17. 8. 2022.

Osmica mačeva u tarotu

Osmica mačeva u Sola Buska tarotu

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Ideologija tarota" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

zvezda Arneb
sazvežđe Lepus (Zec)
jugoistočna dubina
zemljani aspekt Blizanaca

Osmici mačeva odgovara prva dekada Blizanaca kojom vlada Jupiter. Točak sreće i Ljubavnici. Za Pikatriks, to je dekada računa, novčanih transakcija, ali i znanja o brojevima i neprofitnim veštinama. Tu se pojavljuje slika čoveka koji u ruci drži štap i koji se nalazi u službi drugih. Alternativno, ovu kartu možemo povezati sa osmom sedmicom proleća. Po Zlatnoj zori, Osmica mačeva je Lord of Shortened Force, što se tumači kao Uplitanje. Previše angažovane sile za neku malu stvar, previše pažnje na detaljima. U Krolijevom tumačenju, Osmica mačeva znači nedostatak revnosti i istrajnosti u stvarima koje se tiču uma i borbe. Volja biva osujećena slučajnim i nepredvidivim uplivima. Osmici mačeva odgovara sazvežđe Lepus (Zec) koje se nalazi pod levim stopalom Oriona. Glavna zvezda ovog sazvežđa je Arneb (neprijatelj onog koji dolazi). 

„I zgazićete zle, jer će oni biti kao prah pod vašim nogama onog dana kad učinim ono što sam naumio, kaže Gospod nad vojskama.“ Malahija, 4:3. Kod Isaije je to još jasnije: „Gazih sam u kaci, niko od ljudi iz naroda nije sa mnom bio. Gazio sam ih u svom gnevu, zgnječio sam ih u svojoj jarosti. Njihova je krv prskala po mojim haljinama i odeću je moju isprljala. Jer mi je u srcu dan osvete, došla je godina da otkupim one koji su moji. Gledao sam, ali mi niko nije pomogao. Čudio sam se, ali niko mi nije pružio podršku. Tada je moja mišica donela spasenje, moj gnev me je podržao. I gazio sam narode u svom gnevu, opio sam ih svojom jarošću i prolio na zemlju njihovu krv.“ Isaija, 63:3-6. U Knjizi zakona, 3:7-8, pronalazimo sličnost: „I will give you a war-engine. With it ye shall smite the peoples; and none shall stand before you.“ 

Osim toga, ovo sazvežđe neki poistovećuju i sa biblijskim likom Kainom, koji je ubio svog brata Avelja, a što ukazuje na bratoubistvo, podmuklost, izopačenu zavist i ljubomoru. Ovo poistovećivanje Kaina sa Lepusom, ima veze sa Mesecom, budući da su mnogi narodi u mesečevom reljefu prepoznavali zeca i na neki način to povezivali baš sa ovim sazvežđem. Moguće da u tom reljefu možemo prepoznati i onaj čuveni Kainov znak. U bibliji imamo poveznicu sa kaznom za religijski prestup: 

„Jednom, kad su Izraelovi sinovi bili u pustinji, našli su nekog čoveka kako skuplja drva u Subotu. Oni koji su ga našli kako skuplja drva doveli su ga pred Mojsija i Arona i pred ceo zbor. Stavili su ga pod stražu jer još nije bilo jasno rečeno šta treba da se učini s njim. Gospod je rekao Mojsiju: Taj čovek neka se pogubi, neka ga ceo zbor zaspe kamenjem izvan logora. Tako ga je ceo zbor izveo izvan logora i zasuo ga kamenjem, i on je umro, kao što je Gospod uputio Mojsija.“ Četvrta knjiga Mojsijeva / Brojevi, 15:32-36. 

Kod Egipćana je sazvežđe Lepus označavalo Ozirisovu barku, što ima veze sa podzemnim svetom, svetom mrtvih, dakle opet sa Mesecom. Takođe, druge biblijske asocijacije povodom ovog sazvežđa ukazuju na sledeće likove i motive: Magdalenine suze, suze Jude Iskariotskog, Isak sa drvima za paljenje obredne žrtve, patrijarh Jakov. Grčka mitologija zvezdu Arneb povezuju sa ostrvom Leros na kome se nalazilo značajno svetilište mesečeve boginje Artemide. Po Ptolomeju ovo sazvežđe je poput Saturna i Merkura: brzo razmišljanje, stidljivost, ponos, prkos, obazrivost, plodnost. Osmica mačeva Sola Buska špila prikazuje mladića koji desnom rukom pridržava, kao da grli, sedam mačeva uredno poređanih da stoje u jednom velikom ćupu uzdignutom od tla, dok levom rukom drži mač u ruci usmeren naviše.

6. 8. 2022.

