Podrška

Podrži blog: paypal.me/DorijanNuaj
Приказивање постова са ознаком nuit. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком nuit. Прикажи све постове

9. 2. 2026.

Kosmologija i ontologija teleme


1. Khabs i Khu: Ontološka geometrija Teleme

U Krolijevoj Knjizi zakona, doktrina duše izražena je stihom: „Khabs je u Khu, a ne Khu u Khabsu.“ Khabs je zvezda. U trećem stihu iste glave piše da je svaki muškarac i svaka žena zvezda. Khabs je, dakle, individualni centar, tačka identiteta, „ono što jesam“, ontološki primaran, samostojeći subjekt. Khu je subjektivno telo svetlosti, magijski entitet čoveka, suptilni medijum svesti. Khu jeste analogon Akh-a iz egipatske tradicije, ali je zaista teško u tom smislu povući znak jednakosti. Khu nije univerzalna svetlost Nuit, već pojedinačni ambijent date zvezde. Knjiga zakona upozorava da ne smemo obožavati Khu, ne smemo se zaljubiti u našu magijsku predstavu, jer ako slavimo oblik, on postaje neproziran za biće, i može se uskoro pokazati samom sebi lažan.

Iz ovoga sledi radikalna teza da kod Krolija ne postoji zajednički kosmos. Postoje samo paralelne zvezdane perspektive. Naš sopstveni Khabs je naša jedina istina. Za subjekta, čak i nečiji drugi Khabs predstavlja samo deo subjektovog Khua. To nije epistemološki relativizam („svako ima svoje mišljenje“), već ontološki pluralizam bez centra po kome nema jednog sveta u kome se svi susrećemo, pa stoga postoje samo svetovi koji se međusobno presecaju. Ti ne postojiš „kao takav“ u mom kosmosu, postojiš samo kao fenomen mog svetlosnog polja.


2. Simbolika pentagrama: Nuit i Hadit

Simbol Nuit, boginje beskonačnog prostora, jeste plavi pentagram sa crvenim krugom u središtu. Taj crveni krug je simbol Hadita, njeno „tajno središte“. Pentagram je simbol mikrokosmosa, odnoso zvezde. Njegovi kraci predstavljaju elemente koji tokom procesa umiranja bivaju razloženi, a zvezda biva rasformirana. Naposletku ostaje krug unutar pentagrama, jezgro, nasuprot beskraju svetlosti Nuit. Po rastakanju pentagrama bića, to jezgro, u interakciji sa beskrajnom svetlošću Nuit, uobličava novu zvezdu.

Važno je uočiti da Nuit i Hadit nemaju veze sa našim ličnostima i našim sudbinama. Oni samo igraju svoju igru tkanja, stvaranja i rastvaranja bezbroj zvezda. U klasičnoj ezoteriji kosmički principi su arhetipski uzrok duše, ličnost je senka višeg bića, a sudbina je put povratka. Kod Krolija, kosmički principi su scenografija. Ličnost je funkcija zvezde. Sudbina je izraz probuđene Volje a ne povratak Izvoru u tradicionalnom smislu, jer tog Izvora zapravo nema.

 

3. Telema i klasična metafizika

3.1. Ontološki lom

U klasičnim tradicijama (platonizam, hermetizam, hrišćanstvo, islamska metafizika, kabala) postoji povratak Jednom. Kod Krolija ne postoji Izvor u koji se vraćamo. Postoji samo večno preslagivanje tačaka u beskraju Nuit. To je temeljni metafizički lom. U telemi nema kosmogonije, nema teorije o nastanku kosmosa kao u starim tradicijama i mitologijama. Po tome se telema razlikuje ne samo od njih, nego i od onih modernih kosmičkih teorija koje govore o primordijalnom Jednom kao o tzv kosmičkom jajetu iz čije je eksplozije nastao kosmos. U telemi postoji načelo smene eona, tj modaliteta vremena u istoriji, ali ne i kosmotvoračko načelo shvaćeno pravolinijski koje ima svoj početak, pa stoga i kraj. Kosmička igra u telemitskoj predstavi oduvek i večno traje, pa se nikad i ne završava.

Kada govorimo strogo metafizički, Kroli jeste izopačio starije tradicije, ali ne zato što njegovi simboli nisu stari (jesu), već zato što stari simboli više ne upućuju na transcendentno. Oni u telemi služe samopotvrdi individualnog centra. To je ono što čini telemu radikalno modernom: ona je okultni izraz iste ontologije koju nalazimo kod Ničea i modernog subjektivizma.

3.2. Telema i gnosticizam

U gnosticizmu postoji nostalgija za Izvorom; pleroma je središte; duša je zarobljena iskra; materija je tamnica, cilj je bekstvo iz kosmosa. U telemi na delu je afirmacija imanencije; Nuit je periferija bez centra (njen centar je Hadit); duša je samosvojna zvezda; materija je maska kosmičke igre; a cilj je tvoriti svoju Volju u kosmosu. U telemi, obožavanje plerome je greh, jer iz perspektive beskraja Nuit, svako ograničenje (pa i pleroma) predstavlja otklon od istine. Knjiga zakona kaže: reč greha je ograničenje.

3.3. Telema i lurijanska kabala

Lurijanska kabala, (doktrina čuvenog Isaka Lurije iz XVI veka) i telema imaju jednu sličnost koja ujedno čini i njihovu glavnu razliku. Ono što je u kabali Ain Sof, beskrajna božanska punina, u telemi je Nuit kao beskraj, ali ne i punina. U lurijanskoj kabali imamo koncept cimcum: Bog se povlači i tako stvara prazninu. Nasuprot tome, Nuit ne stvara, već omogućava ispoljavanje. Lurijanska kabala ima izraz ševirat ha-kelim: lom posuda koje nisu u stanju da prime božansku stvaralačku svetlost što stvara neku vrstu kosmičke traume. U telemi nema nikakve kosmičke traume, nikakvog pada ili katastrofe. Lurijanska kabala u tom smislu poznaje načelo tikun kao isceljenje i obnovu kosmosa. U telemi, takođe nema isceljenja niti nekakve obnove, jer nema ničeg što iziskuje obnovu. Zato u lurijanskoj kabali čovek učestvuje u popravci sveta, dok u telemi čovek tvori svoju Volju. Zato kod Lurije etika ima kosmički značaj, a kod Krolija je ona sekundarna u odnosu na Volju. Lurijanska kabala suprotstavlja greh i popravku, dok u telemi, umesto greha, ima samo neuspeh u ostvarenju Volje. Telema, dakle, ukida ideju kosmičke odgovornosti.

3.4. Telema i neoplatonizam

U neoplatonizmu možemo pronaći trijadu Jedno, Nus i duša. U telemi su to Nuit, Hadit i Khabs. U neoplatonizmu ključna činjenica je emanacija, a u telemi, umesto toga, prepoznajemo mrežu koje tvore zvezdane putanje. Stoga je, u neoplatonizmu imamo vertikalni povratak u Jedno, dok je u telemi na delu horizontalna večnost, koja se zapravo rasprostire u svim pravcima. To znači da, ako je u neoplatonizmu cilj povratak Jednom, u telemi je to večno samoostvarenje. Telema nije jeres u konvencionalnom smislu, nego bi se pre moglo reći kako ona predstavlja promenu same metafizičke geometrije sveta.



4. Telema i moderni okultizam

Teozofija uvodi kosmičku hijerarhiju „uzlaznih planova“, spiritualni napredak kao linearno uspinjanje, i kosmos kao moralno-pedagoški mehanizam. U suštini, teozofija je sekularizovana soteriologija koja zadržava iluziju objektivne hijerarhije. Zlatna zora zadržava kabalističku strukturu, anđeoske hijerarhije, astralne planove, ali ih tretira kao psihičko-astralne mape, ne kao ontološke stvarnosti. Sistem lebdi između metafizike i psihologije. To je, zapravo, svojevrsni kvar: ni potpuno transcendentno, ni potpuno imanentno.

