NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" čiju elektronsku verziju možete skinuti OVDE
Nije više potrebno da verujemo u đavola kako bismo potpisali
ugovor sa njim. I ateista može potpisati ugovor sa đavolom. U tom slučaju, za
njega je đavo fikcija ili ideja. Međutim, bilo bi naivno pomisliti da ideje ne
nose sa sobom određeni kvant sudbonosne moći. Upravo su ideje daleko moćniji
pokretači istorije od bilo kog božanskog ili demonskog entiteta. U te entitete
čovek može da veruje ili ne, da opšti sa njima ili ne, ali ideje suptilnije
osvajaju umove. Zlo u čistom obliku, esencijalno zlo, nije ovaploćeno, jer predstavlja čisto načelo haosa, a haos, moramo
priznati, jeste nešto prilično neodređeno i bezoblično. U metafizičkom smislu đavo
je haos, čiji je mitološki izraz rogati bog. Neću koristiti nikakva
tradicionalna imena, tipa Pan, Lucifer, Satana, Ahriman, Set. Svako od tih imena bremenito je obilnim sadržajima i protivrečnostima
i želeo bih da izbegnem ulaženje u ta razmatranja. Predstava o neimenovanom rogatom
bogu je dovoljno indikativna, sadržajna, atavistička, slikovita, da bih
mirne savesti mogao da je poistovetim sa arhetipskim prikazom đavola. Neka to
za potrebe ovog teksta bude konvencija: đavo je rogati bog, a ovaj je
izraz beskrajnog haosa, odnosno esencijalnog, čistog zla, da se izrazim tako.
Haos nije tvar koja se manifestuje kao takva, nego to
čini uvek posredstvom određene forme. U prvom poglavlju ove knjige istakao sam
da osnovno načelo univerzuma nije kosmos nego haos, te da je svaki poredak,
svaka kosmičnost u funkciji uništenja, odnosno haosa. Svako manifestovanje
podrazumeva formu, odnosno određenu energetsku konfiguraciju koja, ma kako
radikalna, destruktivna, ekstremna i uopšte specifična bila, ipak mora biti
podvrgnuta zakonitostima koje postojanje podrazumeva. To na neki način krnji
čistotu polazne tvarne komponente haosa, ali tako je jedino moguće ovaploćenje –
mešanjem i zgušnjavanjem crne i bele svetlosti. Dakle, u pojavnom svetu tvari
se mešaju ne bi li pojavnost uopšte bila moguća. Otud legendarni đavo kao
nosilac radikalnog zla ne postoji, već je nemanifestovan, ali u nekom obliku on
uvek može postojati. Ako nešto ne postoji, ne znači da to nikako, nikad i nigde
ne može postojati. Kako god se đavo ovaplotio, sa sobom donosi uništenje, s
obzirom da zlo po određenju predstavlja uništavajuće načelo, odnosno
destruktivnu energiju. Ovaploćeni đavo, kao predstavnik jedne apstraktne
energije, u praktičnom smislu nije ta energija sama, već je derivat te
energije. Naravno, ta energija toj hibridnoj, sinkretičkoj derivaciji daje suštinsku
konotaciju, a što sa druge strane inkarniranog đavola ne čini superiornijim u
odnosu na elementarne sile univerzuma haosa. On im podleže, budući da sve što
postoji, pa i sam đavo kao pojavni oblik, biva podložno uništenju. Drugim
rečima, ovaploćenog đavola možemo ubiti. Takođe, možemo ga ubiti bezbroj puta.
Uvek će se pojavljivati. U tome je njegova superiornost. On je gospodar oblika,
i to oblika koji uvek iznova mogu postojati.
Ipak, ne bih da se stekne pogrešan utisak u pogledu
mog ličnog odnosa prema rogatom bogu. Doktrina Božanske revolucije
katastrofe ne podrazumeva nekakvo
obožavanje, veličanje, a ponajmanje služenje bilo kome i bilo čemu, pa i rogatom
bogu, od strane posvećenika Revolucije. Božanska revolucija katastrofe nije
religija niti kult, nego izraz volje njenih aktera. Revolucionari nisu pokret,
nisu sekta, nisu udruženje, već negacija bilo kakve zajednice. Oni su
usamljeni, rasuti poput zvezda na nebeskom svodu. Oni deluju poput bogova a ne
kao sluge. Nema služenja, ali postoji savez, postoji ugovor sa silama koje
predstavlja gospodar haosa. Azatot je
jedna od temeljnih formula revolucionarnog delovanja, što ne znači služenje,
klanjanje i prizivanje, nego poistovećivanje. Svaki posvećenik Revolucije je Azatot.