Gnosticizam i Abrasaks


Paralelno sa nastankom i ranim razvojem hrišćanstva, razvijao se i gnosticizam kao eklektička, ezoterična i jeretička senka, nadahnuta egipatskom, helenističkom, judaističkom i mesopotamskom tradicijom. Ipak, mnogi gnostici su, bez obzira na to, sebe smatrali hrišćanima. Međutim, postoji jedna značajna razlika između ta dva pogleda na svet: hrišćanin u suštini čeka na čin Božje milosti, dok gnostik, naprotiv, veruje da je on sam taj koji ima kontrolu nad svojim putem spasenja. Hrišćanin se trudi da živi ispravno, utemeljuje svoju veru, poštuje crkvene propise, Božje zapovesti, prisustvuje crkvenoj službi, moli se, posti i ne odaje se grehu, ali hoće li zaslužiti spasenje to zavisi od milosti samog Boga. Sa druge strane, manipulacijom svetih imena i gematrijskih formula, gnostik priziva Boga da odgovori na njegove molbe. Filon Aleksandrijski pominje lestvicu reči, odnosno imena, koja se proteže od Neba do Zemlje, putem koje, kroz znanje, čovek može da se uzdigne ka Bogu. U tom smislu gnostik može računati na spasenje jer zna tajne nebeskih sfera i daje tačne odgovore božanstvima na koja na tom putu nailazi. Pitanje prirode tih božanstava je upitno, ali možemo ih opisati kao entitete saobrazne stepenovima uspinjanja. Ovaj detalj umnogome podseća na ono o čemu se govori u egipatskoj Knjizi mrtvih gde pokojnik takođe prolazi kroz razne oblasti zagrobne sfere ispred kojih se nalaze strašni stražari koji traže lozinku kako bi ga propustili dalje.

Irineј, hrišćanski episkop Liona s kraja II veka, smatrao je da je nemoguće vladati nebesima prostim izgovaranjem „svetih“ imena. Kao hrišćanin, prirodno je bio obazriv prema čudnim bogovima koji su se krili iza gnostičkih učenja. Irinej je o gnosticima pisao da oni koriste magiju, likove, bajalice i prizivanja. Takođe, optužio ih je da izmišljaju određena imena kao da pripadaju anđelima, proglašavaju da su jedni u prvom nebu, drugi u drugom, a zatim pokušavaju da prizivaju imena, poglavarstva, anđele i sile izmišljenih nebesa, itd. A ko se smatrao gospodarom tih nebesa? Prema gnostiku Basilidu, to je bio bog po imenu Abraksas, čije se ime nalazi ugravirano na mnogim gnostičkim amajlijama i talismanima. Njegova numerička vrednost na grčkom glasi: Alfa-1, Beta-2, Ro-100, Alfa-1, Ksi-60, Alfa-1, Sigma-200, što ukupno daje 365. Na hebrejskom: Alef-1, Bet-2, Reš-200, Alef-1, Qof-100, Alef-1, Samek-60, takođe ukupno 365 - broj dana u godini. Upravo zbog toga su ljudi urezivali njegovo ime na amajlije sreće, verujući da će im blagostanje svakodnevno dolaziti. 

Abraksas je bio vladar Prvog Neba, prožimatelj sedam sfera i gospodar 365 zona unutrašnjeg sveta. Bio je povezan sa stvaranjem sveta, a njegovo ime, kako je Basilid učio, imalo je veliku magijsku moć koja je mogla učiniti čoveka nepobedivim. Abraksas je imao ljudsko telo, glavu sokola i zmijske noge. Obično je prikazivan kako u jednoj ruci drži nož, a u drugoj štit na kojem je bilo urezano sveto ime JAH. Verovalo se da je u svom najčistijem obliku Abraksas bio Sunčev bog, čiji je uticaj nad svetom trajao kroz celu godinu (rast i opadanje), i ciklično, kroz svu večnost. 

Gnostičko naglašavanje svetih formula moći bilo je strano hrišćanstvu, koje je gnosticizam na kraju proglasilo za jeres. Ipak, gnosticizam je nudio mnogo više od pukih formula jer je predstavljao složeni sistem misticizma, putem koga pojedinac prima nadahnuće iz viših sfera kroz otkrovenje, a zatim sopstvenim naporom nastoji da se povrati u duhovne visine, bilo kroz meditaciju, bilo kroz astralno putovanje duše posle smrti itd. Međutim, određena božanstva Nižih Nebesa mogla su mu stati na put. Prema Ofitima, jednoj gnostičkoj sekti, postojalo je sedam takvih životinjskih demona. Njihova imena bila su: Mihael (lav), Suriel (bik), Rafael (šišteća zmija), Gavril (orao), Ialdabaot (lav), Iaot (zmija), Sabaot (bik), Eloajos (orao), Tautabaot (medved), Erataot (pas) i Oneol ili Tartarot (magarac). Origen, hrišćanski teolog iz III veka, opisao je u svom delu Contra Celsum kako su Ofiti prizivali ovih sedam demonskih zveri na unutrašnjem putovanju duše. 

