Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije". Ukoliko želite da ovu knjigu, ali i druge moje knjige, čitate na hartiji a ne da buljite u ekran, obezbedite sebi primerak. Više o tome Sabrana dela Dorijana Nuaja
Kenet Grant je fenomen demona
okarakterisao kao nerešene komplekse unutar psihe i ostavišta u psihičkom
nervnom sistemu, koja bivaju podstaknuta na štetnu aktivnost kada postoji
ozbiljna energetska blokada. Međutim, ljudi od znanja demone mogu kontrolisati
i naterati da reaguju pomoću sigila ili kontrolom sna. A za energetske blokade,
Grant kaže da se mogu razbiti i oslobođena energija ponovo preusmeriti ka
stvaralačkim, magijskim ciljevima. Ti nerešeni kompleksi postoje kako unutar
individualne, tako i kolektivne psihe pojedinih klika, grupa, naroda ili
kultura, pa čak i na nivou celokupnog čovečanstva. Mesec je glavni stožer
demonskih fenomena. Njegov nektar je istovremeno i otrov i lek, a jedina
razlika između otrova i leka je u načinu primene i proporciji doziranja.
Nerešeni kompleksi su istorijski nagomilani, energetske blokade gotovo
nepremostive. Oni koji upravljaju procesom civilizacije nemaju leka za njeno
umiranje, niti imaju leka za sebe. U pogledu sudbine svetske oligarhije /
plutokratije nije potrebno biti prorok – biće uništeni, kao što će, kako Grant
kaže, biti uništeni oni koji ne budu u stanju da prihvate duh novog eona.
Oligarhiju će uništiti moć kojoj služe, jer služiti moći znači želeti biti
uništen. Bolest u koju je zapalo čovečanstvo rezultat je bujanja samoubilačke
opsesije ljudskog materijala koje je istorijski proces izbacio na sam vrh.
Njihova dijabolična isijavanja truju atmosferu ljudskog bitisanja na Zemlji.
Svoj zločinački karakter i nedela širom sveta kriju iza odrednice Čovek. Tog
Čoveka će: „...uništiti elementalne sile koje je prebrzo prizvao. Zato je bitno
da se sve doktrine praznoverja koje pritiskaju čovečanstvo očiste, a religija,
onako kako se popularno shvata, prva je među njima.“[1]
Dakle, sve ono što oligarhija vekovima
emituje, ili je u svojim inkarnacijama poslednja dva-tri veka emitovala na
osnovu kidnapovanog nasleđa i falsifikovanih inicijacijskih linija iz dalje
prošlosti – mora biti pročišćeno. Ta masa beživotnog verovanja nisu samo
survivali monoteističkog religijskog kompleksa, ili neki okamenjeni ostaci starijeg
porekla, nego i mnogi aspekti istočnjačkih religija koje su zaglibile u
beslovesni automatizam.[2] U tu
beživotnu masu spadaju i (post)moderna sujeverja koja nameće ideološki
humanizam i ateizam. Takođe, čitav tzv njuejdž je jedan veliki abortus, nastao kao
reakcija na materijalizam modernosti i idealizam predmodernih vremena ili
religijsku zatucanost. Kenet Grant je genezu mase beživotnog verovanja
objasnio neuravoteženom maskulinizacijom religijskog života,
prvenstveno u Egiptu, odakle su se religijsko-magijske formule širile
Bliskim Istokom i mediteranskim svetom.[3] Ipak,
hrišćanstvo u suštini i nije baš toliko patrijarhalno. Zapravo, manje je
patrijarhalno od judaizma i islama, a u okviru hrišćanskog korpusa
protestantizam je patrijarhalniji od katoličanstva i pravoslavlja, budući da
odriče sakralni značaj Bogorodice i ženskih svetaca kojima su tradicionalne
hrišćanske crkve, pod pritiskom narodnih verovanja, ublažile muškocentričnu
figuru trojedinog Boga. Osim toga katoličanstvo, a naročito pravoslavlje,
prihvatili su prilično paganskih elemenata procesom asimilacije i
hristijanizacije narodnih običaja, verovanja i kalendara.