Tek kao Azatot on pristupa rogatom bogu. Slično sa sličnim. Stoga, kada rogati
bog upita posvećenika Revolucije: „Ko si ti?“, pravilan odgovor glasi: „Ja
sam Ti.“ Azatot je uzor, odnosno način pristupa i način poistovećenja, put
kojim revolucionar postaje bog.
Izraz „ugovor sa Đavolom”, iz ugla gledanja naših
zlosrećnih vremena, deluje nekako izanđalo, zastarelo, smešno, budalasto,
infantilno, sujeverno, u najboljem slučaju kao izraz profanizacije drevnih
misterija. Tema je mnogo puta rabljena. Šta bi tu još moglo da se doda, a kamo li
da to bude senzacionalno ili revolucionarno? Taj motiv danas, tzv normalnim
ljudima, više liči na neku alegoriju i ima simboličko značenje. Ono što danas
deluje kao profano sujeverje, magijski survival prošlosti, nekada je bilo
sveto, a sve što je sveto uvek je vezano za neki kult, misteriju, tradiciju,
inicijaciju, ima neki dublji smisao. Elifas Levi je rekao da reč supersticija
(praznoverje) potiče od latinske reči koja označava opstanak. Za njega je
praznoverje znak koji nadživljava misao, odnosno to je mrtvo telo religijskog
rituala. Čak i psovke, smešne i otrcane kovanice, izreke, poruge, fraze,
gestovi, specifični a danas skaredni, nevaspitani, nekulturni, uvredljivi,
nepristojni pokreti i ponašanja, predstavljaju ostatke nekadašnjih posvećenja,
inicijacijskih spoznaja, mitoloških istina, znakova moći. Jedan od takvih
ostataka koji u iskrivljenoj formi dopire do naših – holivudskih – dana, jeste
i inicijacijski magijski zavet poznat kao ugovor sa đavolom. Taj čin za sobom
povlači snažne posledice, atavističke i sveobuhvatne po onoga ko se tome
posveti. To je, na prvi pogled, svestan izbor ludosti, magijski zavet i inicijacijsko
ovaploćenje sudbonosne odluke o dobrovoljnom ropstvu, demonizaciji,
dehumanizaciji ili baš ukalupljivanje u istorijsku (anti)čovečnost. Metafizičko
samoubistvo, ne potez ostrašćenog vernika, nego kapitulacija, pristajanje na
inferiornost, potez očajnika, spektakularna slabost, podvrgavanje čudovišnom ontološkom
preobražaju te svrstavanje u red sa polubićima koja ne mogu da probiju barijeru
Života i postanu stvarna, životna i životvorna. Naglašavam, tako to izgleda iz
perspektive tzv solarne svesti.
I dalje iz te vizure, potpisnik pakta sa đavolom
izopštava sebe iz kategorije ljudi i svih svetlosnih bića. Njegova zvezda tamni.
On postaje poput mašine, instrument sile koja zadovoljava njegove niže
sklonosti, egomaniju ili strasti u kojima on nalazi svoj zlatni kavez
dijabolične slobode u čijoj ludosti uživa. Istovremeno njegov sudbinski položaj
postaje apsurdan. Naime, on prodaje ono što ga čini živim i postojanim zarad
ispunjenja žudnje koja je vezana za smrt i nestajanje. Po tradicionalnom
tumačenju, u faustovskom kontekstu, ugovor sa đavolom predstavlja savez,
odnosno trgovinu čoveka sa silama tame u cilju sticanja određene moći ili
privilegija za života, makar život bio neprirodno dug ili beznadežno kratak.
Nemaju svi potpisnici istu pregovaračku poziciju. Kao protivrednost, čovek đavolu
daruje svoju dušu. Đavo ima pravo na nju, pravdajući to pred ko-zna-kime čovekovim
potpisom na ugovoru koji služi kao svedočanstvo o činu jedne slobodne volje
koja pristaje na samoukidanje i na gubitak integriteta. To se popularno zove
„prodavanje duše đavolu”, s tim što taj izraz ima primenu u društvenim i
političkim odnosima, odnosno u moralnoj sferi. Tako često bivaju etiketirani
razni izdajnici ili oni koji zarad ličnih interesa odstupaju od određenog
morala i šireg interesa zajednice kojoj pripadaju, ili se bar tako čini shodno
konvencionalnog gledištu. Prodavanje duše znači iskakanje pojedinca iz okvira
koji su mu dodeljeni sudbinom, tradicijom i kulturom, a što se ima platiti
neprirodnošću, nenormalnošću, izopačenošću, odnosno prelaskom u antivrednost, u
poziciju negiranja načela i normi morala te tradicije kojoj tzv prodana duša (izrod)
pripada. Na neki način, ukoliko se za nekoga kaže da je izrod ili prodana duša,
odriče mu se ljudskost, ljudski identitet, prirodnost, zdrav razum. Takav
izgnanik, jednostavno, drugačije biva percipiran. Njegova pojava izaziva
mržnju, gnev, gađenje, prezir, strah. Njemu se odriče pravo na postojanje ili
na slobodu. Biti tolerantan prema njemu, isto je što i tolerisati gamad ili
zločinca. Svetina se raduje smrti takvih. Aplaudiraju.
