Opšti pogled
Mesmerizam, ili animalni magnetizam, nije bio samo jedna medicinska zabluda iz XVIII veka, niti puka preteča hipnoze. Mesmerizam predstavlja prelomni kulturni i epistemološki fenomen, u kome se sudaraju magijsko mišljenje, rana naučna metodologija, teološke pretpostavke i nova psihologija. Njegova istorija osvetljava trenutak kada je moderni svet prvi put ozbiljno razmotrio mogućnost da se svest, telo i kosmos nalaze u jedinstvenoj energetskoj mreži, ne više kao dogmu religije, već kao predmet iskustva.
Uvod: Čovek koji je želeo da bude novi Prometej
Franc Anton Mesmer bio je čovek na razmeđu epoha. Rođen 1734. godine na obali Bodenskog jezera, studirao je teologiju i medicinu, da bi 1766. odbranio disertaciju o uticaju planeta na ljudske bolesti, temu koja je već tada odisala astrološkim nasleđem, ali je bila formulisana u jeziku prosvetiteljske nauke. Taj spoj starog i novog, mističnog i racionalnog, obeležiće čitavu njegovu karijeru. Godine 1774. Mesmer je učinio otkriće koje će mu doneti slavu. Pokušavajući da izleči jednu pacijentkinju, gospođicu Esterlin, primenio je magnete, ideju koju je preuzeo iz Engleske. Pacijentkinja je osetila čudnu struju kroz telo, a simptomi su nestali. Mesmer nije bio skroman čovek. Zaključio je da magneti sami po sebi nisu bili uzrok izlečenja, već da su poslužili samo kao pojačivači i provodnici za fluid koji se nakupio u njegovom sopstvenom telu, a koji je on svojom voljom preneo na pacijentkinju. Taj fluid nazvao je životinjskim magnetizmom (tierischer Magnetismus), i time je započela jedna od najčudnijih i najuticajnijih epizoda u istoriji zapadne misli.
1. Osnova učenja: Fluid, volja i kosmička povezanost
Mesmerova teorija, ma koliko danas delovala naivno, bila je zamišljena kao univerzalna nauka o čoveku i kosmosu. Njenih osnovnih postulata ima nekoliko:
- Prvo, postoji neprimetni fluid koji prožima čitav univerzum i povezuje ljude sa životinjama, biljkama, predmetima i međusobno. Ovo nije bila originalna ideja, već je imala korene u stoičkoj pneumi, neoplatonističkom spiritus mundi, i renesansnim teorijama o kosmičkim uticajima. Ali Mesmer joj je dao novo ime i, što je važnije, novu praktičnu primenu.
- Drugo, sve bolesti potiču od loše cirkulacije ovog fluida u ljudskom organizmu. Zdravlje je ravnoteža, bolest je blokada, a lečenje je uspostavljanje pravilnog toka kosmičke tečnosti kroz telo.
- Treće, magnetizer može svojom voljom da projektuje fluid na pacijenta, najčešće pokretima ruku, i tako ponovo uspostavi harmoniju.
Ova tri elementa: fluid, volja i pokret, činila su srž mesmerističke prakse. Ali ono što je Mesmera izdvojilo od njegovih prethodnika nije bila teorija, već sposobnost da je učini spektakularnom.
2. Preteče: Gasner i egzorcizam pod maskom nauke
Ključni trenutak u Mesmerovom samorazumevanju dogodio se 1775. godine. Bavarski izborni knez Maksimilijan Jozef pozvao ga je da prisustvuje egzorcizmima koje je izvodio sveštenik Johan Jozef Gasner u blizini Konstance. Gasner je bio čudotvorac koji je rukama izgonio demone i lečio bolesne, privlačeći ogromne mase naroda. Mesmer je posmatrao, analizirao, i doneo zaključak koji će oblikovati čitavu njegovu karijeru. Gasner je bio iskren, nije bio šarlatan. Njegova izlečenja bila su stvarna. Ali on nije razumeo šta zapravo radi. Moć nije dolazila od egzorcizma, već od istog onog tajanstvenog agensa koji je Mesmer upravo otkrio: životinjskog magnetizma.