Mirča Elijade je
napomenuo da seljaštvo Evrope nije bilo privučeno istorijskim i moralnim
hrišćanstvom, nego je živelo u nekom svom kosmičkom, odnosno paganskom
hrišćanstvu, koje je shvatalo hrišćanstvo kao kosmičku liturgiju.[4]
Nasilno umanjivanje udela ženskog elementa iz svetog, rezultat je ništećih
težnji monoteističkih religija da sve prilagode dogmatskim aksiomima na kojima
je utemeljen legitimitet (i legalitet) društvene moći koja se na njemu vekovima
održava. Fridrih Niče je maestralno kritikovao posledice hrišćanskog morala u
„Antihristu“ i „Volji za moć“, optužujući hrišćanstvo za negaciju prirode i
jačanje individualnog egoizma, koji i u posthrišćanskom svetu ostaje kao jedno
od njegovih glavnih posledica. Hrišćanin je, po Ničeu, izrođenik i bolesnik,
jer imperativ opstanka ljudske vrste iziskuje propast „neuspelih,
slabih, degenerisanih, ali se hrišćanstvo obratilo baš njima, kao
konzervirajuća sila.“[5]
Ta konzervirajuća sila, pripremila je teren za današnje bezvoljno stanje mase
ljudskih bića.[6] Slične osobine, primetićemo, poželjne
su i sa stanovišta globalne vlasti kapitala. U našem vremenu idealan čovek više
nije grešnik, ali ima umetnute potrebe, od vernika i sledbenika pretvoren je u
potrošača.
Jedva da je potrebno naglašavati idejnu bliskost Ničea i Krolija po
pitanju hrišćanstva kao patološke pojave u istoriji čovečanstva.[7]
Kroli je vreme obeleženo vladavinom hrišćanstva nazvao erom vulgaris,
dok je Niče rekao da hrišćanstvo kao religija, spada na vulgus; za
virtus najviše vrste ono nema nikakvog smisla.[8] Međutim,
iz perspektive doktrine novog eona, najveći i najopasniji demon je tzv.
racionalizam. „Knjiga zakona“ pominje pse razuma, koji blokiraju volju, te
kaže: „I razum je laž; jer postoji činilac beskrajan i nepoznat; i sve njihove
reči su iskrivljene.“[9]
Upravo je taj beskrajni i nepoznati činilac ono što „religija“ razuma tako
silno i fanatično poriče i protiv čega, u ime prosvećenja i napretka, ustaje.
Rene Genon govori o težnji današnjeg
racionalnog mentaliteta da isključi svaku misteriju iz sveta i: „...zaista bi
se moglo reći da – što je jedna koncepcija ograničenija – na nju se više gleda
kao na striktno racionalnu; uostalom, dovoljno je poznato da su, počev od
„enciklopedista“ osamnaestog veka, najogorčeniji poricatelji svake natčulne
realnosti posebno voleli da bilo kojim povodom prizivaju razum i da se proglase
racionalistima... Racionalizam se u svim svojim oblicima bitno definiše
verovanjem u nadmoć razuma, objavljenog kao prava dogma, koja podrazumeva
poricanje svega što je nadindividualne kategorije, posebno čiste intelektualne
intuicije, što za sobom logično povlači isključivanje svake prave metafizičke
spoznaje; posledica ovog poricanja je, u jednoj drugoj kategoriji, takođe
odbacivanje svakog duhovnog autoriteta, budući da je njegov uzor nužno
nadljudski...“[10] „Već sada
možemo primetiti koliko je ovaj racionalizam u skladu sa savremenom težnjom ka
pojednostavljivanju; ovo pojednostavljivanje, koje, prirodno, uvek predstavlja
posledicu svođenja stvari na njihove najinferiornije elemente, potvrđuje se pre
svega poništavanjem čitave nadindividualne oblasti.“[11]
Tako redukcionistički shvaćen, razum
je sredstvo svojevrsne materijalizacije percepcije i interpretacije, jer kako
kaže Genon, razum biva poslednji ili najinferiorniji stepen na kojem je „čvrstoća“
dosegla krajnji nivo. Racionalizam je, po Genonu, zapravo negacija svakog višeg
