Prvi put sam se sreo sa legendarnim likom Đakoma Kazanove kroz film Federika Felinija, i sa briljantnim Donaldom Saterlendom u glavnoj ulozi. No, tada ništa nisam shvatao i Kazanova je mom mnjenju bio tek nekakav izvikani elokventni žigolo sa stilom, šarmantni Džon Malkovič svog vremena koji zavodi dame visoke klase i živi kao bonvivan. Pa ipak, kako sam kasnije razotkrivao, Kazanova je bio mnogo više od običnog švalera. Kao skriveni šav, kao „kontrapunkt” kroz koji se cela priča o Kazanovi, a i o samoj Veneciji, otvara, jeste njegov roman Ikozameron (Icosaméron ou l'histoire d'Édouard et d'Élisabeth...). Napisan na francuskom i objavljen u Pragu 1788. godine, ovaj monumentalni, rani naučnofantastični i utopijski roman predstavlja potpuno naličje onoga što svet podrazumeva pod „Kazanovom”.
Icosameron: Put u središte Zemlje
Priča prati brata i sestru, Eduarda i Elizabetu, koji tokom plovidbe doživljavaju brodolom kod Norveške i upadaju u zastrašujući, duboki vir. Umesto u smrti, oni završavaju u unutrašnjosti Zemlje, gde otkrivaju čitav jedan skriveni, podzemni svet. Tamo provode 81 godinu u stanju mladosti (broj mesečevog magičnog kvadrata i produžene mladosti), pre nego što uspeju da se vrate na površinu, kada rapidno počnu da stare, a roman je zapravo struktuiran kao njihovo dvadesetodnevno kazivanje (otuda naziv Icosameron, prema grčkom za dvadeset dana) o tom podzemnom carstvu Megamikra. Dakle, pre Žila Verna.
Ta podzemna zemlja nije samo plod puke mašte. To je Kazanovino igralište za filozofske, teološke, ali i prikrivene ezoterijske ideje. Stanovnici unutrašnje Zemlje su humanoidna bića, ali u obliku androginih blizanaca. Oni su minijaturni, rađaju se iz jaja, nemaju kosti (telo im podupire hrskavica) i komuniciraju isključivo muzikom i telepatijom. U unutrašnjosti Zemlje nema Sunca, već ceo prostor osvetljava stalna, difuzna crvena svetlost koja dopire iz zemljinog jezgra. Nema noći, nema godišnjih doba, vreme je statično. Društvo je organizovano do nivoa apsolutnog protokola. Kazanova ovde detaljno opisuje njihovu arhitekturu, zakone, poljoprivredu i ishranu. Na prvi pogled, Icosameron deluje kao prosvetiteljska utopija, ili distopija, poput Morove Utopije ili Sviftovih Guliverovih putovanja. Međutim, ako počnemo da vučemo konce iz ove perspektive, primetićemo sledeće elemente koji se savršeno vezuju za venecijanski podtekst:
Kazanova piše ovaj roman u starosti, kao bibliotekar u jednom zamku u Češkoj, izolovan, melanholičan i ogorčen na svet koji ga je zaboravio. On, koji je spektakularno pobegao iz venecijanskog zatvora, ovde stvara svet koji je zamena za zatvor. Unutrašnjost Zemlje u Icosameronu ima istu atmosferu klaustrofobije i veštačkog poretka kakvu je imala i Mletačka republika, ta anomalija na tlu sednjovekovne feudalno-monarhijske Evrope: fasada savršenog zakona i lepote, ispod koje se krije potpuna kontrola.
Eduard i Elizabeta u podzemnom svetu postaju rodonačelnici nove rase, ulazeći u incestuozne odnose kako bi naselili puste delove tog sveta. Ta opsesija očuvanjem loze, izolacijom od spoljnog sveta i stvaranjem novog poretka unutar zatvorenog sistema nosi duboki, makabrični podton. U kontekstu Venecije, to nas vodi direktno do patricijskih porodica koje su funkcionisale kao zatvorena ložnica, čuvajući moć i resurse unutar krvnih srodstava, odsečeni od ostatka sveta, što je suštinska socijalna alegorija vampirizma.
