Uvod: Četiri sveta kao ontološki, a ne psihološki model
U klasičnoj kabali, naročito u lurijanskoj sistematizaciji, četiri sveta: Acilut, Brijah, Jecirah i Asijah, nisu „ravni svesti“ niti psihičke dimenzije, kako se to neretko u modernom okultizmu tumači, već ontološke sfere emanacije božanske svetlosti. Oni predstavljaju stepenovano ispoljavanje božanskog bića, od najbližeg Izvoru do najudaljenijeg:
1. Acilut – čista emanacija Božjeg svetla; ovde nema odvojenosti od Boga, jer stvorenja ne prepoznaju sebe kao zasebna bića;
2. Brijah – svet stvaranja (ex nihilo); pojava prve distinkcije i svesti o odvojenosti;
3. Jecirah – svet oblikovanja; forma i struktura postaju razlikovane, uključujući anđeoske realnosti i emocionalne aspekte emanacije;
4. Asijah – fizički kosmos; svet akcije i materijalne realizacije.
Ova četiri sveta nisu sukcesivne „lokacije“ u kosmičkoj geografiji, već stepeni skrivenosti i otkrivenosti božanske svetlosti. Što je svet niži, to je intenzitet božanskog prisustva manje očigledan, ali ono nije odsutno, već samo obučeno u gušće „odeće“ (levušim). Kabalistički svetovi su, dakle, kanali božanske manifestacije, a ne supstancijalno odvojene ravni postojanja. Nijedan od njih nije „psihički“ niti „subjektivan“; oni su struktura same stvarnosti, a ne slojevi ljudske psihe projektovani u kosmos.
I. Hermeneutički prelom: Hrišćanska kabala i intelektualizacija emanacije
Ključni trenutak deformacije kabalističke ontologije ne događa se u XIX veku sa teozofijom, niti u renesansi sa prvim latinskim prevodima, već u načinu na koji su hrišćanski kabalisti postavili pitanje: Šta kabala znači za nas? Đovani Piko dela Mirandola u Conclusiones Cabalisticae (1486) i Johanes Rojhlin u De Arte Cabalistica (1517) nisu bili prevodioci koji su grešili u etimologiji (neko drugi je prevodio). Njihov poduhvat bio je asimilacija kabale u već postojeći hrišćansko-neoplatonički metafizički okvir. Njihova interpretativna strategija nije proizilazila iz nerazumevanja, već iz drukčijeg hermeneutičkog horizonta: oni kabalu nisu čitali iznutra, kao samostalan teološki sistem, već kao praeparatio evangelica, šifrovani zapis hrišćanskih istina. Posledica ovog pristupa bila je suštinska zamena ontoloških kategorija epistemološkim. U izvornoj kabali, Bog ne misli svet, već ga emanira iz samog sebe. Sefiroti nisu pojmovi u božanskom umu, već ontološki tok božanskog bića. Piko i Rojhlin su, međutim, ove stupnjeve božanskog samosaopštavanja preveli u jezik platonovskih ideja i sholastičkih formi.
Pikova formulacija je ključna: Decem Sephiroth sunt quasi ideae divinae, per quas Deus se manifestat, u prevodu deset sefirota su poput božanskih ideja kroz koje se Bog ispoljava. U jevrejskoj kabali sefiroti nisu ideje, oni nisu reprezentacije u umu, već sami modusi božanskog bića u procesu emanacije. Piko ih pretvara u mentalne obrasce, čime se emanacija zamenjuje intelektualnom projekcijom, a ontologija epistemologijom.
Rojhlin ide korak dalje. U De Arte Cabalistica sefirote određuje kao rationes divinae, quasi formae in mente Dei - božanski razlozi, poput formi u umu Božijem. Ovde nije reč samo o analogiji; čitava kabalistička kosmologija biva preinačena u hrišćansko-neoplatonističku noetiku. Tamo gde kabala govori o stepenima božanske supstance, Rojhlin vidi stepene inteligibilnog poretka (gradus intelligibilis ordinis). Četiri sveta više nisu modaliteti božanskog otkrivanja, već logičke kategorije: božanski um, svet ideja, duhovne forme, materija.
Ovaj potez bio je presudan. On nije proizašao iz neznanja, jer i Piko i Rojhlin bili su izuzetni umovi svog vremena. On je proizašao iz svesne ili nesvesne strateške odluke da bi kabalu trebalo učiniti kompatibilnom sa hrišćanskim platonizmom. Time su postavljeni temelji za sva kasnija tumačenja.
