Nedavno sam na jutjub kanalu @GaiaVideo, slušao izvesnog Matijasa De Stefana koji povezuje fizičke, hemijske i anatomske zakonitosti sa dubokom kosmičkom duhovnošću, posmatrajući Zemlju kao živi makro-organizam čiji smo mi delić.
Pre nego što obrazložim njegove teze i moja zapažanja i ideje povodom toga, ukratko bih se osvrnuo na samog De Stefana. On je predavač, i kako sam sebe naziva, „interdimenzionalni komunikator“. Rođen je 1987. godine u Venado Tuertu, u Argentini. Dakle, relativno mlad čovek. Široj javnosti postao je poznat pre svega kroz platformu Gaia, gde vodi dokumentarne serijale poput Initiation (Inicijacija) i The Journey of Remembering (Put sećanja). U suštini De Stefano je jedno od one famozne indigo dece. Za razliku od većine mistika koji doživljavaju prosvetljenje ili duhovno buđenje kasnije u životu, Matijas tvrdi da se od samog rođenja seća svojih prethodnih reinkarnacija. Kao dete je identifikovan kao „indigo dete“, a njegova majka je rano primetila da dečak crta kompleksne kosmološke mape, kabalističke dijagrame i piše na nepoznatim jezicima. De Stefano tvrdi da poseduje aktivaciju specifičnog dela pamćenja koji mu omogućava da pristupi takozvanoj univerzalnoj bazi podataka (Akaša). Njegova sećanja obuhvataju periode izgubljenih civilizacija poput Atlantide i Lemurije, kao i detaljno poznavanje drevnog Egipta.
Njegova osnovna teza je da on ne donosi nikakvo novo znanje, već da je njegova uloga da pomogne čovečanstvu da se seti onoga što je već zapisano u našem kolektivnom DNK. U tom smislu on pokušava da kompleksne hermetičke i metafizičke zakone prevede na jezik biologije, fizike, geometrije i hemije. De Stefano je poznat po organizovanju masovnih događaja fokusiranih na ono što naziva „planetarno isceljenje“ i „harmonizacija svesti“. Tokom 2022. godine okupio je hiljade ljudi u Egiptu pored piramida u Gizi sa ciljem da se kroz specifične zvučne frekvencije, meditaciju i postavljanje namere aktivira svest o jedinstvu planete. On kontinuirano putuje i vodi grupe kroz specifične energetske čvorove planete (poput Anda u Peruu, Kolumbije, Egipta i Španije) kako bi, prema njegovim rečima, pomogao u održavanju protoka informacija i energije kroz planetarne organe i sisteme dok traje aktuelni tranzit pomeranja magnetnih polova planete. Ukratko, Matijas De Stefano predstavlja novu generaciju spiritualnih mislilaca koji tradicionalni okultizam, svetu geometriju i hermetizam pakuju u savremeni, vizuelno prijemčiv format, privlačeći ljude koji traže sintezu naučne logike (kroz elemente i anatomiju) i duboke kosmičke mistike.
Ono što u De Stefanovoj biografiji i modusu operandi biva očigledno jeste isti onaj šablon, odnosno „rukopis“ koji je Teozofsko društvo primenilo pre više od jednog veka sa Džiduom Krišnamurtijem. Veliko Belo bratstvo (ili Majstori Mudrosti) u teozofskom narativu uvek deluje kroz ciklične „talase“ i odabrane glasnike. Početkom XX veka, Eni Bezant i Čarls Ledbeter su u indijskom dečaku Džiduu Krišnamurtiju prepoznali savršenog nosioca za tzv. Svetskog Učitelja (inkarnaciju Bodisatve / Maitreje). Osnovali su čak i ekskluzivni Red zvezde na Istoku kako bi ga pripremili za tu ulogu. Međutim, plan Velikog Belog bratstva (ili bar teozofskog vrha) se urušio 1929. godine kada je Krišnamurti doživeo duboku unutrašnju promenu, raspustio Red i izgovorio čuvenu rečenicu: „Istina je zemlja bez staza i njoj se ne može pristupiti nijednim putem, nijednom religijom, nijednom sektom.“ Odbio je da bude institucionalizovani mesija.
