanja Ripelovih knjiga na engleskom jeziku, po svoj prilici, usledila tek znatno kasnije. Potvrdu za ovo nalazimo u publikacijama kao što je Magic of Atlantis (iz 2008. godine) ili Sixtrum - Tomo I (2023), koji su predstavljeni kao engleska verzija italijanskog izvornika. Dakle, konkretna izdanja Sabejske trilogije na engleskom jeziku u periodu pre 2000. godine nisu evidentirana. Sa velikom verovatnoćom se može zaključiti da su ta dela prvi put objavljena na engleskom tek u XXI veku.


Ovaj detalj je jako zanimljiv. Krajem osamdesetih u Jugoslaviji je bilo izuzetno teško doći do kvalitetne okultne literature, a izdavačka kuća Dereta u Beogradu, u okviru biblioteke Orion, objavila je Sabejsku trilogiju. Te Ripelove knjige su imale izuzetan uticaj na ljude sa interesovanjima ka okultnom. Nije bilo iole ozbiljnijeg praktičara ili čitaoca ezoterijske literature na jugoslovenskom prostoru koji u svojoj biblioteci nije imao barem jednu, ako ne i sve tri Ripelove knjige. Nemam podataka o tiražu tih knjiga, ali u to vreme tiraži su se i dalje merili u hiljadama. Jugoslavija je u to vreme imala značajnu ezoterijsku scenu u Evropi, što je kuriozitet za jednu socijalističku državu, koja nije bila deo Sovjetskog bloka, i bila je otvorenija, ali ipak to je zanimljivo. Izdavačka kuća Dereta je bila poznata po objavljivanju knjiga koje su bile alternativne i zanimljive. Ipak, činjenica da je kuća odlučila da objavi ovako složeno i za tadašnje prilike radikalno ezoterijsko delo, sa seksualno-magijskim sadržajima, govori o postojanju zainteresovane publike koja nije mogla da zadovolji svoje potrebe na drugi način. 


Dok je u SSSR-u i istočnoj Evropi okultna i ezoterijska literatura bila strogo zabranjena, Jugoslavija je, zahvaljujući svom položaju nesvrstane zemlje i relativnoj kulturnoj otvorenosti, dozvoljavala mnogo veći protok ideja. Ova liberalnost nije bila potpuna, postojala je autocenzura, a politički nepodobne teme su nailazile na probleme. Međutim, u poređenju sa ostatkom socijalističkog sveta, jugoslovensko tržište knjiga i časopisa bilo je izuzetno raznoliko i podložno zapadnim uticajima.


Zanimljivo je da je Hermes Edizioni u Rimu 1985. godine objavio italijansko izdanje La magia di Atlantide (što je Ripelov izvornik). To znači da je srpski prevod izašao samo četiri godine nakon italijanskog originala, što je za to vreme bio izuzetno brz prevodilački poduhvat. Ripelova dela su, prema podacima, prevođena na pet jezika, što pokazuje da je imao određenu međunarodnu distribuciju, ali su srpski prevodi, sudeći po tiražu i uticaju, bili među najznačajnijim. Osim toga, kao što je to bio slučaj prilikom objavljivanja mnogih knjiga ezoterijskog usmerenja u to vreme, tako je i Ripelova knjiga, u skladu sa mišljenjem Republičkog komiteta za kulturu, Socijalističke Republike Srbije, iz 1987. godine, bila oslobođena poreza na promet. Dakle, Savez komunista je Ripelove knjige oslobodio od poreza.


Ovo se dešava u specifičnom trenutku jugoslovenske istorije. Godina 1987. jeste  vrhunac političkih tenzija, sukobi na Kosovu, početak kraja. Savez književnika Jugoslavije se već raspadao, kao generalna proba raspada države. Cenzura i dalje postoji, ali u obliku autocenzure, jer pisci znaju šta smeju, a šta ne smeju da pišu. U tom kontekstu, Ripelova trilogija prolazi bez ikakve cenzure, štaviše, dobija državnu subvenciju kroz oslobađanje od poreza. Dešava se. 


Ovo je možda najveća ironija u istoriji socijalističke cenzure. Isti sistem koji je zabranjivao Ničea 1947, crne liste pisaca držao u funkciji decenijama, progonio pisca poput Danila Kiša zbog Grobnice za Borisa Davidoviča, taj isti sistem je, doduše u dekadentnoj fazi, oslobodio poreza knjige koje su, u suštini, bile uputstvo za prizivanje Drevnih i rad sa Bezdanom. Možda je crvena magija bila ključna reč koja otapa ledena srca…

1. 4. 2026.

Gnoza i istinsko rozenkrojcerstvo

Vidi prethodni tekst na ovu temu: Od gnostičke hidžre u Iran do rozenkrojcera

Put gnoze u dekadenciju: od rozenkrojcera i iluminizma do “Iluminata” i ariozofa

U ovom tekstu bavim se ključnim pitanjima koja se tiču istorijskog razdvajanja operativne gnoze od institucionalnog okultizma. Kratak spoj se desio onog trenutka kada je „unutrašnja svetlost“ (koja je po definiciji anarhična i individualna) pokušala da se fiksira u spoljašnju strukturu moći. Možemo identifikovati tri specifične tačke preloma gde je plemenita ideja iluminizma izopačena. Kao prvo, prvobitni rozenkrojceri su objavili svoje namere i „nestali“. Njihov nestanak je bio nameran, jer su oni „Nevidljivi red“. Međutim, u XVIII veku, sa usponom racionalizma, tajna društva (poput bavarskih Iluminata Adama Vajshaupta) počela su da koriste oblik inicijacije za političku subverziju. Šta su time postigli? Umesto da inicijacija bude sredstvo za unutrašnju reformu čoveka (alhemija), ona je postala sredstvo za spoljašnju reformu države i društva. Tu nastaje sistem lozinki, stroge hijerarhije i špijunskih mreža. Duhovno viteštvo je zamenjeno političkim lobiranjem. 

Kao drugo, u XIX veku dolazi do pojave „sertifikovanog okultizma“. Grupe poput Zlatne zore su gnostičku ideju o direktnom uvidu zamenile složenim birokratskim sistemom stepenova. Naravno, struktura stepenova postojala je i ranije, ali je u XIX veku usavršena. Gde je tu tačno subverzija? Gnosticizam nas uči da je autoritet u tebi. Moderni okultizam je uveo „Tajne majstore“ (Mahatme) koji navodno šalju pisma sa Tibeta. To je stvorilo zavisnost od autoriteta, što je sušta suprotnost slobodi protoiluminata poput recimo španskih alumbradosa iz XVI veka. Teozofija je pomešala istočne i zapadne pojmove bez suštinskog razumevanja njihove operativne geometrije, podstičući stvaranje onog duhovnog supermarketa koji danas vidimo na internetu. Izopačenje se dovršilo onog trenutka kada je ideja o „Nevidljivom bratstvu“ (koje deluje kroz inspiraciju) u narodnoj mašti postala ideja o „Tajnoj vladi“ (koja deluje kroz manipulaciju). Rozenkrojcerska namera bila je da budu „so zemlje“, nevidljivi podsticaj nauci, medicini i umetnosti. Pošto su oni „nestali“, prazninu su popunili šarlatani i politički paranoici. Simboli poput „Svevidećeg oka“ pretvoreni su u simbole policijskog nadzora.