Pošto bi ovladala demonom pomoću ove formule, prizivajući Boga Svevišnjega, duša bi potom napredovala ka višim nebesima. Uopšte, gnostici su verovali da su ta nebesa (nazivana Eoni ili „večnosti“, jer su izvan prostora i vremena) emanacije Prvog Principa. Prvi Eoni su u sebi bili čisti i savršeni, ali što su se više spuštali ka onome što nazivamo stvarnošću, bivali su sve više iskvareni kontaktom sa svetom. Sve materijalne stvari smatrane su u osnovi „manjkavim“, jer su bile samo bledi odražaji božanskog. Zemlja, stvorena iz haosa koji je, po gnosticima, bio lišen kosmičke energije, donosila je „manjkavosti“ koje su poistovećivane sa negativnošću ili zlom. Neki gnostici su takođe verovali da je duša, kada je pala u materiju iz svoga ranijeg uzvišenog stanja, postala tužna jer je fizičko postojanje podrazumevalo patnju. I poput Bude, gnostici su poistovećivali patnju sa neznanjem. Put samospoznaje uklanjao je neznanje i patnju i vodio ka duhovnom preporodu. U tom smislu telo je postajalo duh, a zlo se preobražavalo u dobro.

Svaki Eon, ili emanacija od Boga, bio je „pozitivniji“ od onog ispod njega i samim tim stvarniji. Ofitska koncepcija predstavljala je detaljnu kosmologiju manjih i većih božanstava. Ali tu ujedno vidimo i razlog zašto je gnostička tradicija nudila pogled koji je bio u suprotnosti sa učenjem Crkve u ranim vekovima. Prema Ofitima, Prva Svetlost potekla je iz tame, i On je bio Bog Otac, Prvi Čovek. Njegova misao iznedrila je Sina, Drugog Čoveka. Treća emanacija bila je ženski Sveti Duh. Ispod njih se prostirao vodeni Haos, iz koga se rodila Prva Žena. Prvi Čovek i Njegov Sin radovali su se njenoj lepoti i ispunili je svetlošću, koja je iznedrila Trećeg Čoveka, čije je ime bilo Hrist. Majka nije mogla da zadrži Svetlost, koja se prelila na njenu levu stranu. U međuvremenu, Hrist, koji se nalazio s njene desne strane, uzneo se u Svetlosti do nivoa Prvog Eona i stao uz Boga, tj. Prvog Čoveka. Prelivena Svetlost tada je rodila sedam sukcesivnih manjih božanstava: Ialdabaot, Iao, Sabaot, Adonaj, Elohim, Oreus i Astafej, koji su vladali, svaki u svom nebu, nad stvarima nebeskim i zemaljskim. 

Hrist se zatim spustio kroz tih sedam nebesa u telo čoveka Isusa, a ovaj je počeo da čini čuda i da propoveda da je on Hrist, Sin Božji, odnosno Sin Prvog Čoveka. Kada je Isus bio razapet, Hrist se vratio u Prvi Eon, ali iako je Isusovo telo stradalo, Hrist mu je darovao duhovno telo. Upravo su to telo, a ne vaskrslo fizičko telo, učenici videli. Dakle, po Ofitima, kroz učenja i dela čoveka Isusa, Hrist je pokazao čovečanstvu put ka Prvom Eonu. Kao sistem duhovnog iskupljenja, ofitski pogled nužno je bio jeretički, jer je zaobilazio Crkvu kao autoritet. Upravo je to i suština iluminatskih i rozenkrojcerskih doktrina. Hrist se bavio neposrednim odnosom između čoveka i Prvog Eona, te posredničkim putovanjem duše pored sedam životinjskih demona i sedam manjih duhovnih božanstava, govorio je o konačnom sjedinjenju sa Prvom Tajnom, izvorom stvaranja, transcendentnim bogom čije ime je, prema Basilidu, bilo Abraksas.

Možemo reći da je gnosticizam bio preteča kasnijeg iluminizma, rozenkrojcerstva, a malo pre toga i mistične heterodoksije u Evropi: bogumili i katari. Na primer, katari, koji su se pojavili u XII veku u jugozapadnoj Francuskoj, verovali su u dualistički univerzum, gde sila zla, demonsko čudovište Haosa, protivreči svemoći hrišćanskog Boga. Kao pojam, to je imalo paralelu sa gnostičkom idejom univerzuma iskvarenog zlom. Prema Katarima, svet i telo bili su u osnovi zli, a čovekova božanska iskra morala je da se oslobodi tela koje ju je okovalo, a što su u suštini gnostičke ideje. Još jeretičkijim se smatrao njihov stav da poriču Hristovo rođenje od device, njegovu smrt na krstu i fizičko vaskrsenje. Naravno, Crkva nije mogla da toleriše postojanje i širenje takvog učenja, a što je imalo za posedicu krvavi masakr jeretika.