Ovaj gest je duboko simboličan. Mesmer nije odbacio religijsku magiju kao praznovericu; on ju je preveo na jezik nauke. Gasnerov ritual, njegove molitve, njegova vera, sve je to bilo nepotrebno ruho. Ono što je suštinski delovalo bio je fluid, a njime se moglo upravljati racionalno, bez teološkog balasta. Mesmer je, zapravo, učinio ono što će kasnije okultisti raditi sa kabalom, asimilovao je drevnu praksu u moderni, naučni okvir, verujući da je time pročistio i unapredio. Paradoks je, naravno, bio u tome što se Mesmer našao u istoj poziciji kao i Gasner. Razlika je bila samo u jeziku: Gasner je koristio liturgiju i simbole vere, Mesmer je koristio prestiž nauke i oreol tajne koja okružuje nova otkrića.
3. Pariski uspon i pad: Između aristokratije i komisije
Godine 1777. Mesmer je, suočen s neprilikama u Beču, prešao u Pariz. Tamo ga je čekala slava. Nastanio se u otmenoj četvrti Place Vendôme, gde je primao pacijente iz visokog društva i naplaćivao im basnoslovne honorare. Njegova kuća postala je modno okupljalište; bolesne plemkinje su se onesvešćivale i padale u spektakularne konvulzije, a brojna izlečenja su zabeležena. Ali moda se brzo pretvorila u skandal. Godine 1784. kralj Luj XVI naredio je formiranje službene komisije koja bi ispitala Mesmerove kontroverzne metode. U komisiji su bili najugledniji umovi Francuske: hemičar Lavoazje, astronom Baji, i američki izaslanik Bendžamin Frenklin.
Njihov nalaz bio je paradoksalan. Komisija nije mogla objektivno da detektuje fluid, ali su neka od prijavljenih izlečenja delovala autentično. Ipak, komisija nije podržala praksu. Zašto? Zato što je, po njihovom mišljenju, Mesmerov uspeh morao da bude posledica moći imaginacije, a imaginacija je, u vreme kada se medicina borila da postane stroga nauka, smatrana nepouzdanim, čak opasnim sredstvom. Poseban, poverljivi izveštaj upozoravao je kralja i na moguće seksualne konotacije magnetizerske prakse. Jedan član komisije, Loran de Žisje, usprotivio se zaključcima. U svom memorandumu tvrdio je da se svi posmatrani fenomeni ne mogu pripisati pukoj imaginaciji, i sugerisao je postojanje nepoznate sile koju je nazvao životinjskom toplotom. Ali njegov glas bio je usamljen.
Godina 1784. bila je vrhunac Mesmerove karijere, ali i početak kraja. Osporen od zvanične nauke, suočen i s pobunom među sopstvenim učenicima, napustio je Pariz 1785. i proveo poslednje godine zaboravljen. Umro je 1815. u izolaciji. Verujem, da bi danas Mesmer završio u zatvoru.
4. Pijsegirov obrt: Rođenje somnambulizma
Dok je Mesmerov fluidni materijalizam doživeo poraz pred komisijom, jedna slučajnost otvorila je potpuno novo poglavlje. U aprilu 1784. godine, upravo u vreme komisijskog izveštaja, markiz Arman Mari Žak Šastne de Pijsegir, artiljerijski pukovnik i zemljoposednik, počeo je da magnetizira svoje seljake. Pozvan je na lečenje mladog seljaka koji je bolovao od zapaljenja pluća. Očekivao je uobičajene mesmeričke efekte: zevanje, znojenje, konvulzije, pa poboljšanje. Ali dogodilo se nešto sasvim neočekivano. Pacijent je iznenada pao u tajanstveno stanje nesvestice. Njegova ličnost se promenila; pojavilo se novo ja koje je lebdelo iznad njegove budne svesti. Štaviše, mladić je mogao da predvidi tok svoje bolesti, da odredi njene faze, i da čita misli svog iscelitelja, čak i pre nego što bi se one potpuno oblikovale u svesti.