Šta se zapravo dogodilo sa rozenkrojcerima? Oni nisu nestali jer su propali, već zato što je to bila njihova doktrina. Pravi rozenkrojcer se nikada ne deklariše kao takav. Oni su se povukli u „tihu diplomatiju duha“. Kratak spoj u modernom dobu nastaje zbog inflacije ega: savremeni „okultisti“ žele titule, prepoznatljivost i moć nad drugima. Alumbradosi su goreli na lomačama jer su tvrdili da im niko ne treba između njih i Boga; moderni „iluminati“ grade piramide hijerarhije da bi se sami postavili na vrh. Današnja pop-kultura „iluminata“ je zapravo trijumf arhonata, da se tako izrazim. Oni su uzeli emancipatorske simbole i napunili ih strahom i konfuzijom kako bi ljude odvratili od stvarne gnoze. Pravi iluminizam nije lobistička mreža, već „smaragdna planina“ u svakom čoveku. Sve ostalo su samo lozinke bez suštinskog pokrića. 

Nakon što je nevidljivo bratstvo obznanilo svoje postojanje, dogodila se pometnja, ali i tišina. Ova tišina između 1614. i 1776. godine je zapravo period u kojem se hermetički gnosticizam pretvorio u društvenu instituciju, a taj preobražaj je sa sobom doneo i prvu veliku uzurpaciju izvornog impulsa. U tom periodu imamo dve značajne pojave u Evropi: englesko slobodno zidarstvo i nemačko rozenkrojcerstvo. To nije bila samo geografska podela, već duboko ontološka: to je bio sukob između razuma i magije, odnosno misticizma.

Engleski model je masonerija kao „Škola Razuma“. Naime, u Engleskoj i Francuskoj, slobodno zidarstvo (posebno nakon 1717. godine) postalo je utočište za prosvetiteljske ideje. Cilj ovih organizacija bio je stvaranje prostora za versku toleranciju i naučni napredak (Kraljevsko društvo u Londonu bilo je prepuno masona). Međutim, britanska masonerija je bila svesno deistička i racionalna. Ona je izbacila direktnu magijsku operativnost i svela je na moralne simbole (uglomer, lenjir, šestar), što ju je svelo na suvoparne protokole. 

Za nemački temperament, ovo je bilo previše suvo i lišeno stvarne gnoze. Nemačka je u XVIII veku bila epicentar teozofske (ne mislim na Blavackine teozofe) i alhemijske tradicije. Nemci nisu želeli samo moralne lekcije, nego su želeli moć, kontakt sa anđelima i zlato (metafizičko i fizičko). Karl fon Hund, osnivač reda Strikt Obzervanc, tvrdio je da masonerija vodi direktno poreklo od templara. Ovo je bila prva velika istorijska konstrukcija, pokušaj da se loži pripiše aristokratski i ratnički sjaj. Zlatni i Ružin Krst (Gold und Rosenkreuzer) je ključna organizacija koja se pojavila sredinom XVIII veka. Oni su tvrdili da su pravi naslednici onih rozenkrojcera iz 1614. godine. Dakle, ovde imamo klasičan primer uzurpacije forme. Dok su izvorni rozenkrojceri bili protivnici hijerarhije i tražili unutrašnju slobodu, Zlatni i Ružin Krst su uveli strogu, autoritarnu hijerarhiju, baveći se često dvorskim intrigama i pokušajima da kontrolišu pruskog kralja Fridriha Vilhelma II.

Tako je došlo do prećutnog razgraničenja. Engleska i Francuska su se usredsredile na arhitekturu društva, politiku i humanizam, a kod njih masonerija deluje kao Nevidljivi koledž koji postaje vidljiv kroz revolucije i zakone. Međutim, u nemačkim zemljama fokus je bio na unutrašnju alhemiju, teurgiju i kontakt sa Tajnim Šefovima. Tu se rađa galimatijas titula (Vitezovi Sunca, Adepti, Magusi) koji će kasnije preuzeti moderni okultizam preko Zlatne zore. 

Povodom ovoga, imajmo na umu da je pravi rozenkrojcerski impuls iz 1614. godine bio svojevrsni hermetički anarhizam, te kao takav nije mogao da postoji unutar krutih nemačkih loža XVIII veka. Obnovljeni rozenkrojcerski redovi su pokušali da patentiraju istinu. Ako moraš da platiš članarinu i slušaš vrhovnog magusa da bi saznao tajnu, ti si već u sistemu arhonta, a ne u gnozi. U međuvremenu, istinsko nasleđe je ostalo među usamljenim pojedincima, alhemičarima i mističarima koji su odbijali da se pridruže ovim bučnim obnovljenim redovima. Možda su i bili u dodiru sa njima, ili sa nekim od njih, ali sada je teško razlučiti pravog i krivog rozenkrojcera sa ove vremenske daljine. U svakom slučaju, XVIII vek je bio trenutak kada je brend rozenkrojcerstva pobedio suštinu samog fenomena. Dok su se engleski masoni bavili izgradnjom hrama humanosti, nemački obnovljeni redovi su se igrali dvorskih templara. Izvorni duh 1614. godine, onaj koji je tražio opštu reformu nauke i religije bez dogme, ostao je beskućnik između te dve krajnosti. To objašnjava zašto danas imamo toliko redova, a tako malo stvarne prosvetljenosti. 

Vidimo kako je XVIII vek zapravo bio trenutak kada je duhovnost postala hobi za aristokratiju i višu srednju klasu. Istovremeno, stvorene su i pretpostavke da se volja za prosvetljenjem pretvori u volju za moć nad drugima. Da se izrazim slikovito, to je trenutak kada svetlosni čovek biva zamenjen arijevskim nadčovekom, a gnoza biva kidnapovana od strane rasne biologije i političkog misticizma. Linija od nemačkog okultnog romantizma do Društva Tule (Thule-Gesellschaft) predstavlja školski primer arhontske subverzije. Dok je izvorni rozenkrojcerski impuls bio univerzalan (obnova čitavog čovečanstva), nemački okultni romantizam XIX veka (Gvido fon List, Lanc fon Libenfels) izvršio je opasnu redukciju. Duhovna hijerarhija postala je rasna. Pojam „izabranih“ više se nije odnosio na one koji su prošli unutrašnju transmutaciju, već na one koji imaju određenu genetiku. To je bio direktan prekid sa gnosticizmom, koji uči da je „iskra“ (Pneuma) prisutna u svakom čoveku, bez obzira na poreklo. Tako smo došli i do ariozofije kao mešavine teozofije (ideja o korenskim rasama Blavacke) i germanske mitologije. To više nije bila potraga za istinom, već za opravdanjem dominacije.

