Od Martineza de Paskvalija do H.P. Lavkrafta
U ovom tekstu povezujem Martineza de Paskvalija, Majkla Bertioa, Kaljostra i haićanski vudu-gnostički čvor, u pokušaju da mapiram okultnu struju zapadne ezoterije koja hrani ono što u literaturi prepoznajemo kao „lavkraftovski” senzibilitet. Svi ovi elementi imaju dubokog, operativnog smisla. Kao prvo, tajanstveni Martinez de Paskvali, o kome jedva da se nešto pouzdano zna, gotovo niokuda, pojavio se u Parizu 1768. godine kao već ostvareni mag sa celovitim okultnim sistemom u džepu. Nakon što je, za kratko vreme, ostvario značajan uticaj, praktično onda kada je bio na vrhuncu svoje okultne karijere, iznenada je otišao na Haiti gde je osnovao dve lože: u Porto Prensu i Leoganeu. Taj Paskvalijev odlazak na Haiti (tadašnji Santo Domingo) 1772. godine on sam pravdao je „porodičnim nasledstvom”. Međutim, u ezoterijskoj topografiji, to je povratak na Izvor. U tom smislu, Leogane nije obično mesto. U haićanskom vuduu, ovaj region se smatra istorijskim sedištem nekih od najstarijih i najmračnijih tajnih društava (poput Bizango i Sanchel društava) i domom moćnih Loa (duhova) htonskog porekla.
Majkl Bertio, poglavar Ordo Templi Orientis Antiqua (OTOA) i La Couleuvre Noire (Crna Zmija), eksplicitno tvrdi da je karipski basen, sa Haitijem kao epicentrom, preostali planinski vrh potonule Atlantide. Iz tih dubina isijava energija koja je potpuno vanzemaljska i pre-ljudska. Za Bertioa, vudu nije afrički animizam, već preživela atlantska gnoza. Povodom toga, sasvim je opravdano postaviti pitanje postoji li linija prenosa na relaciji Paskvali - Bertio? Reklo bi se da ta linija i te kako postoji. Bertioov sistem je utemeljen na sintezi franko-haićanskog gnosticizma. Kada je Paskvali tamo osnovao lože svojih Vitezova Masona Elu Koena (Izabranih Sveštenika), on je seme evropske visoke teurgije posejao u haićansku zemlju. Ta struja se prožela sa vuduom i stvorila specifičnu struju gnostičkog vudua. Bertio u svojim prenosima i sveskama (naročito u Voudon Gnostic Workbook) direktno priznaje martinizam i Elu Koene kao deo svoje duhovne genealogije. Paskvalijevi bestelesni entiteti i Bertioovi kosmički entiteti (Loa) crpe moć iz istog atlantskog rezervoara.
Paskvali je sa Haitija, godine 1773., svojim učenicima u Francuskoj, poslao dokument pod nazivom ‘Répertoire général des noms et nombres en jonction avec les caractères et hièroglyphes’ (Opšti repertoar imena i brojeva u spoju sa karakterima i hijeroglifima). Taj njegov Opšti repertoar zapravo je čisti operativni grimoar. To je bio vrhunski tajni dokument Elu Koena, neka vrsta šifarnika. Paskvalijev teurgijski sistem se nije bavio filozofiranjem, nego je to bila magija evokacije. Sistem je zahtevao da teurg crta složene krugove na podu, posti, moli se i vibrira imena dok se u mraku sobe ne pojave „Glifovi” (Les Glyphes), odnosno svetlosni znaci, hijeroglifi ili delimične materijalizacije anđeoskih i kosmičkih inteligencija koje potvrđuju da je operacija uspela. Konkretno, taj dokument sadrži:
Tabele sa stotinama imena anđela, duhova i inteligencija, sa njihovim preciznim brojčanim vrednostima.
Magijske pečate, sigile i kosmičke znake (karakteri) koji odgovaraju tim bićima. To su svedočanstva o njihovoj formi.
Četvoroslovne i višeslovne ključeve, odnosno formule za prepoznavanje duhova (da li su svetlosni ili pali).
