Mirča
Elijade je istakao kako je u odnosu na druge kosmičke epifanije,
obožavanje Sunca mnogo ređa istorijska pojava.
Sunce dominira upravo tamo gde se, zahvaljujući vladarima,
junacima i carstvima, stvara istorija. On naglašava da je, recimo na
američkom kontinentu, Sunce bilo obožavano jedino u Meksiku i
Peruu, odnosno kod onih američkih naroda sofisticirane kulture i
civilizacije kakvi su bili Maje, Tolteci, Inke i
Acteci. Sunce je, dakle, kovač istorije, a one sile
koje stvaraju civilizaciju, naročito carstva i imperije, imaju
razvijen i preovlađujuć solarni kult. Solarnost pretpostavlja
elitizam, jer je, kako kaže Elijade, solarna teologija uvek nalazila
odjek u višim društvenim slojevima, što znači da
su solarne hijerofanije povlastica zatvorenih krugova
privilegovane manjine. On navodi primer stare
egipatske civilizacije, za čiju religiju kaže da je njome, više
nego ijednom drugom, vladao kult Sunca. Po Elijadeu,
prevlasti boga Ra najviše su doprinela
dva faktora: teologija sveštenika iz Heliopolisa (kultnog
mesta solarnog božanstva) i mistika vrhovne vlasti po
kojoj se sam vladar poistovećuje sa suncem.
Solarne
hijerofanije, između ostalog, kako kaže
Elijade, povezuju solarni kult sa kultom predaka. On
navodi primere u Mikroneziji i Polineziji, gde
se ta dva aspekta podudaraju sa oblastima izgradnje
megalitskih spomenika i postojanja tajnih društava. Dakle,
kult predaka, kao kult mrtvih, zatim tajna društva čije
inicijacije imaju svrhu da osiguraju bolju
sudbinu nakon smrti, i solarni kult, jesu tri
elementa koji na prvi pogled pripadaju sasvim različitim sistemima.
Elijade tvrdi da ta tri elementa zajedno
postoje u arhaičnim solarnim hijerofanijama.
Sa
motivom solarnog kulta možemo uočiti i određenu paralelu sa
modernom masonerijom i iluminizmom koji
su udarna sila novog poretka civilizacije, a
čiji oblik delovanja
obuhvata nekoliko značajnih stavki kao što su prosvetljenost
racionalizma, veliki politički i ideološki projekti, oslanjanje na
zaslužne pretke u nastojanju održanja istorijskog porekla i
kontinuiteta, ali i legenda o ubijenom
Hiramu Abifu, itd. Sunce, to
je oko vrhovnog boga, odnosno Velikog Arhitekte univerzuma slobodnog
zidarstva. Putem tog oka posvećenici gledaju u prošlost i
budućnost, jer znamo da mnoga solarna božanstva imaju taj mantički
aspekt, budući da su zaštitnici proročišta, proroka i gatara.
Zato je sa aktivnijom ulogom iluminatskih doktrina u stvaranju
današnje civilizacije i kulture sve intenzivnije interesovanje za
astrologiju i proročke nauke, te prognozu u svim
oblicima. To ima i svoj izraz u prognozama
investicionih ciklusa, kladioničarskim prognozama i sličnim
oblicima investicionog hazarda.
Elijade
kaže da solarni bog nije Tvorac,
nego je potčinjen Tvorcu od koga dobija
nalog da dovrši delo stvaranja. Otud svetleće oko na vrhu piramide
predstavlja delatni aspekt bića Vrhovnog Boga, odnosno Velikog
Arhitekte. To je oko proviđenja, zapravo oko koje pogledom
projektuje, odnosno stvara, zahvaljujući svojim prokreativnim
moćima. Međutim, kako to ističe Elijade, njegovo prisustvo ipak ne
donosi uvek blagodat, a štovaoci se u isto vreme obraćaju lunarnim,
htonskim i agrarnim silama koje upravljaju univerzalnom plodnošću.