Paralelno sa tim ariozofskim nemačkim razvojem, imamo dve značajne figure nemačkog rozenkrojcerstva, a to su Rudolf Štajner i Gustav Mejrink. Ova dvojica predstavljaju suptilnije ogranke nemačkog u suštini kontrainicijacijskog rozenkrojcerskog stabla. Mejrink je, kao neka vrsta izuzetka iz svega toga, u svojim romanima (Golem, Beli dominikanac) briljantno opisao atmosferu tih tajnih redova u Pragu i Minhenu. Njegova vizija je ostala verna gnostičkoj i rozenkrojcerskoj tradiciji „budnog spavanja“ i unutrašnjeg preobražaja, ali je bio okružen pseudorozenkrojcerskom „idiokratijom“. Štajner, iako je bio prosvetitelj na svoj način (Antropozofija), on je ipak zadržao nemačku sklonost ka klasifikacijama, nivoima i „duhovnim naukama“ koji su, uprkos plemenitim namerama, dodatno doprineli birokratizaciji duha.

I tako dolazimo do Rudolf fon Sebotendorfa kao ključne figure „kratkog spoja“. On je bio čovek koji je u Fezu (opet taj grad!) proučavao sufizam i alhemiju, ali je to znanje, umesto za oslobođenje, upotrebio za izgradnju mita o Tuli. Društvo Tule je preuzelo rozenkrojcersku formu (tajno udruženje, inicijacija, simboli), ali ju je napunilo fantazijom. Simbol sunca (svastika) više nije bio simbol Nur al-Anwara (Svetlosti svetlosti), već simbol ekskluzivne, plemensko-rasne moći. To je stvorilo pseudoezoterijski okvir iz kojeg se rodila nacistička ideologija. Nacizam je bio vrhunac onoga što gnostici nazivaju „delom Arhonta“, kreiranje totalitarnog sistema koji koristi mističnu retoriku da bi porobio ljudsku svest. To je bila potpuna inverzija iluminizma. Umesto da oslobode čoveka iz tamnice materije, oni su pokušali da tu tamnicu učine večnom i gvozdenom.

Istorija „tajnih društava“ uči da svaki put kada Gnoza napusti svoju nevidljivu, unutrašnju prirodu i pokuša da postane instrument političke i društvene moći, ona prestaje da bude put ka božanskom i postaje alat arhonta. Pravi rozenkrojceri su nestali ne zato što su poraženi, već zato što nisu hteli da učestvuju u tom cirkusu moći.

Alojz Majlander

Alojz Mailander, Jakob Beme i tiho rozenkrojcersko tkanje

Međutim, nedavno je otpečaćeno, odnosno postalo dostupno za javnost jedno zaveštanje koje ukazuje na izvorniji oblik rozenkrojcerskog fenomena, a to je Alojz Majlander. Njegov značaj je u tome što je predstavljao jednu od onih nevidljivih tačaka oslonca nemačkog misticizma koja izmiče zvaničnim istorijama, ali operativno stoji iza ključnih ljudi ezoterijskog interesovanja. Vrednovanje Majlandera zahteva pažljivo razdvajanje hrišćansko-teozofskog misticizma (koji je on praktikovao) od okultne kontrainicijacije koja je usledila. Ko je zapravo bio Alojz Majlander (Alois Mailänder)? On nije bio učeni okultista sa diplomama, već skromni tkač iz Firta (Bavarska), što ga odmah povezuje sa tradicijom Jakoba Bemea (takođe zanatlije). Osnovao je zajednicu poznatu kao Savez za obećanje (Bund der Verheißung). Njegovo učenje se baziralo na unutrašnjem prosvetljenju i hrišćanskoj teozofiji, ali sa specifičnim nemačkim naglaskom na Hristovo rođenje u duši. Rudolf Štajner je u svojim ranim danima (pre Blavackinog Teozofskog društva) bio duboko fasciniran Majlanderom. Isto tako i Mejrink je Majlandera u svojim pismima nazivao svojim jedinim učiteljem. Za njih je on bio inkarnacija onog Skrivenog Majstora, čovek bez titula koji poseduje stvarnu gnozu.

Majlander se smatrao delom nevidljive inicijacijske linije rozenkrojcerstva. On nije pripadao organizacijama poput onih bučnih obnovljenih nazovi rozenkrojcerskih redova XVIII veka, već je bio bliži izvornom impulsu iz 1614. godine. On je, poput španskih alumbradosa, verovao da su spoljašnji autoriteti i složeni rituali nepotrebni ako je unutrašnja veza sa Svetlošću uspostavljena. Majlander je bio brana protiv indijske teozofije koju je forsirala Blavacka. Želeo je da sačuva specifično zapadni, hermetički i hrišćanski put inicijacije. 

Ipak, iako je Majlander bio čist izvor, njegovi učenici su krenuli različitim putevima. Štajner je Majlanderovo unutrašnje hrišćanstvo pokušao da sistematizuje u Antropozofiju, čime je donekle (paradoksalno) ponovo stvorio institucionalnu strukturu od koje je Majlander imao otklon. Sa druge strane, Mejrink je ostao najverniji Majlanderovom duhu, fokusirajući se na unutrašnju alhemiju i prevazilaženje ega, što se vidi u njegovoj literaturi. Opasnost je nastala kada su Majlanderovi naslednici (poput Franca Hartmana) počeli da mešaju te čiste koncepte sa rasnim teorijama i ariozofijom, što je kasnije, preko drugih kanala, nahranilo Društvo Tule.

Majlandera možemo vrednovati kao poslednjeg rozenkrojcerskog tkača. On je bio pokušaj da se nemački misticizam vrati svojim korenima (Bemeu i Majsteru Ekartu) pre nego što ga je progutala moderna okultna birokratija i rasno-nacionalistički fanatizam. Majlander je ona uska staza koja je preostala nakon što su se velike lože XVIII veka izvitoperile. Majlander je dokaz da je Nevidljivi Red nastavio da postoji kroz male, tihe krugove, daleko od očiju javnosti i politike. Dakle, Alojz Majlander je bio most koji je pokušao da prenese gnostičku iskru preko provalije modernizma, ne dajući je ni racionalistima ni šarlatanima. To što su njegovi učenici kasnije postali poznatiji od njega, samo potvrđuje njegovo rozenkrojcersko pravilo o nevidljivosti. On je savršen primer kako stvarna moć ne treba lozinke, već unutrašnju tišinu.