Telema u neku ruku „ispravlja“ ovaj kvar na radikalan način, tako što ukida teozofsku kosmičku pedagogiju; ukida objektivnu hijerarhiju (iako telemitska magijska društva imaju hijerarhiju) i ezoterijski moralizam, jer sve je funkcija Volje. Cena te popravke jeste da nema kosmičkog poretka kao slojevite hijerarhijske strukture nego je sve ples Nuit; nema spasenja i eshatološkog scenarija; nema zajedničke istine; nema Izvora, nema pada, nema iskupljenja. Svaki pad je pojedinačni udes neke konkretne zvezde koja ne uspeva da tvori svoju Volju, odnosno ne uspeva da uspostavi svoju zvezdanu putanju koja se neće sudarati sa drugim zvezdama.

Dakle, telema ne isceljuje kosmos nego ga razgrađuje. Ne mislim doslovno, nego razgrađuje tradicionalne metafizičke kosmološke predstave. Otud je ona lek protiv ezoterijske sentimentalnosti, ali i amputacija metafizičkog srca. Zato deluje oslobađajuće i istovremeno ontološki pusto.


5. Telema i Niče: ontologija Volje

U modernoj filozofiji, Fridrih Niče je mislilac čiji pogled na svet najdublje korespondira sa Krolijevim. Telema je okultna artikulacija istog loma koji Niče izvodi filozofski. Niče je, proglašavajući smrt Boga zapravo najavio odumiranje ideje kosmičkog središta, što se poklapa sa doktrinom teleme po kojoj nema Izvora, jer Nuit (a ni Hadit) nije zamena za Boga, već beskraj postojanja. Kod Ničea nema apsolutne istine, a u telemi svaka zvezda je sama sebi centar. Niče vidi volju za moć kao impuls bića, dok je u telemi Istinska Volja viđena kao zvezdani zakon, odnosno jedini zakon! Iz ničeovske optike svet je borba sila, a iz telemitske svet je ples zvezda. Kod Ničea ne postoji „šta jeste“, već „šta hoće“, dok u telemi ne postoji kosmički zakon koji propisuje nekakva viša sila ili autoritet, već samo zakon pojedinačne zvezde. I kod Ničea i u telemi Volja zamenjuje Logos. Ničeov stav da nema činjenica, samo tumačenja, u telemi se odražava kao nema kosmosa, samo Khu svake zvezde. U ničeovskom viđenju istina je tek moćna interpretacija, dok je u telemi istina ostvarena Volja. Stoga Ničeov nadčovek stvara vrednosti, a Krolijeva zvezda ostvaruje zakon. Konačno, po Ničeu, nema dobra i zla po sebi, na šta Kroli dopunjuje: Do what thou wilt! Kod obojice nema povratka, nema iskupljenja, već samo stvaranje smisla iznutra.


6. Dva jezika teleme: Nuit i Babalon

U Telemi postoje dva paralelna ontološka jezika. Prvi jezik je, nazovimo ga, kosmičko-egipatski, a koji obuhvata pojmove kao što su Nuit, Hadit, Ra-Hoor-Khuit, Hoor-paar-Kraat, Khu, Khabs itd. To je nivo bića, načela prostora i tačke, beskraj i impuls, zvezde i njihove igre. Dakle, tu imamo jednu apstraktnu kosmologiju bez biografije i bez događaja.

Drugi jezik teleme jeste onaj apokaliptičko-hrišćanski koji oličavaju pojmovi Zver (To Mega Therion), i Skerletna Žena (Babalon). To je već nivo istorije u kome se pojavljuje drama, telo, krv, ekstaza. Ta vizura je apokaliptička a ne egipatska.

Meni je uvek nekako bilo čudno zašto se ove dve vrste simbolizma mešaju u jednoj doktrini. Nuit i Hadit su večni, statični u svojoj nepromenljivosti. Njihova igra nema vremena, nema krize, nema inicijacije. Oni ne mogu proizvesti događaj. Svrha Zver i Babalon jeste uvođenje vremena. Oni su „ulazak kosmosa u istoriju“, ali i u lični životni tok posvećenika: seksualna magija, telesnost, ekstaza, duše svetaca u peharu Babalon i sl. Bez njih, telema bi ostala zanimljiva ali hladna geometrija bez religijskog naboja.

Povodom ovoga se postavlja pitanje da li su ova dva jezika ontološki spojiva? Hajde prvo da sagledamo fenomen Skerletne Žene, tj Babalon. Ona nije emanacija Nuit. U telemi nema vertikale, pa stoga nema ni emanacije. Babalon ne potiče „odozgo“. Nuit je beskraj koji obuhvata; Babalon je pehar koji prima. Ako bi Babalon bila potpuna emanacija Nuit, telema bi imala vertikalu, ali je nema. Zato Babalon deluje kao strano telo u sistemu, upravo zbog svog apokaliptičkog naboja, što ne pripada čistoj geometriji Nuit i Hadit. Isto možemo reći i za Zver, da to nije emanacija, avatar ili inkarnacija Hadita.

Šta je onda Babalon? Za nju bi se pre moglo reći da je ritualno-lirska maska Nuit, ali ne njena metafizička suština. Nuit je previše apstraktna da bi bila operativna, pa je otud Babalon most između hladnog kosmosa i ljudske ekstaze, tačka kondenzacije beskraja u ritualni događaj. Dakle, to je cena koju telema plaća da bi postala religija: dve ontologije u jednom sistemu.


7. Prorok, glas, prethodnik: Ajvaz i Ankh-af-na-Khonsu

Ankh-af-na-Khonsu je istorijska ličnost, egipatski sveštenik iz Tebe (XXVI dinastija). Njegova Stela otkrivenja (Stele of Revealing), koju su Kroli i njegova tadašnja verenica Rouz „otkrili“ 1904. godine, čuva se u Kairskom muzeju. Na steli se pojavljuje broj 666 kao simbolički ključ. U telemitskoj hronologiji, Ankh-af-na-Khonsu je prethodna inkarnacija proroka (Krolija). Ajvaz (Aiwass) je entitet koji se kroz tu liniju manifestuje. Ankh-af-na-Khonsu je šav između kosmosa i istorije, tj on je dokaz kontinuiteta, odnosno potvrda da se Zakon „pojavio u vremenu“. Veza Krolija i Ankh-af-na-Khonsua jeste karika tog kontinuiteta.

Ajvaz je nešto drugo. Kao bestelesna inteligencija izvan vremena i prostora, i kao stvarni autor Knjige zakona, Ajvaz je glas bez bića, okidač horusovskog diskontinuiteta (u odnosu na pređašnje tradicije i eon Ozirisa), te naposletku, posrednik Zakona teleme (zakon Volje). Kenet Grant je, Ajvaza uporedio sa Lavkraftovim Njarlatotepom. Ja ću ga ovde uporediti sa neoplatonističkim i gnostičkim Losogom, tj Nusom.

U neoplatonizmu i gnosticizmu, Logos / Nus je prvorođeni iz Jednog, nosilac istine, kosmički razum, most između transcendentnog i pojavnog, objektivni poredak bića, smisao sveta, i garancija zajedničkog kosmosa. U telemi, Ajvaz je glas bez bića, nije ničija emanacija (jer nema Izvora), nije kosmički razum (jer nema objektivne istine), ne garantuje istinu, tj ne govori veruj, već pokreće događaj, i ne donosi nekakav novi poredak, nego razbija stari poredak. Na zvezdama je da same organizuju svoj poredak. Dakle, Ajvaz nije „um Boga“, nego je glas bez Boga. Zato telema nije gnoza. Ona je post-gnoza, jer koristi stare simbole, ali je lišena ontološke osnove koju oni nose.


8. Eon Horusa: Ra-Hoor-Khuit i Hoor-paar-Kraat

Na karti Eon u Krolijevom Tot tarotu predstavljena su četiri načela: Nuit kao beskonačnost, prostor, totalitet; Hadit kao tačka, impuls, unutrašnji centar; Ra-Hoor-Khuit kao aktivna manifestacija, Zakon i sila Eona; i Hoor-paar-Kraat kao skriveni aspekt, tišina, potencijal.