II. Astralni medijum i rođenje okultne kabale
Ako su Piko i Rojhlin intelektualizovali kabalu, pretvorivši je u metafiziku ideja, okultisti XIX veka su izvršili njen psihološko-spiritistički prevod. Ovaj proces nije bio proizvoljan, već se nadovezao na postojeću renesansnu interpretaciju, ali je dodao novu komponentu - pojam astralnog. Elifas Levi, najuticajniji posrednik između renesansne magije i modernog okultizma, preuzima kabalističku terminologiju, ali je uklapa u sistem koji je po svojoj strukturi gnostičko-energetski, a ne emanacioni. Ključni pojam postaje astralno svetlo (lumiére astrale), univerzalni fluid, medijum kroz koji volja i imaginacija deluju na svet. Levi ovaj pojam ne preuzima iz kabale. On ga uvozi iz stoičke pneume, neoplatoničke hylē pneumatikē, mesmerizma i nemačke naturofilozofije (Šeling). Kabala mu služi kao rezervoar simbola i imena, koja sada dobijaju funkciju tehničkih ključeva za magijsku praksu. Sefiroti više nisu aspekti božanskog bića, već energetski centri; božanska imena nisu kanali emanacije, već formule moći; svetovi nisu stepeni skrivenosti svetlosti, već operativne ravni.
U tom procesu, jedan kabalistički svet biva izložen najradikalnijoj transformaciji, a to je Jecirah. Budući da je etimološki vezan za oblikovanje, a u kabali povezan sa anđeoskim realnostima i formativnim silama, Jecirah postaje idealno mesto za projekciju astralnog plana. U okultnoj literaturi (naročito kod Levija, a potom kod Papusa, Leadbeatera i Blavatske), Jecirah se poistovećuje sa astralnim svetom kao područjem snova, larvi, duhova preminulih i utisnutih oblika.
Levi često koristi i termin dijafana (prozirno), preuzet iz neoplatoničke optike, kako bi opisao medijum imaginacije. U njegovom sistemu, dijafana postaje supstancijalizovana, ona je fluid astralnog svetla, prozirna supstanca kroz koju mag vidi i deluje. U kabali, međutim, ne postoji takav supstancijalni medijum. Prozirnost se, tamo gde se pominje (npr. u Zoharu), odnosi na analogiju i način na koji viša svetlost postaje vidljiva kroz simbole, a ne na energetski fluid. Tipičan primer ove transformacije je Levijeva upotreba kabalističke formule Tibi sunt Malchut et Geburah et Chessed. U kabali, ovi sefiroti: Malkut, Geburah i Hesed, označavaju aspekte božanske manifestacije: kraljevstvo, snagu i milost. Kod Levija, ista formula postaje magijski simbol ravnoteže, povezan sa krstom i univerzalnim ključem delovanja. Ontološka struktura postaje operativno oruđe.
III. Teozofija i antropocentrična inverzija
Helena Petrovna Blavatska i Teozofsko društvo izvršili su završni korak u ovoj transformaciji. Njihov doprinos nije bio u uvođenju novih pojmova (astral je već bio prisutan), već u uklapanju kabale u evolutivno-gnostički narativ. Kod Blavatske, kabalistički svetovi postaju stupnjevi kosmičke evolucije svesti. Acilut više nije čista emanacija, već „božanska svest“; Brijah postaje „mentalna ravan“; Jecirah je „astralna ravan“; a Asijah fizički svet. Ovaj prevod deluje intuitivno prihvatljivo, ali je suštinski pogrešan, jer zamenjuje ontološku hijerarhiju psihološkom. U lurijanskoj kabali, svetovi nisu ravni svesti kroz koje duša evoluira odozdo nagore, već stepeni božanskog samopovlačenja (cimcum) odozgo nadole. Oni nisu supstance, već relacije. Teozofija ih, međutim, čita kao doslovne lokacije, natprirodnu geografiju kroz koju putuju duše i učitelji. Kabalistička teologija se pretvara u kosmičku psihologiju.
Ovaj potez ima duboke epistemološke posledice. Dok je kabala teocentrična: sve počinje od Boga i vraća mu se, okultna kabala je antropocentrična. Njen cilj nije razumevanje božanske emanacije, već ovladavanje kosmičkim planovima u svrhu ličnog razvoja ili magijskog delovanja. Sefiroti više nisu ono što Bog jeste, već ono što čovek može da postane ili iskoristi.
IV. Genealogija deformacije: Kontinuitet, a ne slučajnost
Ono što se često predstavlja kao niz nezavisnih „uticaja“ ili „slobodnih interpretacija“ zapravo čini jedinstvenu genealogiju. Linija je neprekinuta:
Piko i Rojhlin - intelektualizacija sefirota u božanske ideje;
Elifas Levi - supstancijalizacija astralnog medijuma i redukcija kabale na magijsku tehniku;
Teozofija - psihologizacija i evolutivno-spiritistički prevod;
Jung i Nova misao - arhetipizacija i individualizacija;
Savremeni New Age - kabala kao tehnika samoaktualizacije;
Svaka od ovih faza nadograđuje se na prethodnu. Levi ne bi mogao da smesti astral u Jecirah da Rojhlin nije već Jecirah definisao kao mundus formarum - svet formi. Teozofi ne bi mogli da govore o mentalnim ravnima da Piko nije sefirote pretvorio u božanske ideje. Drugim rečima: deformacija nije slučajna, niti je proizvod neznanja. Ona je strukturno nužna posledica premeštanja kabale iz jednog religijsko-jezičkog univerzuma u drugi. Svaki put kada se kabala prevede u neoplatonistički, gnostički, spiritistički ili psihološki rečnik, emanacija nestaje, a na njeno mesto dolazi reprezentacija.