U tom smislu, Matijas De Stefano, svesno ili nesvesno, popunjava upravo tu upražnjenu arhetipsku nišu. On radi na sličnoj globalnoj frekvenciji, putuje po svetskim energetskim čvorištima i okuplja mase, ali sa jednom ključnom razlikom prilagođenom XXI veku: on izbegava religijski dogmatizam i institucionalnu kontrolu, težeći da svoje delovanje predstavi kao „podsetnik“, a ne kao novu dogmu, verovatno učeći na Krišnamurtijevom istorijskom presedanu. Istina je da je De Stefano bio nadareno dete, i ma kakva njegova uloga bila, neke njegove ideje ipak vredi razmotriti.
De Stefano povlači direktnu paralelu između ljudskog tela i planete Zemlje kroz element gvožđa i stvaranje elektromagnetizma. On podseća da je jezgro Zemlje ogromna, rotirajuća i tečna kugla od gvožđa. Njenim okretanjem stvara se magnetno polje planete. U ljudskom telu, srce je glavni pokretač i „pumpa“ za gvožđe koje teče kroz krv, stvarajući torusno magnetno polje oko nas. Ljudske vene su ekvivalent vulkanima i tokovima lave koji raznose gvožđe po planeti. De Stefano kaže da kada je ljudsko srce usklađeno, njegov snažan elektromagnetni štit usmerava kosmičku radijaciju ka krunskoj čakri, stvarajući oreol. Na planeti se isti taj proces manifestuje kao Aurora Borealis (polarna svetlost), tj Zemlja konstantno sija poput prosvetljenog bića sa moćnim srcem koje štiti život od sunčevog zračenja.
Takođe, Zemlja ima stabilnu fizičku osu rotacije (fizički pol), ali njeno unutrašnje metalno jezgro se ne kreće istom brzinom ni u istoj poziciji kao spoljna kora. Zbog toga se magnetni pol stalno pomera. De Stefano objašnjava da promenu magnetnog pola doživljavamo kao promenu životnog fokusa. Fizički pol je naša glava (gde idemo), a magnetni pol je naše srce (čemu težimo). Između 2019. i 2020. godine, magnetni severni pol je naglo ubrzao i prešao sa zapadne hemisfere (Kanada) na istočnu (istočni Sibir / Arktički okean). On tvrdi da je pandemija COVID-19 bila direktna posledica ovog prelaska. Čitava čovečanstvo je moralo da se zaustavi kako bi se svest prilagodila novoj provodljivosti planete. Ovo je zanimljiva podudarnost. Ukoliko verujemo u teorije zavere, onda je više nego indikativno zašto je neko projektovao krizu sa virusom upravo u trenutku tranzicije magnetnog pola?
De Stefano pominje svetsku energetsku zmiju, koja zapravo nije alegorija, već on pod tim podrazumeva strujanje elektriciteta i provodljivosti kroz planetarnu mrežu. Za njega je zmija sam oblik u kojem vidimo kretanje energije / elektriciteta. Kada se magnetno polje pomerilo sa zapada na istok, promenio se polaritet ove energetske zmije iz pozitivnog (muški) u negativni (ženski), menjajući smer od glave ka repu. U tom kontekstu, De Stefano iznosi ključnu tezu: Iran je srce te zmije. On tvrdi da se globalni preokret svesti ne može uspešno izvršiti ako se u Iranu ne dogodi energetska promena. Zanimljvo. Ta promena podrazumeva povratak korenima, tj zoroastrijanskoj tradiciji i buđenju ženskog (receptivnog, negativnog) polariteta koji je trenutno blokiran rigidnim muškim principom kontrole. Ako se to ne desi, planetarni „glavni osigurač“ (Iran) će ostati blokiran, što može dovesti do preopterećenja sistema u narednim godinama.