Ra-Hoor-Khuit i Hoor-paar-Kraat su dva pola istog načela: Horusa. Ra-Hoor-Khuit je egipatski Horus kao solarni ratnik, sudija i zakonodavac. Hoor-paar-Kraat je Harpokrat, Horus-dete, „tihi bog“. Neki okultisti poistovećuju Hoor-paar-Kraata sa egipatskim bogom Setom, ali ja ne vidim na čemu se zasniva takvo uverenje. Nejasno je kakvu bi ulogu kontroverzno i neretko mračno božanstvo poput Seta imalo u mitologiji teleme.

Pošto su, kao što sam već pokazao, Nuit i Hadit večni i statični, to znači da bez Horusa, ne bi bilo događaja. Horus je, otud, tenzija između beskraja i tačke koja proizvodi događaj. Ra-Hoor-Khuit je taj događaj kao sila i sud, a Hoor-paar-Kraat je taj događaj u zametku. Telemitski Horus stoji između kosmosa i istorije. Na karti Eon, Nuit je svod, Hadit je krug u centru, Ra-Hoor-Khuit je bog na prestolu, Hoor-paar-Kraat je dete u znaku tišine. To je ikonografija nastajanja sveta: iz beskraja i tačke rađa se Zakon. Arkana XXI (Svet / Univerzum) po redu nasleđuje XX (Eon).

Vidimo da Ra-Hoor-Khuit i Hoor-paar-Kraat nisu strani telemitskoj kosmologiji, kao Zver i Babalon, oni su njeno srce u pokretu. Mada, sada biva jasnije otkud Zver i Babalon. Oni su načela koja deluju na Zemlji, među ljudima. To je uloga apokaliptičkog.


9. Telema kao metafizička revolucija

Telema nije tek nekakva ezoterijska škola među mnogima. Ona je promena same metafizičke geometrije sveta. Njene koordinate su sledeće:

1. Ontološki pluralizam bez centra, jer nema zajedničkog kosmosa, nema zajedničke istine;

2. Khabs pre Khua, tj biće pre svetlosti, subjekt pre kosmosa;

3. Imanencija bez povratka, jer nema Izvora, nema pada, nema iskupljenja;

4. Volja umesto Logosa, pošto ne postoji šta jeste, već šta hoće;

5. Dva jezika, dve ontologije: kosmička geometrija i apokaliptička drama, bez konačne sinteze;

Telema je okultni postmodernizam. Ona koristi drevne simbole, ali ih potpuno preinačuje. Njen cilj nije obnova tradicije, već njena razgradnja u korist potpune imanencije. Zato deluje istovremeno kao oslobođenje i kao pustoš. I zato je, više od jednog veka kasnije, i dalje nemoguće mimoići je.

25. 2. 2024.

Kabalističko-lingvistička analiza bogova i duhova oniričko-magijskog spisa TalBet Zak


Luciana Nedelea


TalBet Zak (Crna knjiga, Knjiga dva put umrlih) je temeljni spis mog otkrovenja Grada Senki, mračnog oblika Grada Piramida. U tom spisu i povodom njega pojavljuje se određeni broj imena i drugih entiteta. U prvom delu ove analize fokusiraću se na imena bogova. Bogovi su: Abraset, Abramot (Nesen, Alšah), Sabadeo (Diosfer), Aranahitu, Nuvuhad. Duhovi-demoni: Šahlih Mizbat (Habor), Tahsum, Šaluor, Galgulgot, Amravet, Nakh-gaa-daf.



Bogovi Grada Senki



ABRAMOT 


U spisu TalBet Zak, Abramot je predstavljen kao gospodar Grada Senki i bog smrti. On je taj koji zatvara celu knjigu u 28. stihu ključnom porukom o funkciji kruga: „Krug ne zatvara svet, već čuva suštinu tamo gde ništa ne opstaje“. Pojavljuje se u tri različita stanja ili obličja:

  • Abramot - Vrhovno, sveobuhvatno ime boga smrti.

  • Nesen - Krunisani skelet (stanje ogoljene strukture svesti).

  • Alšah - Beli kralj u beloj sobi koji netremično plete i povlači beskrajnu belinu (aktivno stanje emanacije).


Ime Abramot možemo podeliti kao Ab-Ra-Mot. Ab (hebrejski) je otac. Ra (egipatski) je Sunce, kosmički izvor svetlosti i života. Mot (semitski / feničanski) je bog smrti, suše i podzemnog sveta. U ugaritskim i kanaanskim mitovima, Mot je oličenje same smrti i gospodara podzemlja koji guta sve živo. Abramot je u tom smislu Otac Sunca Smrti ili Otac koji rađa kroz smrt. Ovo ime opisuje paradoks spisa TalBet Zak - u Gradu Senki smrt nije uništenje, već proces inkubacije i rađanja novog poretka (kroz boga Sabadea). Abramot je Otac (izvor) koji kroz Mot (smrt) čuva Ra (suštinsku svetlost). Osim toga, ovde imamo i koren Abram kao vezu sa biblijskim Abramom (pre nego što je postao Abraham), što na hebrejskom znači Ab-Ram = Uzvišeni otac. Dodavanjem sufiksa -ot (što je u hebrejskom nastavak za množinu ženskog roda, ali u starim semitskim jezicima i oznaka za uzvišenu apstraktnu imenicu ili titulu), dobijamo značenje Uzvišenog očinstva ili Otac svih prelaza.


Ime Abramot na hebrejskom pišemo kao ABRMTh, odnosno Alef (1) + Bet (2) + Reš (200) + Mem (40) + Tav (400) = 643. Redukcija (6+4+3) = 13 (Broj 13 je u tarotu karta Smrt, a u hebrejskom je gematrija za reči Ehad (Jedinstvo) i Ahava (Ljubav). Broj 643 je imaju i Amravet (duhovi levog oka crne lobanje). Ovo ukazuje na to da su Amravet zapravo unutrašnje emanacije samog Abramota unutar lobanje (koja predstavlja mikrokosmički Grad Senki u čoveku). Oni su njegovi glasovi i njegovi inicijatori.


Kada se Abramot ispoljio u mom oniričkom iskustvu, on je to učinio kroz dva stanja, koja su zapravo jedno, ali preko dva imena: Prvo ime je Nesen, odnosno Krunisani skelet, u 6. stihu Crne knjige opisan kao krajnja tačka zlatnog puta u Gradu Senki - Krunisani skelet pred kojim mračni svedok (Šaluor) verifikuje prisustvo posvećenika. Nesen podseća na hebrejski koren Nes = čudo, znak, uzdignuti barjak, ali i na mesopotamski koren Nis / Nesu koji se odnosi na ljude, srodstvo ili preminule pretke. Skelet je ogoljena, neuništiva struktura čoveka koja ostaje kada sve prolazno otpadne. To je krunisano čudo svesti koja je preživela fizičku smrt. Nesen pišemo kao NSN: Nun (50) + Sameh (60) + Nun finale (50) = 160. Redukcijom ovog broja dobijamo broj 7 (to je broj sabirne tačke kocke). Broj 160 se povezuje sa rečju Celem = slika, arhetipski otisak Boga u čoveku. Nesen je ogoljena slika besmrtne svesti.


Drugo ime je Alšah, Beli kralj. U 7. stihu TalBet Zak opisan je kao stanovnik bele sobe (beskrajnog raskršća staza) koji namerom netremično plete, povlači i širi beskrajnu belinu. Etimološki, Al (arapski) je određeni član (onaj koji je jedinstven), ili hebrejski El = Bog. Šah (persijski) = kralj, vladar. Dakle, Alšah je Vrhovni vladar ili Božanski kralj. Belina koju on plete je čista, nestvorena svetlost koja se spušta odozgo nadole. Alšah pišemo kao OLShH: Ajin (70) + Lamed (30) + Šin (300) + He (5) = 405. Redukcijom, dolazimo do broja 9. Preneseno na operativni nivo, dobijamo asocijaciju koja se odnosi na tiho disanje i zadržavanje daha (retenciju) tokom koje se plete svetlosno telo.