Preneseno na mikrokosmički plan, đavo je ljudska
senka, dvojnik, dubler, diabolo, onaj drugi Ja, dakle nešto što realno ne
postoji, ali takođe može uvek, bilo kada, bilo gde, bilo kako i u slučaju bilo
koje osobe – da se manifestuje, odnosno da se ispolji i fizički. Ugovor sa đavolom
je, sa te tačke gledišta, ugovor čoveka sa samim sobom; ugovor kojim „original”
dobrovoljno potpada pod vlast svog „duplikata”, svog demona, umesto da original
vlada njime. Đavo je u mikrokosmičkom smislu onaj deo ljudskog bića, onaj deo
(pod)svesti koji je kompatibilan sa enitetima mračnih okultnih sila, odnosno sa
načelom haosa. Preko tog dela bića sile haosa prodiru u svest, težeći da
ovladaju celim bićem. Posledice njihovog uspeha su destruktivne, kako za tu
osobu tako i za njeno okruženje. Zašto su destruktivne? Pa zato što solarna,
odnosno, dnevna, budna, svakodnevna ljudska svest, ima skučene horizonte.
Dvojnik deluje kao anti-čovek, odnosno čovek u ludilu, ali to je zato što on
obitava na zastrašujućem mestu, odnosno u sferi koja je užasavajuća za
istorijski utemeljeno biće kakvo je prosečno ljudsko. Mi u normalnom stanju
svesti nemamo percepciju i sećanja dvojnika. Mi ne opažamo ono što on opaža.
Jedino šta do nas dopire od onog šta on opaža jeste naše sećanje iz snova i
neki neodređeni osećaji i percepcije koje probijaju barijere i dolaze u naše
budno stanje preplavljujući nas strahom ili ushićenjem. Svest dvojnika, za
razliku od budne svesti, obuhvata kako samu sebe tako i budnu svest. Za razliku
od dvojničke svesti, budna svest obuhvata samo sebe i tek mali deo dvojničke
svesti. U tom smislu svest dvojnika je u velikoj prednosti. Na primer, sanjačka
svest, osim ukoliko nije reč o lucidnom sanjanju, pripada dvojničkoj svesti,
iako je dvojnička svest više od toga. Sanjačka svest ima sva sećanja i
mogućnosti dvojničke svesti i budne svesti, dok budna svest ima sećanja i
mogućnosti samo sebe, dok o sanjačkoj / dvojničkoj svesti ima tek delove.
Dvojnik je sve vreme budan, sve čuje, sve vidi, ništa ne zaboravlja. Dvojnik
opaža i ono što čula opažaju i preko toga i ono što samo posebna dvojnička čula
vide. Zahvatanje u dvojničku svest jeste suština svake magije. Međutim, između
ta dva tipa svesti mora postojati ravnoteža. Jedan oblik ne sme biti potisnut
drugim. Revolucionar mora naučiti da bitiše na granici, što naravno, nije bez
rizika.