Kako sam već pominjao Jakoba Bemea, hajde malo da osvetlimo vezu između njega i Alojza Majlandera. Ta veza je organska i suštinska jer je Majlander bio svesni nastavljač Bemeove teozofije srca. Iako ih deli više od dva veka, oni pripadaju istoj duhovnoj lozi: laičkom misticizmu zanatlija. Beme (obućar iz Gerlica) i Majlander (tkač iz Firta) oličavaju rozenkrojcerski ideal u njegovom najčistijem obliku, kroz unutrašnju iluminaciju običnog čoveka, bez posredovanja crkve ili akademskih titula. 

Iako Jakob Beme (1575–1624) zvanično nije bio član nikakvog reda (jer su manifesti objavljeni tek pred kraj njegovog života), on je metafizičko srce rozenkrojcerstva. Beme piše svoja ključna dela (Aurora) upravo u deceniji kada se pojavljuju rozenkrojcerski manifesti (1614–1616). On diše isti vazduh opšte reforme. Za Bemea, kao i za gnostike, Bog se ne spoznaje kroz dogmu, već kroz unutrašnji blesak (Blitz). On je opisao proces u kojem božanska svetlost proždire tminu gnevne prirode, što je čista alhemijska transmutacija Ruže i Krsta. Njegovo učenje o Ungrundu (bezdanu iz kojeg sve nastaje) je najdublja zapadna gnostička kosmologija, koja je direktno uticala na kasnije hermetičke redove. 

Ako bismo tražili istorijsku ličnost koja najviše liči na mitskog Kristijana Rozenkrojca, to bi bio Jakob Beme. Pravi rozenkrojcer ne traži slavu. Beme je bio proganjan od strane luteranske pravovernosti, živeo je skromno i pisao u tišini, baš kao što su manifesti nalagali braći da se ne ističu odećom i da leče bolesne besplatno. Beme je tvrdio da čita Knjigu Prirode potpisanu božanskim potpisom (Signatura Rerum). To je suština rozenkrojcerskog učenja, svet je tekst koji treba dešifrovati gnozom.

Majlander je u XIX veku bio brana protiv suvog intelektualizma. On je vratio fokus na Bemeovu praksu. Obojica su učila da istorijski Hrist nema vrednost ako se ne rodi u unutrašnjosti vernika. Kao što obućar spaja gornji i donji deo obuće (nebo i zemlju), tkač prepliće niti osnove i potke (duh i materiju). Majlander je živeo tu simboliku, odbijajući da postane profesionalni mag ili Veliki Majstor. 

Dok su se nemačke lože XVIII veka gubile u titulama i ritualima, stvarna nit rozenkrojcerskog učenja tekla je podzemno, od obućara Bemea do tkača Majlandera. To je linija teozofije rada, gde se tajna ne kupuje, već se zaslužuje unutrašnjom tišinom i radom na sopstvenoj prirodi. Oni su dokaz da se planina Kaf ne osvaja vojskama, već iglom i nitima svakodnevnog života prosvetljenog svesnošću.

13. 9. 2018.

Užasi praktičnog idealizma


Svetska oligarhija je tako temeljno izvršila rastavljanje ustaljenog sistema vrednosti i proizvodnje svakodnevnog života i standarda u tzv Zapadnom svetu, da su očajne i preplašene mase pomislile da im tzv populisti, krajnje desni ili levi pokreti, deluju kao spasonosno rešenje spram preovlađujuće i neumoljive birokratske idiokratije. Sama ta percepcija alternative od strane velikog dela naroda izraz je destruktivnog delovanja globalističke oligarhije. Očajni narod okreće se demagozima. Odgovornost za taj zaokret snosi tzv elita. Američki gradovi poput Detroita, Baltimora i Nju Orleansa, kao i veći broj manjih uništenih industrijskih gradova u unutrašnjosti SAD, izraz su raspada jedne paradigme o bogatom i srećnom Zapadu i američkom snu. Sada to sivilo i rđa polako prelaze u Evropu. To je cena proizvodnje elite koja je postala previše brojna, previše složena i previše bogata, isprepletena međusobnim odnosima već pola milenijuma. Ta elita se stalno širi, prihvata nove članove, nove slojeve i pod-slojeve, a što rezultira usložnjavanjem državnog i naddržavnog upravljačkog i administrativnog aparata i pratećih procedura.

Pogledajmo samo kakve slike u filmovima i serijama emituje Holivud, fabrika snova, artikulator ideja, vizija i vidika globalističke oligarhije. Smenjuju se prizori katastrofa, ekoloških, geoloških, bioloških i tehnoloških, uvijenih u oblande fantastike, čime zatvaraju horizont budućnosti u kostreti jednog distopijskog i apokaliptičkog postljudskog sveta. Invazije zloćudnih vanzemaljaca, beslovesnih zombija, čudovišta, očajničkog ljudskog otpada, robota itd, smenjuju se na bioskopskim, televizijskim i gedžetskim ekranima. Holivudski proroci kao da prizivaju kataklizmu, nadiranje zla i uništenje, odnosno izgon jedne optimističke slike sveta u budućnosti. I ako do nekakvog povoljnog ishoda dođe, onda to iziskuje prolaženje kroz jedno sveobuhvatno uništenje. Na platnu ljudske mašte koja se odašilje sa Zapada više nema optimističkih slika, ne postoji vera u budućnost. Opšti optimizam kraja XIX veka, nakon ratnih užasa prošlog i zastrašujućih perspektiva XX veka, ustupio je mesto opštoj zabrinutosti i pesimizmu. To je suština poruke gospodara ljudske marve. Sada više nije teško zamisliti pretvaranje evropskih gradova, jednog Malmea, Kopenhagena ili Amsterdama u Detroit, jer tako će i biti onda kada oligarhija završi sa Evropom. 
U „Praktičnom idealizmu“, godine 1925. Kalergi (Richard von Coudenhove-Kalergi) kaže:
The man of the future will be of mixed race. Today’s races and classes will gradually disappear owing to the vanishing of space, time, and prejudice. The Eurasian-Negroid race of the future, similar in its appearance to the Ancient Egyptians, will replace the diversity of peoples with a diversity of individuals.
Similar in its appearance i diversity of individuals ne idu zajedno. Gospodin Kalergi zagovara globalni komunizam. Takve idealističke vizije obično završe kao totalitarizam koji pokušava da prekroji život u skladu sa sopstvenom vizijom. Besklasno globalno društvo jednog pojavnog tipa ljudstva je užas bez premca. Možda bi neko na ovakav moj stav uzvratio pitanjem koja je moja ideja? Kako ja vidim društvo u budućnosti? Pa u kojoj budućnosti? Zašto bismo se uopšte bavili tako dugoročnim, utopističkim kalergijevskim planiranjem budućnosti, umesto da radimo na unapređenju sadašnjosti? Mi živimo sada, a ne za hiljadu godina. Svako pokoljenje bi trebalo da razmišlja o sebi, o svojim neposrednim potomcima i potomcima tih potomaka, a sve dalje neka bude briga onih koji dolaze. Zamislimo užas da je recimo pre hiljadu godina postojao nekakav Kalergi i krenuo da uređuje budućnost koja čini našu sadašnjost u skladu sa njegovim tadašnjim pogledom na svet! Istorija nas uči da vrle ideje velikih reformatora tokom prolaska vremena postaju užasi koje u praksi sprovode nitkovi. Uvek postoji neki nepoznati faktor. 

