Dalje iz te vizure, potpisnik pakta sa đavolom izopštava sebe iz kategorije ljudi i svih svetlosnih bića. Njegova zvezda tamni. On postaje poput mašine, instrument sile koja zadovoljava njegove niže sklonosti, egomaniju ili strasti u kojima on nalazi svoj zlatni kavez dijabolične slobode u čijoj ludosti uživa. Istovremeno njegov sudbinski položaj postaje apsurdan. Naime, on trguje i bagateliše ono što ga čini živim i postojanim zarad ispunjenja žudnje koja je vezana za smrt i nestajanje. Po tradicionalnom tumačenju, u faustovskom kontekstu, ugovor sa đavolom predstavlja savez, odnosno trgovinu čoveka sa silama tame u cilju sticanja određene moći ili privilegija za života, makar život bio neprirodno dug ili beznadežno kratak.
Preneseno na mikrokosmički plan, đavo je ljudska senka, dvojnik, dubler, diabolo, onaj drugi Ja, dakle nešto što realno ne postoji, ali takođe može uvek, bilo kada, bilo gde, bilo kako i u slučaju bilo koje osobe, da bude ispoljeno, čak i fizički. Taj dvojnik je pojava odavno poznata u magijskom svetu, možda još od praistorije. Možda ću pogrešiti za moju sledeći tvrdnju, nisam siguran da li je to baš tako, ali meni se čini da egipatski pojam kaibit odgovara dvojniku, odnosno mračnoj strani ljudskog bića. U tom smislu, kaibit ili dvojnik, jeste energetski fenomen. A upravo je kaibit onaj deo ljudskog bića koji je neposredno uronjen, ili je rezonantan dimenziji haosa, svetu tame i uopšte svemu mračnom, nokturnalnom i htonskom.
Dvojnik deluje kao anti-čovek, odnosno čovek u ludilu, ali to je zato što on obitava na zastrašujućem mestu, u sferi koja je užasavajuća za istorijski utemeljeno biće kakvo je prosečno ljudsko. U normalnom stanju svesti mi nemamo percepciju i sećanja dvojnika. Mi ne opažamo ono što on opaža. Jedino šta do nas dopire od onog šta on opaža jeste naše sećanje iz snova i neki neodređeni osećaji i percepcije koje probijaju barijere i dolaze u naše budno stanje preplavljujući nas strahom ili ushićenjem. Svest dvojnika obitava u ambijentu prostor-vremenskog diskontinuiteta i paradoksa, a budna svest u ambijentu kontinuiteta. Svest dvojnika, za razliku od svakodnevne svesti, obuhvata sanjačku i budnu svest, ali i više od toga. Za razliku od dvojničke svesti, budna svest obuhvata samo sebe i tek mali deo dvojničke svesti. Sanjačka, odnosno lunarna svest, pripada dvojničkoj svesti, iako je dvojnička svest u svojoj celokupnosti znatno dublja. Sanjačka svest ima sva sećanja i mogućnosti dvojničke svesti i solarne, tj budne svesti, dok budna svest ima sećanja i mogućnosti samo sebe, dok o lunarnoj svesti ima tek delove. Dvojnik je sve vreme budan, sve čuje, sve vidi, ništa ne zaboravlja. Dvojnik opaža i preko onog što čula opažaju, kao i ono što samo posebna dvojnička čula obuhvataju. Zahvatanje u dvojničku svest jeste suština ozbiljne magije. Međutim, između ta dva tipa svesti mora postojati ravnoteža. Jedan oblik ne sme biti potisnut drugim. Revolucionar mora naučiti da bitiše na granici, što naravno, nije bez rizika.
Da se vratim sa ove digresije. Dakle, malo je onih koji mogu sklopiti delotvoran ugovor sa đavolom. Nikakve i mlake osobe mogu da potpišu bilo šta, a da njihov potpis bude vredan koliko i parče toalet papira. Varijanta ugovora sa đavolom koja predstavlja inicijacijski čin Božanske revolucije katastrofe, drugačija je od uobičajenih terms and conditions. Ulog je veliki, a dobitak ništa. Zaista krajnje mazohistička opcija. Pritom nema nikakve nagrade ili eshatološkog obećanja, ništa za života a ni posle. Ishodište revolucionara je ništavilo. Uspeh je sačuvati ulog do kraja igre. Ako smatrate da to i nije neki uspeh, podsetiću na to da većina ljudi, do kraja igre zvane život, ostanu bez svega sa čim su započeli i šta su vremenom sticali. Ako na kraju ostanemo sa glavnicom, možemo smatrati da nismo loše prošli u igri sa đavolom i uopšte sa životom. Još smo bogatiji za neverovatno iskustvo igranja veličanstvene životne igre. Mada, povodom toga i dalje stoji pitanje zbog čega se uopšte upuštati u sve to?
Revolucionarnom verzijom ugovora, koji je ujedno i revolucionarni zavet, potpisnik dovodi sebe u stalnu situaciju svršenog čina te neprestanog samoposmatranja i preispitivanja. Takvo opredeljenje iziskuje izuzetan napor, samosvest, besprekornost i disciplinu, s obzirom da u ovoj fazi, aspirant Božanske revolucije katastrofe neće imati nekog živog čoveka koji bi igrao ulogu njegovog tutora i učitelja. Potpisnik je nagrađen tako što je lišen kobnog luksuza lenjosti i neodlučnosti. Sećanje na potpisani ugovor, na iskustvo pripremnih radnji, uvek deluje okrepljujuće na borbeni duh, kao i pomisao da je đavo uvek za petama te vreba neki pogrešan korak. Ovim ugovorom postajemo svesniji da ne bi smelo da pravimo greške, jer živimo u svetu u kome smo mi obična divljač koja ostavlja tragove i koju neko ili nešto uporno ganja. Ako budemo oprezno živeli i sve činili najbolje što možemo, kao da nas smrt baš tog trenutka vreba, nagrada će nam sama biti otkrivena, samim tim i taj volšebni razlog čemu sve to.
Potpisnik ugovora ne bi smelo da uzgaja zabludu o tome da ono što čini za svoju krajnju posledicu ima nešto pozitivno u smislu da tim činom on nešto radi za čovečanstvo, za svet, za planetu Zemlju. Ne, on svesno, namerno čini zlo, projektuje zlo, znajući da je to što čini zlo i da pritom ništa za sebe ne traži, niti koristi demonska sredstva za zadovoljavanje sopstvenih interesa ili pribavljanja objekata žudnje. Njegov posao je da dela i da odoleva. Neophodno je održavati svesnost o suštinskoj ravnodušnosti prema vlastitim delima. Revolucionar ne traga za moći nego za slobodom koja se nalazi u njegovom suverenitetu. Moć je poluga, ne cilj. Revolucionar je u savezu sa silom koja će mu omogućiti slobodu, a zauzvrat on postaje besprekorno oruđe njenih ciljeva. Tradicionalno podaništvo đavolu ili bilo kom božanstvu, znači veru u ispravnost vlastitih dela sa pozicija neke univerzalne pravde ili najvišeg dobra. Verovanje u takvu pravdu i u takvo dobro pretpostavlja postojanje njihovih suprotnosti, a što stvara razdor u svesti. Savest revolucionara nema problema sa svim tim pitanjima koja se roje iznad tipičnih ljudskih dela ili njihovih posledica.















