Knjiga zakona je delo Ajvaza, glasnika druge vrste bogova čiji je predstavnik staroegipatski sveštenik Ank-af-na-Khonsu, sa kojim se poistovetio sam Alister Kroli. Grant je Ajvaza poistovetio sa Šejtanom, starim bliskoistočnim božanstvom onih naroda koji su praktikovali stelarno-lunarnu religiju. Za sadržaj te knjige ne možemo reći da ima ikakve veze sa nama poznatim drevnim Egiptom. Neko bi to delo zbog toga mogao svrstati kao izraz podivljale fantazmagorije koja bi se mogla označiti kao egiptozofska. Ali, ona ima svoje arhetipske uzore, ne samo u Egiptu, nego i u Sumeru. Dakle, ja ovde ne nastupam kao apologeta te knjige ili samog Krolija, nego kao apologeta verodostojnosti manifesta, izraženog kroz tu knjigu, nastupajućih okultnih sila čiji je uticaj sudbonosan za postojanje ljudskih bića na Zemlji. Knjiga zakona je manifest zakona i trendova koji moraju biti uzeti u obzir ne bi li se došlo do razumevanja duha vremena. Njena tendencija jeste da prevaziđe Apokalipsu, ali iz posve drugačije perspektive, kao što i ona sama predviđa da će biti prevaziđena nastupanjem novog eonskog ciklusa u dalekoj budućnosti. Naravno, neko bi mogao poricati značaj obe knjige u svom životu, delovanju i traganju, te bi nesumnjivo bio u pravu zbog toga, jer, pobogu, to su samo nekakve knjige koje nemaju veze sa životom. Tačno je to, ali, ponavljam, ukoliko želimo razumeti duh vremena, kao i prirodu transeonskog prelaska u kojoj trenutno kao čovečanstvo bitišemo, onda je prosto neinteligentno od tragaoca da ne uzme u obzir pomenute dve knjige.
Da li je Knjiga zakona izraz satanizma? Priznajem, uvek sam imao problem sa tim određenjem šta je zapravo satanizam i ko može biti nazvan satanistom. Međutim, u kontekstu Knjige zakona moram izneti svoj stav da ne postoji satanizam mimo nje! Naravno, ta je kvalifikacija veoma uslovna, jer podrazumeva ne satanizam kao afirmaciju, inače problematičnog identiteta Satane, ne satanizam kao demonolatriju, klifotolatriju ili materijalizam, nego satanizam kao šejtanizam, onako kako je Kenet Grant to shvatao. A šta je taj navodni šejtanizam i gde su njegovi koreni? Šejtanizam je obožavanje Zvezde, Kabsa i shodno tome usmerenost ka zvezdanoj religiji i svime što iz toga proizilazi. To sasvim jasno stoji napisano u samoj Knjizi zakona: „Worship then the Khabs, and behold my light shed over you!“ I:9. A setimo se i svih onih prokletstava i proročkih strasti kojima su starozavetni proroci obasipali tradicionalno bliskoistočno obožavanje zvezda.
Egipatski
žrec Ank-af-na-Khonsu, sa kojim se Kroli poistovetio, živeo je otprilike u XIII
veku pre nove ere, dakle u poznijem, ili srednjem periodu istorije drevnog Egipta.
Ali, kakva je zapravo veza između Krolija i ovog starog sveštenika prikazanog na drevnoj Steli otkrovenja iz kairskog muzeja, kako stoji na prijemu kod boga Horusa? Da bismo u to proniknuli moramo pratiti
jednu specifičnu liniju nasleđa koja vodi od Alistera Krolija (1875-1947),
unazad do Elifasa Levija (1810-1875), za kojeg je Kroli tvrdio da je njegova
prethodna inkarnacija, dok je Levi kao svog prethodnika, zapravo u šali (ali ne
lezi vraže), pominjao Fransoa Rablea (rođen krajem XV veka, umro 1553).
Zanimljivo da je Rable pisao o opatiji Teleme koju je sazidao div Gargantua, a
čiji je moto bio ono što će Ajvaz preko Krolija proglasiti 1904. godine kao
zakon novog eona (zakon teleme): čini kako ti volja! Nije mi poznato da li je Rable imenovao
nekog svog prethodnika, ali sve i da nije, dovoljno je Krolijevo
poistovećivanje sa Ank-af-na-Khonsuom od kojeg nas nit vodi do jedanaeste
egipatske dinastije Mentuhotepa (pojavljuju se krajem trećeg milenijuma
p.n.e.), jer je Ank-af-na-Khonsu bio sveštenik boga Mentua (sokoglavi gospod).