Kazanova je bio mason, blizak rozenkrojcerima, čovek koji je prevario pola evropske aristokratije prodajući im eliksire mladosti i magijske rituale. Icosameron sadrži elemente hermetičke kosmologije:
Putovanje kroz ogroman vir je klasičan inicijacijski silazak u podzemlje (Descensus ad Inferos).
Crvena, večna svetlost podzemlja podseća na alhemijsko „crveno delo” (Rubedo), fazu u kojoj se postiže besmrtnost ili transformacija materije.
Ideja o androgidnim bićima je direktno preuzeta iz kabalističkih i gnostičkih učenja o primordijalnom čoveku (Adam Kadmon) pre podele polova.
Umesto da Veneciju otkrivamo preko karnevala, gondola i kroz legende o vampirima i mračnim kultovima venecijanske aristokratije, zamislimo je kroz prizmu Icosamerona: Venecija kao podzemno carstvo na površini vode. Grad koji je sam po sebi anomalija na tlu srednjovekovne feudalne Evrope, izgrađen na drvenim šipovima u blatu, izolovan u laguni, sa sopstvenim rigoroznim poretkom (Savet desetorice), sa večnim sumrakom u uskim kanalima gde svetlost retko pada direktno. Venecija je funkcionisala kao Kazanovin podzemni svet, mesto gde su maske (androginost, ukidanje identiteta) obavezni deo društvenog protokola, a energija grada se održavala konstantnim parazitiranjem na resursima spoljnog sveta. U neku ruku, tadašnja Venecija podseća na današnji Dubai, ali bez nafte i sa trgovačkom mornaricom. Ako Kazanovin naučnofantastični izlet postavimo kao ogledalo venecijanskog mentalnog sklopa, dobijamo onaj suptilni, intelektualni rez koji nam nedostaje da sagledamo Veneciju kao sedište moćnih okultnih uticaja.
Histoire de ma vie
U Kazanovinim memoarima možemo prepoznati ključne tačke gde se njegov memoarski pragmatizam prepliće sa teurgijom i operativnom magijom. Istorija mog života (Histoire de ma vie) sadrži fascinantne opise njegovih okultnih operacija u Veneciji, a epizoda sa Murana, ostrva venecijanske lagune, i njegov specifični magijski sistem na neki način paraju privid racionalnog prosvetiteljstva. Evo šta se tačno krije iza tih događaja, simbola Zmaja i njegovog tajnog koda.
Epizoda sa Murana (koja se odigrava u kontekstu njegove čuvene ljubavne afere sa monahinjom M.M. i njenom ljubavnicom C.C.) zapravo je vrhunac Kazanovine veštine psihološke i magijske manipulacije. Kazanova je bio u tajnoj, opasnoj vezi sa M.M., koja je bila štićenica i ljubavnica moćnog francuskog ambasadora u Veneciji, kardinala de Bernija. Ceo taj krug na Muranu (gde je bio njen samostan) bio je prožet libertenstvom, voajerizmom i špijunažom. Da bi održao kontrolu nad situacijom, fascinirao devojke i opravdao svoje postupke, Kazanova je morao da se predstavi kao posednik tajnih, natprirodnih moći.
On u memoarima opisuje da je, kako bi ubedio M.M. u svoju povezanost sa duhovnim svetom, organizovao posetu lokalnoj veštici ili proročici na ostrvu Murano. Međutim, cela stvar je bila unapred izrežirana predstava. Kazanova je sam, pre nego što će dovesti M.M., posetio tu ženu, platio joj izdašnu sumu i precizno joj izdiktirao šta mora da kaže kada se on pojavi sa svojom ljubavnicom. Kada su došli, veštica je pala u trans i izgovorila detalje iz života M.M. koje je navodno mogao znati samo kosmos, čime je monahinja ostala potpuno opčinjena i podređena Kazanovinoj volji. Kazanova otvoreno priznaje ovo šarlatanstvo, ali kroz njega provejava suština venecijanske mračne magije: magija kao apsolutna režija i kontrola tuđe svesti u lavirintu ogledala.