Abramot nije pasivni, mračni bog ili zli demon uništenja. On je Gospodar održanja suštine. Njegova završna poruka ("Krug ne zatvara svet, već čuva suštinu tamo gde ništa ne opstaje") predstavlja magijski zakon. U domenu Grada Senki (gde vlada entropija i duhovi poput Galgulgota razaraju sve), Abramot nas uči da krug (ili sfera) služi kao rezervoar koji ne dozvoljava da naša svest iscuri u beskraj. Ta sfera drži našu energetsku strukturu stabilnom dok mi prolazimo kroz kapiju smrti u oniričkoj projekciji.



ABRASET


Abraset je zmijski bog i čuvar evolutivne sile. On je pandan ili dvojnik Abramotu, koji se pojavljuje u mom invokacijskom tekstu TalBet Muabet na 1. stepenu Bika uz reč Zamran (ovaploćenje / vreme). Abrasetova moć je Kadaset (kuljajuća zmijska moć). Ime Abraset možemo radi boljeg uvida podeliti na Ab-Ra-Set. Pri tome, Ab (hebrejski) je Otac; Ra (egipatski) je Sunce, božanska svetlost; Set / Seth (egipatski) jeste bog pustinje, tame, oluje, ali i primordijalne, neukroćene snage (često predstavljan u obliku zmije ili zveri). Dakle, Abraset bi mogao biti Otac solarne tame ili Otac zmijske / setijanske svetlosti. Ovo ukazuje na boga koji spaja visoku solarnu svest sa dubokom htonskom snagom zemlje (1. stepen Bika, fiksna zemlja). Koren Abra povezuje ga sa rečju Abrakadabra (Abrasax / Abraxas, gnostički solarno-zmijski bog sa nogama u obliku zmija). Abraxas vlada nad 365 nebesa, što direktno rezonuje sa mojim sistemom od 360 stepeni. 


Ako reč Abraset napišemo hebrejskim slovima kao ABRASTh, dobijamo rezultat: Alef (1) + Bet (2) + Reš (200) + Alef (1) + Sameh (60) + Tav (400) = 664. Redukcija (6+6+4) = 16 (Kula u tarotu, iznenadno rušenje formi radi oslobađanja energije). Vrednost 664 je izuzetno blizu broju 666 (Zver / Sorat kao solarno-demonski princip koji u ezoteriji predstavlja neukroćenu volju za životom i evoluciju). 


Reč Kadaset (KDSTh), njegova kuljajuća moć jeste: Kaf (20) + Dalet (4) + Sameh (60) + Tav (400) = 484. Broj 484 je kvadrat broja 22 (22 slova hebrejskog alfabeta, sve ivice i staze svesti). Kadaset je, dakle, sila koja u potpunosti prožima sve staze sistema čiji su izrazi spisi TalBet Zak i TalBet Muabet.


Dakle, Abraset predstavlja aktivnu, stvaralačku evolutivnu silu zmije (Creativa potentia dei-serpentis evolvatur). On je taj koji zamahuje vremenom (zaman / zamran).



SABADEO


Sabadeo / Diosfer je bog Zapada i Božanske revolucije (u komentaru TalBet Zaka dajem kratko određenje o kakvoj je revoluciji reč; jer je to u kontekstu revolucije bogova). U opisu iz TalBet Zaka, pomenut je kao duh crne mumije koja svezana leži u sarkofagu među crnim zmijama u bezobalnom dnu (ambisu), čekajući svoj čas da kroz pročišćavajući oganj uspostavi novi božanski poredak. Sama reč Sabadeo jeste direktna asocijacija na Sabaoth (hebrejski TzBAVTh, Cabaot, Vojske). U gnostičkom i hermetičkom ključu, Iao Sabaoth je moćno božanstvo. Koren Saba (arapski / hebrejski) jeste starac, ali i onaj koji je zasićen danima. Takođe podseća na Sabazije (frigijski bog piva, ekstaze i oslobađanja, često poistovećen sa Dionisom). Njegovo drugo ime Diosfer može se rasčlaniti na Dios (grčki) jeste bog; Spher (grčki / latinski) jeste sfera. Dakle, Diosfer je Bog sfere ili Svetlosna Sfera. Zanimljivo je da se ovo ime u TalBet Muabetu javlja na 6° Ovna (početak prolećne ravnodnevnice, čista solarna inicijacija i proboj). Takođe, fonetski asocira na Lucifer (Svetlonoša) u njegovom prvobitnom kosmičkom smislu kao gnostički donosilac svetlosti koji je bačen u bezdan (crna mumija u sarkofagu) da bi tamo sazreo za Božansku revoluciju katastrofe


Reč Sabadeo SBADOV, pišemo hebrejski kao Sameh (60) + Bet (2) + Alef (1) + Dalet (4) + Ajin (70) + Vav (6) = 143. Broj 143 u redukciji daje 8 (broj beskonačnosti, ali i redukovani broj 80. stiha u kome se on pojavljuje u spisu TalBet Muabet). Sa druge strane, Diosfer kao DIVSPR, odnosno: Dalet (4) + Jod (10) + Vav (6) + Sameh (60) + Pe (80) + Reš (200) = 360; on nosi broj punog kruga (zodijaka), celokupne manifestacije. On je Bog celokupne sfere svesti


Sabadeo-Diosfer je kosmički potencijal u stanju inkubacije (Soteriis immortalis – besmrtni spasitelj). On je unutrašnje sunce skriveno u najdubljoj tami materije (Coagula). Kada se oslobodi, on razara staro i kroz kataklizmu svesti uspostavlja novi stepenik postojanja.



ARANAHITU


U TalBet Zaku opisana je kao čarobnica koja plete mrežu koja obuhvata sve izvan Grada Piramida, probija granice svetova i gradi koridore između smrti, sna i jave. Etimološki, Arachne (grčki) je pauk. Anahita (iranski) je stara iranska boginja vode, plodnosti, mudrosti i zvezda (kosmičkih tokova). Dakle, ovo je Pauk-Anahita ili mreža kosmičkih voda. Ona plete niti sudbine i mostove između dimenzija. Njen rad sa nitima je čista manifestacija kosmičkog tkanja (poput grčkih Mojri ili indijske Maje koja plete veo iluzije).


Aranahitu možemo pisati kao HRNAHITV, tj: He (5) + Reš (200) + Nun (50) + Alef (1) + He (5) + Jod (10) + Tet (9) + Vav (6) = 286. Redukcija (2+8+6) = 16 (Ponovo karta Kula, prekid i spajanje svetova, isto kao i kod Abraseta - njih dvoje su komplementarni). Ona plete niti koje najavljuju veliku radost (stih 11), što može označavati spajanje prekinutih veza svesti (spajanje jave i sna). Aranahitu je u tom smislu gospodarica astralnih prolaza. Njene niti su u stvari međudimenzionalni kanali i linije svesti koje omogućavaju posvećeniku da putuje kroz Grad Senki bez gubljenja kontinuiteta. Ona je kosmički tkalac.



NUVUHAD


Nuvuhad je boginja Noći u koitusu. U Crnoj knjizi ona se pojavljuje u drugom stihu i označava boginju Noći u njenom aktivnom, sjedinjenom stanju sa mračnim adeptom (koitus). Etimološki ona je Nu i Had, iz telemitskog konteksta, ali je i Nu-Vuhad. Dakle, Nu / Nut (egipatski) jeste boginja neba i beskrajnog noćnog prostranstva, majka zvezda, ona koja guta sunce svake večeri i ponovo ga rađa ujutru. Vahad / Ehad (arapski / hebrejski) jeste ono mistično Jedan, jedinstvo, sjedinjenje. Otud je ona Jedinstvo sa Noćnim Nebom ili Sjedinjena Nut. To savršeno odgovara njenoj ulozi boginje noći u sjedinjenju.