Pijsegir je ovo stanje nazvao magnetnim ili veštačkim somnambulizmom. Mesmer ga nije opisao, iako je verovatno i sam nailazio na njega, ali ga je prećutao, jer je protivrečio njegovim materijalističkim pretpostavkama. Eh,Mesmer... Ovaj događaj bio je prekretnica. Otkrićem somnambulizma, mesmerizam se od terapije fluidom pretvorio u istraživanje nepoznatih slojeva ljudske psihe. Pitanje više nije bilo samo kako lečiti, već koja sve svojstva ljudski duh može da ispolji u izmenjenim stanjima svesti. Somnambulne vidovnjakinje postale su senzacija; one su dijagnostikovale bolesti, otkrivale tajne, predviđale budućnost.
5. Podela struja: Materijalisti, psihičari i ezoteričari
U godinama koje su usledile, mesmeristički pokret se raslojio. Kako je uočio istoričar Bertrand Mehist, mogu se razlikovati tri glavne struje:
Materijalisti su bili Mesmerovi verni učenici ili lekari poput Žaka Petetena, koji su želeli da se oslobode fluida i govorili radije o vitalnom elektricitetu. Objašnjavajući somnambulno stanje, naglašavali su značaj materijalnog nosioca koji ga proizvodi.
Psiho-fluidisti, Pijsegirovi učenici poput Delezovih sledbenika, smatrali su da somnambulizam otkriva skriveno sopstvo. Bili su spiritualisti, ali su odbacivali svako pozivanje na entitete izvan ljudske svesti. Fluid su videli samo kao oruđe, a naglašavali su volju koja ga pokreće.
Treća struja, ezoterijski orijentisani magnetizeri, bila je najsloženija. Njeno središte bilo je u Lionu, koji je važio za ezoterijsku prestonicu Francuske tog vremena. Pripadnici ove struje mešali su ideju progresa sa eshatološkim očekivanjima, misticizmom, naukom, hrišćanskim ezoterizmom, jevrejskom kabalom i alhemijom. Neki, poput Ševalijea de Barberena, delovali su isključivo molitvom i voljom, bez fluida. Drugi, kao čuvena Žana Rošet, čiji su zapisi sačuvani zahvaljujući Viljermozu, tvrdili su da za vreme transa komuniciraju sa anđeoskim bićima. Ali tek u Nemačkoj je mesmerizam doživeo svoj najdublji metafizički procvat.
6. Nemačka romantičarska metafizika: Magnetizam kao prozor u apsolut
Nemačka intelektualna scena krajem XVIII i početkom XIX veka bila je zasićena teologijama svetlosti i elektriciteta koje su razvijali Prokop Dibiš, Fridrih Kristof Etinger i Johan Ludvig Frikler još od 1765. Magnetizam je ušao u ovaj kontekst kao empirijska potvrda davnih spekulacija. Gotovo svi veliki teoretičari Naturfilozofije integrisali su magnetizam u svoje sisteme. Gotingen, Lajpcig, Hale postali su centri proučavanja. Verovalo se u postojanje univerzalnog poveznika, tj unutrašnjeg čula koje za vreme magnetnog transa stavlja somnambula u komunikaciju sa celom prirodom.
Godine 1808. Gotfrid Hajnrih Šubert objavio je Poglede na noćnu stranu prirodnih nauka, a 1814. Simboliku snova, dela koja će postati biblije romantičarskog mesmerizma. Drugi teoretičari, poput Eberharda Gmelina, pokušali su da somnambulne misterije utemelje u fiziologiji, postavljajući teorijske opozicije između cerebro-spinalnog sistema (organa dnevne, racionalne misli, navodno dominantnog kod muškaraca) i ganglijskog sistema (nosioca noćnih oblika života, navodno dominantnog kod žena). Dijetrih Georg Kizer i Karl August fon Ešenmajer, urednici Arhiva za životinjski magnetizam (1817-1824), spadaju među najznačajnije teoretičare. Ešenmajerove Misterije unutrašnjeg života (1830) pokušavaju da kroz istoriju izvesne Friderike Haufe, vidovnjakinje iz Prevorsta osvetle najdublje tajne ljudske duše. Upravo pomenuta vidovnjakinja najbolje oličava nemački pristup. Za života u polutrajnom somnambulnom transu, Haufe je ispoljavala čitav spektar magnetnih darova: vidovitost, prekogniciju, predviđanje smrti, otkrivanje bolesti, osetljivost na supstance. Videla je duhove mrtvih i trajno komunicirala sa njima. Njeni govori u izmenjenim stanjima svesti bili su prožeti teozofskim idejama, koje je zabeležio Justinus Kerner u knjizi Vidovnjakinja iz Prevorsta (1829), delu koje je imalo ogroman uticaj širom Evrope.
