Božanska revolucija katastrofe iziskuje kosmičku usamljenost onih koji su joj posvećeni. Revolucionar jeste ambiciozan, ali je ta ambicija metafizičke prirode i nema svoju svetovnu stranu. Svetovno je profano, kao što je profano sve ono što je nekada bilo sveto. Revolucija neće vršiti obnovu svetog, neće raditi na sakralizaciji onog što je nekada bilo sveto pa se u međuvremenu profanisalo. Uzmimo za primer instituciju porodice. Samim tim što neko ima porodicu, pruža dovoljan razlog da mu se ne da revolucionarna moć u ruke, budući da je porodica odavno profanisana institucija. Iz perspektive revolucije, porodica je postala inkubator profanizacije i primitivizma. Parazitska društvena moć se prenosi sa kolena na koleno, porodičnim nasleđem. Porodice uspostavljaju klanove i klike, a ovi stvaraju nomenklature. Naposletku, vukovi jedu magarce. Da se razumemo, ne zagovaram uništenje porodice kao institucije. To nije namera revolucije. Međutim, ono što zagovaram jeste uništenje porodica moći, onih krvno-porodičnih klanova koji su porodicu pretvorili u instrument za prenos privilegija i kontrole, kao i za reprodukciju određene psihološke i okultne patologije. Porodica kao zajednica ljubavi je sveta, a porodica kao instrument moći je prokleta.
Nekada su porodice nosioci društvene moći bile svete. One su istovremeno imale i magijsku, odnosno sakralnu moć. To su svete kraljevske porodice. Danas više nema nijedne porodice čiju lozu krasi oreol sakralnog. U doba opšteg primitivizma, profanosti i vulgarnosti, čovečanstvo se i dalje nalazi u vlasti takođe primitivnih porodičnih loza koje su nekada možda i imale plemenitu liniju, ali su se vremenom izopačile i potpale pod klipotski uticaj. Može biti da neke od njih vode poreklo od uzvišenih, plemenitih i posvećenih predaka, ali s obzirom na njihovu dekadenciju, gubitak ili zanemarivanje inicijacijske formule nasleđivanja i razvodnjavanjem krvi, oni danas nisu ništa bolji od svetine kojom vladaju, osim što imaju metod, polugu i tajno posvećenje. Njima je i dalje ostao instinkt održanja porodične linije, ali je to, osim očuvanja i uvećanja moći, izgubilo svaki viši, kosmički, religijski ili etički smisao.
Tako je čovečanstvo postepeno došlo do nečega što bih mogao nazvati krajem kulture. Kao što ne-biće razgrađuje biće, tako i nekultura razgrađuje kulturu. Primitivci će, sasvim prirodno, u skladu sa svojim primitivizmom, nastojati da prikupljenu moć i bogatstvo prenesu na svoje potomstvo. Porodično nasleđivanje svojine i moći jeste jedan od osnovnih preduslova trajanja istorije. Kraj istorije, kojem streme revolucionari katastrofe, teži da to jednom prekine za svagda. Kontinuitet (vulgarne i profane) krvne loze je suštinski neprijatelj revolucijom projektovanog kraja istorije i istorijskog vulgarnog čovečanstva. Otud se nameće zaključak da te porodične linije moraju biti prekinute, njihova moć slomljena a imovina oduzeta. Njima ne sme ostati ništa od bilo kakve moći.
Svestan sam kako zvuče ovi redovi, budući da je porodica, kako to uče klasične društvene doktrine, osnovna ćelija društva. Tako je to u istorijskom čovečanstvu, gde na delu imamo četvorostruki odnos:
- pojedinac
- porodica
- zajednica / narod
- čovečanstvo
To su četiri ugaona kamena simboličkog istorijskog ljudskog doma, a što ima svoje ezoterijske makrokosmičke paralele.
Pojedinac je Sunce koje se rađa na istoku, znak Bika, onaj prvi i osnovni.
Porodica je moćno Sunce visoko uzdignuto na jugu, znak Lava, posledica međusobnog „poznanja“ muškarca i žene, cilj njihovog sjedinjenja i rezultat kusanja ploda Drveta znanja.
Zajednica, odnosno pleme, narod, kasnije nacije, oslikava prirodu znaka Škorpije. Ona traži žrtvovanje, podrazumeva rat i smrt te zato predstavlja crveno Sunce na zalasku.
Čovečanstvo je tamno more sunčevog puta kroz podzemlje, a što odgovara znaku Vodolije.
U svemu tome prepoznajemo četiri arhanđela, četiri zvezde, četiri strane sveta, četiri stuba ljudskog sveta koje će revolucionari prodrmati jer njihova volja je volja duha vremena. Doba Vodolije jeste doba čovečanstva u celini. Na delu više nisu problemi pojedinaca, porodica ili naroda, nego sveukupnog ljudskog postojanja na Zemlji. Dakle, ne postavlja se više pitanje opstanka nekog pojedinog čoveka, njegovog roda, plemena ili naroda, države ili carstva, već čitavog čovečanstva.