Moram priznati da ovaj deo De Stefanove teze gledam sa velikom dozom skepticizma. Vezivanje opšteg i sveobuhvatnog preobražaja svesti za trenutne političke ishode u nekoj državi, bilo da je reč o opstanku šiitske teokratije ili o intervenciji spoljnih aktera poput Vašingtona i Tel Aviva, uvek zvuči suviše usko i prizemno kada se posmatra iz ugla vekovnih kosmičkih i planetarnih ciklusa. Metafizički procesi, po svojoj prirodi, traju vekovima i eonima i nisu uslovljeni time ko u datom trenutku sedi u Beloj kući ili Teheranu. Promene režima, ratovi i političke ideologije su samo površinski talasi na ogromnom okeanu, dok se tektonske promene o kojima govorimo dešavaju u dubinama. Međutim, ako se odmaknemo od dnevne politike i De Stefanovog doslovnog rečnika, ovde se tiho nazire akteulizacija ideje metaistorijske uloge Arijevaca, ali ne u ariozofskom nego u u izvornom, istorijsko-geografskom smislu.
Kada posmatramo Iran ezoterijskim okularima, mi ne vidimo trenutnu Islamsku Republiku, već prostor na kome je nastala prva velika monoteistička i dualistička kosmologija: zoroastrizam (Zaratustrino učenje). Ta kosmologija postavila je svet kao polje borbe između Ahura Mazde (svetlosti / svesti) i Angra Mainjua (tame / materije). To je prostor gde je ljudski um prvi put masovno artikulisan da razmišlja u kategorijama izbora između svetlosti i tame, reda i haosa. U tom smislu, kada se kaže da je Iran „srce energetske zmije“, to se odnosi na kolektivni arhetip tog specifičnog geografskog prostora. Taj prostor nosi memoriju o ravnoteži vatre i svetlosti, koja je kroz vekove rigidnih struktura (kako unutrašnjih, tako i spoljašnjih pritisaka) pretvorena u sistem stroge kontrole i potiskivanja. Zato deluje besmisleno ideja da bi promena režima kroz spoljni pritisak ili konflikt donela „prosvetljenje“. Istorija nas uči da nasilne geopolitičke promene obično donose samo nove slojeve traume i blokada u tom istom „planetarnom organu“.
Ako prihvatimo De Stefanovu analogiju geografskih areala sa ljudskim telom, po kojoj je Bliski istok planetarna „jetra“, onda su sukobi koje gledamo zapravo manifestacija upale tog organa. Pobeda jedne ili druge političke opcije na toj mapi ne rešava unutrašnju provodljivost o kojoj De Stefano govori. Prava promena, u metafizičkom smislu, morala bi doći iznutra, kao buđenje tog izvornog, zaboravljenog koda harmonije koji je taj prostor nekada davno emitovao u svet, daleko pre modernih geopolitičkih igara. Sve te priče o pomeranju polova, drevnim kontinentima i energetskim čvorištima zapravo su mnogo veće od bilo kog savremenog političkog lidera ili doktrine. Oni su samo prolazni glumci u teatru koji se odvija na mnogo široj mapi svesti.
Matijas De Stefano u ovom intervjuu daje parcijalnu mapu Zemljine anatomije, dok ostatak prepušta širem kontekstu svog učenja (koje pominje u Gaia serijalima). Na osnovu onog što je on rekao, raspodela izgleda ovako:
Evropa: Srce.
Bliski Istok / Veliki Stan (Kazahstan, Avganistan, Pakistan...): Jetra planete. Jetra je organ moći i pročišćenja, ali kada je preopterećena otrovima, ta moć se pretvara u bes i despotizam. Rat na Bliskom Istoku je, po njemu, zapravo proces čišćenja jetre od toksina kroz promenu polariteta.
Tibet: Solarni pleksus.
Planinski lanci (posebno Andi - Kordiljeri): Kundalini (energetska kičma).
Drveće / šume (poput Amazona): Neuroni planete.
Ljudi: Proteini i ćelije koji prenose informacije između organa (kontinenata).
Iako u ovom konkretnom razgovoru ne imenuje direktno gde je glava, iz njegove logike i uporedne analize sistema proizilazi da su organi raspoređeni po meridijanima i energetskim čvorištima (npr. u njegovim drugim predavanjima, severni regioni poput Arktika i delova Azije / Amerike često se vezuju za više čakre i procese mišljenja, dok se koren i sakralne zone vezuju za južne hemisfere). Njegova ključna poruka na kraju jeste da ljudi, kao ćelije, ne treba svi da se fokusiraju na isti organ (npr. Bliski Istok / jetru), jer ako bubreg (npr. Amazonija ili Južna Amerika) prestane da radi svoj posao i brine samo o srcu, ceo organizam će se otrovati.