Ipak, najdublje uvide u vezu magnetizma i teozofije ponudio je Franc fon Bader, čiji spisi o ekstazi i magnetnim govornicima u snu i danas zadivljuju svojom metafizičkom smelošću. Poređenja radi, francuski somnambuli poput Aleksisa Didijea bili su okrenuti zemaljskoj stvarnosti, a ne nebeskim sferama. Njihova vidovitost služila je pronalaženju izgubljenih predmeta ili otkrivanju bolesti, ne teozofskoj spekulaciji.
7. Engleska i Amerika: Praktičnost i novi počeci
U Engleskoj je mesmerizam stigao kasnije, 1837. godine, zaslugom francuskog magnetizera Dipotea. Ubrzo mu se pridružio Šarl Lafonten, i uskoro je englesko društvo zahvatila strast prema mesmerizmu. Dr Džon Eliotson, profesor na Londonskom univerzitetskom koledžu i zvezda britanske medicine u usponu, počeo je sa Dipoteom da izvodi javne eksperimente na dve somnambulne žene. Rezultat su bile strasti i skandali. Posle vrtoglavog uspona, Eliotson je doživeo brutalan pad zbog sumnji u prevaru. Primoran da podnese ostavku, nastavio je da se bavi temom i osnovao časopis The Zoist, koji je postao evropski autoritet za mesmerizam. U Engleskoj, kao i u Francuskoj, zanimanje za mesmerizam prešlo je iz medicine u književnost i intelektualne krugove. Čonzi Taunsend, prijatelj Dikensa, eksperimentisao je sa Aleksisom Didijeom i objavio Činjenice u mesmerizmu (1844), delo koje će kasnije inspirisati Edgara Alana Poa.
U Americi je mesmerizam procvetao bez jakog institucionalnog otpora. Šarl Pojen ga je doneo 1837. godine, a mlada nacija, još uvek religiozno strukturisana ali željna novih ideja, prihvatila ga je sa oduševljenjem. Oslobođen evropskih institucionalnih okova, američki mesmerizam brzo je poprimio sopstveni oblik. Somnambuli više nisu imali potrebu za magnetizerima jer su magnetizovali sami sebe.
Finias Kvimbi, časovničar iz Nove Engleske, nakon što je prisustvovao Pojenovom predavanju, postao je strastveni magnetizer. Jedna od njegovih pacijentkinja bila je Meri Paterson, iscrpljena i bolesna žena koja mu se obratila za pomoć. Kvimbi ju je lečio gledanjem u oči i masažom, i nakon nedelju dana Patersonova je osetila dramatično poboljšanje. Fascinirana, naučila je sve što je mogla od Kvimbija, udala se za Asu Gilberta Edija, i pod svojim novim imenom, Meri Bejker Edi, osnovala Hrišćansku nauku (Christian Science), najveći religijski pokret isceljenja verom u američkoj istoriji. Ali Kvimbi nije bio jedini. Endru Džekson Dejvis, vidovnjak iz Poukipsija, objavio je Veliku harmoniju (1852) i postao jedan od utemeljivača američkog spiritualizma.
8. Rođenje hipnoze: Brajd i naučno prisvajanje
Godine 1843. škotski lekar Džejms Brajd predložio je termin hipnoza (od grč. hypnos, san) da označi praksu inspirisanu magnetizmom, ali ograničenijih efekata i drugačije koncepcije. Brajd je prisustvovao Lafontenovim javnim demonstracijama. Za razliku od magnetizera, koji su verovali da magnetizer svojim uticajem uspavljuje pacijenta, Brajd je smatrao da subjekt ulazi u stanje samostalno, putem autosugestije. Nema fluida, nema okultnog uticaja jednog čoveka na drugog; nije bitno ni kojom metodom se san postiže. Prema tzv višim magnetnim fenomenima Brajd je ostao rezervisan, ali ih nije odbacivao, jednostavno, njegovom metodom nisu se mogli proizvesti. U početku, Brajdova metoda nije imala uspeha. Ali nakon 1878. godine, kada je francuska medicinska institucija odlučila da ukine višedecenijski tabu i prihvati fenomene nekada nazivane magnetnim, hipnoza je postala obavezna referenca.
