Od drevnih bogova do digitalnog reformatiranja
To što prosečan moderan političar ili glasač misli da su politike XIX, XX i XXI veka izum prosvetiteljstva, ekonomskih teorija ili industrijske revolucije, samo je površinski privid. Političke ideologije su u svojoj suštini sekularizovane i degradirane gnostičko-religijske strukture. One su teološki koncepti koji su skinuli odore i obukli odela, ali su zadržali svoje izvorne ezoterijske i mitološke nosače. Kada ogulimo slojeve savremene politike, ispod njene površinske pene ne nalazimo samo borbu suprostavljenih interesa, već arhitekturu prastarih arhetipova. Da bismo razumeli potpunu dezorijentaciju XXI veka, stanje u kojem su tradicionalne kategorije „levice“ i „desnice“ izgubile svako doktrinarno značenje, potrebno je vratiti se metafizičkim i društvenim korenima koji pokreću ovaj istorijski kazan.
Politička mapa modernog sveta izrasla je na tlu dva suprostavljena kosmička obrasca. Prvi je Put Desne Ruke (Coagula / zoroasterski arhetip). Mojsijevski monoteizam nosi u sebi elemente saveza, pustinje i specifičnog zakona naroda, ali je iranski zoroastrizam prvi u istoriji uspostavio apsolutnu kosmičku binarnost, potpuni dualizam, odnosno borbu Poretka (Aša) protiv Haosa (Druđ). Mojsijevski monoteizam je, zapravo, u velikoj meri preuzeo ovaj zoroasterski okvir tokom vavilonskog ropstva i persijskog uticaja, ali je izvorna matrica zoroasterska. Ahura Mazda vlada kroz hijerarhiju Aršaspanda (svetih bića). Desnica je uvek vertikalna, ona veruje u autoritet, strukturu, tradiciju, granicu i fiksirane uloge. To je matrica koja traži učvršćenu strukturu, granicu, apsolutne moralne aksiome i odbranu kosmosa od udevanja haosa. U svojim sekularizovanim izvedenicama, ovaj impuls je postao temelj konzervativizma i desnog ideološkog spektra. Konzervativizam počiva na ideji da postoji prirodni ili božanski poredak koji se mora sačuvati od raspada i haosa. To je svetlost Poretka koja se bori protiv tmine rasula. Svet se deli na čisto i nečisto, na Istinu i Laž. Nema sive zone. Ovo je temelj desničarskog moralizma i nacionalnog i državnog dogmatizma. Svaka desničarska doktrina, od umerenog tradicionalizma do ekstremnih autoritarnih sistema, zapravo reaktivira zoroastersku matricu: očuvanje Kosmosa (Poretka) pred naletom Haosa (atavizma i subverzije). Konzervativizam i desnica uvek počivaju na ideji da Poredak (Aša) dolazi odozgo i da je nepromenjiv. Tradicija, hijerarhija, nacija, porodica i zakon posmatraju se kao bedemi koji brane civilizaciju od upada kosmičkog i društvenog haosa. Zoroasterski obrazac zahteva jasnu podelu na Prijatelja i Neprijatelja (što je i osnova politologije Karla Šmita, jednog od vodećih teoretičara desnice). Desnica, čak i kada je potpuno sekularizovana, zadržava tu zoroastersku potrebu za fiksiranom strukturnom granicom i odbranom Kosmosa od Hada i tame.