Otud toliki sinkretizam u idejnim, kulturnim i okultnim stremljenjima
moderne Zapadne civilizacije, koja je u neku ruku ozirizovana u
elijadeovskom smislu. Te elemente ozirizacije, vidljive u
kulturnim i mentalitetskim matricama moderne civilizacije, jasno je
pobrojao Elijade. On kaže da je Oziris samo
dovršavao „humanističku“ teološku revoluciju,
koju je pre njega promenilo egipatsko eshatološko učenje. Junačko
i inicijacijsko shvatanje besmrtnosti, koju
je mogla da osvoji šačica povlašćenih, vremenom
se pretvorilo u shvatanje o besmrtnosti koja se dodeljuje svim
povlašćenima. Elijade kaže da je Oziris,
odnosno njegovo sveštenstvo, takvo
prilično izmenjeno shvatanje besmrtnosti
dalje razvijalo u nekakvom
„demokratskom“ smeru po kome je svako
mogao da postigne besmrtnost ako prebrodi određena
iskušenja. Elijade ističe
kako je ozirijanska teologija proširila i
razvodnila pojam iskušenja, što je nužan uslov besmrtnosti
duše. Međutim, ona iskušenja junačkog tipa, kao
što je recimo borba sa bikom,
biva zamenjena
moralnim i verskim iskušenjima u obliku tzv dobrih
dela. Zato Elijade zaključuje kako je drevna
teorija besmrtnosti ustupila mesto čovečnom
shvatanju, čime je razvodnjena njena suština i
strogo elitistički pristup.

Upravo je
humanističko shvatanje temelj svakolikog antropocentrizma koje je
svoj ezoterijski doktrinarni vid u poznije vreme ostvarilo kroz
delovanje posvećenika poput Adama
Vajshaupta, osnivača Bavarskih iluminata. Kenet
Grant je povodom toga rekao da je izgubljena reč u
Vajshauptovom sistemu „Čovek“. Povratak te reči,
po Grantu, nametao je ljudima
da ponovo pronađu sebe. Kako
on kaže, spas čovečanstva moguće je postići samo preko
čoveka i od strane čoveka jer čovek mora
imati vlast nad sobom i odbaciti tuđe sile i kontrolu. Zapravo,
kako kaže Grant, čovek bi trebalo da postane kralj svoje
istine na osnovu prvobitnog zakonitog nasleđa. Ovo je sasvim na
liniji rozenkrojcerskih, iluminatskih i masonskih
načela, i kao što Grant ističe – i sa
Krolijevim učenjem. Povodom toga Grant kaže da je
ideja o „čoveku-kralju“ postala vodilja u Krolijevom
sistemu, postavši sinonim za telemitu,
odnosno onog koji je otkrio istinsku
volju te postao sposoban
da prema njoj postupa. Dakle,
taj Čovek je zapravo adept, idealizovani tip čoveka kojeg nekako
projektujemo i na profani svet.
Osim
toga, ono što od tog vremena egipatske ozirizacije, o
kojoj govori Elijade, ima paralelu sa našim vremenom, oličeno
je sa jedne strane u iskrivljenom solarnom ekskluzivizmu vladajućih
elita lišenog herojskog aspekta za koji su
oni nesposobni, a sa druge u ideologizovanom ozirijanskom aspektu
jednakosti i demokratičnosti za mase. Zato je Kroli doba vladavine
astrološkog znaka Riba poredio sa vladavinom Ozirisa. U eonu Riba
vernik na jungovski način „pliva“ u Crkvi
koja predstavlja Majku. Nastupajući eon Horusa, odnosno doba
Vodolije, shodno Krolijevom učenju, jeste
vreme vladavine njenog malog Sina. U
skladu sa tim logično bi bilo pretpostaviti da pretpostavke
uspešnosti novog eona
uključuju i to da baštinici vladajućih
tajnih društava usvoje novu formulu delovanja usklađenu
sa zakonom teleme, ili da nestanu...