Neko bi možda pomislio da tako dalekovido razmišlja elita, te da je zbog napretka čovečanstva nužno postojanje nekakvog totalitarizma ili prosvećenog apsolutizma, ali totalitarizam bilo koje vrste sasvim je u neskladu sa slobodom, a bez slobode nema napretka, ma šta to podrazumevalo, osim ukoliko pojam slobode shvatimo u sasvim uskom smislu, kao slobodu ispoljavanja nagona, ma kakvi oni bili. A sa druge strane, u uslovima klasne i svake druge jednakosti teško je zamisliti postojanje prave, istinske, nekorumpirane, trezvene elite i nekakvog prosvećenog apsolutizma. Osim toga, kalergijevska vizija briše svaku tradiciju i kulturu. U takvom okviru ne postoji nikakav smisleni ideal, niti ima ikakve zvezde vodilje, a društveni ideal mora postojati, dok je zvezda vodilja metafizičke prirode, a ne nekakav izmaštani ovozemaljski društveni projekat. Neko bi rekao da se metafizika ne može približiti neukom narodu te da valja prosvećivati mase, što je, valjda, posao elite, koja bi u kelergijevskom, odnosno sensimonskom i kontovskom pogledu na svet zapravo bila tehnokratska. Takvo razmišljanje zaboravlja da upravo metafizika prosvećuje i usmerava neuku masu a ne vizija nekakvog nepostojećeg društva projektovanog u daleku budućnost koju dočekati nećemo, a zbog kojeg moramo žrtvovati našu današnjicu. Dimitrije Mitrinović je rekao da put slobode znači da svaka rasa mora doći do svoje suštine. To je prirodni put, ne samo za svaku rasu ili narod, nego za svakog pojedinca. Ne da nas neko određuje u skladu sa svojim ideološkim ili tehnokratskim standardima i vrednostima, nego da sami dođemo do toga ko smo, šta smo i kuda idemo.
Čitava ova rasprava ukazuje na jednu staru dilemu između individualizma i kolektivizma. Tehnokratizam prvo razlaže istorijske i tradicionalne oblike kolektivizma, svođenjem osnovne mere društvenosti na apstraktnog idealnog pojedinca, da bi onda veštački, na osnovu parametara koji predstavljajuu odraz duha vremena i tehnokratskog mentaliteta, uterivali atomizovane pojedince u na brzinu i naopako utemeljene privremene kolektivitete. Time je otvoren put u jedan beskrajni reformizam, slavljenje promena i reformi koje nemaju kraja. Utopistički globalistički tehnokratizam, kakav danas praktikuje svetska oligarhija, ima svoje veoma duboke idejne uzore utemeljene u drevnim kultovima. Taj put ima svoju jasnu istorijsku liniju, od aktuelnog Džordža Soroša, preko Kalergija, Trockog i Karla Marksa, do Adama Vajshaupta i pisaca rozenkrojcerskog proglasa „Fama Fraternitatis“, Martina Lutera, Joakima od Fjore, pa sve do Svetog Pavla i pobornika istočnjačkih kultova pozne antike, čiji se uzori gube u dubinama mediteranskog i bliskoistočnog religijsko-magijskog miljea. Naravno, ne možemo staviti znak jednakosti između jednog Soroša i apostola Pavla, ali možemo uočiti anarhističke crte u onome šta obojica propovedaju. 

Zastanimo na ovom mestu i ilustracije radi, pogledajmo kako je čuveni britanski antropolog Džejms Frejzer ocenio uticaj širenja orijentalnih kultova u Evropi:
„Religija Velike Majke, koja je sadržavala čudnu mešavinu sirovog divljaštva i duhovnih stremljenja, bila je samo jedna od mnogih sličnih istočnjačkih vera koje su se u kasnije doba paganizma raširile u Rimskoj Imperiji i koje su, napajajući evropske narode tuđinskim idealima života, postepeno potkopale celokupnu zgradu antičke civilizacije. Grčko i rimsko društvo bilo je sagrađeno na ideji o potčinjenosti pojedinca društvenoj zajednici, građanina državi; za ta društva sigurnost državne zajednice bilo je vrhovni cilj ponašanja, iznad sigurnosti pojedinca bilo na ovom ili na onom svetu. Od detinjstva zadojeni tim nesebičnim idealom, građani su posvećivali život javnoj službi i bili gotovi da ga žrtvuju radi opšteg dobra; a ako bi se ustezali od ove vrhovne žrtve, onda su osećali da čine nešto nisko, jer pretpostavljaju lični opstanak interesima svoje zemlje. Sve je ovo izmenjeno prodiranjem istočnjačkih religija, koje su učile da su opštenje duše sa bogom i njeno večno spasenje jedino ono radi čega vredi živeti; u poređenju sa tim ciljevima, napredak pa čak i postojanje države prestaju biti važni. Neminovna posledica ove sebične i nemoralne doktrine bila je ta da se vernik sve više i više povlačio iz javne službe, usredsređivao misli na sopstvena duhovna osećanja i gajio preziranje sadašnjeg života koji je smatrao samo pripremom za bolji večni život. Svetac i usamljenik, koji zaneseni ushićenom kontemplacijom neba preziru zemlju, postali su u javnom mnjenju najviši ideali čovečanstva, potiksujući stari ideal patriote i heroja koji, zaboravljajući sebe, živi radi dobra svoje zemlje i gotov je da umre za nju. Zemaljski grad izgledao je bedan i za preziranje ljudima čije su oči nazirale božiji grad u nebeskim oblacima. Tako je središte gravitacije, da se tako izrazimo, preneto s ovozemaljskog na zagrobni život, i ma šta da je onaj svet tom promenom dobio, nema sumnje da je ovaj svet njom mnogo izgubio. Nastalo je opšte raspadanje političkog organizma. Spone države i porodice bile su olabavile; sklop društva težio je ka raspadanju na sastavne elemente i otuda vraćanju u varvarstvo, jer civilizacija je moguća samo ako građani aktivno sarađuju i ako su voljni da potčine privatne interese opštem dobru. Ljudi su odbijali da brane svoju zemlju, pa čak i da se množe. U brizi da spasu sopstvenu dušu i duše ostalih, oni su bili voljni da dozvole propadanje čitavog materijalnog sveta koji su poistovetili sa principom zla.“ Džejms Frejzer, Zlatna grana, drugi tom, BIGZ, Beograd, 1992, str 18-19.
Ovako sagledavši stvari ne možemo a ne primetiti sličnost Frejzerovih ocena uticaja istočnjačkih kultova na kulturu evropskih naroda sa Ničeovim ocenama hrišćanstva kao još jednog uvezenog istočnjačkog kulta. Asocijalni karakter hrišćanstva je vremenom kanalisan i ograničen kroz moćne srednjovekovne institucije, ali je svakako preživela njegova subverzivnost na psihološkom planu. Takođe, čitajući ove Frejzerove redove ne može a da ne primetimo sličnost dekadentnog antičkog stanja duha pod uticajem istočnjačkih kultova sa situacijom kakvu imamo danas u Evropi i Severnoj Americi. Hrišćanstvo više nema tu snagu i ulogu na koje slobodno možemo primeniti Frejzerove reči, ali tu je tzv New Age, tu su razne ideologije poreklom sa levog, ali i desnog ideološkog spektra. Umesto sveštenstva kultova Velike Boginje Majke sada su prisutni oligarsi i plutokratija, globalizatori kapitala, vojnog intervencionizma, medijskog narativa, kulturnih klišea, političke korektnosti, ljudskih prava, migracija bez granica, feminizma, rasističkih teorija i ideološkog islamizma. Naravno, nigde nije moguće povući jasnu liniju razgraničenja, jer su se učenja i filozofije pomešale, kako na idejnom planu, tako i u praksi, ali osnovne crte ostale su nepromenjene od antičkih vremena do današnjih dana.
Kali - Dolorosa de la Cruz