Nasuprot tome imamo Put Leve Ruke (Solve / Arhetip Velike Majke). To su kultovi Inane, Ištar, Izide i indijski tantrički narativi koji funkcionišu na načelu imanencije i transgresije. To je rastakanje čvrstih hijerarhija, brisanje tabua i ukidanje granica radi oslobađanja prvobitne energije. U sekularnom svetu, ova matrica napaja levičarske, socijalističke i anarhističke doktrine. Po toj matrici, Boginja-Majka rađa sve ljude jednake. Pred njom nema hijerarhije. Svi su njena deca i svi se na kraju vraćaju u isti supstrat. To je metafizički temelj komunizma i socijalizma, ukidanje klasa, jednakost i univerzalno bratstvo. U tom smislu, Inana / Ištar je boginja koja spaja suprotnosti: ona je boginja ljubavi i rata, svetlosti i podzemlja. Ona prelazi granice. Jedan od ključnih obreda Inane i Ištar (kao i kasnijih dionizijskih i tantričkih kultova) bio je preokret društvenih uloga: brisanje klasnih razlika, ukidanje tabua, androginost (sveštenici koji menjaju rodni identitet u obredima), i izjednačavanje visokog i niskog.
Međutim, na ovom mestu moram jedan detalj da raščistim. Sveta ženstvenost (sacred femininity), kako je danas u trendu reći, Velika Boginja u mnogim oblicima, obožavana je u sofisticiranim kulturama koje ipak jesu bile kastinske, imale su strogu hijerarhiju, a svako izvrtanje uobičajenih uloga bilo je privremeno i u okviru rituala, kao običaji hramske prostitucije. Dakle, ta vrsta levice ili levosti nije imala anarhičnu komponentu kao svoje osnovno načelo, nego je izlazak iz ustaljenih normi imao za cilj upravo njihovo učvršćivanje. U drevnim civilizacijama Mesopotamije i Egipta, društvo je bilo izrazito hijerarhijsko, kastinsko i sakralno fiksirano. Izvrtanje uloga tokom obreda (poput Akitu festivala u Vavilonu, rituala Ištar ili rimskih Saturnalija) nije imalo za cilj rušenje poretka. Upravo suprotno, to je bio obredno dozvoljen izlazak iz norme kako bi se potisnuti haos bezbedno ispraznio, a društveni poredak ponovo potvrdio i očistio. Isto tako, sjedinjenje sa sveštenicom Ištar ili Inane nije bilo anarhično oslobađanje seksualnosti u modernom smislu, već državni sakralni čin. Vladar se spajao sa Boginjom da bi obezbedio plodnost zemlje, legitimitet svoje krune i stabilnost kosmosa. To je bila izrazito državotvorna magija.
Privremeni Solve (ukidanje normi) služio je isključivo u svrhu konačnog i jačeg Coagula (fiksiranja poretka). Poredak se nakratko suspenduje da bi se svest oslobodila pritiska strukture, ali se odmah potom poredak vraća još jači i utvrđeniji. Da bi preokret uloga imao bilo kakav smisao, poredak mora postojati. Sluga ne može glumiti kralja u ritualu ako van rituala kralj i sluga nisu jasno definisani. Preokret je potvrđivao pravilo. Dakle, drevni kultovi Boginje nikada nisu imali za cilj trajno rušenje hijerarhije, kastinskog poretka i biologije. Oni su te strukture obnavljali kroz ciklični povratak u Pra-Haos. Moderni mislioci poput Viktora Ternera (Victor Turner) i Renea Žirara (René Girard) to nazivaju „liminalnošću u službi strukture“. Drevni svet nije hteo anarhiju jer je znao da ako nema ritualnog ventila, haos će sam provaliti i uništiti carstvo.
Dok desnica traži Boga ili poredak iznad sveta (transcendencija), levica i kultovi Boginje traže božansko u samoj materiji (imanencija, Boginja je sama Zemlja, Malkut / Prakriti). Pošto su u matrijarhalnom i materinskom arhetipu sva deca jednaka jer potiču iz iste utrobe (Zemlje), otuda komunizam i socijalizam teže ukidanju veštačkih hijerarhija koje je uspostavio Otac / Poredak. Put Desne Ruke fiksira i gradi (Coagula), dok Put Leve Ruke rastače i oslobađa (Solve). Komunizam i revolucionarne doktrine su čisti Solve proces, rušenje starih klasnih, religijskih i porodičnih struktura da bi se stvorilo besklasno i nadetničko, nadnacionalno neograničeno, poperovsko otvoreno društvo. Dakle, jasna je razlika između drevne obredne transgresije i revolucionarnog nihilizma.