Pomenuta
masonsko-iluminatsko-rozenkrojcerska filantropija i doktrina dobrih
dela, a što je inače karakteristično za avrahamske religije,
predstavlja niži oblik „pozitivnog karmičkog poticaja“ u
odnosu na drevni koncept junačkih
iskušenja za koja je potrebno imati volju, srčanost, hrabrost i
umeće. Kompenzacija inicijacijskog junačkog podviga i herojske
etike moralističkim dobročinstvom (i današnjom brigom za ljudska
prava), jeste izraz dekadencije inicijacijskih formula i opadanje
kvaliteta posvećenika te jačanje sklonosti ka obožavanju moći.
Tako se stvara vojska kontrainicijacijskog bratstva. Krolijev
čovek-kralj je na neki način pokušaj oživljavanja herojskih
elemenata inicijacije, budući da je bog Horus zapravo Heru, heroj,
onaj koji je pobedio strašnog Seta! Za razliku od toga Vajshauptov
Čovek više je ideološka konstrukcija, nalik onome što Elijade
govori o dekadencijskoj ozirizaciji zagrobnih formula radi
udovoljavanja sve većem broju zainteresovanih, a što vodi ka
snižavanju inicijacijskih standarda.

Današnja
moderna civilizacija je, ako uzmemo u obzir njene vrednosti i domene,
očigledno stvarana i vođena od strane elita koje na različitim
nivoima i intenzitetom učešća, održavaju i odražavaju dekadentan
oblik solarnog kulta. Njihovo delovanje je,
kako bi to rekao Rene Genon, kontrainicijacijsko, te
iskvaruje solarna
inicijacijska načela. U stalnoj želji da
racionalizuju tehnologiju moći, oni su dirnuli u suštinske stvari
materije, naprežući plodnost prirode do samoubilačkih granica. To
je pokazatelj suicidnosti i težnje ka samoponištenju kao temeljnog
motiva delovanja ovog crnog bratstva (u
Krolijevoj Knjizi zakona
se kaže da su rituali starog doba crni). U
krajnjoj logičkoj konsekvenci takvog stanja, njihova težnja
ka smrti zapravo je težnja ka neumrlosti, a što
dobija svoj izraz u transhumanizmu i bujanju crnomagijskih kultova.
Elijade
je rekao da Sunce, za razliku od Meseca, može prolaziti kroz
podzemlje, a da samo ne bude podložno smrti. Ono može voditi duše
kroz podzemne oblasti i sutradan ih vraćati na svetlo dana. Otud
Sunce ima dve funkcije: vodiča duša koji donosi smrt ili
vodi u večni život, i funkciju inicijacijskog hijerofanta. U
Egiptu je Sunce dugo vršilo ulogu psihopompa faraona. Naravno,
razlika je u tome što prateći Sunce prilikom njegovog zalaska,
adepti kontrainicijacije neće uskrsnuti na istoku,
jer je formula njihovog rada iskrivljena.
Elijade
ističe povezanost Sunca sa istinskim svetom tame: sa čarobnjaštvom
i podzemljem. Ono je, između ostalog i izvor mračnih energija pa
u tom smislu možemo govoriti i o Crnom Suncu kao simbolu infernalnih
moći. Setimo se da je ulaz u Had u
neposrednoj blizini izlazećeg Sunca te je otud vrhunac
nekromantijskog rituala najlakše postići neposredno pred svitanje.
Setimo se takođe da je solarni bog Helije bio
otac i deda opakih veštica. U pretkolumbovskom Meksiku su na
magijski način osiguravali večnost Sunca neprekidno mu prinoseći
ljudske žrtve čija je krv trebalo da obnovi njegovu potrošenu
energiju. Imajmo na umu da je Sunce, osim što je
davalac života, takođe i uzrok smrti. Mesec i
tmina vezani su za sazrevanje i dozrevanje zametka, semena, ploda,
metala itd. Naposletku, noć i san služe za obnovu i okrepljenje
naših energija i stanja iste. Sve su to stvari koje živa bića
troše tokom svojih dnevnih aktivnosti i izloženosti Suncu.