načela razuma, a što na neki način oslepljuje ljudsku inteligenciju, odvajajući
je od unutrašnjeg genija, od „čistog i transcendentnog intelekta“. Tako ljudski
spoznajni horizonti bivaju suženi i zatvoreni. Genon kaže: „Time
što je izgubio svaku dodatnu komunikaciju s nadindividualnim intelektom, razum
samo može da teži nadole, drugim rečima ka inferiornom polu postojanja, i da
sve više tone u „materijalnost“; u istoj meri on, malo-pomalo, gubi sve čak do
same ideje istine i dolazi do toga da traži samo najveću udobnost za svoje
ograničeno shvatanje, u čemu nalazi trenutno zadovoljstvo samom činjenicom
svoje težnje nadole, jer ga ona vodi u smeru pojednostavljivanja i izjednačavanja
svih stvari.“[12]
Tu leži koren izjednačavanja svih
ljudskih bića na osnovu nekoliko očiglednih odrednica, ne uzimajući u obzir
suštinske osobine svakog pojedinca ili određene ljudske grupe. To je izraz
težnje ka svođenju svake pojave na prost skup kvantitativnih odrednica. Na delu
je „vladavina kvantiteta“ (Rene Genon). Sve se nastoji svesti na broj, pri čemu
se previđa suštinska mističnost brojeva, jer kako kaže „Knjiga zakona“: „Svaki
broj je beskonačan; nema razlike.“ Kabala koristi brojeve, ali sa premisom
kvaliteta a ne kvantiteta. Broj je kvalitet, što se posebno vidi u doktrinama
sefirot. Racionalizam je u tom pogledu kruna onoga što je Kroli nazivao
vulgarnom erom, budući da teži svođenju svega na materijalni, kvantitativni
aspekt. To je ludilo redukcije, odnosno „greh ograničenja“, kako to piše u
„Knjizi zakona“.
Kabalistički, ograničenje je jedno od obrnutih svojstava
sefire Binah (treća sefira na Drvetu života). Budući da je veliko more, crna
boja, planeta Saturn i pojam vremena vezan za ovu sefiru, upravo tu vidimo
koren izopačenja psihičke energije čoveka koje se u našem vremenu zove
racionalizam. Racionalizam je svojevrsno pomračenje Sunca, pomračenje principa
Logosa u čoveku, odnosno znak klipotične lunarizacije maskuliniteta i uopšte
ljudske svesti. Otud je racionalizam analogan klipotskim zmijama koje muče
Mesijinu dušu. Egzorcizam tih demona biće bolan i trajan, a završiće se tako
što će predstavnici dubljih magijskih sila i fizički uništiti one koji se lažno
predstavljaju. Predstavnike tih dubljih sila nazvao sam „revolucionarima
katastrofe“, što ukazuje na pojavu nove i obuhvatnije mesijanske struje. Da,
pojaviće se nove knjige zakona, novi protagonisti globalnog
revolucionarno-mesijanskog delovanja. Neki novi i drugačiji trendovi progutaće
umišljene trendsetere.
Modernom dobu osobena doktrina
materijalnog, ekonomskog rasta i razvoja izvedena je iz učenja o duhovnom rastu
i razvoju, usavršavanju čoveka ili samousavršavanju, odnosno razvoju svesti, a
što ima svoje paralele u alhemiji, koja oponašanjem prirodnih procesa,
usavršava metale u težnji da ih pretvori u zlato. Najpogubnija su kasnije
protestantske izvedbe po kojima su materijalni i duhovni rast međusobno
povezani. Što je neko bogatiji, to je na višem nivou svesti. Takva učenja imaju
za cilj da opravdaju aktuelne odnose moći te da na neki način idealizuju elitu.
Doktrine duhovnog rasta projektuju taj rast u beskonačnost – do konačnog, te u
neodređenu budućnost, kroz (ne)određeni niz reinkarnacija ili usavršavanja –
projektovanog oslobođenja. U tom smislu, kako nešto što je po prirodi već
savršeno može biti usavršavano? Doktrine rasta tu nešto previđaju. Učenja o
duhovnom rastu ciljaju ka prevenciji revolucionarnog delovanja, osim ukoliko
sami pobornici tih doktrina nisu u položaju društvene opozicije.