Vladari ove dinastije imali su uticaja na Bliskom Istoku, čijim je posredstvom
u Egipat stigla doktrina šejtanizma. Dakle, ono što je indikativno,
jeste milenarni kontinuitet jedne, ne loze, ne tradicije, ne reda, nego okultne
težnje da određena magijska struja bude uspostavljena i da na njoj bude
utemeljen jedan posve drugačiji poredak na Zemlji. Knjiga zakona je objava te
težnje.
Uporedo sa objavom Knjige zakona, na svetsku pozornicu nahrupljuje velika konfuzija, oličena u zastrašujućoj poplavi klipotskih energija, čija je pojava viđena i od strane proroka Apokalipse te poistovećena sa božanskim modalitetom koji će tek doći. Po tom pitanju šteta je davno načinjena i nemoguće ju je ispraviti u okviru datog pogleda na svet. Hrišćanstvo je te slike gledalo sa užasom. Rezultat takve greške jeste veliki doprinos hrišćanstva uneređenju sveta u kome danas živimo i jadnom stanju u kome se čovečanstvo nalazi. Međutim, to je deo sistema sveta i ciklusa ljudskog bitisanja na zemaljskoj ravni i to moramo mirne duše prihvatiti, ali ne bi smelo da se uljuljkujemo. Pred čovečanstvom je velika opasnost, da nosioci izopačenja upropaste šta se upropastiti može i kreiraju novu grešku koja će proizvesti, kako je Kroli upozoravao, katastrofu eona.
Vratimo se sada na paralele između Apokalipse i Knjige zakona. Te paralele nisu proste imitacije, u smislu da je Kroli pokušao nekako da oponaša apokaliptičku naraciju već su to odrazi slične vrste gnostičko-proročkog diskursa, ali iz različitih duhovnih „polova“ i epoha. Kao prvo, i Apokalipsa i Knjiga zakona su iskustva „diktata“ od transpersonalnog izvora. U Apokalipsi to su glasovi Anđela, Jaganjca, Bića oko prestola, Jovan „u Duhu“. U Knjizi zakona imamo glas Ajvaza, glas Nuit, Hadit i Ra-Hoor-Khuit (Horusa). U oba slučaja ljudski autor sebe shvata kao stenografa jednog već postojećeg kosmičkog pisma. To stvara zajednički okvir objavljenog teksta. U Apokalipsi, Jovan čuje glas kao trubu, što znači da je on probuđen iz prolaznog sna materije. Truba je u kabali znak sefire Binah, jer je to glas majke koja poziva duše natrag u istinu. Tako isto Knjigu zakona mladom Kroliju izgovara glas Ajvaza, za kojeg je sam Kroli govorio da je zapravo njegov anđeo-čuvar. Ne znam istinu o njegovoj prirodi, niti bih tvrdio da je to anđeo ili da nije, ali poznajem jedno pravilo: glas koji se prepoznaje po autoritetu, glas koji ne pita nego zapoveda, uvek dolazi od one iste moći koja se spušta kroz Drvo. Ono što je Jovan video iz perspektive čoveka ka nebu, ovaj drugi tekst izgovara iz perspektive neba ka čoveku. A to je ista putanja, samo posmatrana s drugog kraja mosta.
Jedna od najjačih harmonija dva teksta jeste ideja prelaska u novu kosmičku epohu. U Apokalipsi imamo rušenje starog sveta, dolazak Novog Jerusalima i obnovljene kosmičke strukture. Onog staroga više neće biti. Sa druge strane, Knjiga zakona najavljuje rušenje starog Eona Ozirisa i inauguraciju novog Eona Horusa. U oba sistema, strukture stare epohe padaju, a nova era počinje s energijom koja je i oslobodilačka i razorna. Ipak, u Knjizi zakona ta destrukcija starog nije naglašena, već se ukazuje da će ozirijanski modus operandi i dalje opstajati, ali su ti rituali označeni kao crni. Dakle, opstajaće anahroni toksični oblici starog oblika magije i religije koje su označene kao ropske, jer zahtevaju bezmalo robovsku pokornost.
U Apokalipsi postoji jasna trijada: Bog Otac – Sin Jaganjac – Božanski ili Sveti Duh (što uključuje anđeoske posrednike). U Knjizi zakona takođe imamo trijadu, ali obrnute polarizacije: Nuit (sveukupnost), Hadit (tačka - sopstvo), Ra-Hoor-Khuit (manifestovani ratnički bog). Njihove funkcije zapravo „odjekuju“ hrišćansku trijadu, ali u gnostičkoj inverziji. Nuit je apofatička, sveobuhvatna, ono što je u Apokalipsi „Alfa i Omega“. Hadit je unutrašnja iskra, nalik Duhu u čoveku. Ra-Hoor-Khuit, odnosno Horus, je solarno božanstvo slične funkcije kao Hrist u ulozi kosmičkog sudije, ali bez aspekte žrtve. Može se reći da Knjiga zakona obrće hrišćansku trijadu iz eona žrtve u eon volje i sile.