V. Čitanje izvora: Sefer Jecirah i Zohar naspram okultnih interpretacija
Da bi se razumela dubina ovog jaza, potrebno je vratiti se izvornim tekstovima i uporediti ih sa okultnim parafrazama.
Sefer Jecirah ne govori o ravnima svesti nego o kombinatorici božanskih načela: brojeva, slova, imena. Kosmos nastaje kroz 32 puta mudrosti: 10 sefirota i 22 slova. Tri majčinska slova, Alef, Mem, Šin, proizvode tri ose postojanja: prostor (olam), vreme (šana) i telo / dušu (guf / nefeš). Ove tri kategorije nisu sukcesivne ravni bića. One su istovremene i komplementarne dimenzije stvorenog. Okultizam ih, međutim, čita kao hijerarhijske nivoe: fizički, astralni, mentalni. Time se gubi njihova simultanost, a uvodi se prostorna i vrednosna hijerarhija koja u izvornom tekstu ne postoji. Isto važi i za slova. U Sefer Jecirahu, Bog je slova „izrezao, isklesao, izmerio, izmenio“ i njima oblikovao svu stvorenu stvarnost. Slova nisu simboli koji reprezentuju stvarnost, ona su ontološki instrumenti stvaranja. Okultizam ovo čita kao teoriju vibracija i frekvencija, čime se jezik stvaranja pretvara u tehniku emanacije zvuka.
Zohar pruža još jasniju sliku. U Zohar I, 15a, svetovi se opisuju kao stepeni skrivenosti svetlosti. Pre stvaranja, svetlost Ain Sof-a ispunjavala je sve. Da bi se svetovi pojavili, Bog se morao povući i odenuti svetlost u odeće. Svetovi, dakle, nisu lokacije u prostoru, već modaliteti otkrivenosti. Zohar III, 11b, to potvrđuje: u Acilutu nema odvojenosti; u Brijahu se pojavljuje biće; u Jecirahu se oblikuje; u Asijahu se ostvaruje. Ovo nije kosmička geografija, već logika božanske manifestacije. Okultizam, međutim, ovaj jezik čita doslovno: Acilut postaje „najviša dimenzija“, Asijah „najniža“, a između se prostiru ravni kroz koje duša putuje. Konačno, dolazimo do imena i anđela. U Zoharu (I, 3b), slova su „odeća svetlosti“, a imena putevi kroz koje se svetlost spušta. Ime nije proizvoljna oznaka, već ontološki kanal. Okultizam ovo pretvara u tehniku: božanska imena su formule za manipulaciju astralnim energijama. Anđeli više nisu bića koja stoje pred prestolom, već uslužne inteligencije na raspolaganju magu.
Ovo poslednje vodi do najbolnije tačke raskola. Uzmimo primer Metatrona. U jevrejskoj kabali, Metatron nije duh koji se priziva po želji. On je Sar ha-Panim (Knez Lica), vrhovni sveštenik nebeskog dvora, Mali Jahve. Njegovo pojavljivanje nije stvar tehnike, već božanske inicijative. Okultno prizivanje Metatrona uz opsidijan i sveće, uz svest da se on može „pozivati“ iz sobe i to strimovati na internetu, ne svedoči samo o hermeneutskoj deformaciji, već i o suštinskoj promeni religijskog stava. Entitet koji se javlja na ovakvim seansama možda zaista postoji, ali to nije Metatron iz Merkava mistike.
Zaključak: Ontologija naspram tehnike
Ono što se u modernom okultizmu naziva „kabalom“ uglavnom to nije. To je pseudognostička kosmologija sa kabalističkim imenima, nastala kroz viševekovni proces prevoda iz jednog misaonog sistema u drugi. Jezgro te deformacije nije u pojedinačnim pogrešnim prevodima, već u zameni ontologije epistemologijom. Kabala nije (mistična) psihologija. Ona nije ni kosmička geografija, ni tehnika za lično usavršavanje. Ona je ontološki opis božanskog bića u procesu samootkrivanja. Svaki pokušaj da se ona prevede u jezik ideja, energija, ravni ili arhetipova nužno je osiromašuje, jer zamenjuje ono što ona zaista jeste, a to je teologija, onim što ona nije, a to su epistemologija, psihologija ili magijska tehnika. Razumevanje ove razlike nije pitanje akademske korektnosti. To je pitanje odanosti predmetu proučavanja. Kabala se ne može asimilovati u tuđe kategorije a da ne prestane biti ono što jeste. Ona se može samo razumeti iznutra, ili se od nje može načiniti nešto sasvim drugo. Moderni okultizam izabrao je ovo drugo.

Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.