Zanimljivo je
povući paralelu između ezoterijskih doktrina i političkih ideologija.[13] Sklon
sam mišljenju da su ezoterijske doktrine preteče političkih, odnosno da
političke doktrine i ideologije predstavljaju društveni odraz ezoterijskih
učenja ili nekih načela tih učenja. U kontekstu ove teme obratio bih pažnju na
čuvenog mistika Emanuela Svedenborga, koji je u knjizi „Poslednji sud“ lepo
sumirao premise učenja o beskrajnom rastu. Jedno poglavlje u toj knjizi nosi
indikativan naslov: „Množenje Ljudskog Roda na Zemlji neće nikada prestati“.
Porast broja ljudi na Zemlji povezan je sa porastom njihovog broja na Nebu, jer
„ljudski rod će i dalje postojati kroz večnost“. Po Svedenborgu, ljudski rod je
temelj na kojem počiva Nebo, pa je otud čovečanstvo semenište Neba, mesto
odakle se regrutuju stanovnici nebeskih sfera (ali i onih paklenih). Ljudi su
preteče anđela. On tvrdi da se nebeski beskraj nikada ne može ispuniti anđelima
(a verovatno ni paklenske jaruge – prim. aut.). Zašto je bitno puniti Zemlju
ljudskim bićima? Zato što je to neophodan uslov da bi se napunilo Nebo, pošto
ono biva savršenije s povećanjem broja onih koji u njega ulaze. Takav je
božanski red stvari s obzirom da se svako božansko delo, kako to tvrdi
Svedenborg, odnosi na beskraj i večnost. Anđeosko Nebo je svrha radi koje je
sve u svemiru stvoreno (kosmički antropocentrizam). Cilj razvoja ljudskih bića
je, po Svedenborgu, njihov preobražaj u anđeoska bića, otud taj proces mora
trajati večno, ljudsko umnožavanje mora trajati večno, ne samo na Zemlji, nego
i po planetama širom univerzuma. On tvrdi da svako ko veruje da će poslednjim
sudom nestati Nebo i Zemlja, te da će se pojaviti novo Nebo i nova Zemlja,
automatski podrazumeva i nestanak ljudskog roda.
Svedenborgijanski pogled na
svet je dobar primer kako izgledaju premise spiritualnog humanizma i
antropocentrizma koji se nalazi u korenu tradicionalnog iluminizma. Zemaljski
čovek je prototip nebeskih ljudi – anđela, koji svi zajedno čine velikog
nebeskog čoveka. Ali šta je sa mračnim ostatkom? Kakva je sudbina onih koji su
pali u infernalne ambise? Kakvog to anti-čoveka oni tvore? U kakve se đavole
oni preobražavaju? Nije li tu reč o rascepu ljudskog bića iz kojeg proizilaze
podljudske i nadljudske vrste? I nije li održavanje takvog gledišta ili
derivacija tog gledišta uzrok svakojakih izopačenja živih ljudi i kvarenja
njihovih zajednica? Neko sebi daje za pravo da odredi kriterijume društvene
poželjnosti, pa ako ih neko ispunjava ide u Nebo, a ako ne, onda ide u Pakao.
Naravno da „Nebo“ i „Pakao“ imaju svoje ovozemaljske, društvene i ekonomske
pandane: neko živi u favelama, a neko u elitnim naseljima. U korenu ideologije
beskrajnog rasta nalazi se upravo takav pogled na svet čija je dobra
ilustracija učenje Emanuela Svedenborga. Održavanje beskrajne ljudolikosti,
koja je navodno odraz božanskog obličja, jeste jedna velika mistična i
religijska utopija čije civilizacijske posledice kao materijalizacije takvih
stajališta, imamo prilike da rezignirano posmatramo.