Kazanova u svojim spisima i prepiskama (naročito kada analizira kabalističke operacije) pominje da ostrvo Murano, u ezoterijskom smislu, nije samo mesto industrije stakla i samostana, već dom skrivenog genija mesta (Genius Loci) u obliku Zmaja. U alhemijskoj i rozenkrojcerskoj simbolici tog vremena, Zmaj koji obitava u vodi ili na ostrvu predstavlja primordijalnu, mračnu energiju koja se mora ukrotiti. Za Kazanovu, Murano je bio izolovan, energetski čvor Venecije, mesto gde su se mešali ekstremni luksuz, izolacija monahinja, tajne lože i izrada stakla u pećima (što je samo po sebi alhemijski proces transformacije peska u svetlost). Nazvati to mesto prebivalištem Velikog Zmaja značilo je prepoznati Murano kao srce venecijanskog okultnog podzemlja.
Kazanova je zaista posedovao i operativno koristio specifičan proricateljski i magijski sistem, koji je u memoarima nazvao Kabalistička piramida ili Kabalističko proročište. Sistem se temeljio na numerologiji, geomantiji i alfanumeričkim zamenama. Iako ga je često koristio kao alat za prevaru bogatih lakovernika (poput Madam d'Urfe, koju je ubedio da će je kroz rituale podmladiti i reinkarnirati u muško telo), sistem je bio matematički fascinantan. Korisnik bi postavio pitanje. Slova su prevođena u brojeve i slagana u obliku piramide. Kroz matematički algoritam sabiranja i redukcije, piramida se svodila na ključne brojeve ili četvoroslovne korenove. Ti brojevi bi se ponovo preveli u slova, dajući kriptične, ali gramatički ispravne odgovore na italijanskom ili francuskom jeziku. Isti taj sistem pojavljuje se još kod nekih okultnih grupa kasnije, pa je teško ustanoviti da li ga je Kazanova osmislio ili je već ranije postojao.
Kazanova je tvrdio da kroz ovaj sistem on ne izmišlja odgovore, već da njegova piramida služi kao prenosni kanal, neka vrsta „kosmičkog telegrafa” sa bestelesnim inteligencijama, odnosno Tajnim Šefovima ili genijima. U slučaju Madam d'Urfe, on je te entitete nazivao imenima poput Oromasis (duh vatre) i tvrdio da prima direktna naređenja od nevidljivog bratstva koje upravlja sudbinom Evrope. Iako Kazanova u Istoriji mog života često piše sa ciničnim smeškom, svestan da je varao ljude, on istovremeno priznaje jednu jezivu stvar: da je sistem ponekad davao tačne odgovore i predviđanja koja ni on sam nije mogao da izračuna ili predvidi. Piramida je, u jednom trenutku, počela da radi sama od sebe, kao da je zaista zakačila stvarni egregor.
Dakle, Kazanova nije bio samo posmatrač, nego je bio i operator. Njegov odlazak na Murano kod lažne veštice, njegova opsesija Zmajem na tom ostrvu i njegova četvoroslovna kabalistička metodologija pokazuju da je Venecija XVIII veka funkcionisala na pogon skrivenih šifara. Kazanovin život bio je svesni magijski performans u kojem je on, koristeći četvoroslovni sistem, pokušao da izmanipuliše sudbinu (i samu Veneciju), dok je u pozadini, iza kulisa Murana, istinski „Veliki Zmaj” (oligarhija, inkvizicija, Savet desetorice i sam duh lagune) na kraju ipak progutao njega, osudivši ga na izgnanstvo i pisanje memoara u mračnoj Češkoj.