Kosmički zakon polariteta nalaže da sever ne može putovati sam. Kada severni magnetni pol ubrzano napušta Kanadu i kreće se ka Sibiru, južni magnetni pol istovremeno napušta obale Antarktika. Međutim, oni nisu fiksirani na savršenoj osi koja prolazi tačno kroz centar Zemlje, jer se tečno gvozdeno jezgro kreće asimetrično u odnosu na koru. Dok severni pol juri ka Sibiru, južni magnetni pol se pomera sa Antarktika i „izlazi“ u pravcu Indijskog okeana, ka jugozapadnoj Australiji. Ovo me podseća na moj san od pre par godina kada sam iz satelitske perspektive posmatrao Zemlju i spazio da se severno od Beringovog moreuza, bliže sibirskim obalama u Severnom okeanu nalazi poveće ostrvo kružnog oblika kakvog nema na mapama niti na aktuelnim satelitskim snimcima. U tom smislu kružno ostrvo iz mog sna može biti simbolički prikaz energetskog „centra svesnosti“ (poput nove epifize ili trećeg oka planete) koji se otvara na mestu gde se spajaju stari i novi svet, najudaljeniji istok i najudaljeniji zapad.
Dok sever aktivira nova polja u ledenom okeanu, jug se pomera ka toplijim okeanskim strujama i australijskom tlu. U tradicijama koje se bave planetarnom mrežom, ovaj tranzit južnog pola zapravo pomera planetarni „sakralni koren“ (bazu), menjajući način na koji Zemlja procesuira nagone, preživljavanje i bazičnu vitalnu energiju. Povodom ovoga, podsetimo se da je H. P. Blavatska locirala izgubljeni kontinent upravo u oblast koja obuhvata južni Indijski okean. Reč je o Lemuriji, koju ona u svom kapitalnom delu Tajna doktrina (1888) opisuje kao postojbinu Treće korene rase.
Iako je termin „Lemurija“ prvobitno skovao zoolog Filip Sklater u XIX veku kako bi objasnio prisustvo lemura i u Africi i u Indiji, Blavatska je taj koncept preuzela i duboko ga ezoterizovala. Prema njenim spisima, Lemurija je bila gigantski kontinent koji se protezao od podnožja Himalaja, preko današnje Indije, Šri Lanke i Sumatre, pa sve duboko na jug preko Indijskog okeana do Antarktika, obuhvatajući sa jedne strane Madagaskar, a sa druge Australiju. Ona tvrdi da je ovaj kontinent uništen vulkanskim akcijama i podzemnim vatrama stotinama hiljada godina pre nego što je Atlantida uopšte nastala u Atlantskom okeanu. Zanimljivo je da je i Rudolf Štajner u svojim antropozofskim predavanjima detaljno opisivao Lemuriju (lemurijansku epohu), smeštajući je u isti ovaj okeanski basen. On je opisivao da su Lemurijanci imali izuzetno razvijenu volju i neposrednu kontrolu nad prirodnim silama, ali da im je telo bilo znatno fluidnije i prilagođeno tadašnjoj toplijoj, polutečnoj atmosferi planete. Takođe, u tamilskoj tradiciji na jugu Indije postoji drevni mit o Kumari Kandam, potopljenom kontinentu u Indijskom okeanu koji se smatra kolevkom tamilske civilizacije, što se savršeno poklapa sa zapadnim ezoterijskim konceptom Lemurije.
I konačno, H. P. Lavkraft koji je bio strastveni čitalac (i skeptični kritičar) teozofske literature, ali je iz nje crpeo ogromnu inspiraciju za svoj Mitos; on je svoj potopljeni grad R'lyeh (gde Ktulu spava) locirao u nepristupačni deo južnog Pacifika. Međutim, Lavkraft pominje Lemuriju i drevne, pred-ljudske rase koje su naseljavale basen Indijskog okeana i Antarktik. Za Lavkrafta su ti južni, ledeni i duboki okeanski prostori uvek bili mesta gde su zakopani „Bogovi koji su bili pre ljudi“.