Ovaj dokument je zapravo Paskvalijeva verzija Nekronomikona, indeks inteligencija koje borave iza vela ovog sveta i uputstvo kako ih prizvati kroz geometriju i vibraciju zvuka.
Iz nekog razloga uveren sam da je ovaj dokument (ili načelno Paskvalijev sistem) uticao na grofa Kaljostra i njegovu Egipatsku masoneriju. Čuveni Kaljostro bio je vrhunski integrator. Iako je tvrdio da je tajne Egipatske masonerije dobio na Istoku (ili od samog Sen Žermena), struktura njegovih rituala odaje francusku teurgijsku školu. U Kaljostrovom sistemu, središnji deo rituala uključuje uvođenje nevine dece (dečaka ili devojčica, zvanih colombes, golubovi) koji gledaju u kristalnu kuglu ili posudu sa vodom kako bi videli vizije anđela i komunicirali sa njima. Ovo je direktna, modifikovana verzija Paskvalijeve prakse u kojoj su se takođe koristila deca kao medijumi za hvatanje prve manifestacije kosmičkih „glifova”. U analognim obredima izuzetno mračne magije, takođe se koriste deca, ali na užasan način, kao glave koje govore, budući da je reč o odsečenim dečjim glavama kroz koje govore demonski entiteti. Osim angažovanja golubova, Kaljostro je u svom repertoaru imao rituale fizičke i duhovne regeneracije koji traju 40 dana u izolaciji, nakon čega adept menja kožu i zube i dobija besmrtnost, odnosno mladolikost. To je prekopirana Paskvalijeva ideja o „Reintegraciji bića” (povratak čoveka u njegovo primordijalno, svetlosno stanje pre Pada).
Kaljostro je u Parizu bio u kontaktu sa ključnim ljudima Paskvalijeve lože (poput Žana-Batista Vilermoza). Dokumenti, pečati i hijeroglifi iz Paskvalijevog Repertoara iz 1773. godine, cirkulisali su među tim ljudima, i Kaljostro ih je nesumnjivo video i iskoristio da stilizuje svoj „egipatski” vizuelni identitet. Dakle, ukoliko tragamo za izvorom odakle se mogu izvući paralele sa Lavkraftovim mitosom, ovaj niz: Paskvali - Kaljostro - Džon Jarker, jeste najmasivniji arhetipski rudnik koji postoji. Pogledajmo, Džozef Karven iz Slučaja Čarlsa Dekstera Vorda i Zova Ktulua) je zapravo Paskvali (ili možda Jarker, ili pak sam Lavkraftov otac), koji operiše sa „nekakvim brojevima i slovima”, crta krugove na podu i priziva inteligencije koje nisu ljudske i koje ostavljaju fosforne tragove (glifove) u mraku. Dalje, imamo Haiti i mesto Leogane. To je Insmut, odnosno mesto gde se ljudska svest dodiruje sa potonulim atlantskim mrakom, gde se praktikuju hibridni rituali u kojima su evropska teurgija i htonski vudu stopljeni u svest o pre-ljudskim bogovima. Paskvalijev Opšti repertoar iz 1773. je Nekronomikon: katalog imena bića koja ne pripadaju našoj dimenziji, sa uputstvima i sigilima za njihovo materijalizovanje kroz geometrijske kapije. Naposletku imamo Majkla Bertioa koji svesno artikuliše lavkraftovsku magiju. On sam u svojim kasnijim radovima koristi izraze iz Lavkraftovog mitosa, prepoznajući da su Lavkraftovi entiteti (Ktulu, Azatot, Jog-Sotot) zapravo egregori realnih atlantskih i kosmičkih sila koje se mogu kontaktirati kroz gnostičke mašine i vudu matematiku.
