Prvi put sam se okušao u stvaranju scenarija alternativne istorije povodom pretpostavljene francuske pobede u Napoleonovim ratovima; odnosno kako bi tekao tok istorije i kakav bi danas bio svet da je Napoleon pobedio, a što bi za posledicu imalo stvaranje svetske francuske hegemonije. U ovom prikazu odlazim korak dalje u prošlost.
Istoriografija sklona pojednostavljenjima često posmatra uspon hrišćanstva i islama kao trijumfalni pohod koji je zbrisao stari svet, dok je judaizam ostao stisnut u procepima između ova dva ekspanzivna džina, izložen stalnim progonima. Međutim, dublja analiza otkriva zanimljiv istorijski paradoks: hrišćanstvo i islam su, u svojoj suštini, funkcionisali kao zaštitna kapsula koja je sačuvala judaizam od potpune istorijske entropije. Oni su stvorili globalni ekosistem u kome je judaizam mogao da opstane.
Pre pojave ovih monoteističkih ogranaka, Jevreji su u paganskom univerzumu predstavljali radikalnu, neshvatljivu anomaliju. Njihov Bog koji nema sliku, njihovi rigidni zakoni o čistoti i linearno shvatanje vremena stvarali su dubok psihološki i ontološki jaz između njih i ostatka sveta. U svetu gde je sve podložno helenističkom i rimskom sinkretizmu, gde se egipatska Izida, grčka Afrodita i rimska Venera bez problema stapaju u jedno, judaizam je bio kamen spoticanja. Bez pojave hrišćanstva i islama, judaizam bi dugoročno bio izložen velikom pritisku kulturne osmoze. Pre ili kasnije, u vihoru vekova i bez sopstvene države, doživeo bi sudbinu samarićanske zajednice ili nestalih bliskoistočnih kultova, sveden na etnografski kuriozitet.
Uspostavljanjem hrišćanskog poretka na Zapadu i islamskog na Istoku, stvoren je specifičan avramovski ekosistem. Hrišćanstvo je preuzelo hebrejske svete spise, proglasivši Jevreje za svedoke starog zaveta koji, iako u zabludi, imaju učvršćeno i jasno mesto u kosmičkoj drami. Islam im je dodelio formalno-pravni status Ahl al-Kitab (Naroda Knjige), garantujući im kanalisani suživot i zaštitu unutar islamskog poretka. Ova monoteistička trijada eliminisala je fluidni paganski svet i uspostavila jasna pravila igre. Jevreji više nisu bili sami naspram miliona idolopoklonika; postali su koren i ishodište globalnog religijskog narativa, što im je obezbedilo psihološki i sociološki okvir za opstanak kroz vekove.
Zamislimo sada svet u kome Konstantin nikada nije video krst na nebu, a Muhamedov glas je ostao utišan u pustinjama Arabije. Rimsko carstvo ne nestaje, ali gubi potrebu za monolitnim ideološkim lekom koji mu je ubrizgalo hrišćanstvo. Umesto crkvenih otaca, rimskim legijama i elitom ovladava mitraizam, poreklom iz Persije, koji je bio savršen pandan rimskom militarizmu. To je bila tajna, inicijacijska, muška struktura, preteča moderne regularne masonerije na steroidima. Sa svojim stepenovima posvećenja i kultom nepobedivog Sunca (Sol Invictus), mitraizam je nudio duhovnu disciplinu vojnicima, ali je patio od strukturalnih nedostataka koji bi iz korena promenili istoriju Evrope.
Kao prvo, mitraizam nije imao papu, ekumenske sabore ni svete knjige koje propisuju dogmu. Bez središnje hijerarhijske vlasti, religija u Rimskom carstvu ostaje privatna i esnafska stvar. Rim je politička metropola, ali nikada ne postaje duhovna prestonica sveta; nema Vatikana koji bi discipline i zakone nametao kraljevima. Osim toga, budući da je mitraizam bio ekskluzivno muški i vojnički kult, ženska populacija biva prepuštena starim paganskim koordinatama: kultovima Izide, Kibele ili Velike Majke. Društvo ostaje religiozno podeljeno, a porodica nije obuhvaćena jedinstvenim moralnim kodom. Sa druge strane, tamo gde bi mitraizam zakazao zbog svog elitizma, uskočilo bi manihejstvo. Ovaj radikalni svetlosni dualizam nudi strukturu, otvoren je za žene i ima kosmičko objašnjenje sveta. Međutim, manihejska crkva ne bi razvila moralizatorski i krivicom opterećen aparat kakav je stvorio hrišćanski Zapad. Manihejstvo svet ne osuđuje kroz prizmu praroditeljskog greha, već ga tumači kao privremenu tamnicu svetlosti koju treba osloboditi kroz askezu i saznanje.