Ako povežemo teze Matijasa De Stefana o pomeranju polova sa ovom mapom, dobijamo indikativnu ezoterijsku geometriju. Severni pol ide ka Sibiru, aktivirajući zonu koju bismo mogli vezati za Hiperboreju (prvobitni, severni duhovni dom čovečanstva). Sa druge strane, Južni pol izlazi sa Antarktika i ulazi u južni Indijski okean, što znači da elektromagnetna igla planete sada pokazuje i „budi“ prostor pod kojim, prema Blavatskoj, počivaju najstariji, potopljeni slojevi planetarne memorije (Lemurija). Ako je Sever svest koja traži nove koncepte, Jug je podsvest i koren. Izgleda da se buđenje te podsvesti, sa geopolitičkog i elektromagnetnog aspekta, trenutno projektuje tačno iznad zaboravljenih dubina Indijskog okeana.
Razmotrimo sada poslednji deo ove tematike, a to je Tibet. De Stefano ga pominje kao solarni pleksus. U tom smislu, ja bih kao pandan geosakralnom značaju Tibeta pridružio planinu Ararat. Dakle, ukoliko prihvatimo De Stefanovu anatomsku podelu gde je Tibet solarni pleksus (centar moći, volje i asimilacije energije), a Bliski istok jetra (pročišćenje, gnev, preobražaj), onda zaposedanje Tibeta od strane Kine i tursko obezbeđivanje Ararata (kao geopolitički osetljive zone) deluju kao svesno stavljanje teških, materijalnih poklopaca na ključne energetske ventile sveta. Hajde sada da vidimo kako se istorijske činjenice i ezoterijski narativi prepliću kroz ova pitanja. Počnimo od Tibeta i od toga šta su nacisti i sovjeti zapravo tražili tamo?
I Hitlerova Nemačka i Sovjetski Savez imale su zvanične (naučno-geopolitičke) i nezvanične (okultne) motive za svoje ekspedicije tokom 1920-ih i 1930-ih. Nacistička ekspedicija (Ernst Šefer, 1938–1939), organizovana je pod pokroviteljstvom Himlerovog instituta Ahnenerbe (Nasleđe predaka). Zvanično su istraživali biologiju i antropologiju, ali stvarni zadatak bio je pronalaženje dokaza za ariozofski mit o poreklu arijevske rase. Verovali su da su nakon propasti Atlantide i Hiperboreje preživeli adepti izbegli na Tibet i tamo osnovali podzemna kraljevstva Agartu i Šambalu. Tražili su i biološke potvrde (merenjem lobanja tibetanskih monaha) i okultne tehnike kontrole svesti i vril-energije. Malo pre toga, organizovana je sovjetska ekspedicija (Jakov Bljumkin i Nikolaj Rerih, 1920-e). Pod vođstvom čekiste Bljumkina (koga je odobrio sam Feliks Dzeržinski, šef OGPU-a), sovjetska tajna služba je finansirala ekspediciju slikara i mistika Nikolaja Reriha. Sovjeti su bili fascinirani idejom „crvenog budizma“, i pokušavali su da spoje komunizam sa budističkim proročanstvima o Šambali, verujući da će ovladavanje tibetanskim mističnim tehnikama i uticaj nad Dalaj Lamom pomoći Sovjetskom Savezu da zagospodari centralnom Azijom i porazi britanski imperijalizam.
Naravno, ovo nije prva ruska ekspedicija na Tibet. Prethodno je Ruska Imperija imala duboke aspiracije prema Tibetu, budući da su se okultno i geopolitičko tamo preplitali mnogo pre nacista. Tokom XIX i početkom XX veka, Rusija i Velika Britanija su igrale „Veliku igru“ (The Great Game) za kontrolu nad Centralnom Azijom. Tibet je bio ključna nagrada. U tom kontekstu pomenuo bih Agvana Doržijeva, burjatskog lamu (ruski podanik) i ključnog savetnika i diplomate 13. Dalaj Lame. On je ubedio Dalaj Lamu da je Ruska Imperija zapravo mitsko severno kraljevstvo Šambala, a da je car Nikolaj II reinkarnacija Belog Tare (budističkog božanstva). Preko Doržijeva, ruski carski dvor je slao misije i oružje na Tibet, a u Sankt Peterburgu je podignut prvi budistički hram u Evropi. Međutim, još krajem XVIII veka, ruski masoni (poput kruga oko Nikolaja Novikova) bili su fascinirani „Svetlošću sa Istoka“. Kasnije, u carskoj Rusiji, ličnosti poput dr Žamsarana Badmajeva (burjatskog lekara i mistika na dvoru) i raznih masonskih loža inicirali su planove za rusku ekspanziju na Tibet, verujući da Rusija ima sudbinski zadatak da spoji evropsku nauku i azijsku gnozu.