Kazanova i grof Sen Žermen
Kada već pominjem Tajne Šefove, vredi ukazati na Kazanovine susrete sa legendarnim grofom Sen Žermenom. Njihovi putevi su se ukrstili nekoliko puta na evropskim dvorovima, a njihov odnos je bio fascinantan spoj uzajamnog prepoznavanja, profesionalne ljubomore i dubokog rivalstva. Obojica su bili vrhunski manipulatori XVIII veka, ali sa potpuno različitim stilovima nastupa. Kazanova u svojoj Istoriji mog života posvećuje značajan prostor Sen Žermenu, ostavljajući nam jedan od najupečatljivijih i najdetaljnijih svedočanstava o ovom enigmatičnom čoveku. Kazanova i Sen Žermen su se upoznali u Parizu, u salonima visoke aristokratije gde su obojica pokušavali da obezbede pokroviteljstvo francuskog kralja Luja XV i njegove moćne ljubavnice, markize de Pompadur. Kazanova, koji je tek stigao u Pariz nakon svog spektakularnog bekstva iz venecijanskog zatvora, zatekao je Sen Žermena kako već potpuno dominira francuskim dvorom. Kazanova opisuje Sen Žermena sa mešavinom fascinacije i otvorenog skepticizma:
„Ovaj neobičan čovek, rođeni prevarant, bez ustručavanja je govorio da ima trista godina, da poseduje univerzalni lek, da može da radi sa prirodom šta god želi, da topi dijamante i od deset ili dvanaest malih napravi jedan veliki, vrhunske čistoće, i to bez ikakvog gubitka na težini.”
Kazanova opisuje scenu u kojoj je lično prisustvovao Sen Žermenovom alhemijskom eksperimentu. Sen Žermen je uzeo bakarni novčić, stavio ga na užareni ugalj i upotrebio duvaljku. Nakon nekoliko trenutaka, novčić je postao zlatan. Kazanova, iako sumnjičav da je reč o vrhunskoj opsenarskoj varki i zameni novčića, priznaje da nije uspeo da otkrije trik. Taj novčić je zadržao i kasnije ga poklonio jednoj od svojih ljubavnica.
Između Kazanove i Sen Žermena je postojala suštinska razlika u pristupu okultizmu i manipulaciji. Kazanova je koristio magiju kao alat za postizanje vrlo opipljivih ciljeva: novca, žena i društvenog statusa. On je uvek zadržavao ciničnu svest o tome da vara ljude, igrajući na kartu njihove lakovernosti. Sen Žermen je, s druge strane, igrao na kartu apsolutne, bezvremenske misterije. On nikada nije tražio novac (bio je basnoslovno bogat, nosio je dijamante na svakom prstu i na cipelama), retko je jeo u javnosti (tvrdeći da se hrani posebnim eliksirom), i nastupao je sa pozicije istinskog adepta koji je iznad ljudskih slabosti. Kazanova je bio duboko iritiran činjenicom da je Sen Žermen uspevao da fascinira ljude mnogo dublje nego on. Smatrao ga je „kraljem varalica”, ali mu je uvek zavideo na superiornoj samokontroli i mističnoj auri koju je održavao bez ijedne greške. Kastanedinim rečnikom govoreći, Sen Žermen je delovao kao besprekorni nagual.
Njihovi putevi su se ponovo ukrstili u Londonu. U Londonu, Kazanova je pokušao da razotkrije Sen Žermena pred engleskim plemstvom, ali je Sen Žermen uvek bio korak ispred, uživajući zaštitu političkih moćnika i funkcionišući kao tajni diplomata (a verovatno i špijun) za različite krunisane glave Evrope. Zanimljivo je da su obojica bili povezani sa istim tajnim društvima tog doba, od masonerije do rozenkrojcerskih krugova, ali dok je Kazanova u tim krugovima tražio lične veze, Sen Žermen je bio prepoznat kao figura koja ta društva inspiriše ili čak vodi iz senke (mnogi su ga smatrali jednim od onih „Tajnih Šefova”).