Duhovni principi, iako apstrakni, imaju svoje nosioce u konkretnim ljudima, a ti ljudi pripadaju određenim narodima, kulturama i rasama. Otud je svaki sukob duhovnih načela izraz sukoba njihovih nosilaca. Ti principi, uslovno rečeno, imaju svoje ovozemaljsko utemeljenje u duhovnom mentalitetu konkretnih naroda. U tom smislu imamo sukob, ali i kreativno mešanje indoevropskih, mediteranskih te bliskoistočnih, afričkih, indijskih, dalekoistočnih i drugih manje rasprostranjenih duhovnih načela. Ta načela su izraz mentaliteta određenih rasa, kultura i podneblja. Oni se međusobno prožimaju i sukobljavaju. Međutim, danas aktuelni nihilizam, kao izraz ne-bića, kao ne-princip, glavni je i suštinski neprijatelj svakog autentičnog rasnog, kulturnog, etničkog, ezoterijskog i religijskog načela. On je od svih uzeo po nešto i to pretvorio u radikalno ništa. Imajući sve ovo u vidu, nema razloga da ne verujemo kako će današnji svet Evrope i Severne Amerike takođe biti uništen i zamenjen anarhijom i mrakom ne novog srednjovekovlja, jer je Srednji Vek označavao poredak, nego nove post-antike.

Rudolf Štajner je u knjizi „Misija pojedinih duša naroda“, govoreći o ezoterijskoj pozadini nastanka ljudskih rasa, na sledeći način povezao osnovne pojmove. Ego je povezan sa krvlju. Astralno telo je saobrazno nervnom sistemu i procesu mišljenja. Etarsko telo je u vezi sa žlezdama i osećanjima, dok je fizičko telo u korelaciji sa htenjem. Ljudske rasne tipove podelio je na sedam celina, te svakoj pridodao određenu planetarnu prirodu. Negroidi, posebno Hamiti kao baštinici egipatske civilizacije, pripadaju Merkuru koji na njih deluje putem žlezda i etarskog (solarnog) tela. Oni su, dakle, solarno-merkurovski tip. Malajski tip južne Azije pripada Veneri koja na njegov nervni sistem deluje putem disanja i astralnog (lunarnog) tela, što znači da su venuzijansko-lunarni. Mongoloidni narodi pripadaju Marsu koji putem krvi deluje kroz njihovo Ja. Isto što važi za Mongoloide, važi i za Semite, s tom razlikom što je kod Semita izražena i lunarna komponenta. Kavkazoidi pripadaju Jupiteru, koji na njihov nervni sistem deluje putem čula i astralnog tela. Dakle, kavkazoidi su jovialno-lunarni, dok su recimo antički Grci i Rimljani imali istaknutu i solarnu komponentu preko toga. Naposletku, imamo tzv crvenu rasu, odnosno stanovnike američkog kontinenta koji pripadaju Saturnu, a koji na njih deluje putem žlezda i etarskog tela, što ih čini solarno-saturnskim tipom ljudi. Naravno, moguće su i druge planetarne kombinacije u ljudskoj prirodi, što možda pripada izumrlim ili možda tek dolazećim tipovima čovečanstva.

Aktuelnu civilizaciju, koja se pred našim očima preobražava u globalnu i globalizujuću pseudocivilizaciju, trasirao je i stvorio matrice njene reprodukcije, evropski čovek, belac, Indoevropljanin, odnosno čovečanstvo tzv kavkaske rase, preciznije njeno zapadno krilo. Radeći to, taj čovek je bio obeležen semitskim pečatom i krstom hrišćanstva. On je u svoje pregnuće ugradio sebe i na tom poslu je i konačno došao sebi glave. Sudbina evropskog čoveka u pretpostavljenom dobu Vodolije jeste nestajanje, budući da je na sebe primio teret metafizičkog tajanstva Zapada. Od sebe je načinio Zapad, pa se tako o njegovoj civilizaciji govori kao Zapadnoj civilizaciji. Prokletstvo saturnovskih starosedelaca Amerike palo je na jovialne Evropljane. Reč je o uplivu saturnovske prirode u sudbinu Evropljana koja je u tom delu čovečanstva pobudila strast za samouništenjem, samomržnju te otvorila puteve izopačenja. Rečju, evropski ljudi su od izvornih američkih preuzeli duhovnu esenciju Zapada, što ima za posledicu sklonost ka nestajanju nakon perioda neverovatnog uspona i poleta. Nažalost, nisu preuzeli širinu duha izvornih američkih ljudi. Civilizacije američkih Indijanaca su volšebno i naglo nastajale te isto tako naglo i nestajale. Sada smo svedoci nestajanja ne samo jedne civilizacije, nego jednog tipa čovečanstva koje će se povući pred nadirućim transistorijskim procesima čije ishodište možemo samo da slutimo.
Olle Wedenmark