U tom smislu moderna sekularna levica je napravila fatalnu alhemijsku grešku: uzela je obredni metod (transgresiju) i proglasila ga za trajno stanje društva! Umesto da inverzija uloga bude privremeni praznik koji uspostavlja mir, moderna levica zahteva da se norma trajno ukine, a izuzetak proglasi novom normom. Drevni svet je razmišljao u ciklusu (red - haos - obnova reda). Moderna levica razmišlja u linearnoj sekularnoj eshatologiji (permanentna revolucija, trajno rušenje poretka dok se ne stvori utopija, famozna revolucija koja teče, ili ono čuveno geslo jugoslovenskih komunista o odumiranju države). Kada se transgresija izvuče iz hrama i spusti u politiku bez povratka u Poredak, rezultat su sistematski rušilački režimi, od francuskog Terora, preko SSSR-a i Pol Potove Kambodže, gde se rastakanje pretvara u fizičko proždiranje sopstvenog naroda.
Povodom alhemijske greške moderne levice, vredi istaknuti primer savremene Kine kao ekonomsko-civilizacijskog čuda aktuelnog istorijskog trenutka. Maoizam je u svojoj prvoj fazi (naročito tokom Kulturne revolucije) bio čisti zapadno-levičarski Solve, odnosno rušenje starih običaja, kulture, navika i ideja. Rezultat je bio opšti slom, glad i društveni kolaps. Kina je preživela i postala svetsko čudo tek onog trenutka kada je napustila revolucionarni fantazam i vratila se svojoj dubokoj, hiljadugodišnjoj matrici Središnjeg Carstva. Deng Sjaoping i kasniji lideri (uključujući i današnju Kinu), reaktivirali su konfučijanski arhetip: poštovanje reda, porodice, države, meritokratije i harmonije. Oni su zadržali levičarsku komunističku nomenklaturu kao organizacioni oklop, dok su sadržaj napunili tradicijom, nacionalnim suverenitetom i najstrožim drilom produktivnosti. Kina je shvatila ono što zapadna levica odbija da shvati: bez čvrstog Poretka (Coagula), društvo umire od samoproždiranja. Drevni čovek je znao da je Haos sluga Poretka. Moderna levica je pokušala da izgradi kuću na samom Haosu, i zato su njene građevine ili završavale u krvi ili su morale, poput Kine, da se vrate neokonzervativnoj strukturi da ne bi propale. Međutim, put bezobalnog rastakanja još uvek nije napušten kod određenih ideološko-političkih opcija.
Katolička crkva kao alhemijski posrednik
Zapadni modernitet je nastao na izuzetno specifičnom hibridu. Katolička crkva je vekovima držala pod ogromnim naponom dva nepomirljiva koda:
Proto-levičarsku, subverzivnu i antinomijsku prirodu ranog hrišćanstva (jednakost pred Bogom, zaštita potlačenih, eshatološko ukidanje poretka).
Imperijalni, pravno-administrativni kalup Rima (stroga hijerarhija, kanon, Pontifex Maximus).
Elejn Pejgls (Elaine Pagels) u svojim radovima o gnosticizmu i ranom hrišćanstvu, kao i Valter Benjamin (Walter Benjamin) i Ernst Bloh (Ernst Bloch), jasno osvetljavaju tu izvornu, hrišćansku infekciju u utrobi Rima. Za rimskog građanina i pagansku elitu, rani hrišćani nisu bili samo sledbenici nove religije, oni su bili ateisti i sociopate. Odbijali su da prinesu žrtvu Geniju Cara (Genius Augusti), što je u Rimu smatrano direktnim činom veleizdaje i rušenjem kosmičkog poretka (Pax Deorum). Hrišćanske zajednice (eklesia) funkcionisale su kao ilegalne, podzemne ćelije. U njima su rob, žena, varvarin i rimski plemić sedeli za istim stolom, deleći imovinu (proto-komunizam iz Dela apostolskih). To je za hijerarhijski, patrijarhalni i ratnički Rim bilo čisto rastakanje društvenog tkiva, proces Solve. Verovanje da je ovaj svet prolazan i pod vlašću demonizovanih arhonata i idolopokloničke imperije, stvorilo je kod hrišćana radikalni odbijajući stav prema državnom aparatu.