Dakle, vidimo da je, u neku ruku, Kazanova oličenje Venecije koja stari, propada, troši energiju, ulazi u dugove i na kraju biva proterana (ljudski, potrošni element), Sen Žermen je hodajuća metafora za arhetipskog vampira. On je čovek koji ne stari, čije je poreklo nepoznato, koji se pojavljuje vekovima u istom obliku, poseduje eliksire besmrtnosti i preobražava živu materiju (bakar u zlato, male dijamante u velike). Njihov susret u Parizu možemo posmatrati kao trenutak kada se klasični venecijanski manipulator suočava sa nečim što je daleko prevazišlo njegove trikove, sa istinskim, hladnim i večnim „Zmajem” evropske ezoterije.
Kazanova, Blavatska i Lavkraft
Icosameron poseduje specifičan, hladan, kosmički i antropološki ton koji se mnogo decenija kasnije prepoznaje u teozofiji Madam Blavatske (koncepti o korenskim rasama, androginim primordijalnim bićima) i kod Lavkrafta (odlazak u nepoznate dubine svemira, susret sa civilizacijama koje funkcionišu po zakonima potpuno tuđim ljudskoj psihi). Ipak, ako posmatramo istoriju književnosti, Icosameron nije izolovani incident, niti je Kazanova pionir ove vrste fantastike. On je pre vrhunski sintetičar tradicije koja je tinjala u evropskoj svesti vekovima pre njega. Kazanova je uzeo postojeće podzemne motive i kroz njih provukao sopstvenu hermetičku i prosvetiteljsku viziju. Ideja da je unutrašnjost Zemlje šuplja i naseljena nije Kazanovin izum. U vreme kada on piše roman (krajem XVIII veka), ta tema je bila na granici između rane nauke i ezoterije.
Edmund Halej (Edmond Halley), čuveni astronom (poznat po kometi), je još 1692. godine izneo teoriju da je Zemlja šuplja, sastavljena od nekoliko koncentričnih sfera koje imaju sopstvenu atmosferu i svetleći gas, kako bi objasnio anomalije u kretanju magnetnih polova. Leonhard Ojler (Leonhard Euler), veliki matematičar, je sredinom XVIII veka modifikovao ovu ideju, tvrdeći da u samom središtu Zemlje postoji unutrašnje sunce koje pruža svetlost i toplinu naprednim podzemnim civilizacijama. Kazanova je direktno koristio ove teorije za građenje fizike svog podzemnog sveta.
Što se tiče književnih prethodnika, Kazanova je imao nekoliko veoma jasnih literarnih putokaza koji su utabali stazu pre njega. U tom smislu pomenuću ličnost kao što je Luj-Gijom de Fenelon (1721) i njegovo delo Relation du voyage de l'Isle d'Eutopia. To je jedan od prvih tekstova koji koristi Halejevu teoriju šuplje Zemlje u satirične i utopijske svrhe. Drugi pisac je Ludvig Holberg (1741) i njegovo delo Podzemno putovanje Nilsa Klima (Nicolai Klimii Iter Subterraneum). Holbergov junak propada kroz pećinu u Norveškoj (baš kao i Kazanovini junaci kroz vir) i otkriva planetu Nazar unutar Zemlje, sa bizarnim civilizacijama (drveće koje govori, inteligentne životinje). Ovaj roman je bio ogroman evropski hit XVIII veka. Zašto mi onda Kazanova deluje tako lavkratovski i blisko Blavatskoj?
Ako nije pionir samog žanra, Kazanova jeste pionir u atmosferi i dubini koncepta. Tamo gde su njegovi prethodnici (poput Holberga ili Svifta) koristili fantastične svetove kao jeftinu kulisu za satiru na račun trenutne politike ili crkve, Kazanova u Icosameronu radi nešto sasvim drugo, i tu nastaje onaj šav koji vuče ka Lavkraftu i Blavatskoj. On opisuje radikalnu antropološku drugost (lavkraftovski element), jer Kazanovini Megamikri nisu samo „ljudi sa maskama”. Njihova biologija i način postojanja su suštinski uznemirujući. Oni nemaju kosti, njihova tela su meka i hrskavičava. Oni se ne rađaju, već se legu iz jaja koja su savršeno sferična. Njihov jezik nije verbalan; oni proizvode muzičke tonove iz grudi i komuniciraju direktnim prenosom misli. Kazanova piše stotine stranica opisujući njihovu anatomiju i zakone sa hladnom, gotovo kliničkom preciznošću naučnika koji posmatra vanzemaljsku vrstu. Ta opsesija detaljnim opisivanjem ne-ljudskog poretka je čisti lavkratovski materijalizam pre Lavkrafta. I onako, usputno, ne mogu odoleti utisku sličnosti Kazanovinih podzemnih bića sa opisom Krolijevog LAM-a.