U ovakvom scenariju, varvarska plemena koja prodiru na teritoriju carstva ne bivaju hristijanizovana. Ona ne usvajaju latinski jezik kao jezik liturgije i nauke, jer nema univerzalne crkve koja bi ga nametnula. Evropa ostaje jezički, kulturno i religijski duboko fragmentisana.
Najdramatičnija posledica odsustva hrišćanstva leži u potpunom gubitku evropskog identiteta. Istorijska je činjenica da je koncept Evrope kao jedinstvenog civilizacijskog prostora iskovan u kovačnici hrišćanstva. Od Karla Velikog pa nadalje, ono što je povezivalo keltskog seljaka, germanskog viteza i slovenskog kneza bio je zajednički mit: istorija od Adama do Strašnog suda, kanonsko pravo i autoritet Rima ili Konstantinopolja. Bez tog vezivnog tkiva, Evropa je u geopolitičkom smislu ono što geografski zaista i jeste, običan, uski poluostrvski privrezak ogromne azijske kopnene mase.
U XIII veku, a možda i ranije (Avari, Hazari, Bugari, Mađari), kada se iz dubine azijskih stepa podigne mongolska lavina pod vođstvom potomaka Džingis-kana, oni ne nailaze na kohezivan blok hrišćanskih kraljevina koje, uprkos unutrašnjim sukobima, prepoznaju zajedničkog neprijatelja. Nema papskih legata koji jure od dvora do dvora pokušavajući da sklope saveze, nema ideje o zajedničkoj odbrani hrišćanskog sveta. Mongolsko-tatarske horde prolaze kroz rascepkanu, plemensku Evropu kao kroz puter. Rzanje njihovih konja čuje se na obalama Atlantika. Evropa biva trajno integrisana u Pax Mongolica, ne kao generator progresa, već kao vazalna periferija. Glavne ekonomske arterije sveta ne idu preko Mediterana ili Atlantika, već preko središnje Azije. Put svile ostaje večna geopolitička osovina čovečanstva. Evropa se pretvara u sirovinsku bazu koja Aziju snabdeva drvetom, krznom i, pre svega, robljem.
Bez hrišćanstva, intelektualna istorija čovečanstva teče u potpuno drugom pravcu. Savremena nauka je, paradoksalno, rođena iz hrišćanske premise o svetu koji je stvorio racionalni, vrhovni Zakonodavac, zbog čega je priroda uređena po predvidivim, matematičkim zakonima koje ljudski um može da odgonetne (ideja koja je vodila Kopernika, Galileja i Njutna). U svetu mitraizma, manihejstva i preživelog paganstva, vreme nije linearno (od Postanja do Spasenja), već ciklično. Kosmos se posmatra kroz večnu smenu svetlosti i tame, kroz emanacije i kosmičke cikluse.
Gnoza nikada ne biva proglašena za jeres i potisnuta u ilegalu. Ona postaje dominantna intelektualna struja. Mistična spoznaja (gnosis) i direktno iskustvo božanskog imaju primat nad slepim verovanjem u dogmu. Bez evropskih univerziteta (Bolonja, Pariz, Oksford) koji su nikli iz katedralnih škola, i bez renesansnog povratka grčko-rimskim korenima (jer ti koreni nikada nisu ni bili izgubljeni niti modifikovani hrišćanstvom), naučni i tehnološki napredak ostaje ekskluzivni monopol Istoka. Kinesko carstvo, indijske dinastije i zoroastrijska ili manihejska Persija ostaju tehnološki džinovi. Inovacije poput baruta, štampe i kompasa razvijaju se sporije, prilagođene potrebama stabilnih, večnih azijskih birokratija, bez dinamizma i destruktivne energije zapadnog kapitalizma. Amerika biva otkrivena mnogo kasnije, verovatno sa pacifičke strane od strane kineskih istraživača ili sa atlantske od strane persijskih pomoraca, ostajući pošteđena brutalnosti konkvistadora i evropske kolonijalne matrice.