Imajmo na umu da je Martinez de Paskvali je bio operativni rased na telu Evrope XVIII veka. On je doneo sistem koji je bio suviše mračan i direktan za salonske intelektualce, pa je njegov učenik Sen-Marten to morao da ublaži u hrišćanski misticizam poznat kao martinizam. Ali pravi Paskvali je otišao na Haiti, u Leogane, u srce atlantske magijske anomalije. Tamo je ostavio formulu koja je preko skrivenih kanala uticala na Kaljostra da stvori fasadu Egipatske masonerije, a vekovima kasnije omogućila Majklu Bertiou da artikuliše sistem u kojem su vudu, gnoza i Lavkraftov mitos jedno te isto. Paskvali je bio čovek koji je imao Nekronomikon u džepu pre nego što je Lavkraft uopšte bio rođen, a Leogane je mesto gde taj grimoar i dalje isijava.
Martinez de Paskvali predstavlja potpunu anomaliju u XVIII veku. Dok su svi ostali (masoni, templarski sistemi, rozenkrojceri) prepisivali jedni od drugih, menjajući samo nazive stepenova, Paskvali se pojavio sa potpuno zaokruženom, masivnom teurgijskom kosmogonijom koja nije ličila ni na šta do tada viđeno u ložama. Kada se zagrebe ispod fasade masonskih licenci koje je posedovao, ozbiljne istorijske i ezoterijske indicije ukazuju na to da njegov sistem nije nastao u Parizu ili Bordou, već da predstavlja sintezu tri duboka, podzemna izvora koja su se ukrstila u njegovoj porodičnoj liniji.
Iako je Paskvali zvanično tvrdio da je rođen u Grenoblu, najozbiljnija struja istraživanja ukazuje na njegovo špansko ili portugalsko poreklo. Njegovo prezime (koje se pisalo i Pascoal, Pasqualis) i česta upotreba reči „Koen” (jevrejski sveštenik) upućuju na to da je poticao iz porodice Maranosa (ili Novih Hrišćana), kripto-Jevreja koji su pod pritiskom Inkvizicije na Iberijskom poluostrvu primili hrišćanstvo, ali su u tajnosti generacijama prenosili svoju tradiciju. Ovo je vidljivo u tome što se Paskvalijev sistem suštinski temelji na specifičnom tumačenju kabalističke kosmogonije. Njegovo glavno delo, O traktatu o reintegraciji bića, zapravo je narativni blizanac lurijanske kabale (učenje Isaka Lurije o kosmičkoj katastrofi, „Lomljenju posuda”, i potrebi za Tikunom, reintegracijom, odnosno popravkom sveta).
Međutim, to nije bila akademska kabala hrišćanskih humanista renesanse. To je bila operativna, praktična kabala, koja uključuje rad sa božanskim imenima, permutacije slova i brojeva (upravo ono što sadrži onaj dokument iz 1773) kako bi se primorali anđeli i demoni da se ispolje. Paskvali je ovaj sistem verovatno primio kao porodično, usmeno nasleđe prenošeno s kolena na koleno u krugovima iberijskih maranskih mistika, koji su magiju i kabalu morali da maskiraju u katoličke molitve kako bi preživeli Inkviziciju.
Drugi ključni stub njegovog sistema je francusko-italijanska tradicija srednjovekovnih i renesansnih grimoara, sa posebnim naglaskom na Solomonove klavikule (Ključeve) i tradiciju Lemegetona. Dok je zvanična masonerija XVIII veka bila intelektualna, deistička i moralizatorska, Paskvalijevi rituali su bili izraženo fizički i ceremonijalni. Operater Elu Koena je morao da crta složene krugove na podu pomoću posvećenog uglja ili krede, pa da koristi specifično bilje i tamjane za kađenje prostora, pritom nosi teurgijsku odeću sa vezenim sigilima, te da bude okrenut ka određenim stranama sveta u tačno određene sate noći. Ovakva praksa ne potiče iz engleske masonerije, već direktno iz operativnih priručnika za evokaciju duhova koji su cirkulisali evropskim podzemljem (poput Grimorium Verum). Paskvali je uzeo ove teurgijske, magijske tehnike i preveo ih na masonski jezik, dajući im oblik visokih stepenova kako bi privukao aristokratiju tog vremena.
