Paralelno sa nastankom i ranim razvojem hrišćanstva, razvijao se i gnosticizam kao eklektička, ezoterična i jeretička senka, nadahnuta egipatskom, helenističkom, judaističkom i mesopotamskom tradicijom. Ipak, mnogi gnostici su, bez obzira na to, sebe smatrali hrišćanima. Međutim,
postoji jedna značajna razlika između ta dva pogleda na svet:
hrišćanin u suštini čeka na čin Božje milosti, dok gnostik,
naprotiv, veruje da je on sam taj koji ima kontrolu nad svojim putem spasenja. Hrišćanin se trudi da živi ispravno, utemeljuje svoju veru, poštuje crkvene propise, Božje zapovesti, prisustvuje crkvenoj službi, moli se, posti i ne odaje se grehu, ali hoće li zaslužiti spasenje to zavisi od milosti samog Boga. Sa druge strane, manipulacijom
svetih imena i gematrijskih formula, gnostik priziva Boga da
odgovori na njegove molbe. Filon Aleksandrijski pominje lestvicu reči, odnosno imena, koja se proteže od Neba do Zemlje, putem koje, kroz znanje,
čovek može da se uzdigne ka Bogu. U tom smislu gnostik može računati na spasenje jer zna tajne nebeskih sfera i daje tačne odgovore božanstvima na
koja na tom putu nailazi. Pitanje prirode tih božanstava je upitno, ali možemo ih opisati kao entitete saobrazne stepenovima uspinjanja. Ovaj detalj umnogome podseća na ono o čemu se govori u egipatskoj Knjizi mrtvih gde pokojnik takođe prolazi kroz razne oblasti zagrobne sfere ispred kojih se nalaze strašni stražari koji traže lozinku kako bi ga propustili dalje.
Irineј, hrišćanski episkop Liona s kraja II veka, smatrao je
da je nemoguće vladati nebesima prostim izgovaranjem „svetih“
imena. Kao hrišćanin, prirodno je bio obazriv prema čudnim
bogovima koji su se krili iza gnostičkih učenja. Irinej je o gnosticima pisao da oni koriste magiju, likove, bajalice i
prizivanja. Takođe, optužio ih je da izmišljaju određena
imena kao da pripadaju anđelima, proglašavaju da su jedni u prvom
nebu, drugi u drugom, a zatim pokušavaju da prizivaju imena,
poglavarstva, anđele i sile izmišljenih nebesa, itd. A ko se smatrao gospodarom tih nebesa? Prema gnostiku Basilidu, to je bio bog po imenu Abraksas, čije se ime nalazi
ugravirano na mnogim gnostičkim amajlijama i talismanima. Njegova
numerička vrednost na grčkom glasi: Alfa-1, Beta-2, Ro-100, Alfa-1,
Ksi-60, Alfa-1, Sigma-200, što ukupno daje 365. Na hebrejskom:
Alef-1, Bet-2, Reš-200, Alef-1, Qof-100, Alef-1, Samek-60, takođe
ukupno 365 - broj dana u godini. Upravo zbog toga su ljudi urezivali njegovo ime na amajlije sreće, verujući da će im blagostanje svakodnevno dolaziti.
Abraksas je bio vladar Prvog Neba, prožimatelj sedam sfera i gospodar 365 zona unutrašnjeg sveta. Bio je povezan sa stvaranjem sveta, a njegovo ime, kako je Basilid učio, imalo je veliku magijsku moć koja je mogla učiniti čoveka nepobedivim. Abraksas je imao ljudsko telo, glavu sokola i
zmijske noge. Obično je prikazivan kako u jednoj ruci drži nož, a
u drugoj štit na kojem je bilo urezano sveto ime JAH. Verovalo se da
je u svom najčistijem obliku Abraksas bio Sunčev bog, čiji je
uticaj nad svetom trajao kroz celu godinu (rast i opadanje), i
ciklično, kroz svu večnost.
Gnostičko naglašavanje svetih formula moći bilo je
strano hrišćanstvu, koje je gnosticizam na kraju proglasilo za jeres.
Ipak, gnosticizam je nudio mnogo više od pukih formula jer je predstavljao složeni sistem misticizma, putem koga pojedinac prima
nadahnuće iz viših sfera kroz otkrovenje, a zatim sopstvenim
naporom nastoji da se povrati u duhovne visine, bilo kroz meditaciju, bilo
kroz astralno putovanje duše posle smrti itd. Međutim, određena
božanstva Nižih Nebesa mogla su mu stati na put. Prema Ofitima,
jednoj gnostičkoj sekti, postojalo je sedam takvih životinjskih
demona. Njihova imena bila su: Mihael (lav), Suriel (bik), Rafael
(šišteća zmija), Gavril (orao), Ialdabaot (lav), Iaot (zmija),
Sabaot (bik), Eloajos (orao), Tautabaot (medved), Erataot (pas) i
Oneol ili Tartarot (magarac). Origen, hrišćanski teolog iz III veka,
opisao je u svom delu Contra Celsum kako su Ofiti prizivali
ovih sedam demonskih zveri na unutrašnjem putovanju duše.