Mali broj onih koji mogu sklopiti delotvoran ugovor sa
đavolom. Nikakve i mlake osobe mogu da potpišu bilo šta, a da njihov potpis
bude vredan koliko i parče toalet papira. Varijanta ugovora sa đavolom koja
predstavlja inicijacijski čin Božanske revolucije katastrofe, drugačija je od uobičajenih
terms and conditions. Ulog je veliki, a dobitak ništa. Zaista krajnje
mazohistička opcija. Pritom nema nikakve nagrade ili eshatološkog obećanja,
ništa za života a ni posle. Ishodište revolucionara je ništavilo. Uspeh je sačuvati
ulog do kraja igre. Ako smatrate da to i nije neki uspeh, podsetiću na to da
većina ljudi, do kraja igre zvane život, ostanu bez svega sa čim su započeli i
šta su vremenom sticali. Ako na kraju ostanemo sa glavnicom, možemo smatrati da
nismo loše prošli u igri sa đavolom i uopšte sa životom. Još smo bogatiji za neverovatno
iskustvo igranja veličanstvene životne igre. Mada, povodom toga i dalje stoji
pitanje zbog čega se uopšte upuštati u sve to? Revolucionarnom verzijom ugovora,
koji je ujedno i revolucionarni zavet, potpisnik dovodi sebe u stalnu situaciju
svršenog čina te neprestanog samoposmatranja i preispitivanja. Takvo
opredeljenje iziskuje izuzetan napor, samosvest, besprekornost i disciplinu, s
obzirom da u ovoj fazi, aspirant Božanske revolucije katastrofe neće imati
nekog živog čoveka koji bi igrao ulogu njegovog tutora i učitelja. Potpisnik je
nagrađen tako što je lišen kobnog luksuza lenjosti i neodlučnosti. Sećanje na
potpisani ugovor, na iskustvo pripremnih radnji, uvek deluje okrepljujuće na
borbeni duh, kao i pomisao da je đavo uvek za petama te vreba neki pogrešan
korak. Ovim ugovorom postajemo svesniji da ne bi smelo da pravimo greške, jer
živimo u svetu u kome smo mi obična divljač koja ostavlja tragove i koju neko
ili nešto uporno ganja. Ako budemo oprezno živeli i sve činili najbolje što
možemo, kao da nas smrt baš tog trenutka vreba, nagrada će nam sama biti
otkrivena, odnosno i taj volšebni razlog čemu sve to.
Šta konkretno znači ugovor sa đavolom u duhu Božanske
revolucije katastrofe? Potpisnik raspolaže, ali je i sam raspoloživ. On biva
operator sila tzv radikalnog zla te postaje agens uništenja. Iako se nalazi u
samom centru ovaploćenja datih sila, i baš zato što predstavlja njihovo
otelotvorenje i operativnu inteligenciju, zavetovani ima šansu da na sve to
ostane imun, gotovo netaknut – „čedan usred orgija”, „luč usred tame”. Sve
zavisi od njegove namere i volje da ne dela gonjen željom za svim onim što
takva moć može dati ili uzeti. Kao što sam već naglasio, potpisnik ugovora ne
bi trebalo da obožava đavola, ali mora biti usklađen sa njegovom svrhom.
Istovremeno aspirant revolucije zapoveda kako najbolje zna i ume. Potpisnik ugovora
izlazi u susret gramzivim apetitima demonskih entiteta, ali na takav način i u
onoj meri koja će odgovarati operativnim ciljevima revolucije. On je
dobrovoljni instrument, jahač tigra. U toj igri, on mora voditi računa o jednoj
stvari: o svojoj smrti, i to na način kojim bi, shodno imperativu Kastanedine
doktrine, u njoj stekao pouzdanog saveznika. To ne znači kako bi revolucionar
trebalo da veštački, magijski, izbegava smrt, nego da smrt učini činom
sopstvene volje. Smrt revolucionara dolazi od sila koje vladaju tankom linijom
razgraničenja između dva oblika svesti ljudskog bića.
Potpisnik ugovora ne bi smelo da uzgaja zabludu o tome
da ono što čini za svoju krajnju posledicu ima nešto pozitivno u smislu da tim
činom on nešto radi za čovečanstvo, za svet, za planetu Zemlju. Ne, on svesno,
namerno čini zlo, projektuje zlo, znajući da je to što čini zlo i da pritom
ništa za sebe ne traži, niti koristi demonska sredstva za zadovoljavanje
sopstvenih interesa ili pribavljanja objekata žudnje. Njegov posao je da dela i
da odoleva. Neophodno je održavati svesnost o suštinskoj ravnodušnosti prema
vlastitim delima. Revolucionar ne traga za moći nego za slobodom. Moć je
poluga, ne cilj. Revolucionar je u savezu sa silom koja će mu omogućiti
slobodu, a zauzvrat on postaje besprekorno oruđe njenih ciljeva. Tradicionalno
podaništvo đavolu ili bilo kom božanstvu, znači veru u ispravnost vlastitih
dela sa pozicija neke univerzalne pravde ili najvišeg dobra. Verovanje u takvu pravdu
i u takvo dobro pretpostavlja postojanje njihovih suprotnosti, a što stvara razdor
u svesti. Savest revolucionara nema problema sa svim tim pitanjima koja se roje
iznad tipičnih ljudskih dela ili njihovih posledica.