Kada je Rim hrišćanstvo pretvorio u državnu religiju, dogodio se najveći alhemijski obrt u istoriji. Imperija, gubeći svoju vojnu i političku koheziju, preuzima hrišćanstvo da bi preživelo, ali ga istovremeno fiksira i paganizuje kroz strukturu. Crkva preuzima rimsku administrativnu podelu. Rimski Pontifex Maximus (vrhovni sveštenik državnog kulta) postaje Papa. Subverzivna, ekstatična i gnostička preispitivanja bivaju potisnuta (kroz sabore i proglašavanje jeresi), a umesto njih se uspostavlja stroga rimska pravno-kanonska hijerarhija. Unosi se imperijalna ideja da postoji jedan Bog na nebu, jedan Car na zemlji, jedna Crkva u svetu.
Konačno pucanje ove membrane dogodilo se kada su Luter i Kalvin napali „Rimsku bludnicu“ (imperijalni okvir Crkve) u ime unutrašnje, individualne savesti (ranohrišćanskog impulsa). Kada se iz hrišćanstva izbaci Bogočovek, a zadrži njegova ranohrišćanska struktura (jednakost, ukidanje klasa, raj na zemlji, osuda bogatih), dobija se komunizam. Dok je vera u Hrista funkcionisala kao vertikalna osa, ovaj hibrid je stvarao civilizacijsku dinamiku. Međutim, procesom sekularizacije, ta spona je popustila. Vidimo da kada se ukloni Hrist kao alhemijski posrednik, dakle, kada izgori vertikalna osa vere koja je držala u ravnoteži rimsku strukturu (Coagula) i ranohrišćansku eshatološku transgresiju (Solve), te dve komponente ne nestaju. One podivljaju, odvoje se i mutiraju u svoje najstrašnije, čisto sekularne entitete.
Komunistička partija preuzima ulogu Crkve (nepogrešivo telo), Marksov Kapital postaje Sveto pismo, a Proletarijat postaje Hristos-spasitelj koji pati da bi otkupio grehe sveta i žrtvuje se radi boljeg sutra. Da bi se izgradilo Novo carstvo, staro društvo mora biti potpuno rasformirano. Porodica, tradicija, privatna svojina i stara estetika se moraju spaliti. Kao i u najekstremnijim gnostičkim i ranohrišćanskim sektama, pojedinac ne znači ništa, jer je samo građa za izgradnju Eshatona (besklasnog društva). Rezultat je teror u ime altruizma, humanizma i istorijske neizbežnosti.
Na drugoj strani, kada se rimska potreba za redom, hijerarhijom, imperijom i zakonom očisti od hrišćanskog milosrđa i ideje da su svi ljudi stvoreni po liku Božijem (Imago Dei), dobija se Hitlerov nacionalsocijalizam. Hitlerizam reprizira zoroastrijsku borbu za čistoću, ali je umesto na duhovni nivo spušta u krv i meso. Istina i poredak postaju arijevska rasa, dok Haos postaje parazit, odnosno rasni neprijatelj kojeg treba fizički istrebiti radi očuvanja Kosmosa.