Pošto bi ovladala demonom pomoću ove formule,
prizivajući Boga Svevišnjega, duša bi potom napredovala ka višim
nebesima. Uopšte, gnostici su verovali da su ta nebesa (nazivana
Eoni ili „večnosti“, jer su izvan prostora i vremena) emanacije Prvog Principa.
Prvi Eoni su u sebi bili čisti i savršeni, ali što su se više
spuštali ka onome što nazivamo stvarnošću, bivali su sve više
iskvareni kontaktom sa svetom. Sve materijalne stvari smatrane su u
osnovi „manjkavim“, jer su bile samo bledi odražaji božanskog.
Zemlja, stvorena iz haosa koji je, po gnosticima, bio lišen kosmičke
energije, donosila je „manjkavosti“ koje su poistovećivane sa
negativnošću ili zlom. Neki gnostici su takođe verovali da je
duša, kada je pala u materiju iz svoga ranijeg uzvišenog stanja,
postala tužna jer je fizičko postojanje podrazumevalo patnju. I poput Bude, gnostici su poistovećivali patnju sa
neznanjem. Put samospoznaje uklanjao je neznanje i patnju i vodio ka
duhovnom preporodu. U tom smislu telo je postajalo duh, a zlo se preobražavalo u dobro.
Svaki Eon, ili emanacija od Boga, bio je
„pozitivniji“ od onog ispod njega i samim tim stvarniji. Ofitska
koncepcija predstavljala je detaljnu kosmologiju manjih i većih
božanstava. Ali tu ujedno vidimo i razlog zašto je gnostička
tradicija nudila pogled koji je bio u suprotnosti sa učenjem Crkve u
ranim vekovima. Prema Ofitima, Prva Svetlost potekla je iz tame, i On
je bio Bog Otac, Prvi Čovek. Njegova misao iznedrila je Sina, Drugog
Čoveka. Treća emanacija bila je ženski Sveti Duh. Ispod
njih se prostirao vodeni Haos, iz koga se rodila Prva Žena. Prvi
Čovek i Njegov Sin radovali su se njenoj lepoti i ispunili je svetlošću, koja je iznedrila Trećeg Čoveka, čije je ime bilo
Hrist. Majka nije mogla da zadrži Svetlost, koja se prelila na
njenu levu stranu. U međuvremenu, Hrist, koji se nalazio s njene
desne strane, uzneo se u Svetlosti do nivoa Prvog Eona i stao uz Boga, tj. Prvog Čoveka. Prelivena Svetlost tada je rodila sedam sukcesivnih
manjih božanstava: Ialdabaot, Iao, Sabaot, Adonaj, Elohim,
Oreus i Astafej, koji su vladali, svaki u svom nebu, nad stvarima
nebeskim i zemaljskim.
Hrist se zatim spustio kroz tih sedam nebesa
u telo čoveka Isusa, a ovaj je počeo da čini čuda i da propoveda
da je on Hrist, Sin Božji, odnosno Sin Prvog Čoveka. Kada je Isus
bio razapet, Hrist se vratio u Prvi Eon, ali iako je Isusovo telo
stradalo, Hrist mu je darovao duhovno telo. Upravo su to telo, a
ne vaskrslo fizičko telo, učenici videli. Dakle, po Ofitima, kroz učenja i
dela čoveka Isusa, Hrist je pokazao čovečanstvu put ka Prvom Eonu. Kao sistem duhovnog iskupljenja,
ofitski pogled nužno je bio jeretički, jer je zaobilazio Crkvu kao
autoritet. Upravo je to i suština iluminatskih i rozenkrojcerskih doktrina. Hrist se bavio neposrednim odnosom između čoveka i Prvog
Eona, te posredničkim putovanjem duše pored sedam životinjskih
demona i sedam manjih duhovnih božanstava, govorio
je o konačnom sjedinjenju sa Prvom Tajnom, izvorom stvaranja, transcendentnim bogom čije ime je, prema Basilidu, bilo Abraksas.
Možemo reći da je gnosticizam bio preteča kasnijeg iluminizma, rozenkrojcerstva, a malo pre toga i mistične heterodoksije u Evropi: bogumili i katari. Na primer, katari, koji su se pojavili u XII veku u jugozapadnoj Francuskoj, verovali su u dualistički univerzum, gde sila zla, demonsko čudovište Haosa, protivreči svemoći hrišćanskog Boga. Kao
pojam, to je imalo paralelu sa gnostičkom idejom univerzuma
iskvarenog zlom. Prema Katarima, svet i telo bili
su u osnovi zli, a čovekova božanska iskra morala je da se oslobodi
tela koje ju je okovalo, a što su u suštini gnostičke ideje. Još jeretičkijim
se smatrao njihov stav da poriču Hristovo rođenje od device, njegovu smrt na krstu i fizičko vaskrsenje. Naravno, Crkva nije mogla da toleriše postojanje i širenje takvog učenja, a što je imalo za posedicu krvavi masakr jeretika.