Kabalistički, Nuvuhad je NVHD: Nun (50) + Vav (6) + He (5) + Dalet (4) = 65. Vrednost 65 je jedan od najvažnijih teurgijskih brojeva u kabali. To je gematrija imena Adonaja (ADNI) što znači Gospod, a koje se koristi za ispoljenje božanskog u svetu. Nuvuhad (65) je kapija kroz koji se neispoljena noć (Nut) sjedinjuje sa adeptom (Adonai) kako bi se stvorila nova svesnost u svetu forme. Ona predstavlja ekstatičnu, seksualnu i magnetnu privlačnost praznine (noći) koja mami svest (adepta) da se ulije u nju kako bi se desilo sjedinjenje i prenos moći.



Duhovi-demoni Grada Senki


Sada prelazimo na analizu imena duhova-demona iz Crne knjige. Dok bogovi u TalBet Zak predstavljaju kosmičke zakone, arhitekte i same tokove sila, duhovi-demoni deluju kao odbrambeni mehanizmi praga, čuvari specifičnih zona svesti i operativni vršioci preobražaja unutar Grada Senki.



ŠAHLIH MIZBAT / HABOR


U Crnoj knjizi, ovaj entitet je opisan kao iznenadni, zastrašujući užas na pragu Grada Senki. Manifestuje se kao zbijeni zid unakaženih ljudskih bića koja emituju visok, neprirodan pisak. Predstavlja Hor abortusa, sve ljudske duše čiji je proces formiranja i ovaploćenja prekinut pre rođenja. Etimološki, Šahlih Mizbat možemo lako secirati kao Šahlih (Šah-lih), što sadrži koren Šah (perzijski: vladar, kralj, knez) i semitski nastavak lik / lih (koji označava pripadnost ili pravac). Mizbat asocira na hebrejsku reč Mizbah, tj oltar (mesto žrtvovanja). Dakle, Šahlih Mizbat je Knez žrtvenog oltara ili Vladar prinesenih žrtava. To značenje odgovara jatu duša koje su žrtvovane pre nego što su ugledale svetlost dana. 


Druga reč, Habor ima sličnost sa hebrejskim korenom Hever koji označava udruženje, savez, grupu koja je tesno povezana. U sumerskoj i akadskoj mitologiji, Hubur je podzemna reka preko koje se prelazi u carstvo smrti, ali je takođe i primordijalni kosmički bezdan iz kojeg boginja Tiamat rađa čudovišta i hibridna bića. U krajnjoj liniji Habur znači Sakupljeni u gomilu ili Reka neostvarenih oblika. Naziv ukazuje na grupni, kolektivni entitet sakupljen na jednom mestu. 


Kabalistički, Šahlih Mizbat (ShHLIH MZBTh) je Šin (300) + He (5) + Lamed (30) + Jod (10) + He (5) + Mem (40) + Zajin (7) + Bet (2) + Tav (400) = 809. Redukcija (8+0+9) = 17 (Zvezda u tarotu, karta koja u suprotnom, mračnom aspektu predstavlja izlivanje i rasipanje životne snage pre nego što stigne do fizičke manifestacije). Habor (ChBVR) je Het (8) + Bet (2) + Vav (6) + Reš (200) = 216. Broj 216 je jedan od najznačajnijih brojeva u kabali jer to vrednost Šem ha-Meforaš (72-slovnog Božjeg imena, gde svako ime ima po 3 slova. Takođe, 216 je vrednost imena sefire Geburah koja se odnosi na strogi sud, restrikciju, silu koja preseca i prekida životni tok. Habor je mračni odraz te razorne sile suda. 


Možemo reći da ovaj entitet predstavlja primarni odbrambeni štit podsvesti. Visoka frekvencija (pisak) i užas koji emituju služe da odbiju neiniciranog tragača i testiraju njegov mentalni integritet. Oni su čuvari praga koji ne dozvoljavaju prelaz onome ko u sebi nosi strah ili krivicu.



TAHSUM


Tahsum su crne zmije tamničari, čuvari božanske inkubacije. U Crnoj knjizi ove crne zmije okružuju svezanog boga koji u smrti spava u crnom sarkofagu (Sabadeo-Diosfer). Kada kucne čas Božanske revolucije, one se transformišu u njegove ognjene sluge. U hebrejskom i arapskom, koren Hasam znači blokirati, začepiti, obuzdati, staviti branu. To rezonuje sa značenjem Oni koji obuzdavaju ili Tamničari. Ime direktno opisuje njihovu funkciju. One drže moć svezanog boga u stanju mirovanja i inkubacije dok se ne ispune kosmički uslovi.


Tahsum možemo pisati kao TChSM: Tav (400) + Het (8) + Sameh (60) + Mem (40) = 508. Redukcija (5+0+8) = 13 (Smrt u tarotu, preobražaj, prekid i prelazak iz jednog stanja u drugo). Tahsum su mračna, hladna manifestacija energije koja, pod uticajem gornjeg svetla, prolazi kroz fazni prelaz i postaje dinamična, ognjena struja. Te zmije su čuvari tajne i zaštitne sile. One ne dozvoljavaju da se energija boga u usponu oslobodi pre vremena. U operativnom smislu, one predstavljaju neku vrstu izolacije na provodnicima, odnosno sprečavaju kratak spoj dok svest ne bude spremna da kanališe ogroman napon preobražaja.



ŠALUOR


Šaluor je mračni svedok i verifikator prisustva. U Crnoj knjizi Šaluor je mračni svedok koji pozdravlja adepata na ulazu u sobu krunisanog skeleta (Nesena) i čija je verifikacija neophodna za pristup. Etimološki Šaluor / Šal-uor može se podeliti na Šal (hebrejski / akadski) što znači pitati, ispitivati, zahtevati odgovor (kao u reči Šeol, mesto gde se pitaju preminuli); zatim Or (hebrejski) kao svetlost. Spojeno, dobijamo Onaj koji traži / ispituje svetlost


Kabalistički, Šaluor pišemo kao ShLVR, odnosno Šin (300) + Lamed (30) + Vav (6) + Reš (200) = 536. Redukcija (5+3+6) = 14 (Umerenost u tarotu, karta koja predstavlja alhemijsko mešanje, ravnotežu i prenos fluida). Šaluor ne napada, on meri i verifikuje. On je vaga na pragu unutrašnjeg svetilišta. Kao takav, to je filter svesti. On potvrđuje da nečiji boravak u Gradu Senki nije samo običan haotičan san (profana vizuelizacija), već svesna, legitimna poseta posvećenika. Njegov pozdrav je energetski pristanak čuvara prolaza.



GALGULGOT


Galgulgot su duhovi velike dvorane, odnosno pustog svemira. U TalBet Zaku, ovii entiteti ispunjavaju veliku, mračnu dvoranu (ambis) i emituju razornu frekvenciju koja izaziva pritisak i paniku. Oni borave sa spoljašnje strane ogromne crne lobanje. Galgulgot / Gal-gul-got jeste izuzetno bliska fonetska i etimološka veza sa Golgota (hebrejski: Gulgoleth = Lobanja). Koren Galgal u hebrejskom znači točak, krug, rotacija, vrtlog. Dakle, to su Rotirajuće lobanje ili Vrtlozi lobanja / praznine


Galgulgot na hebrejskom pišemo kao GLGLGVTh: Gimel (3) + Lamed (30) + Gimel (3) + Lamed (30) + Gimel (3) + Vav (6) + Tav (400) = 475. Redukcija (4+7+5) = 16 (još jednom se pojavljuje broj 16 - Kula, razaranje strukture). To objašnjava zašto ovi duhovi izazivaju izuzetnu neprijatnost i paniku. Njihova frekvencija doslovno teži da razori i samelje energetsku strukturu svakog bića ukoliko ono nije zaštićeno Kadasetom (zmijskom moći). Vidimo da su Galgulgot sile entropije praznog prostora. Oni su centrifugalna sila koja razara svaki nezaštićeni oblik. Boravak u njihovoj dvorani zahteva potpunu mentalnu nepomičnost; svako unutrašnje komešanje se u dodiru sa njima pretvara u paniku.



