Put Leve ruke i Evropa
Dolazak Puta leve ruke (LHP) u Evropu nije bio jednosmeran marš, već serija podzemnih infiltracija koje su se dešavale kroz tri glavna kanala: ratni sukobi, okultna trgovina tekstovima i tajna društva. Ključni trenutak je prelazak sa istočnjačkog asketizma na zapadni individualizam. Legendarni kontakt desio se tokom Krstaških ratova. Evropski vitezovi (naročito Templari) došli su u dodir sa bliskoistočnim sektama poput Nizarija (Asasina). Tada je usvojena doktrina: Ništa nije istina, sve je dozvoljeno. Iako je ovo verovatno apokrifna krilatica, ona savršeno sažima LHP impuls. Templari su optuženi da su od muslimana preuzeli rituale pljuvanja na krst i obožavanja Bafometa. Ideja je bila da se iskušenik šokira kršenjem sopstvenih svetinja kako bi se oslobodio dogme, što je čista Malamatija tehnika prenesena u hrišćanski okvir.
U XII i XIII veku, preko Španije (Al-Andalus), u Evropu stižu prevodi arapskih magijskih traktata, od kojih je najznačajniji Ghayat al-Hakim (poznat kao Picatrix). Ovaj tekst je sadržao uputstva za astralnu magiju koja nije marila za hrišćanski moral. Korišćenje nečistih supstanci, krvi i prizivanje planetarnih duhova uvelo je operativni LHP u evropske intelektualne krugove. Alhemičari su počeli da tragaju za zlatom (Gnozom) ne kroz Crkvu, već kroz rad sa materijom i crnim suncem (Nigredo), što je paralela sa indijskom tantričkom alhemijom. Dakle, alhemija u tom trenutku poprima subverzivan karakter.
Tokom renesanse i prosvetiteljstva, LHP u Evropi dobija svoj najpoznatiji, ali i najviše neshvaćen oblik: satanizam i crnu magiju. Međutim, tu ima jedna značajna razlika između duha Indije i duha Evrope. Dok je u Indiji LHP bio priznata (iako rubna) duhovna tehnika, u Evropi je svaki pokušaj individualne duhovne moći izvan Crkve bio proglašen đavoljim poslom. Rezultat je bio da su evropski okultisti uzeli simbole pobune (Lucifer, Prometej) i proglasili ih nosiocima svetlosti (LHP kao put prosvetljenja kroz tamu). To je trenutak kada se indijski metod uništenja ega preobražava u zapadni metod uzdizanja ega.
Kada je LHP stigao u Evropu, on je pretrpeo radikalnu mutaciju. Na Istoku cilj je uništenje ega radi sjedinjenja sa Apsolutom, a na Zapadu je to postalo jačanje ega i postajanje bogom (samooboženje). LHP je u Evropu ušao kao tehnologija moći. Evropljani su od Istoka preuzeli metode transgresije, ali su im dali novi cilj, a to je individualni suverenitet. To više nije bio put gubitka sebe u Bogu (ili Šakti), već put pronalaženja Boga u samom sebi kroz kršenje društvenih i verskih tabua.
Period inkubacije LHP u Evropi, pre nego što je u XIX veku postao javan i kodifikovan, odvijao se u senci hermetizma, alhemije i radikalnih političko-mističkih pokreta. To je bio period unutrašnjeg izgona gde su se transgresivni impulsi skrivali iza laboratorijskog stakla ili aristokratskih salona. Pre Alistera Krolija i moderne ere, LHP se manifestovao kroz one koji su odbacivali posredništvo Crkve i tražili direktnu moć. Prethodnice toga vidimo u Fideli d’Amore (Verni ljubavi), što je tajno pesničko i mističko udruženje kojem je pripadao i Dante Aligijeri. Iako na površini deluju kao vitezovi trubaduri, njihova unutrašnja doktrina bila je gnostička. Žena (Beatriče) nije bila osoba, već oličenje sopstvene intelektualne duše. Njihov put je bio put individualne inicijacije kroz estetsku i erotsku ekstazu, što je evropski eho tantričkog rada sa ženskom energijom.