Doba Vodolije, idealno je
predstavljeno Krolijevom „Knjigom zakona“, koja je zapravo ključ razumevanja
prirode epohe koja je pred nama, ali i nadolazećih ideoloških oblika. Ona
umnogome krije tajne vremena koje je pred nama, pa je otud korisno oruđe
mapiranja budućnosti i razumevanja procesa koji se dešavaju pred našim očima. U
samoj njenoj suštini nalazi se stara gnostička ideja o smeni eona. Međutim,
trebalo bi opreznije donositi zaključke. Eon Vodolije, kao izraz vladavine
Saturna, nije epoha opšteg razvoja i napretka čovečanstva, već kolektivne
pogibelji i despotizma, barem dok se ne „raščiste stvari“. U tom smislu
napredak može biti shvaćen kvantitativno. U neku ruku ono što žreci
akvarijanizma proriču kao dobit čitavog čovečanstva zapravo je projekcija za izuzetne
pojedince. Dakle, pravo vreme za delovanje sudbinom odabranih.
Po učenju utemeljivača antropozofije Rudolfa Štajnera,
ljudsko biće, između ostalog, sadrži tri osnovna tela: fizičko, etarsko i
astralno. Fizičkom telu odgovara planetarna priroda Saturna, dok je njegovo
svojstvo htenje kao rudiment volje. Etarskom telu odgovaraju ljudska osećanja,
odnosno sunčeva priroda. Astralno telo je lunarne prirode kojoj je saobrazno
mišljenje. Tako dobijamo poznati planetarni glif Merkura koji na neki način
predstavlja čoveka slikovitim nizom tri planetarne prirode. Na vrhu je
polumesec; sredinu krasi solarni disk, dok se ispod diska nalazi saturnalni
krst. Takođe, tim rasporedom imamo u nizu duh, dušu i telo, odnosno astralno,
etarsko te fizičko telo, mišljenje, osećanja i htenje, itd. U dobu Vodolije
ljudska priroda će biti uređena na način koji će u potpunosti aktuelizovati
dati raspored – u pozitivnom ili u negativnom smislu, tako da će u narednom
eonu (eon Jarca), doći do potpunog rascepa u ljudskoj vrsti, odnosno do
involucijskog skoka u podljudsko, čiji je simbol čovek-Jarac, Pan, Bafomet,
odnosno karta Đavo u tarotu. Da ne bude zabune, Đavo iz tarota, Pan, Bafomet,
jesu mnogo složeniji simboli i izraz „podljudsko“ ovde je upotrebljen u
drugačijoj konotaciji, budući da navedeni likovi ukazuju na takvu vrstu
očiglednosti. Ljudsko biće kakvo poznajemo danas prestaće da postoji, a
pretpostavke za taj scenario potrebno je stvoriti u dobu Vodolije.
U vremenima
pred nama, astralna tela većine ljudi, biće upotpunosti ispunjena parazitskim
astralnim strukturama čija je namera održanje ljudske svesti na niskom nivou u
cilju obaranja ljudskog bića u podljudsko. To znači da će samo izuzetni
pojedinci, adepti, reflektovati čistu misao, odnosno misao očišćenu od smetnji,
za razliku od većine ljudskih bića čije će misli biti upotpunosti maligne te
sastavljene od već fabrikovanih mentalnih sklopova koje će kao instalacija, kao
neka vrsta astralnog implanta kontrolisati misaoni proces ljudi. To još uvek
nije slučaj, ali takva je intencija duha vremena. Da bi bila proizvedena
kvalitetna manjina sposobna za evolutivni skok, potrebno je žrtvovati masu
ljudskog materijala. To je rezon Saturna. Shodno tome, solarna emotivnost
većine ljudi će u eri Vodolije biti zamračena, te dolaskom doba Jarca posve
gurnuta u podzemlje. Saturnovski krst elemenata, odnosno uticaj Zemlje će
jačati i povećati materijalnost ljudske percepcije koja će dolaskom eona Jarca
poprimiti oblik potpune kristalizacije. Na delu je, dakle, neka vrsta
„mineralizacije“ većeg dela ljudske vrste, pa će u skladu s tim, vremenom,
materijalizam jačati i poprimiti danas nezamislive forme. Nasuprot tome, moć će
postati paperjasta i lagana, razuđena i vetropirasta. S jedne strane inertnost,
sa druge lakoća.
[1] Kenet Grant, Alister Kroli i skriveni bog, Esotheria, Beograd,
1997, str. 161.