Koncept androginih bića koji naseljavaju unutrašnjost Zemlje direktno korespondira sa skrivenom doktrinom koju će Blavatska kasnije sistematizovati. Za teozofiju, prve ljudske rase (poput Hiperborejaca ili rane Lemurije) bile su androgine i spiritualne, pre nego što je došlo do pada u materiju i podele polova. Kao što sam pomenuo, Kazanova svesno u Megamikre projektuje mit o Adamu Kadmonu, prvobitnom čoveku. On postavlja taj svet unutar Zemlje kao neku vrstu zamrznutog, alhemijskog inkubatora.
Konačno, mogu reći da je Kazanovin Icosameron hibrid. To nije književni incident u smislu da je nastao ni iz čega, jer se naslanja na tradiciju Haleja, Holberga i francuskog libertenskog romana. Ali jeste incident po svom neuspehu i svojoj monumentalnosti. Knjiga je imala pet tomova i preko 1.600 stranica. Bila je preskupa, preopširna i potpuno neshvaćena u svom vremenu. Publika koja je od Kazanove očekivala pikanterije, memoare i salonske tračeve sa elementima pornografije, dobila je masivnu, hermetičnu, filozofsko-naučnu kosmogoniju. Kazanova je ovde bio pionir u smislu da je prvi tretirao podzemni svet ne kao satiričnu bajku, već kao ozbiljnu, sistematičnu ezoterijsku i antropološku studiju. Zato danas, kada čitamo o Eduardu i Elizabeti, ne vidimo prosvetiteljstvo XVIII veka, nego mračni modernizam, kosmički strah i okultnu anatomiju kasnijih vekova.
Povodom ovoga javlja mi se pomisao da je Kazanova artikulisao ili predvideo okultnu struju koja je kasnije izrodila teozofiju i sve ono što je posle proizašlo. Setimo se da su martinizam i okultni red Strict Observance takođe lansirali ideju Tajnih Šefova, ali oni nisu toliko odlazili u dubinu kao Blavatska i Kazanova. Svi ti Tajni Šefovi su na Zemlji, ali na površini, međutim, prava magijska moć dolazi iz dubina, bilo iz središta Zemlje, bilo iz okeana, a što tek moderno vreme premešta u kosmičke dubine. Danas bi to sve bili vanzemaljci, a ne proto-zemaljci, kako bi možda bilo pravilnije reći. U ovome ja vidim fundamentalnu promenu u tome kako čovečanstvo vizuelizuje Izvor Moći.
Sistemi poput Strict Observance barona fon Hunda ili martinizma Žana-Batista Vilermoza i Martinesa de Paskvalija (pa i rane masonerije) operisali su sa konceptom Nepoznatih Nadređenih (Superiores Incogniti). Međutim, njihov narativ je patio od geopolitičkog i ljudskog ograničenja. Ti Šefovi su navodno bili živi ljudi, skiveni negde na površini, preživeli vitezovi Templari u Škotskoj, mudraci na Tibetu ili mistici u pustinjama Arabije. Problem je u tome što sve dok su ti entiteti na površini, oni su podložni demistifikaciji. Ako su u Škotskoj, zašto ih niko ne vidi? Ko su oni? Hajde da ih pronađemo? Ako su na Tibetu, oni su i dalje samo ljudi od krvi i mesa koji sede i meditiraju. Kazanova i, kasnije, Blavatska uviđaju da površina Zemlje više nema kapacitet da izdrži teret apsolutne, natprirodne moći. Prosvetiteljstvo je počelo da mapira i kolonizuje svet; tajne lože na površini su gubile svoju magijsku auru pod naletom racionalizma. Zato je bilo potrebno promeniti lokaciju Tajnih Šefova.