Sekularizam Zapadne civilizacije predstavlja najviši oblik raspadanja, stopivši se sa krajnjim oblikom hrišćanske dekadencije – protestantizmom i njegovim derivatima. Takav dekadentni sinkretizam čini osovinu aktuelnog procesa pseudocivilizacijske globalizacije tvoreći slične fantomske simulakrume vadeći ih direktno iz tela drugih civilizacijskih oblika i kultura. Prva žrtva Zapadne civilizacije bili su sami Evropljani. U prvoj polovini XX veka, istoričar Arnold Tojnbi je zapisao:
„Opadanje nije po svom poreklu tehničko već duhovno. Odričući se svoje sopstvene zapadne tradicije u umetnosti i time svodeći svoje sposobnosti na stanje ništavnosti i sterilnosti u kome se poseže za egzotičnom i primitivnom umetnošću Dahomeja i Benina, kao da je to nekakva biblijska hrana s neba u divljini, mi pred svim ljudima priznajemo da smo se lišili svog duhovnog prava stečenog rođenjem. Naše napuštanje sopstvene tradicionalne tehnike u umetnosti očigledno je posledica neke vrste duhovnog sloma naše zapadne civilizacije; a uzrok tog sloma svakako se ne može naći u fenomenu koji je samo jedan od njegovih rezultata.“ Arnold Tojnbi, Proučavanje istorije, celina Slom civilizacija, CID Podgorica, Službeni list SRJ Beograd, 2002, str 226.
Na drugom mestu u istom poglavlju, Tojnbi se fokusira na interpretaciju prelomnog trenutka početka opadanja civilizacija. Kritikujući zaključke Edvarda Gibona u pogledu uzroka propasti Rimskog carstva navedenog u Gibonovoj Istoriji propadanja i sloma Rimske imperije, Tojnbi kaže da su uzroci propasti Rima sadržani u helenskoj civilizaciji koju je Rim na neki način nasledio. Kao prelomni trenutak propasti helenske, a posledično i rimske civilizacije, Tojnbi navodi Peloponeski rat 431. godine p.n.e. na sličan način, razmatrajući mehanizam sloma drugih civilizacija, Tojnbi u sudbini svake civilizacije nalazi neki ključni trenutak, tačku preokreta odakle je počeo pad. Shodno tome, mi u mnogim događajima novije istorije možemo naći takve indikativne trenutke koji ukazuju na sunovrat Zapadne civilizacije, kao što su Francuska revolucija, Prvi i Drugi svetski rat. Eventualna naslednica Zapadne civilizacije nosiće u sebi samoubilački mehanizam nasleđen od civilizacije prethodnice na čijim je temeljima ova i nastala. Globalna pseudocivilizacija bi u tom pogledu predstavljala metastazu zapadnoevropske civilizacije kao što je antički Rim predstavljao metastazu helenizma.

Dimitrije Mitrinović je još 1933. godine, uočavajući trend porasta individualizma u njegovom vremenu zapisao sledeće:
„Blokovske formacije naše rase, velike krupne podele i klasifikacije, gube u važnosti i značaju dok se individualne jedinke čovečanstva javljaju svuda i dok njihova veličina, prisutnost i moć rastu, bilo da su dobre, zle ili ravnodušne.“ Dimitrije Mitrinović, Treća sila, Gradac, Čačak, 2004, str. 59.
Danas je ta težnja vidljiva širom sveta. Taj trend Mitrinović povezuje sa razvojem kulture obilja, odnosno razvojem onog što nazivamo potrošačkim društvom. Zapravo, Jupiterov duh koji je između ostalog, saobrazan izobilju, kroz evropske narode kojima je imanentan, pokretač je procesa istorijskog širenja zapadne indoevropske dijaspore čiji se današnji stadijumi nazivaju globalizacijom. Tu ekspanziju karakteriše strahovita agresivnost, ne samo fizička, tehnička i ekonomska, nego i duhovna, psihička, ideološka. Taj duh, silom jovialne prirode zakonodavca i gromovnika, uspostavio je svetsku kulturu čulnosti i stalnog preobražaja. U osvit pretpostavljenog doba Vodolije, uticaj jovialne prirode biva pomešan sa uticajem prirode Saturna, velikog promenitelja, usmrtitelja, uništitelja, ali i učitelja. Narodi koji su bili glavni nosioci jovialne prirode, prvi padaju pod udar Saturna, što se u ovom vremenu vidi kroz proces „senilnog varvarstva“, opšte senilizacije, pa i na fizičkom planu kroz demografsko starenje i izumiranje evropskih aboridžina.
Dimitrije Mitrinović

Mitrinović je dvadesetih godina XX veka rekao da je Evropa ego sveta te zapisao da je iscrpljenost Evrope „veća no što razum može da shvati“. Evropsko ponovno uspostavljanje, po Mitrinoviću, zahteva stvaralački čin i sagledavanje dublje nego što ljudska sloboda i svest mogu da pruže. Evropsko mesijanstvo je od kosmičkog i planetarnog značaja. Mitrinović kaže da je Evropa središnji kontinent sveta i središnjost ljudske vrste. Shodno tome, šira Evropa je univerzalno čovečanstvo u svojoj žiži i koncentraciji. Zapravo, po Mitrinoviću, šira Evropa je ispunjenje i svetska funkcija same Evrope. Ključni Mitrinovićev zaključak jeste da se čitavo indoevropsko čovečanstvo, a posebno ono u Americi i Australiji, kao i belo čovečanstvo Azije i Afrike, mogu osloniti samo na Evropu, posvećenu kroz glavne događaje svetske istorije. 

Sada je taj ego sveta postao starački i čangrizav. Ulazi u završnicu svoje svetske misije, jer kako Mitrinović kaže, Zapad mora da završi svoje iskupljenje pred svetom dajući svetu okvir i organizaciju, odnosno zreo razum. Moderni prorok Mitrinović rezonuje u duhu hiper-humanizma. Kao žrec tog hiper-humanizma, on ukazuje na nužnost mesijanskog nasilja nastupajuće avangarde čovečanstva. U tom pogledu Mitrinović naglašava mesijansku ulogu i vođstvo arijskog (indoevropskog) sveta čija je udarna pesnica oličena u Zapadnoj civilizaciji, a što je izraz kolonijalističkog, prevashodno britanskog mentaliteta u kome je Mitrinović radio i živeo. Savremeni (američki) vladajući rezon ide korak dalje te ističe moralnu i mesijansku prednost Zapadnog sveta, deluje u pravcu menjanja drugih, ali je pri tome arijski element zaobiđen u naglašavanju, budući da je to po današnjim merilima idoeloške multirasne i multikulturne različitosti retrogradno. Izraz „arijevski“ više nije politički korektan jer je njegova konotacija u duhu pretpostavljenog rasističkog svetonazora tzv belih suprematista. Stiče se utisak kako žreci zapadnog vođstva misle da neće moći integrisati i preumiti ostale ukoliko budu isticali i čuvali ekskluzivnost svog evropskog identiteta. Zapravo, na način kako su izvršili samoponištavanje, žreci nihilističke globalizacije prometejskog arijstva, poništavaju i druge. To naravno, izaziva otpor. Ni britanski kolonijalisti, ni nacisti, ni današnji globalisti, a ni nekadašnji komunisti, načelno nisu delovali niti deluju u pravcu ostvarenja toga da svaka rasa mora da pronađe svoju božansku suštinu, nego su hteli ugurati sveljudsku raznolikost u ideološki skrojene okvire. Nema potrebe naglašavati značaj Rimske crkve kao preteče u oblikovanju takvog pogleda na svet.