Međutim, imajmo na umu još jednu važnu stvar. Suština ideološkog konflikta Zapada i dalje je u osnovi sukob protestantsko-reformacijskog, rozenkrojcersko-masonskog i prosvetiteljskog projekta i Rimske crkve (koja je u međuvremenu kapitulirala). Ovaj projekat, izrastao iz renesansnog hermetizma, kabale i rozenkrojcerskih manifesta s početka XVII veka, postavio je temelje moderniteta. Njegova lozinka je bila znanje, napredak, naučni racionalizam i svetsko bratstvo čovečanstva. Preko prosvetiteljstva, Velike francuske revolucije i formiranja SAD, ovaj impuls je imao za cilj ukidanje starog, feudalno-sakralnog poretka. Crkva je vekovima jasno prepoznavala ovaj projekat kao svog smrtnog neprijatelja (što se vidi u papskim bulama poput Humanum Genus pape Lava XIII). Crkva je branila ideju Imperiuma, hijerarhije, transcedentnog autoriteta i nepromenjivog prirodnog zakona. U XX veku (naročito nakon Drugog vatikanskog koncila), iscrpljena Crkva gubi metafizičku autonomiju. Ona se svrstala uz svoje dojučerašnje neprijatelje, preuzevši jezik globalnog humanizma, ekumenizma, ljudskih prava i progresivizma. Time je zapadni sakralni bedem srušen iznutra, a rozenkrojcersko-masonska prosvetiteljska vizija unifikovanog, sekularizovanog i naučno upravljanog sveta postala je dominantna dogma Zapadne civilizacije.
Nova situacija
Nalazimo se u stanju potpune semantičke i ezoterijske konfuzije jer su tradicionalni nosioci oba koda zamenili mesta, preuzeli alfe i bete svojih protivnika i stvorili ideološke izopačenosti koje više nemaju nikakvo utemeljenje u klasičnoj ideologiji. Ako pogledamo kako danas funkcionišu moderna levica i moderna desnica, uočićemo potpunu perverziju izvornih arhetipova. Izvorni impuls levice: Solve, kroz oslobađanje potlačenih i marginalizovanih, antiautoritarnost, sloboda govora, borba protiv korporacija i državne birokratije, danas je nešto drugo. Moderna levica je postala glavni zagovornik cenzure, birokratske kontrole, digitalnog nadzora, saveznik megakorporacija i finansijske oligarhije. Ona danas deluje sa zoroastrijanskim fanatizmom: ko se ne uklapa u novu dogmu, biva otkazan (ekskomuniciran). Preuzeli su rimsko-inkvizitorske alate (Coagula) da bi sproveli agenda rastakanja (Solve). Levica je na Zapadu prešla put od radničke klase do ideološkog avangardizma globalnog kapitala. Njena revolucija više nisu fabrike, jer je na delu deindustrijalizacija, već rastakanje tradicije, nacije i biologije (ideološko iskrivljenje rozenkrojcersko-prosvetiteljskog univerzalnog čoveka). Zato je zapadna levica izrazito anti-suverenistička. Tako je levica na Zapadu postala izrazito globalistička, dok je levica u Trećem svetu (izrasla iz anti-kolonijalnih borbi) izrazito suverenistička. Za Treći svet levica je uvek bila nerazdvojna od nacionalnog oslobođenja i odbrane državnog suvereniteta od zapadnog (neo)kolonijalnog kapitala. Za njih je država štit, a ne represivni aparat koji treba srušiti.
Sa druge strane, zapadna desnica, isterana iz institucija, poprimila je ranohrišćanski, anarhični impuls bunta protiv globalnog poretka. Moderna desnica je postala antielitistička, populistička i duboko sumnjičava prema državi, naučnim institucijama i sistemu. Njen diskurs danas zvuči anarhično, protestantski i subverzivno. A kada negde dođe na vlast postaje klovnovski nezgrapna i započinje ratove. Desnica na Zapadu brani nacionalni suverenitet, dok je desnica u Trećem svetu uglavnom kompradorska (posrednička) elita usmerena na integraciju u globalne tokove. To su lokalne oligarhije i hunte koje su neposredno umrežene sa zapadnim kapitalom, Svetskom bankom i globalnim strukturama radi sopstvenog profita. Njima suverenizam smeta jer im ograničava protok kapitala. Dakle, pokušaj rezonovanja kroz stare parametre unutar ovog lavirinta sa ogledalima dovodi posmatrača do potpunog slepila.