AMRAVET


Amravet su duhovi levog oka crne lobanje, odnosno njeni unutrašnji čuvari. U Crnoj knjizi, ovi duhovi borave unutar crne lobanje (u njenom levom oku). Za razliku od Galgulgota, oni su mirni, neprimetni i umirujući, ali su ujedno i oni koji razotkrivaju stravičnu tajnu o žvakačima zemlje, kako je meni otkriveno, ali ko zna šta sve oni mogu otkriti. Amravet / Am-ravet raščlanjujemo kao Am (hebrejski / arapski) = narod, mnoštvo; Mavet / Maveth (hebrejski) = smrt. Dakle, Narod smrti ili Mnoštvo onih koji pripadaju smrti. Koren Amra na arapskom i aramejskom jeziku može značiti i reč, zapovest, govor. U tom smislu, oni su Govornici smrti ili Oni koji prenose tajne s one strane.


Amravet možemo pisati i kao AMRBTh: Alef (1) + Mem (40) + Reš (200) + Bet (2) + Tav (400) = 643. Redukcija (6+4+3) = 13 (ponovo broj 13, tj arkana Smrt). Istu brojčanu vrednost ima i bog smrti Abramot. 


Levom oku (pasivnost, intuicija, prijemčivost) prirodno pripadaju ovi tihi, tajanstveni entiteti koji ne napadaju, već uče inicijata onome što se nalazi u najdubljim nivoima podsvesti jer su oni čuvari skrivenog znanja (gnoze). Amravet su most između spoljašnjeg užasa (praznine) i unutrašnjih, dubokih istina o mehanici postojanja.



NAKH-GAA-DAF


Nakh-gaa-daf su tzv Žvakači zemlje, odnosno vampiri. Crna knjiga ih opisuje kao bivša bića koja žvaću zemlju. To žvakanje je ponavljajuća, i spolja posmatrano, bizarna radnja kojom oni sažimaju i krive prostor-vreme, što im omogućava da se pojave bilo gde i bilo kada (čak i u ljudskom obliku), ali je cena tog procesa strašna transformacija. Meni su oni pokazani od strane Amravet u svom užasnom obličju. Nakh-gaa-daf / Na-Kh-Ga-Daf, možemo podeliti kao Nakh / Nakha (aramejski / hebrejski) = udovica, praznina, ali i onaj koji je pao ili pokleknuo. Takođe, u staroegipatskom Nekh označava silu, mučenje ili prisilu. Gaa / Ge (grčki) je Zemlja. Daf / Deph (hebrejski / aramejski) jeste list, strana (knjige), ali i u prenosnom smislu kucanje, ritmički udarac, pritisak. Nakh-gaa-daf su stoga Oni koji pritiskaju / udaraju u zemlju ili Pali mrvitelji zemlje


Nakh-gaa-daf možemo pisati kao NOQ-GO-DP: Nun (50) + Ajin (70) + Kof (100) + Gimel (3) + Ajin (70) + Dalet (4) + Pe (80) = 377. Redukcija (3+7+7) = 17 (ponovo Zvezda). Vrednost 377 je zanimljiva jer je to Fibonačijev broj Fibonačijev niz u prirodi upravlja rastom, spiralama i savijanjem prostora (školjke, galaksije). To što ovi entiteti koji krive i sažimaju prostor-vreme nose broj iz niza koji generiše zlatni presek je zanimljiv detalj. Oni doslovno žvaću (koriste) samu matematiku prostora. Nakh-gaa-daf predstavljaju upozorenje na prečice u magiji. Njihova tehnika savijanja prostora jeste efikasna, ali je cena gubljenje ljudskosti i ulaženje u večni, mehanički trans (žvakanje zemlje). No, jednu stvar da razjasnim, oni ne žvaću fizičku zemlju kao blato (iako u postoji vampirska legenda koja ukazuje upravo na tako nešto); njihovo žvakanje je ritmičko, spiralno sabijanje prostorne mreže (matrice) po zakonima Fibonačijevog niza. To što njihovo ime nosi broj 377 znači da je njihova frekvencija usklađena sa samom matematikom kosmičkog zakrivljenja.


Gledajući ove niže entitete Grada Senki kao celinu, prolazak kroz njihove zone u snu je zapravo test mentalne i energetske strukture:

  • Habor / Šahlih Mizbat testira tvoj strah od uništenja i samosažaljenje.

  • Šaluor testira tvoj legitimitet (da li si došao kao gospodar ili žrtva).

  • Galgulgot te izlaže čistoj, razornoj sili prostorne entropije.

  • Amravet te iskušava na intelektualnom nivou, nudeći ti uvid u mehaniku prostora.

  • Nakh-gaa-daf ti pokazuje iskušenje moći i strašnu cenu zloupotrebe htonskih zakona


Vidi prethodni tekst TalBet Zak.

6. 12. 2023.

Duša i zagrobna perspektiva

Amor (Eros) i Psiha

Predočite peskovito bespuće Sahare, bilioni zrnaca peska koji se meškolje pod naletima vetra, uobličavajući fascinantne peščane dine. Zamislite sada da je svako od tih zrnaca nosilac nekog oseta, neke emocije, slike ili percepcije, delića svesti i da u tom bespuću tako "pluta" u večnost. Takva perspektiva ukazuje na jedan ogroman kosmički kaleidoskop, sačinjen od bezbroj raznobojnih sitnih stakala svakojakih oblika. Svako od tih stakala odražava ili nosi nekakav lik, identitet, ali u krajnje rudimentarnom obliku. Svi oni zajedno čine čestice kosmičke svesti ali su međusobno nepovezani. Nazvaćemo to stanje večnom kosmičkom supom. Međutim, čestice večne kosmičke supe nisu uvek u stanju mirovanja. Kao što vetar pomera pesak, tako nepoznati faktor koji čini životnu silu pokrene, odnosno poveže određeni broj tih monada u smisaoni niz čime se formira biće, a samim tim i koherentna svest. To podseća na biblijski mit o stvaranju čoveka kada Elohim udahnjuje život u oblik sačinjen od ilovače. Slično tome životna sila uobličava i elemente DNK, pa zavisno od toga koje su aminokiseline i kako posložene zavisi kakvo će biće iz toga nastati: čovek, životinja, biljka, mikroorganizam... 

U skladu sa time koliko su i koja su stakalca beskrajnog kaleidoskopa večne kosmičke supe povezana životnom silom isto tako zavisi kakvo će biće nastati, u kakvom ambijentu, kakvih osobina, kakvog oblika, kakve svesti i svih ostalih svojstava. Po okončanju života, životvorna sila se povlači, odnosno vraća se u izvor iz kojeg je potekla, ili sevnula poput munje, a sastavni elementi, odnosno zrnca peska pojedinačnog bića, koliko god da ih je, možda pet stotina, par hiljada ili stotine hiljada, ponovo se vraćaju u prvobitno stanje nepokretnosti i beslovesnosti. To je smrt, odnosno učinak smrti. Tom velikom kosmičkom Saharom bezbrojnih zrnaca peska, stalno duvaju vetrovi, životna sila pušta milione munja koje spajaju i otpuštaju bilione zrnaca peska, stvarajući i rastvarajući živa bića svud u univerzumu. 

U predočenoj predstavi, primetićete, nema mesta duši i njenom večnom kruženju ili uspinjanju, nema pakla i raja, nema reinkarnacije. Trik sa očuvanjem svesnosti u zagrobnom ambijentu jeste da sama zrnca peska, jednom povezana u nekakvu celinu, zadrže deo animirajuće životne sile, koja omogućuje autonomno uobličenje bića, a samim tim i njegovu slobodu. To nije moguće bez buđenja volje. U mnogim mitovima ta činjenica ili mogućnost prepoznata je i naglašena u svojstvu dara bogova. U nekim slučajevima junaci umiru ali potpuno ne gube svest, dok u drugim slučajevima oni živi bivaju prenešeni na odredište večnog života netaknute svesti. U bibliji imamo primer Enoha koji je telesno, još uvek živ, uzdignut u nebo. U grčkoj mitologiji Menelaj, jedan od glavnih likova Ilijade, spartanski vojskovođa, Minojev sin i suprug Jelene Trojanske, živ je odveden u Elisej (Jelisejska polja). Pre njega, poznat je slučaj Radamanta koji takođe uživa na ostrvu blaženih a ne u mračnom Hadu u kome duše mahom plutaju beslovesne. 