Svojim delovanjem, arijski prometeji ometaju mir i put drugih. Oni opasno ljuljaju brod zvani Čovečanstvo u težnji da ga primerom vlastitog samoponištavanja i poništavanjem drugih, potaknu na samoponištenje. Ništenjem svake autentičnosti i ekskluzivnosti, oni teže da obuhvate sve i svakoga. Simptomatično, zapadna kultura je u periodu svog svetskog širenja izmislila rasizam kako bi naglasila svoju prometejsku ulogu, dok je u periodu opadanja svoje jadno stanje pravdala multikulturalizmom i čak negiranjem postojanja rasa. Otud proročanski i sasvim aktuelno zvuče reči Osvalda Špenglera iz prve polovine XX veka, koji je rekao: 
„Gospodareći narodi bele rase nisu umeli da sačuvaju svoj rang. Danas pregovaraju, dok su juče zapovedali, a sutra će morati ugađati.“
Plan ništenja je milenaran, transistorijski i bezmalo je utkan u krv njegovih nosilaca, odnosno onih koji znaju da su uzurpatori, da su uljezi, da su drugačiji, te kao takvi teže poništenju svakog traga i svake institucije tradicionalnog i inicijacijskog, iako paradoksalno, teže da budu tradicionalni i inicijacijski. Taj patološki način delovanja, poput kakve zavere, teži da prodre u svaku tradicionalnu instituciju i očisti je od sadržaja, parazitski i temeljno, da umesto prave aristokratije održava njen simulakrum, umesto monarhije pseudomonarhiju, umesto imperije pseudoimperiju, umesto civilizacije pseudocivilizaciju, umesto tradicije pseudotradiciju, odnosno antitradiciju, a umesto inicijacije kontrainicijaciju, baš kao što su umesto hrišćanskih zajednica stvorili autoritarni i birokratski simulakrum crkve. Izmišljanjem novog oblika poništenja, oni vrše dalji proces revolucionisanja ukidajući tradicionalne institucionalne oblike koji su ionako dobrim delom obesmišljeni, anahroni i ispražnjeni od sadržaja. Revolucija je njihov kredo, a to je saturnovsko načelo. Svako ko se igra revolucije, igra se saturnovskim energijama, a te energije su u tom delatnom smislu često kanibalske. Tako je, na primer, aristokratija u njenom institucionalnom vidu, pa i sadržinski, uništena, odnosno zamenjena lažnom aristokratijom koja je primenila isto načelo sećanja, ali ne na izvorni uzor, nego na veštački simulacijski totem krvi uljeza. 
foto: Shahriar Erfanian

U tom smislu, ilustracije radi, pozvao bih se na reči Juliusa Evole:
„U Kini, Grčkoj ili u Rimu posedovanje i vršenje obreda vezanih za božansku silu rodonačelnika zapravo je definisalo plemstvo, dok plebs nije vršio obrede… Prema tome, natprirodni element ostaje u osnovi koncepta tradicionalnog plemstva kao i kod legitimnog kraljevskog dostojanstva: drevnog aristokratu nisu činili krvno nasleđe i rasni odbir, nego sveta tradicija… Dakle, u tom smislu plebejac nije bio definisan kao neko ko nema pretke; pravi princip razlikovanja ležao je u činjenici da preci plebejaca i slugu nisu „božanski preci“ (divi parentes), kao što su to preci u plemićkim lozama. Kod njih krvlju nije prenošeno nikakvo svojstvo transcendentnog karaktera niti je bilo kakav „oblik“ povezan sa strogim i tajnim predanjem upravljao njihovim životom; oni su lišeni one moći usled koje je aristokratija mogla neposredno slaviti sopstveni kult, te tako istovremeno biti sveštenička klasa.“ Julius Evola, Pobuna protiv modernog sveta, poglavlje O prvobitnom karakteru plemstva, Gradac, Čačak-Beograd, 2010, str. 64.
To znači da plemstvo čine oni koji posredstvom krvne linije, odnosno tradicijom krvi prenesenog kulta i kontakta sa božanskim izvorom, održavaju inicijacijsku liniju. Gubitkom te linije sa jasno određenim kultnim božanskim pretkom, gubi se tradicija i inicijacijski lanac. Pokušaj onih koji su izgubili tu nit da istu ožive ponavljanjem obreda i ustanovljavanjem nekakve nove linije, nije restauracija, nego kontrainicijacijski manevar kojim teže da se legitimišu uzurpatori i uljezi, odnosno oni koji nemaju direktnu krvnu liniju, oni poreklom iz plebsa ili došavši kroz plebs. Ti koji su došli kroz plebs jesu po poreklu lunarni podljudski odrazi projektovani u ljudski materijal. Ubrzanje dekadencije čovečanstva leži u tome što su se na Zemlji stekli uslovi za proboj i uspon nosilaca podljudske i lunarne svesti. Direktna krvna linija omogućuje i prenos sećanja, jer krv je sećanje i sećanje je krv, ali sećanje potaknuto kultnom tradicijom. Prekinuta linija, odnosno linija koja potiče nakon prekida, tj ni iz čega, jeste linija nasilja, uzurpacije i kontrainicijacije, linija koja za svog kultnog pretka ne uzima božanski izvor, nego njegovu karikaturu, njegov klipot, reziduu ili neki drugi oblik zamene.

Rezultat opisanih procesa je porast individualizma na svim poljima ljudskog bitisanja. Kolektivnost u tom smislu jeste mehanička, gde je čovek šraf u mašini, cigla u zidu, koji samo odrađuje svoj deo posla i nema interesa izvan svog vidokruga. To vodi ka drastičnom sužavanju svesti u domen individualnog mišljenja, osećanja i htenja, van interesovanja za širi kontekst svog delovanja. Osim mehaničke, izdvojio bih i psihološku ad hoc kolektivnost, odnosno sklonost atomizovanih jedinki ka uspostavljanju prolaznih oblika kolektivnosti, odnosno ka ustanovljavanju privremenih stanja mase, masovnosti ili nešto trajnijih kristala mase kao jezgra masovnosti. U slučaju formiranja mehaničkih kolektiviteta imamo ispoljavanje zajedničkog razuma, a sa druge opšteg ludila. Tako se tope kolektivni identiteti čime pojedinci bivaju jače izloženi uticaju duha vremena čija je suštinska težnja poništavanje i nihilizam. Sile mraka koje već skoro dva milenijuma uništavaju pre svega Evropu, a potom i čitav svet, naterale su nosioce pravog ezoterijskog posvećenja u duboko podzemlje, obezbedivši obilje imitacija te kontinuitet matriksa svoje vlasti u novom ruhu, a to je ruho novog doba.