Klasični konzervativci su mislili da će kapitalizam zaštititi tradiciju. Dogodilo se suprotno: kapitalizam je najveća Solve sila u istoriji. Da bi tržište neometano raslo, ono mora da sruši sve tradicionalne granice: naciju, porodicu, lokalnu kulturu, pa čak i biološki pol. Globalni kapital danas koristi progresivnu tj levu retoriku jer mu odgovara potpuno fluidan pojedinac bez identiteta, koji je samo čist potrošač. Kada nema metafizičkog centra (onog stožera vere ili jasne filozofske ideje), ideologije postaju identitetske plemenske značke. Politika se više ne vodi oko ideja kako urediti društvo i državu, već oko simbola, estetskih preferencija i tehnološke kontrole. Ljudi ne biraju levicu ili desnicu na osnovu doktrine, već na osnovu toga koji im se psihološki afekt nudi u medijskom prostoru. Dakle, nalazimo se u ambijentu u kome su stare reči postale zamke za misao. Neko ko danas pokušava da razmišlja u kategorijama ja sam levičar ili ja sam desničar zapravo ulazi u lavirint sa ogledalima gde se bori protiv sopstvene senke. Nije uvek jasno da je zapadni globalizam zapravo sekularizovana gnostičko-masonska utopija, dok je otpor tom globalizmu razbijen na stotine regionalnih, suverenističkih frakcija koje ne dele istu ideologiju, ali dele istog protivnika.
Smene narativa i tehnologija nužnosti
Pametni alati, algoritam i digitalna birokratija ne znaju za levicu i desnicu. Tehnopolicija sprovodi i imperijalni red (potpuna kontrola i evidencija) i levičarsko rastakanje privatnosti i starog načina života. Tehnologija je usisala obostranu energiju i pretvorila je u jedinstveni sistem nadzora. Ovo stanje potpunog mešanja signala i konfuzije dovodi do toga da savremeni čovek ima osećaj da živi u dezorijentisanom svetu u kome su sve reči izgubile svoje značenje. Kada su ideološke i političke odrednice (levica / desnica) postale šum i marketinški proizvodi, jedini način da se zadrži bistrina svesti jeste napuštanje tih površinskih kategorija i povratak na analizu osnovnih elemenata svesti i jezika.
Trenutni geopolitički i ideološki sukobi nisu večni. Moć ne vodi ratove do sopstvenog uništenja. Kada cena održavanja konflikta pređe korist koju tenzija donosi, kalkulacija vladajućih struktura se menja. Sa promenom kalkulacije sledi kadrovsko čišćenje, odnosno marginalizacija radikalnih lica i dolazak „tehnokrata mira“. Druga promena jeste promena retorike. Stvara se novi hibridni narativ zarad pacifikacije u narednim decenijama. Postaje vidljiv šok posmatrača koji nisu razumeli da su ideologije bile samo gorivo za održavanje upravljivosti.
U tom procesu, ezoterijska sfera je uvek vesnik promena. Ono što je danas podzemni ezoterijski narativ, sutra postaje filozofski koncept, prekosutra politička ideologija, a za pedeset godina zakon i zdrav razum. Novi misaoni oblici koji nadilaze stare podele već se uobličavaju oko ključnih izazova dekada pred nama: demografskog sloma, krize polova, raspada brakova i krize produktivnosti. Novi narativ neće ponuditi stari fundamentalizam, već neo-hermetički vitalizam: rehabilitaciju muškog i ženskog principa (Hieros Gamos), rađanje kao čin duhovnog otpora tehnološkoj entropiji i produktivnost kao alhemijski čin preobražaja materije. Polna kriza i krah komunikacije između muškarca i žene nisu nastali zbog nedostatka zakona, već zbog gubitka svete dimenzije polnosti. Kada su polovi svedeni na društvene konstrukte ili suparničke tabore u borbi za resurse, privlačnost je ugasla pod teretom politike i sterilnog racionalizma. Dosadašnji ezoterijski narativi bili su pod snažnim uticajem Solve procesa, rastakanja polnih uloga, potpunog odvajanja svesti od biologije i slavljenja hiper-individualizma. To je dospelo do svoje krajnje, sekularne tačke u modernim rodnim teorijama i krizi odnosa muškog i ženskog principa. Novi ezoterijski narativ koji se pomalja odustaje od tog destruktivnog rastakanja i pomera se ka radikalnoj komplementarnosti (nova Coagula).