Ko ima pravo na večno blaženstvo, odnosno na očuvanje svesti mimo opšteg toka stvaranja i rastvaranja bića? O tome je pisao Ervin Rode u knjizi Psyche, rekavši da nečije zagrobno blaženstvo ne obezbeđuju njegova vrlina i zasluga, jer kao što psiha može ostati uz telo, tj. kao što se smrt može otkloniti nekim čudom ili magijom, tako i odlazak u nekakav areal večnog blaženstva jeste pre svega privilegija pojedinaca. Takvi pojedinci su, kaže Rode, darovani posebnom božanskom milošću, iz koje se ne može izvesti nikakva opštevažeća dogma. 

by Daniele Valeriani

Ta ideja nije izvorno grčka, bila je poznata i u drevnom Egiptu. Mirča Elijade je pisao kako je večni život nakon smrti bio rezervisan isključivo za faraone, budući da su samo oni dobijali Ozirisov dar, odnosno proslavljeno telo večnosti - sah, sahu. Tokom vremena, kako je Elijade objasnio, egipatska doktrina je, malo po malo, dopuštala i da još neke veoma važne ličnosti, pored faraona, uhvate tu barku večnosti koja je podrazumevala buđenje duše u zagrobnom svetu. Zatim je nastupila dekadencija i svojevrsna demokratizacija tog shvatanja, pa je ta mogućnost široko dozvoljena eliti, a potom i običnom svetu, s tim što su tu postavljeni uslovi poznavanja ključnih magičnih reči iz Knjige mrtvih, zatim vođenje ispravnog i moralnog života i slične trivijalnosti koje su podstakle širenje shvatanja da neko svojom zaslugom može kupiti kartu večnog života, ukoliko sledi propise, bude lojalan vladaru, lepo se ponaša itd. Danas, kao posledica daljeg razvoja te ideje, svako može lako pomisliti da nekako zaslužuje večnost ili održanje svesti nakon smrti, pa čak i ako to ne može biti slučaj. Eto, duša će se opet ovaplotiti sve dok nakon niza života ne dospe do tih volšebnih kapija večne svesti. Da li je zaista tako?

Podsetimo se da su faraoni bili bogovi ovaploćeni u telu. Setimo se da su svi prenešeni u Jelisej (Elizium) bili rođaci bogova. Pomenuti Menelaj je oženio Jelenu Trojansku koja je bila Zevsova ćerka. Dakle, Menelaj kao Zevsov zet, samom tom činjenicom imao je kartu za raj. Ganimed, koji je uzdignut na Olimp da bude Zevsov peharnik, potiče iz stare trojanske kraljevske loze. Ervin Rode je lepo primetio da u srodstvu sa bogovima leži odgovor na pitanje porekla te milosti i velike privilegije. Plemenito poreklo je ključni preduslov spasenja, jer bogovi ne zaboravljaju svoje, osim ukoliko ovi nešto grdno ne zabrljaju, a ta brljotina je obično uvreda upućena bogovima. No i tada imamo slučaj očuvanja svesti, ali obrnutog smisla, o čemu svedoči Tantalov slučaj (čuvene Tantalove muke), koji je kažnjen da večno ispašta u Tartaru, odnosno u najdubljem delu podzemnog sveta. Ako nema svesti nema ni ispaštanja. Njegovo sagrešenje je u tome što je zloupotrebio Zevsovo gostoprimstvo na Olimpu (velika privilegija) ukravši ambroziju i nektar sa trpeze bogova kako bi ih odneo ljudima otkrivši im tajnu bogova. Filantrop i humanista. 

Nisu li zbog otkrivanja tajne bogova Adam i Eva bili izbačeni iz Raja? Nije li Kula Vavilonska udarena munjom jer su je bogovi videli kao sredstvo oboženja ljudskog elementa? Ljudi ili polubogovi bivaju kažnjeni zbog svoje arogancije spram bogova ili Boga. Oni ne trpe neposluh. Ovo slobodarskom duhu našeg vremena zvuči despotski, mračno, tiranski, nepravedno, ali to je samo izraz uobraženosti, kenjkavosti, prenemaganja, izopačenosti i gluposti današnjih ljudi jer tiranija bogova nije ništa drugo do sistem univerzuma i njegovi zakoni. Ako hodamo po ivici možemo pasti i razbiti se. U toj činjenici nema ničeg tiranskog, ali isto tako nema veće tiranije od izvesnosti umiranja.

Ervin Rode je ukazao da su za Grke bog i besmrtnik gotovo isto. Povodom ovoga ne mogu odoleti utisku one čuvene Isusove izjave Bogovi ste (Elohim atem), što u ovom kontekstu možemo prevesti kao besmrtni ste. Ipak, čak i u hrišćanskoj optici mesto Bogorodice kao Isusove majke, na nebesima je neupitno. Ona je sveta i nebesna samim tim što je rodila Sina Božjeg. Tu nema rasprave. To je odjek drevnih shvatanja o soteriološkim privilegijama božanskih srodnika. Naravno, u hrišćanstvu su standardi spasenja olabavljeni u odnosu na drevne mitove, ali vidimo da oni koje je Isus odabrao ili koji su bili njemu dragi dok je boravio na Zemlji i delovao, nemaju problema po tom pitanju. Zatim se ta milost dalje širi na mučenike, one stradale u Hristu i za Hrista, pa sve do običnog verujućeg sveta, da ne zalazim dublje u tu močvaru. 

Zanimljivo je da su ambrozija i nektar, zbog kojih je Tantal prognan i kažnjen preduslov spoznaje božanske tajne. Nije li isto i jabuka greha iz biblije koju su zagrizli Adam i Eva te zato bili prognani i kažnjeni? Konzumacijom pića bogova čovek otkriva njihovu tajnu. To bismo mogli prevesti i da konzumacijom psihoaktivnih biljaka moći čovek proširuje svoju svest i spoznaje letinu eona (Kroli), vidi univerzum kakav jeste i otkriva mogućnosti slobode ili dosezanja zemlje blaženih

Morfeus

I tako konačno dolazimo do pitanja duše. Šta je to duša? Kod Grka, duša, odnosno psiha (Ψυχη), predstavljena je kao devojka sa krilima leptira, što ukazuje na njenu vazdušastu prirodu. Dakle, nešto neuhvatljivo, nešto suptilno i pokretno. Duša je leptir. Po mitu ona je bila smrtna devojka čija je lepota, zbog koje je bila obožavana, izazvala zavist boginje Afrodite. Boginja je naložila Erosu neka učini da se Psiha zaljubi u najgnusnijeg čoveka. Umesto toga, sam Eros se zaljubio u Psihu i odveo ju je u svoju skrivenu palatu. On je pred Psihom skrivao svoj identitet rekavši joj da ga nikada ne sme pogledati u lice. Njene ljubomorne sestre su je prevarile i nagovorile da pogleda Erosovo lice, zbog čega se on naljutio na nju napustivši je. Psiha je potom tražila po svetu svoju izgubljenu ljubav i na kraju je došla u službu Afrodite koja joj je naredila da izvrši niz naizgled nemogućih zadataka a što se završilo njenim putovanjem u Podzemlje. Psiha se onda ponovo ujedinila sa Erosom i par se venčao na ceremoniji kojoj su prisustvovali svi bogovi. 