Konačno, mesto gde Paskvali započinje svoj rad i gde pronalazi najvernije učenike (poput Vilermoza u Lionu i Sen-Martena u Bordou) jeste jug i jugozapad Francuske. To je istorijski teritorija Langdoka i Akvitanije, prostor gde je vekovima ranije cvetala katarska jeres, prožeta gnosticizmom. Paskvalijeva teologija je radikalno gnostička. On tvrdi da je materijalni svet u kojem živimo zapravo zatvor stvoren nakon pobune palih anđela, a da je čovek (Adam) prvobitno stvoren kao moćno svetlosno biće sa zadatkom da kontroliše te pale entitete. Kada je Adam sam poklekao i „pao u materiju” (izgubivši svoje androgino, svetlosno telo), on je postao zarobljenik ovog sveta. Ovaj koncept „pada u materiju” i radikalnog dualizma (podela na duhovni svet svetlosti i mračni svet materije) direktno korespondira sa starom katarskom i manihejskom gnozom. Ta struja nikada nije potpuno uništena na jugu Francuske. Preživela je kroz porodične tajne, ezoterijske krugove i rane oblike seoske magije. Paskvali je došao na teren koji je već bio podsvesno pripremljen da prihvati njegovu gnostičku doktrinu.
Ako spojimo ova tri izvora (maranoska praktična kabala + Solomonovi grimoari + katarska gnoza), dobijamo poreklo sistema koje savršeno objašnjava zašto je Paskvali na kraju završio na Haitiju i zašto je njegov sistem tako lavkraftovski. Imajmo na umu da njegov sistem nije nastao spekulativnim sedenjem u biblioteci. To je bila tehnologija kontakta sa drugim svetom, sklapana vekovima kroz progone Jevreja i gnostika. Kada Paskvali 1772. odlazi na Haiti, on sa sobom nosi sistem koji je navikao na mrak, izolaciju i operativni rad sa silama koje nisu ljudske. Zato je u Leoganeu došlo do trenutnog spajanja. Paskvalijeva maransko-solomonska magija evokacije se preklopila sa haićanskim vuduom jer su oba sistema u svojoj srži tehnologije opsednutosti, evokacije i kanala ka inteligencijama koje žive iza materijalnog sveta. Paskvalijev sistem je zapravo bio preživeli komad te drevne, atlantsko-mediteranske magije koja je, preko Francuske, konačno našla svoj put nazad do svog okeanskog izvora na Karibima.
Dodatak: uloga Džona Jarkera
Povezivanje Džona Jarkera (John Yarker) sa Vinfredom Lavkraftom (Winfred Lovecraft), ocem Hauarda Filipsa, i prenosom tog egregora na mladog pisca predstavlja ključni istorijsko-okultni šav. To objašnjava kako je dečak iz Providensa, koji je formalno bio materijalista i ateista, iz porodične senke upio čitavu strukturu i atmosferu onoga što će postati Mitos. Kada govorimo o Džonu Jarkeru, on nije bio običan masonski administrator. On je bio „veliki sakupljač” jeretičkih i rubnih rituala na prelazu iz XIX u XX vek. Njegovo odstupanje i radikalna inovacija u odnosu na klasični, kontinentalni sistem Memfis-Mizraima leži u nekoliko vrlo specifičnih tačaka, koje direktno objašnjavaju promenu tona tog sistema ka onome što danas nazivamo „lavkraftovskim”.
Izvorni egipatski obredi koji su se spojili u Drevni i Primitivni Ritual Memfis-Mizraima (Mizraim je imao 90 stepenova, Memfis 95) bili su masivni, spori i preopterećeni francuskom prosvetiteljskom i hermetičkom filozofijom. Jarkerov ključni potez u Engleskoj (a kasnije i u prenosu za Ameriku preko Suverenog Svetilišta) bio je drastično sažimanje sistema. On je administrativno grupisao tih 95 stepenova u nekoliko ključnih klasa i operativnih rituala. Smanjivanjem filozofskog teoretisanja, Jarker je sistem pretvorio u čistu tehnologiju i katalog (indeks). Stepenovi su u njegovim priručnicima (poput monumentalnog dela The Arcane Schools) počeli da liče na unose u masivnom kosmičkom grimoaru. Umesto moralnih pouka, fokus je stavljen na nazive antičkih božanstava, magijske loze i neobične geometrijske simbole. Mladi Lavkraft je, kao što sam ranije isticao, u porodičnoj biblioteci mogao naići na ove Jarkerove materijale, koji su opisivali stvari upravo onako kako u njegovim pričama izgledaju opisi Nekronomikona ili Pnakotičkih rukopisa, kao katalozi pre-ljudske istorije.