Druga grupacija jeste Slobodni duh (Brethren of the Free Spirit). U pitanju je srednjovekovna jeretička grupa koja je tvrdila da čovek može postati Bog (autoteizam). Verovali su da onaj ko je dostigao stanje slobodnog duha više ne može da zgreši, bez obzira na to šta radi (uključujući seksualne slobode i krađu). Ovo je čisti antinominalizam, ideja da unutrašnja gnoza poništava spoljašnji zakon.
U tom smislu vredi pomenuti i Đordana Bruna, koji je bio mnogo više od žrtve nauke. Bruno je bio mag renesanse koji je oživeo hermetičku ideju da je ljudski um sposoban da obuhvati čitav kosmos. Njegovo odbijanje hrišćanske dogme u korist egipatske gnoze i rad sa unutrašnjim slikama (ars memoriae) predstavlja LHP uspon ka božanstvu kroz moć volje i intelekta.
I konačno, pomenuo bih Hell-Fire Club (XVIII vek). Iako često opisivani kao klubovi dokonih razvratnika, ovi krugovi (naročito onaj Ser Fransisa Dašvuda) praktikovali su ritualnu transgresiju u ruševinama opatija. Njihovo ismevanje religije bilo je oblik zapadnog malamatijstva, svesno prihvatanje uloge grešnika radi oslobađanja od društvenih okova.
Crno Sunce i Put Leve ruke
U smislu istraživanja tokova evropskog Puta Leve ruke, potrebno je osvetliti i pojam Crnog Sunca, odnosno Sol Niger. Pojam Crnog Sunca danas nosi težak politički i neonacistički prtljag (zbog simbola u dvorcu Vevelsburg), ali njegova izvorna, okultna suština je ključni koncept LHP. U alhemiji, Sol Niger je simbol početne, najteže faze Velikog Dela, tj faze Nigreda. Da bi se zlato (duhovno ja) rodilo, materija (ego) mora da umre, istruli i prođe kroz potpuno pomračenje. U tom smislu Crno Sunce predstavlja nevidljivu, unutrašnju svetlost. Dok vidljivo makrokosmičko Sunce osvetljava spoljašnji svet čula, Crno Sunce osvetljava unutrašnji svet senki. To je sunce koje sija u podzemlju (Hadu ili Pustinji Azazela). Sol Niger je direktno povezan sa Saturnom. To je hladno sunce koje ne greje, već kristalizuje. U LHP smislu, ono je simbol svesti koja je ostala budna u apsolutnom mraku, svesti koja ne potiče od Boga, već iz sopstvenog ponora.
U ovom periodu inkubacije tokova LHP u Evropi, Crno Sunce postaje metafora za gnozu Leve ruke. Baš kao što Nigredo uništava materiju, praktičar LHP-a koristi transgresiju da uništi svoje društveno ja. Sledbenik Desne ruke traži svetlost od Gornjeg Sunca (Boga / Autoriteta), dok sledbenik leve ruke pali Crno Sunce u sebi. Ovo je faza u kojoj LHP prestaje da bude samo indijska tehnika ili sufijski prekor i postaje evropski misticizam individualizma. Čovek više ne želi da se stopi sa Apsolutom, već želi da postane Sunce koje sija u sopstvenom mraku.