Kada svet uđe u fazu demografskog odumiranja, sekularni pozivi državnika (rađajte zbog penzionog sistema i BDP-a) deluju potpuno smešno i delotvorno prazno. Niko ne stvara život zbog fiskalne politike. Tu nastupa novi ezoterijski impuls koji problemu demografije prilazi sa potpuno druge visine. Polnost postaje duhovna disciplina. Budi se arhetip seme - predak - potomak. Rađanje se u novom narativu ne definiše kao individualni teror ili konzumentski izbor, već kao sidro svesti u vremenu. Ako je XX vek slavio bekstvo od materijalnog i biološkog kontinuiteta radi duhovne emancipacije, novi narativ prepoznaje da je odbijanje reprodukcije zapravo oblik kosmičke entropije i predaje pred tehnologijom. Rađanje postaje čin duhovnog otpora i očuvanja ljudskog duha pred algoritmizovanim svetom.
Iako je digitalna sfera u svojoj prvoj fazi delovala kao čista sila fragmentacije (Solve), u uslovima medijske rascepkanosti ona postaje najefikasniji Coagula aparat u istoriji. Pojava kada starije generacije iznenada shvate da omladina živi u potpuno drugom mentalnom i vrednosnom univerzumu, ranije je zahtevala 30 do 50 godina (smenu dve generacije kroz školstvo i štampu). Danas, u uslovima fragmentisane medijske sfere, taj period je skraćen na svega 10 do 15 godina, Propagandno delovanje više ne ide preko centralnog dnevnika ili opštih novina koje prate i roditelji i deca. Ono se odvija u zatvorenim algoritmatskim mehurima (mikro-zajednice, specifični kanali, kratki video formati, digitalne subkulture). Dok starija populacija još uvek vodi ratove iz XX veka ili se bavi prevaziđenim političkim podelama, omladina upija potpuno novu sintaksu. Stariji to ne primećuju ne zato što je tajno, već zato što je za njih nevidljivo, jer nije formatirano za njihov profil svesti. Algoritmi ne samo da prate želje korisnika, već ih navode ka ekstremnijim i čistijim oblicima određenog misaonog obrasca. Ono za šta su nekada bili potrebni sektaški kružoci i godine ubeđivanja, algoritam postiže za nekoliko meseci intenzivnog feed-a.
Na kraju, donosioci odluka se nikada ne menjaju iz prosvetljenja ili moralnog uvida. Oni se menjaju isključivo pod pritiskom nužnosti. Kada stara politika više fizički ne može da se sprovodi, jer nema ko da radi, nema ko da plaća porez, nema ko da održava sisteme ili ratuje, kalkulacija se menja. U tom trenutku, čak i najgori, najkorumpiraniji ili najkratkovidiji lideri bivaju primorani da povuku ispravne poteze radi sopstvenog opstanka na vrhu. Oni će preuzeti taj novi ezoterijski i društveni narativ ne zato što su naprasno zavoleli čovečanstvo ili shvatili dubinu krize reprodukcije i rada, već zato što je to jedina preostala gorivna ćelija za održavanje bilo kakve strukture. Digitalni aparat, koji trenutno deluje kao uzrok opšte dezorijentacije, u rukama pragmatične nužnosti postaće instrument kojim će se u rekordnom roku uspostaviti nova pravila igre. Sve se svodi na to ko prvi definise i kodira te nove misaone oblike pre nego što pritisak nužnosti dostigne tačku pucanja.