Hipnotizam je doživeo munjevit uspeh. Prvo smatran korisnim sredstvom za proučavanje histerije, ubrzo je postao jedna od najvećih istraživačkih oblasti u naukama o umu. Ipak, fenomeni koji su pokrenuli ovo oduševljenje bili su samo pročišćena i oslabljena verzija starih magnetnih fenomena. Hipnoza je, moglo bi se reći, bila mesmerizam koji je prošao bezbednosnu kontrolu.
Neki istraživači, poput Julijana Ohoroviča i Emila Boaraka, sumnjali su da hipnotizam može u potpunosti objasniti fenomene starih magnetizera. Na kraju XIX veka, pod njihovim uticajem, životinjski magnetizam se vratio u naučni diskurs, ali sada obojen naučnim i materijalističkim jezikom tog doba. Tako je rođen program koji su Englezi nazvali psihičko istraživanje (psychical research), a Francuzi metapsihika (métapsychique).
9. Uticaj na okultizam i duhovnost
Uticaj mesmerizma na razvoj modernog okultizma teško je preceniti. On je delovao na nekoliko nivoa. Prvo, mesmerizam je omogućio most između religije i nauke. U vreme kada je tradicionalna religija gubila intelektualni prestiž, a materijalizam pretio da sve svede na fizičku materiju, mesmerizam je ponudio treći put: naučno utemeljenu duhovnost. Fluid je zvučao naučno, ali je funkcionisao kao savremeni ekvivalent drevne pneume ili spiritusa.
Drugo, mesmerizam je otvorio prostor za istraživanje svesti. Somnambulna stanja, vidovitost, telepatija, svi ovi fenomeni, koje je zvanična nauka odbacivala, sada su imali svoje mesto u koherentnom sistemu. Time je mesmerizam pripremio teren za kasnija istraživanja paranormalnog.
Treće, mesmerizam je oblikovao pojam astralnog koji će Elifas Levi preuzeti i razviti. Levijevo astralno svetlo, kao univerzalni fluid, medijum imaginacije i volje, rezervoar slika, direktan je potomak Mesmerovog životinjskog magnetizma, ali prečišćen kroz okultnu prizmu i spojen sa kabalističkom terminologijom. Mesmerizam je, zapravo, pružio empirijsku potvrdu za ono što je okultizam želeo da tvrdi: da ljudska volja može delovati na daljinu, da postoji suptilna supstanca koja povezuje sve stvari, da izmenjena stanja svesti otvaraju pristup višim nivoima realnosti.
10. Zaboravljeni šok modernosti
Za mejnstrim zapadnu kulturu, životinjski magnetizam bio je šok i izazov čije su razmere i posledice danas prečesto zaboravljene. Za njegove pristalice, nosio je velike nade, ne samo u naučni proboj, već i u moralnu i društvenu obnovu, u produbljivanje spiritualističke filozofije. Za njegove protivnike, pretio je da potkopa razum i izopači društveni poredak; stoga ga je trebalo suzbiti na svaki način. Rezultat je bio kulturni rat koji je vodio ka potiskivanju magnetizma i njegovom konačnom zaboravu. Ipak, iako fenomeni somnambulizma nikada nisu u potpunosti objektivizovani niti na zadovoljavajući način objašnjeni, oni su nesumnjivo stimulisali i uznemiravali sve aspekte kulture.
Psihijatrija, psihoanaliza, psihologija izmenjenih stanja svesti, filozofija, istorija religije, etnologija, umetnost, književnost, teorije obrazovanja, sve je to bilo pogođeno ovom strujom i još uvek nosi njen trag. Pitanja koja je magnetizam pokrenuo ne pripadaju samo odavno zamrlom pokretu; ona ostaju visoko relevantna i danas. Jer, na kraju krajeva, mesmerizam je postavio pitanje koje još uvek nije zatvoreno: gde je granica ljudskih moći?