Ovde vidimo da je Psiha vezana za ljubav posredstvom Afrodite i Erosa, ali isto tako vidimo da je ona izazvala bes oba ta božanstva. Dakle, ogrešila se o bogove, a s tim što je u njenom slučaju sve lepo završeno. Psiha je postigla večnost svojim ujedinjenjem sa Erosom nakon što je prošla iskušenja u Afroditinoj službi stigavši čak i u sam Had. Takođe, primećujemo da je Afroditu zapravo naljutio drevni kult duše, što ukazuje kako je ovaj mit mogao nastati kasnije. Erosa je naljutilo to što je Psihin neposluh razotkrio njegovu varku. Pa ipak, Psiha je mogla izaći iz Hada i dosegnuti večnost ponovnim susretom i venčanjem sa Erosom. Dok je Psiha robovala Afroditinim hirovima i ponižavajućim zadacima, njoj je potajno pomagao Eros, što je situacija koja podseća na ulogu koju anđeo čuvar ima spram adepta. Plod Psihine i Erosove ljubavi je ćerka Hedona (Zadovoljstvo), koja je postala daimon, odnosno boginja zadovoljstva i užitaka. Iz homerovske perspektive, duša je poput odraza ili senke, utvara (ειδωλον - eidolon), što bi u određenoj meri moglo odgovarati egipatskom pojmu khaibit. ali možda je to malo nategnuta spekulacija sa moje strane.

Rode tumači određenje homerovsko duše tako što ona nije nalik onome što zovemo duhom a nasuprot telu. Za Homera, kako kaže Rode, svojstva ljudskog duha ispoljavaju se kroz aktivnost, što je moguće samo dok je čovek živ. Kada premine, čovek gubi svoju celovitost i postaje mrtvo telo koje se raspada, dok psiha ostaje neokrnjena. Međutim, ističe Rode, ni psiha, kao ni mrtvo telo, nije ključarka duha i njegove snage. Ona je bez svesti, napuštena od duha i njegovih organa, jer su sve moći osećanja, htenja i mišljenja iščezle kada se čovek razložio na svoje sastavne delove. Tumačeći homerovsko viđenje ove teme, Rode primećuje da se duši malo toga može pripisati od svojstava duha, pa se stoga pre može govoriti o suprotnosti između psihe i duha. 

I dalje, kako kaže Rode, čovek je živ, svestan sebe i duhovno delatan samo dok u njemu boravi psiha, ali nije ona ta koja ispoljavajući sopstvene snage obezbeđuje čoveku život, volju, svest, moć sticanja znanja i uopšte iskustva, već se sve snage života i delovanja nalaze u oblasti telesnog. To funkcioniše dokle god je telo sjedinjeno sa svojom psihom. Bez prisustva psihe telo ne može da opaža, oseća i želi, ali ono ne obavlja ove i sve druge svoje aktivnosti preko ili posredstvom psihe. Rode kaže da Homer ne pripisuje psihi takvu delatnost u živom čoveku već se pominje tek kad njeno razdvajanje od živog čoveka predstoji ili se već dogodilo. Psiha kao čovekova senka, nadtrajava i njega, i njegove životne snage. 

Duh na osnovu navedene uloge možemo prepoznati kao životni dah, onu tajanstvenu i neuhvatljivu životvornu silu kojom Elohimi nadahnjuju neživa tela od ilovače, odnosno silu koja povezuje kaleidoskopska zrnca peska iz imaginarne peščare koju sam opisao, formirajući živo biće. Po Homeru ljudsko biće postoji kao ono što je vidljivo, odnosno telo, i kao njegov nevidljiv odraz koji se oslobađa tek u smrti. Rode kaže da o postojanju dvostrukog života u čoveku, o prisustvu jednog samostalnog, odvojivog drugog jastva unutar onog dnevno vidljivog, nije zaključeno na osnovu izražavanja osećanja, volje, opažanja i mišljenja u budnom i svesnom čoveku, nego na osnovu iskustava prividnog drugog života u snu, u nesvesti i ekstazi. Ovim nam se na neki način saopštava da je duša zapravo sanjačko biće. U čoveku, dakle, živi jedno drugo jastvo koje je aktivno u snu ili u nekakvoj ekstazi. Grci su verovali da je psiha, onda kada se u smrti oslobodi tela, zapravo večna. Međutim, ta večnost nužno ne podrazumeva i svesnost. Rekli smo da je očuvanje svesti izuzetak a ne pravilo. 

No, vratimo se grčkom mitološkom narativu koji nam ukazuje da su Had i Oneiron (zemlja snova) blizu jedno drugom, što nije čudno, budući da su Hipnos (san) i Tanatos (smrt) braća. U snu spavač gubi dnevnu svest i tada preovlađuje ona sanjačka, izuzev delimično u stanju lucidnog sna što se postiže vežbanjem. U smrti, preminuli takođe gubi svest, ali pitanje je stiče li nekakvu posmrtnu svest nalik onoj sanjačkoj. Da li je smrt uopšte nalik snu? Je li to onda nešto poput dubokog bezsadržajnog sna? Ukoliko postoji nekakav sadržaj znači li to da je duša delatna i nakon smrti? 

Homer smešta Oneiron pored struja Okeana, velike reke koja okružuje svet, i kapija Sunca, blizu polja Asfodela gde borave duše preminulih. Had zapravo ima tri odeljka: Asfodel, u kome završava većina ljudskih duša, zatim Elizium ili Elisej (gde borave privilegovani koji uživaju u blaženstvu) i Tartar, gde su bačeni oni prokleti da večno ispaštaju. Oneiron je dakle blizu oblasti u kojoj kao aveti bitišu duše lišene svesti. Stanovnici, odnosno daimoni zemlje sna su oneiroi, tamnokrili duhovi koji se svake noći pojavljuju kao jato slepih miševa iz njihovog pećinskog doma u Erebosu, zemlji večne tame iza izlazećeg sunca. Oneiroi prolaze kroz jednu od dve kapije: prvu, napravljenu od roga, koja predstavlja izvor proročkih snova koje šalju bogovi, dok je druga napravljena od slonovače i predstavljala je izvor lažnih i besmislenih snova. Njihov vođa zvao se Morfej, daimon koji se pojavio u snovima kraljeva pod maskom čoveka koji nosi poruke od bogova. Majka Oneiroja je boginja noći Niks, jedno od drevnih božanstava i ćerka Haosa. Kao njihov otac pominje se Hipnos, bog sna, ali imajmo na umu kako je i on sam Niksino dete. Zanimljivo, boginja Niks je sparujući se sa Erebom (večnom tamom) rodila Etera (svetlo) i Hemera (dan). 

Konačno, nakon ovog mitološkog izleta, vraćam se na početak te se usuđujem postaviti pitanje: čega ima nakon smrti? Na ovo pitanje odavno sam dobio odgovor u obliku kontra pitanja: a čega ima pre smrti? Elifas Levi je govorio da se u astralnoj svetlosti nalazi otisak svega što je ikada bilo i što će biti, pa tako i otisak svake osobe koja je ikada živela i koja će živeti, pa ipak otisak nije biće, nepovezani kaleidoskop utisaka, oseta i percepcija nije svest, a bez svesti nema bića, barem ne ljudskog, a bez nekakvog oblika svesti nema nikakvog bića. Kakva je verovatnoća da će životna struja ponovo okupiti ista zrnca peska i sastaviti ih u ono isto biće kakvo je nekada živelo? Možda to i nije pitanje verovatnoće, ali zašto bi se to uopšte desilo? Vidimo da je preživljavanje svesti i bitisanje u zagrobnom ambijentu pre izuzetak nego pravilo. Neće li se i sama duša, ukoliko nekako ne zasluži milost bogova, nazvaću to tako, razložiti i utopiti u beskrajno i beslovesno more jedinica svesti koje tek zajedno, povezane i animirane intervencijom više sile bivaju biće? 

Duša i telo nisu odvojene celine, nego su aspekti iste stvari. To je stvar našeg opažanja. Kastanedin učitelj Don Huan govorio je da su ljudi svetlosna bića i da je telesnost isto kao i suptilnost, stvar opažanja. I onda kada životna sila napusti pokojnika, njegova svest se rastače. Ako nema svesti, ako nema svetlosti, ako nema opažaja i oseta, pa šta je onda to što se navodno reinkarnira? Setimo se, Psiha kao lik je smrtno biće koju je Erosova naklonost izbavila od ništenja. Sada razmislimo, da li lično mi zaslužujemo, i zbog čega tačno, ljubav, naklonost i pomoć jednog boga kakav je Eros?