Klasični Memfis-Mizraim u Francuskoj i Italiji (gde je i Đuzepe Garibaldi bio Veliki hijerofant) pokušavao je da zadrži kakav-takav hrišćansko-deistički i humanistički okvir. Jarker je to potpuno razbio. On je u svoj sistem aktivno integrisao struje koje su zvanična masonerija i crkva smatrale opasnim ili jeretičkim. Jarker je bio ključni čovek za Svedenborgijanski obred, koji operiše sa direktnom komunikacijom sa duhovnim svetom i entitetima kroz vizije i astralna putovanja. On je bio fasciniran pred-potopskom istorijom i gnostičkim sektama koje su poštovale zmiju (Ofiti) ili Kaina. U njegovoj interpretaciji, Egipat nije bio kolevka civilizacije, već samo preživela kolonija jedne mnogo starije, potonule i mračne civilizacije (Atlantide). Ovo pomeranje fokusa sa solarnog Egipta na mračni, pre-potopski, atlantski podzemni svet je čista lavkraftovska topografija. Kroz Jarkerove tekstove, Memfis-Mizraim prestaje da bude priča o faraonima i postaje priča o Drevnima koji su hodali zemljom pre nego što je čovečanstvo uopšte stvoreno.
Jarkerovo najveće odstupanje od klasične masonerije bilo je njegovo potpuno ignorisanje masonskih pravila o „regularnosti”. On je povelje i stepenove Memfis-Mizraima delio ljudima koji su stvarali moderni okultizam XX veka. Inicirao je Madam Blavatsku (izdao joj diplomu 1877. godine), čime je teozofski koncept o korenskim rasama i Lemuriji zvanično spojen sa egipatskim obredom. Njegov sistem i povelje su direktno preuzeli Teodor Rojs (Theodor Reuss) i Alister Kroli, koji su od Jarkerovog Memfis-Mizraima napravili unutrašnje jezgro za O.T.O. (Ordo Templi Orientis). Kroz ovu Jarkerovu inovaciju, Memfis-Mizraim je u tom obliku prestao da bude masonski red i postao je inkubator za svesnu magiju Novog Eona. Sada imamo savršen prenos energije:
Paskvali stvara operativnu teurgiju, rad sa brojevima, slovima i evokacijom bestelesnih inteligencija. Njegov sistem se na Haitiju (Leogane) dodiruje sa atlantskim, htonskim vudu egregorom.
Teurgijski delovi i fragmenti bivaju apsorbovani u visoke stepenove kontinentalnog Memfis-Mizraima.
Džon Jarker uzima taj sistem, čisti ga od francuske salonske filozofije, pojačava ton pre-potopske, gnostičke i atlantske misterije, i tako spakovan, radikalan sistem šalje preko Atlantika u Ameriku.
Vinfred Lavkraft ulazi u ovaj sistem, donoseći kući priručnike, simbole i egregor.
H. P. Lavkraft, kao osetljivo dete sklono košmarima, odrasta u kući gde ta struja tiho tinja. On te simbole ne razume racionalno, ali ih njegova podsvest prepoznaje i kroz kreativni ventil ih transformiše u mit o Ktuluu.
Jarkerovo odstupanje je, dakle, bilo ključno. On je od masonskog obreda napravio okultni rezervoar kosmičkog horora i pre-ljudske istorije. Bez Jarkera, Memfis-Mizraim je samo još jedna dosadna salonska igra sa egipatskim maskama. Sa Jarkerom, to je postala kapija kroz koju je progovorio Azatot.