[2] Krolijeva
Knjiga zakona to slikovito opisuje na sledeći način: „Udaram
krilima u lice Muhamedovo i zaslepljujem ga. Svojim kandžama kidam meso Indijca
i Budiste, Mongola i Dina. Bahlasti! Ompehda! Pljujem na vaše kvarne
veroispovesti.“ Knjiga
zakona III:52-54. U komentarima ove knjige, Kroli ističe da se navedeni
stihovi odnose na islam, hinduizam, budizam, konfučijanizam, judaizam i
hrišćanstvo. Vidi: Aleister Crowley, The Law Is For All, Llewellyn
Publications, St. Paul, USA, 1975, str. 302-303.
[3] Grant
kaže: „Međutim, u samom Egiptu patrijarhalna tradicija, sa svojim naglaskom na
muškom principu, razvila se u Kult trojstva koji se sastojao od Oca, Majke i
Deteta. Kasnija hrišćanska verzija, koja je potisnula žensku komponentu,
zasnovala je apsolutni patrijarhat koji je izvitoperio čitavu misterijsku
tradiciju i vodio ka zarazi civilizacije neuravnoteženim verovanjima o totalno
muškom autoritetu i ukidanju svega što je pripadalo ženskom elementu u
prirodi.“ Kenet Grant, Kultovi senke, Esotheria, Beograd, 1998, str. 61-62.
[4] „Mistička
bliskost s kosmičkim ritmovima koju su snažno napadali Proroci Starog Zaveta, a
Crkva jedva tolerisala, u srži je religioznog života seoskog stanovništva,
nadasve u jugoistočnoj Evropi. Za čitav taj deo hrišćanstva, Priroda nije svet
greha, nego Božje delo.“ Mirča Elijade, Mit i zbilja, Matica
hrvatska, Zagreb, 1970, str. 155.
[5] Fridrih Niče, Volja za moć, Mladost, Zagreb, 1988, str. 127.
[6] „Čovek
učinjen bezopasnim, za se i za druge, slab, bačen na kolena u poniznosti i
skromnosti, svestan svoje slabosti, grešnik – to je taj najpoželjniji tip, taj
koji se može i proizvesti kakvom hirurgijom duše.“
Niče, Volja za moć, str. 129.
[7] O istom
motivu govori i „Knjiga zakona“: „Čujte me, vi ljudi što
uzdišete! Žalosti patnje i kajanja ostavljene su mrtvima i umirućima, narodu
koji me još ne poznaje. Oni su mrtvi, ti bližnji; oni ne osećaju. Mi nismo za
bedne i žalosne: gospodari zemlje su naši rođaci.“
(II:17-18) „Mi
nemamo ništa s odbačenima i nesposobnima: neka umru u svojoj bedi. Jer oni ne
osećaju. Sažaljenje je mana kraljeva: zgazite jadne i slabe: ovo je zakon
snažnih: ovo je naš zakon i radost sveta.“
(II:21)
[8] Fridrih Niče, Volja za moć, str. 129.
[9] Knjiga zakona, II:32.
[10] Rene Genon, Mračno doba, Gradac, Čačak-Beograd, 2008, str. 46.
[11] Rene Genon, Mračno doba, str. 47.
[12] Rene Genon, isto, str. 50-51.
[13] „U
ezoterizmu postoji jedna desna politička struja – koja više i odgovara samom
duhu skrivenog znanja – struja koja se u političkom ispoljavanju ezoterične
misli vidi kod Žozefa de Mestra ili Juliusa Evole. Ali, postoji i jedna levičarska,
koja se može uočiti npr kod Elifasa Levija, učesnika socijalističkih kružoka.
Naročito je kod spiritista prisutan socijalistički duh; a i rani
socijalisti-utopisti su bili zainteresovani za spiritizam ili učenja o
reinkarnaciji. U teozofiji je prisutan ovaj levi ton, recimo kod Ani Bezant
koja je pre pristupanja Blavackoj bila socijalistički aktivista, ali je i
kasnije zadržala neke stavove; isto kao što u teozofiji postoje i oni tonovi
koji su kasnije davali inspiraciju desnim okultnim pokretima.“ Nemanja Radulović, Podzemni tok, Službeni glasnik, Beograd, 2009,
str 231.