Kada sam imao sedamnaest, osamnaest godina iskusio sam potpuno zaljubljivanje da sam jedva zemljom hodao. I zaista, bila je prekrasna devojka, prilično redak primerak izuzetne genetike, inteligencije, ali i kućnog vaspitanja. Udvarao sam joj se ali nikako nije išlo. Istina, nije me odbacivala, ali je htela da me zadrži u prijateljskoj zoni. Uvidevši da klizim ka tom očajnom statusu, odlučio sam se na poslednji pokušaj pod parolom: uspeh ili propast!
Uspeo sam nekako da izdejstvujem to da me ona pozove kući. Sav uzbuđen, lepo sam se obukao, očešljao, okupao, namirisao, doslovno sam lebdeo do njenog stana. Ding-dong... Njena mama otvara vrata i nekako me čudno pogleda, ali me ipak ljubazno uputi u sobu njene ćerke. Kuc-kuc, ulazim i doživim šok! Ona sedi na krevetu, grli jastuk, sva uplakana, u sobi trešti Bajaga "Sa druge strane jastuka, na, na, na, na..." Delovala je očajno. Priznala mi je kako ona ne može više da živi ovako jer je smrtno zaljubljena u .... Bajagu! Zaledio sam se u mestu, nemo sam stajao netremice je posmatrajući. Kako bi eventualno neki mali prosečni Dorijan mogao uopšte da se nosi sa tako moćnim konkurentom kao što je Druga Strana Jastuka Na Na Na Na Na...???
Nešto se u meni tada polomilo. Učtivo sam ostao oko pola sata, pokupio se i otišao ostavivši je u delirijumu. Više nisam osećao ništa, bio sam slobodan. I kada sam je kasnije ponovo viđao, i dalje mi je bila privlačna, ali nije bilo tog opčinjavajućeg osećaja potpune zaljubljenosti. Potom je nestala sa mog horizonta pažnje sve dok je nedavno nisam video. Nakon toliko godina ostala je i dalje prelepa, vreme jedva da je na njoj ostavilo vidljive tragove, rekoh, izvanredna genetika. Nije me primetila, sakrio sam se iza "plašta nevidljivosti" i posmatrao je iz neposredne blizine. Delovala mi je srećno. Nisam želeo ništa da kvarim, ostao sam nevidljiv...
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.