Menli
Palmer Hol pominje kako je teozof Maks Hajndel govorio za
rozenkrojcerske inicijate da su toliko napredni u nauci o životu da
ih je smrt zaboravila. Navodeći neke detalje iz spisa rozenkrojcera
Džona Hejdona, Hol pominje filozofsko jaje kao nekakav
„stakleni kovčeg, ili kontejner, u kome su Braća sahranjivana.“
Hol kaže da je nakon određenog vremena,
adept iznutra razbijao
ljusku svog jajeta, tj kontejner, kako bi izašao
i funkcionisao tokom propisanog razdoblja, a nakon toga se opet
povlačio u svoj novi oklop ili
kovčeg od stakla.“ Povodom toga ne možemo
a ne zapitati se ne radi li slično i čuveni Drakula? I neće
li nam ova slika pomoći da steknemo jasniji uvid i u stanje svesti
onog ko koristeći isti mehanizam dugovečnosti, radi na postizanju
nekih posve drugačijih ciljeva, ispunjavajući neku drugačiju
svrhu, bivajući tako uzor i inspirator jedne mračne senke koja mori
čovečanstvo već pokoljenjima.
Formula
pretpostavljenog kontrainicijacijskog crnog
bratstva podrazumeva submisivnost i medijumstvo. Najviši među njima
zapravo je onaj najniži, onaj koji je najmanje svoj. Adžna čakra,
odnosno treće oko, vrhovnog adepta crnog bratstva je na neki
metafizički način spaljena prilivom nekontrolisanog astralnog
svetla, pa je otud on u duhovnom slepilu. Njegovo prosvetljenje je
razorno, pošto je dosezanjem svetlosti upao u tamu koja je brzo
zatamnila celo njegovo biće čineći ga oruđem mračnih sila.
Njegovo biće preuzela je njegova senka. Ipak,
nije tako lako i jednostavno postati takav, s obzirom da se tu radi o
izopačenju svesti i bića adepta visokog ranga koji je prilikom
skoka preko ambisa jednostavno pao u taj isti ambis. Taj pad je
beskrajan, kao što je metafizičko rastakanje suštine bića
beskrajno, pošto tja proces iskrivljuje osećaj
protoka vremena i podseća na prelazak tačke singulariteta koja
označava pad u crnu rupu. Put u tamu obliven je svetlošću.
Put kontrainicijacijskih iluminata, koje ovde nazivam crnim
bratstvom, jeste put lunarizovanog Crnog
Sunca, odnosno Sunca koje ima htonska svojstva u stadijumu večno
umirućeg. To je Sunce u čeljustima Apepa
ili vuka Fenrira. Egregor njihove krvi svoju moć
crpi iz skrivenog Crnog
Sunca podzemlja.
Krug sa
tačkom u središtu jeste egipatski hijeroglif za reč Ra
(Sunce). Ujedno, to je simbol prosvetljenja i solarne duhovnosti,
duhovnog Sunca i alhemijskog zlata. Takođe, taj simbol predstavlja
jedinstvo polova. Kenet Grant nas podseća da je
tačka u krugu, simbol Iluminata,
hijerogram Sunca i boga Horusa, ali je u Krolijevom
sistemu takođe i simbol sjedinjenja boginje Nuit
i krilate kugle Hadita, oznaka svesti
i njene projekcije kao zraka svetlosti. Naravno, simbol kruga sa
tačkom u središtu nije imao samo ulogu amblema nego je služio i
kao fokusna tačka mentalnih radova i vežbi. Taj simbol je i portal
kroz koji adepti projektuju svoju svest negde drugde ili nešto sa
druge strane prebacuju u ovu stvarnost. Takođe, pomoću ovog simbola
uspostavlja se veza i kontinuitet posvećeničkog reda kroz različita
vremena i nivoe postojanja. Zbog njegovih univerzalnih svojstava, taj
isti simbol koriste kako adepti inicijacije, tako i adepti
kontrainicijacije, s obzirom da se adepti u inicijacijskim obredima
poistovećuju sa Suncem, između ostalog i posredstvom ovog simbola.
Projekcija svesti kao zraka svetlosti ima svoju paralelu u formuli
eleuzinskih misterija: Konx Om Pax, a što ima uzor u egipatskom
„Kabs Am Pekt“. To je svetlost koja se sliva u jedan zrak.
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.