Moj stav da „prava magijska moć dolazi iz dubina” je ukorenjena u alhemijskoj maksimi V.I.T.R.I.O.L. (Visita Interiora Terrae Rectificando Invenies Occultum Lapidem - Poseti unutrašnjost Zemlje, pročišćenjem ćeš naći skriveni kamen). Dubina (središte Zemlje, okeanski rovovi) nosi specifičan psihološki i magijski naboj. Unutrašnjost je mesto gde se materija sabija pod nezamislivim pritiskom. To je mesto alhemijskog zrenja, gde nastaju dijamanti i zlato. Spuštanjem ispod površine, mi zapravo silazimo u kolektivno nesvesno, u primordijalni mrak koji je postojao pre nego što je svetlost razuma uobličila površinu sveta. Kazanova u Icosameronu svesno koristi ovaj rezervoar. Njegovi Megamikri nisu napredni ljudi sa površine, nego su bića koja nikada nisu iskusila pad, izolovani u materici planete, u stanju ontološkog detinjstva. To je ona ista struja koju će Blavatska uobličiti kroz priče o skrivenim podzemnim dvoranama (poput Agarte ili Šambale) gde se čuvaju knjige od platine i znanje pre-adamitskih rasa.
Sa industrijskom revolucijom, a naročito sa XX vekom i razvojem tehnologije (geološka bušenja, podmornice, mapiranje okeanskog dna), čovečanstvo je „osvojilo” i desakralizovalo unutrašnjost planete. Saznali smo da je u centru Zemlje tečno gvožđe i nikl, a ne podzemno carstvo ili carstvo palih anđela. Šta je okultna struja morala da uradi da bi preživela nego da premesti bogove. Kada je podzemlje postalo preblisko i fizički objašnjivo, svest je potisnula Tajne Šefove i proto-zemaljce u kosmičke dubine. „Anđeli”, „Duhovi elemenata” i Kazanovini „Megamikri” postali su Plejađani, Siriušani ili Sivi. Inteligencije koje komuniciraju telepatijom i muzikom više ne sede u crvenoj svetlosti zemljine utrobe, već u brodovima iznad našeg vazdušnog prostora, možda sa svojih dalekih zvezdanih destinacija telepatski opšte sa nama, ili vise u nekakvim multiverzumskim multidimenzionalnim procepima i portalima neodređene geografije i paradoksalne fizike.
Lavkraft je ovde bio prelazna figura (karika koja nedostaje između Kazanove / Blavatske i modernog ufološkog mita). Kod njega, Veliki Stari (poput Ktulua) i dalje spavaju u okeanskim dubinama i podzemnim kriptama, ali oni su tamo stigli sa zvezda. On je spojio htonsku dubinu sa kosmičkim bezdanom. Ako posmatramo Kazanovu kao artikulatora te skrivene struje, dobijamo zanimljiv uvid. Po tom uvidu Veneciju možemo definisati kao poslednju tačku u Evropi gde je ta htonskost bila vidljiva. Venecija je grad koji visi između neba i dubine, postavljen na mulju, izronivši iz morske tmine. Venecijanske palate ne počivaju na čvrstoj zemlji, već na hiljadama okamenjenih stabala zabodenih u podvodni mrak. Kazanova, kao dete tog i takvog grada, podsvesno je znao da Venecija crpi moć iz te lagunske, proto-zemaljske dubine (iz onog Zmaja sa Murana). Kada je ta Venecija počela da umire i gubi moć pod svetlima prosvetiteljske buržoazije, Kazanova je u Icosameronu prepisao tu istu moć unutrašnjosti Zemlje, anticipirajući teozofiju.