XIX vek je bio prelomna epoha u kojoj su se drevne, podzemne struje preobrazile u moderni okultizam. To je vek u kojem LHP dobija svoju prvu intelektualnu definiciju, dok Crno Sunce iz alhemijskih laboratorija izlazi na političku i književnu scenu, postajući simbol romantičarske pobune i onostranog znanja. Sredinom XIX veka, bivši opat Elifas Levi objavljuje svoja ključna dela (Dogma i ritual visoke magije). Levi ne koristi eksplicitno termin LHP, ali uvodi koncept Bafometa. Za njega, Bafomet nije đavo, već simbol astralnog svetla i ravnoteže suprotnosti. On prvi sugeriše da mag mora ovladati i mračnim silama kako bi postigao potpunu moć. To je bio prvi korak ka desatanizaciji transgresije, koja postaje tehnička nužnost. Kod Levija, crno svetlo je povezano sa astralnim svetlom koje može biti i stvaralačko i rušilačko. On postavlja temelje za ideju da postoji magijsko sunce dostupno samo iniciranima, koje sija iza vidljivog fizičkog spektra.
Književni romantizam XIX veka preuzeo je alhemijski simbol Crnog Sunca i pretvorio ga u metaforu za melanholiju, gubitak Boga i potragu za smislom u ništavilu. Žerar de Nerval, u svojoj pesmi El Desdichado, piše čuveni stih: Moje jedino zvezdano nebo je mrtvo / I moje svetlo je Crno sunce melanholije. Ovde Crno Sunce prestaje da bude samo laboratorijski simbol i postaje simbol unutrašnjeg stanja modernog čoveka koji se suočava sa smrću starih bogova. Ova melanholija je saturnalno stanje koje prethodi inicijaciji. Prihvatanje unutrašnjeg mraka umesto slepog verovanja u crkvenu svetlost je suštinski LHP čin, svest koja opstaje uprkos odsustvu spoljašnjeg Boga.
Ključni momenat se dešava 1875. godine osnivanjem Teozofskog društva. Blavacka je ta koja direktno uvozi termine iz Indije i Tibeta u zapadni rečnik. U svojoj Tajnoj doktrini, Blavacka po prvi put u modernom smislu koristi termine Put leve ruke i Put desne ruke. Međutim, ona LHP-u daje negativnu konotaciju, povezujući ga sa crnom magijom i sebičnošću. Ipak, samim tim što je termin uvela u opticaj, ona je omogućila kasnijim generacijama (poput Krolija) da ga prisvoje i rehabilituju. Blavacka piše o Središnjem duhovnom suncu koje je nevidljivo i crno za fizičke oči. Ona tvrdi da je naše vidljivo sunce samo sočivo ili fokus kroz koji sija prava, mračna i nepojmljiva moć iz centra galaksije.
Krajem XIX veka, kroz Ničea i dekadentne pokrete, LHP i Crno Sunce se stapaju u ideju o Natčoveku. LHP postaje put radikalnog individualizma. Više se ne radi o služenju demonima, već o prepoznavanju sopstvene Volje kao vrhovnog zakona. Okultne grupe poput Hermetičkog reda Zlatne zore (iako su se deklarisale kao desne) praktikovale su tehnike koje su bile čisti LHP: preuzimanje božanskih oblika i direktno upravljanje astralnim silama. U ovom periodu, Crno Sunce počinje da dobija svoje arijevsko i mitsko-političko tumačenje. Pojavljuju se ideje o Thule (mitskom severu) i Vril energiji, gde se Crno Sunce vidi kao izvor moći drevne, izgubljene rase. Ovo će kasnije, u XX veku, dovesti do mračnih zloupotreba, ali je u XIX veku to bio deo šire potrage za izgubljenom gnozom.