Nisu bitni revolucionari kao ljudi, bitna je ideja Božanske revolucije katastrofe. Zašto božanske? Zato što je u skladu sa svrhom koja dolazi iz izvora višeg reda koja cilja ka ispravci besporetka putem revolucije, a čiji je glavni izraz katastrofa uspostavljenog besporetka. Za dobar deo ljudi besporedak je jedini poredak koji oni poznaju i grčevito ga će se držati i braniti ga. Oni koji će na svojim plećima poneti teret božanske revolucionarne intervencije su, na prvi pogled, dehumanizovani ljudi. Oni će biti u stanju da ostvare predočenu revoluciju vođenu istinskom voljom koja dopire iz dubljih slojeva njihovog bića.
Uništenje neprijatelja revolucije podrazumeva zatiranje svih tragova o njihovom postojanju, uključujući i brisanje njihovog otiska u astralnoj svetlosti kao svedočanstvo da su ikada postojali. Nema iniciranja prebega. Tu vrstu primitivne mimikrije ne priznajemo i gnušamo je se. Nema prihvatanja onih koji su rasli u senci primitivizma i sebičnosti porodične moći. Neprijatelj mora biti suštinski i ontološki ugrožen, da izgubi san, jer će znati da je sve i svako ko je u bilo kakvoj simpatičkoj vezi sa njim, te naposletku on sam, ne samo životno, već metafizički ugrožen. Neprijatelj se mora stalno osećati ugroženim (paranoja će ga učiniti još iracionalnijim), te će i realno biti u stalnoj opasnosti, samim tim što dijabolični fanatici revolucije i nadistorijskog poretka postoje, odnosno što postoji ideja o tome, koja u sebi nosi opasnu nameru. Neprijatelj revolucije je potpuni neprijatelj, ne zbog svog uverenja ili društvene pozicije, već zbog onog što jeste, zbog predaka, porodičnog imena, tradicije, zbog potomaka, koji će ponosni na svoje ime i krv, marširati u klanovsku, plutokratsku i oligarhijsku budućnost, ubeđeni da su oni uzvišeni, pozvani, odabrani, jer imaju pretke. Anatema! - jer oni nisu samo politički protivnici, nego su ontološki protivnici. Njihovo postojanje je uvreda za sve što je sveto.
Ovde bih skrenuo pažnju na jednu metodološku stvar. Naime, kada kažem neprijatelj, to shvatite u smislu neprijatelja revolucije kao procesa, ali ne u svojstvu psihološke težine postojanja neprijatelja koji opterećuje psihu revolucionara. Revolucionar nema neprijatelja na ličnom i emotivnom nivou, jer ovde je reč o deratizaciji a ne nekakvom svetom ratu koji gradi sliku Neprijatelja. To nije energetski celishodno. Pacovi ili bubašvabe se prosto istrebljuju, bez imalo mržnje ili gneva, bezosećajno i hladno. Kao kada preuređujete vrt, vi iščupate korov.
Možda bi neko na osnovu ovog što sam do sada izložio stekao utisak kako se zalažem za uništenje porodice, da sam protiv braka, emotivno-seksualnih veza između ljudi itd. Nije porodica sama po sebi institucija primitivizma ili neoprimitivizma, nego je fokus ka porodici kao instituciji moći čije vezivno tkivo nije ljubav ili odgovornost održanja kosmičkog poretka, nego beslovesna skučenost podljudskih strasti, manija, sklonosti, strahova, pohlepe. Takva porodica je agens ne-bića. To nipošto ne znači kako su za vlast i posedovanje moći pozvani nesposobni samoživi i egoistični bednici koji su se na najmizerniji mogući način emancipovali od institucije porodice.
Budućnost ne pripada čovečanstvu. Zapravo, njegovi ostaci poslužiće kao jezgro budućeg transhumanističkog stvaranja. Dolazi vreme kada će sam život ljudskom obličju reći zbogom. Moć ne pripada ljudskim bićima, niti pripada očevima i sinovima. Ova civilizacija će neminovno doživeti kolaps. Biće to do sada neviđena katastrofa u celokupnoj ljudskoj istoriji sa kojom se može porediti samo kataklizma mitske Atlantide ili mitoloških potopa. Jedan od operativnih ciljeva revolucije jeste da obezbedi takav ishod, ali i da spreči da bilo ko, neka organizacija, grupa ljudi, klan, porodica ili pojedinac, koji nije posvećen revoluciji, izvuče iz toga neko preimućstvo. To se po svaku cenu mora sprečiti, pa makar to značilo i fijasko same revolucije. Pravo na preživljavanje imaće samo involucijski humanoidni derivati, dok bi za evolutivne izdanke bio prokrčen put u neke druge sfere postojanja. Oni koji u budućnosti ostanu u ljudskom obliku (ili pak zauzmu podljudsku formu) jesu ti involucijski derivati, bića koja su se prilagodila nižem nivou postojanja. Taj subhumani ostatak nastaviće da bitiše na Zemlji. Nasuprot njima, oni koji se uzdignu, dakle evolutivni izdanci, napustiće ljudski oblik i preći u sfere koje su izvan našeg poimanja.