U aktuelnoj istoriji, zapadna filozofija je izgrađena na aristotelovskoj logici (zakon isključenja trećeg: A je A, ne može biti B) i sholastici koja je pokušavala da pomiri razum i crkvenu dogmu. Da je gnoza postala mejnstrim, Aristotel bi bio potisnut u korist Platona, Plotina (neoplatonizma) i pitagorejstva. Filozofija ne bi bila sluškinja teologije, već teurgija (božansko delovanje) i alhemija uma. U ovom svetu, univerzum se ne posmatra kao mehanizam, niti kao kreacija ex nihilo (iz ničega), već kao emanacija božanskog uma. Gnoza svet posmatra kroz prizmu drame duše zarobljene u materiji od strane Arhonata (kosmičkih tamničara ili nesvesnih sila). U javnoj gnozi, proučavanje Arhonata postalo bi ono što je danas psihologija i psihoanaliza. Ljudi ne bi išli kod ispovednika da okaju grehe, već kod duhovnih majstora (psihonauta) da bi prepoznali i integrisali svoje unutrašnje demone (komplekse). Zlo se ne bi definisalo kao moralni prestup (greh), već kao neznanje (zaborav svog božanskog porekla).
Da Evropom i Bliskim istokom dominiraju mitraizam, manihejstvo i gnosticizam, susret sa budizmom ne bi bio sudar civilizacija (kao hrišćanski krstaški ratovi ili islamski džihad), već najveća filozofska sinteza u istoriji čovečanstva. Manihejstvo, gnosticizam i budizam dele fundamentalnu dijagnozu ljudskog stanja: svet je mesto patnje i privida, a spasenje dolazi isključivo kroz buđenje. Ovo se zapravo istorijski i dogodilo u Centralnoj Aziji (kod Ujgura), ali bi u našem scenariju postalo opšti standard. Mani (osnivač manihejstva) je sebe istorijski smatrao naslednikom Zaratustre, Bude i Isusa. U svetu bez Isusa, Budina uloga u manihejstvu bi bila apsolutna. Manihejci bi u budizmu videli svoju istočnu braću. Budistička Samsara (točak rađanja i umiranja) bi se savršeno poklopila sa gnostičkom vizijom demiurškog univerzuma. Koncepti bi se stopili: gnostička Pleroma (punoća svetlosti) postala bi sinonim za budističku Nirvanu (prazninu od iluzija). Daleki istok i Zapad bi delili isti duhovni rečnik. Ne bi bilo verskih ratova između manihejaca i budista, već masovnih teoloških debata u manastirima od Rima i Vavilona do Lase i Kjota. Tamo gde mitraizam zadržava svoj ratnički, legionarski karakter, on se stapa sa budističkim konceptom Kšatrija dharme (puta ratnika), stvarajući neku vrstu mitraističkog Zena, bespoštednu vojnu i spoljnu akciju praćenu unutrašnjom ne-vezanošću za materijalne posledice.
Svet bez hrišćanstva i islama bio bi svet bez inkvizicije, bez verskih ratova, bez koncepata džihada i krstaških pohoda, bez ekskomunikacija i teološkog moralizatorstva koje je vekovima disciplinovalo (i traumatizovalo) ljudsku psihu. Bio bi to svet veće unutrašnje slobode za pojedinca naklonjenog misticizmu, svet u kome je telesnost manje tabuizirana, a duhovna raznolikost prihvaćena kao prirodno stanje stvari. Ali ta sloboda bi bila kupljena istorijskom stagnacijom. Bez univerzalnog, mobilišućeg narativa koji je hrišćanstvo dalo Evropi, čovečanstvo bi ostalo zaključano u plemenskim lojalnostima i večnim azijskim ciklusima. Zapadna civilizacija, sa svojom industrijalizacijom, konceptom individualnih ljudskih prava i naučnom revolucijom, nikada ne bi ugledala svetlost dana. Čovečanstvo bi živelo u estetski mističnom, duhovno otvorenom, ali tehnološki i društveno statičnom kosmosu, tj kosmosu koji posmatra zvezde kroz gnostičku kontemplaciju, ali nikada ne pokušava da do njih stigne.