U tom smislu, lik ruskog emigranta Lipotina u Mejrinkovom Anđelu sa zapadnog prozora oličava upravo taj specifični spoj ruskog geopolitičkog podzemlja i tibetanskog "levorukog" tantrizma. Mejrink, koji je i sam bio član ezoterijskih redova, savršeno je prepoznao da Rusija u ezoterijskom smislu deluje kao most ili provodnik preko kojeg se mračniji, destruktivniji i transformativni aspekti tibetanskog okultizma (Bon tradicija i gnevna božanstva) prelivaju na dekadentni Zapad. Lipotin u romanu koristi te struje za uništenje starog sveta.
Vratimo se na kinesko osvajanje Tibeta i tursko zatvaranje Ararata. Kineska komunistička partija (izrazito materijalistička, ateistička struktura) je 1951. godine umarširala na Tibet, proterala Dalaj Lamu i sistematski uništila mnogo manastira. Iz ugla metafizike, to je bio čin nasilnog uzemljenja i zatvaranja solarnog pleksusa sveta. Tibet je vekovima funkcionisao kao tiha transmisiona stanica koja emituje duhovnu frekvenciju i gnozu. Presecanjem te linije, Tibet je pretvoren u vojnu bazu i rudnik, čime je Zapad odsečen od direktnog izvora te energije. Slično je sa planinskim masivom Ararat, koji u biblijskoj i pred-biblijskoj tradiciji predstavlja tačku novog početka čovečanstva (gde se Nojeva barka spustila na suvo nakon potopa, unutar regije jetre sveta). Ararat je danas na teritoriji Turske, u strogo kontrolisanoj i geopolitički trusnoj vojnoj zoni, tik uz granicu sa Jermenijom i Iranom. Vekovni antagonizmi i militarizacija tog prostora onemogućavaju bilo kakva slobodna istraživanja ili duhovna hodočašća, čineći ga još jednim „zabranjenim gradom“ na mapi sveta. Dakle, ove dve tačke, Tibet i Ararat, deluju kao dve džinovske stezaljke koje drže modernu svest u čvrstom stisku materijalizma, sprečavajući vertikalni protok energije o kojem govore stari sistemi.
Kao dodatnu važnu tezu, De Stefano pominje da su prirodni hemijski elementi zapravo istinski bogovi (vodonik je bog svetlosti, fosfor je donosilac svetlosti / Lucifer, sumpor je pakao, a njihovim spajanjem nastaje DNK). On tvrdi da Veliki hadronski sudarač čestica (CERN) doslovno razbija stabilne knjige (atome) u univerzalnoj akaškoj biblioteci fizike. Razbijanjem prirodnih elemenata stvaraju se veštački, sintetički elementi koji deluju kao lažni bogovi. Kao da naučnici koji rade u toj ustanovi svojim naučnim radom zapravo prizivaju sile i prisustva kojima nije mesto u našem svetu. Otud ono lažni bogovi. Nisu lažni, nego su suštinski i ontološki strani. Oni remete redosled knjiga na policama, zbog čega se bazična svest stvaraoca gubi u lavirintu, a čovečanstvo unutar sebe oseća da je nešto duboko pogrešno sa strukturom stvarnosti. Savet koji De Stefano daje za preprevazilaženje ove krize je jednostavan: povratak sopstvenoj svrsi. Ne treba svi da budemo brzi kao recimo Ferari (tehnologija i veštački napredak), jer svet ima zadatke koje može ispuniti samo neko ko je dizajniran da bude bicikl i prođe kroz najuže staze i doživi stvari koje vozač Ferarija nije u stanju da prođe jer je brz i iziskuje ravan put.