Gustav Mejrink i Put Leve ruke
Gustav Mejrink u Anđelu sa zapadnog prozora pruža jednu od najdubljih i najjezivijih analiza Puta leve ruke (LHP) ikada napisanih u evropskoj književnosti. Njegova vizura nije puki horor, nego je plod dubokog poznavanja alhemije i teozofije, ali je istovremeno prožeta specifičnim strahom od duhovnog sakaćenja. Da bismo razumeli da li je njegova vizija uverljiva, moramo je razbiti na elemente koje obuhvataju likovi Bartleta Grina i Asje Hotokalunginove. Bartlet Grin je u romanu predstavljen kao mračni pandan Džonu Diju, tipičan primer crnog maga koji ne traži prosvetljenje, već večnost u materiji. Po Mejrinku, LHP adept poput Grina ne preobražava ego, već ga konzervira. Umesto da dopusti da Sol Niger (Crno Sunce) spali njegovo niže ja kako bi se rodilo duhovno zlato, on koristi tu energiju da bi zamrzao svoju individualnost u astralu. Ovo je vrlo blisko tradicionalnoj kritici LHP-a (naročito iz perspektive veda ili desne tantre). Smatra se da LHP praktikant, ako skrene, postaje Asura, demonsko biće ogromne moći, ali odsečeno od izvora života, osuđeno na postojanje u ledenim sferama gde nema promene.
Asja Hotokalunginova predstavlja mračni, asimetrični aspekt Šakti (ili Babalon, kako bi je kasnije nazvao Kroli). Ona je vampirska strana LHP. Po Mejrinku, ona je oličenje onoga što on naziva ženskom tamom koja ne služi nadahnuću (Soror Mystica), već usisavanju muške solarne svesti. Ovde Mejrink dotiče jedan od najstvarnijih rizika tantričkog LHP-a, a to je gubitak svesti u čulnoj ekstazi. Dok LHP tvrdi da se kroz seks postiže bogolikost, Mejrink upozorava da se bez svetlosnog aspekta (duha) taj čin pretvara u puko crpljenje vitalne snage.
Da li je Mejrink u pravu? Ja sam stekao utisak da Mejrink vidi LHP kao sakaćenje svetlosnog aspekta ljudskog bića. On tvrdi da adept LHP čini ontološki rez: namerno odbacuje vertikalu (vezu sa božanskim / univerzalnim) kako bi postao apsolutni suveren u mraku sopstvenog bića. Ovde postoji mala disonanca. Izvorni tantrički LHP zapravo ne želi da odseče svetlost, već da je pronađe u samom srcu tame (u izmetu, smrti, krvi). Mejrinkov LHP je, pak, više zapadni, faustovski LHP. To je put pobune gde adept kaže: Radije ću biti Bog u svom paklu, nego sluga u tuđem raju. Mejrink je u pravu u pogledu opasnosti. LHP zaista nosi rizik da se praktičar pretvori u duhovno čudovište, svest koja je postigla besmrtnost, ali je izgubila sposobnost ljubavi, empatije i sjedinjenja sa Celinom, sa Jednim, sa Izvorom. To je okamenjivanje.
U Mejrinkovom romanu, put koji biraju Grin i Asja vodi ka nečemu što je suprotno od zlatnog vaskrsenja. To je svetlost koja ne greje. U Mejrinkovoj viziji, Crno Sunce je Sunce iluzije koje sija za one koji su izabrali put apsolutnog ega. Za njega, to nije faza pročišćenja (Nigredo), već konačno odredište za one koji su sakatili svoju dušu radi moći. Mejrinkov prikaz je psihološki i ezoterijski izuzetno uverljiv, ali on piše iz pozicije nekoga ko duboko veruje u Put desne ruke (duhovno venčanje, harmoniju). Za njega je LHP duhovno samoubistvo koje traje večno. On je savršeno oslikao zapadnu bolest LHP-a: pretvaranje transgresije u puki egoizam. Bartlet Grin nije tantrički svetitelj koji gazi tabue da bi video Boga u svemu. On je predator koji gazi tabue da bi nahranio svoju senku. Takođe, imajmo u vidu i da je Mejrink bio duboko uronjen u teozofski narativ o Velikom belom bratstvu (Great White Brotherhood), pa je LHP u njegovim delima nužno poprimio oblik Crnog bratstva koje teži isključivo uništenju ili okamenjenju ega. On je LHP koristio kao kontrast, kao memento mori za svakog ko krene stazom magije.