Apokalipsa je tekst o ratnoj transfiguraciji sveta (Armagedon). Knjiga zakona je takođe tekst o ratničkom, horusovskom duhu, dolasku doba koje rađa krize, sukobe i preobražaje. Horus govori kao onaj koji „uzima mač“, dok u Apokalipsi Hrist izlazi na belom konju kao ratnik i sudija. Oba teksta imaju istu funkciju: manifestaciju kosmičkog rata kao duhovnog procesa.
U ezoterijskoj hermeneutici, oba teksta se mogu tumačiti kao priručnici za inicijaciju, slojeviti simbolički dijagrami Eona, i kao apokaliptičke mape svesti, a ne samo religijskih dogmi. Za Jovanovu Apokalipsu to je prisutno kroz celokupnu istoriju hrišćanske mistike, a za Krolijevu Knjigu zakona to je središnje načelo njene doktrine teleme. Oba teksta funkcionišu kao mape prelaska iz jednog stanja svesti u drugo.
Najočitija tačka spajanja ove dve knjige jeste motiv Zveri 666. U Apokalipsi Zver je Antihrist, energija haosa i materijalne, odnosno materijalističke sile. U Knjizi zakona, Alister Kroli preuzima ulogu Zveri 666, ali u okultnom smislu, gde Zver nije demon već arhetip moći Eona Horusa. U tom smislu treba posmatrati Krolija, ne kao ličnost, nego kao nosioca arhetipa moći Horusa. Jovan nas upozorava na Zver 666, broj čovekov, broj propadljivosti, broj inteligencije bez mudrosti. U Knjizi zakona, taj broj se ne skriva nego uzdiže. Čovek koji je preneo reči tog spisa naziva sebe Zveri 666 i uzima ga kao znamenje vlastitog poziva. Na prvi pogled, ovo je bogohulna inverzija. Ali pogledajmo kabalistički: 666 je broj Sunca, broj svetlosti razlivene kroz šest smerova prostora, broj Tifareta u punom sjaju, ali i broj opasnosti koja prati neumerenu, odnosno neuravnoteženu svetlost. U Apokalipsi, 666 ruši, u novome spisu, 666 obnavlja. To što jedan opisuje bolest, a drugi lek, ne znači da govore o različitim stvarima. Otrov i lek nekad su ista supstanca, samo u drugoj meri.
Suštinski, telema reinterpretira apokaliptičkog neprijatelja kao eonski katalizator. Dakle, isti je simbol, ali je drugačija semantička orijentacija. To ne znači blasfemiju, već premeštanje akcenta: Zver nije neprijatelj Boga, već silina koja ruši prevaziđene forme. U Apokalipsi ta sila je negativna; u Knjizi zakona je pozitivna u smislu alhemijske regeneracije. Zver Jovanova i Zver iz Knjige zakona su Božja ognjena radna snaga, alati koje ne bi trebalo posmatrati moralnim okom, već duhovnim. Oba proroka su gledala istu vatru. Jedan je video pepeo, drugi varnicu. Pepeo i varnica su razlike perspektive, ne razlike stvarnosti. Ni jedan ni drugi tekst nije poslan da zastraši. Oba govore o razaranju, ali cilj razaranja nije uništenje nego oslobađanje. Alhemijskim žargonom, za novo zlato, peć mora biti prazna. Apokalipsa prazni peć. Knjiga zakona ubacuje novu rudu. Razaranje je, dakle, neophodan čin jedne iste kosmičke liturgije.
U pogledu stila, oba teksta su fragmentarna, orakularna, simbolički koncentrisana i pisana u ritmu ekstaze ili viđenja. To ih povezuje na nivou forme. I dalje, Apokalipsa je vizuelna liturgija, Knjiga zakona je astralno-verbalna proklamacija.
Dakle, postoji duboka simbolička harmonija ove dve knjige, ali ne u smislu da je Knjiga zakona nastavak Apokalipse, već da obe predstavljaju mapu prelaska između eona, ali iz dva dijametralno suprotna religijsko-kosmička pogleda. Apokalipsa zatvara epohu Zakona i Žrtve (Eon Ozirisa), dok Knjiga zakona otvara epohu Volje i Deteta-Heroja (Eon Horusa). Dete iz Knjige zakona i muško Dete iz Apokalipse nisu isto, ali fontana njihove energije izvire sličnim putem. Slikovito, to bi se moglo predstaviti time da svaki Mesija dolazi sa orlom nad glavom i zmijom pod nogama. Ovo je formula solarnog naslednika, bilo da se radi o Horusovoj zlatnoj deci ili o Zlatoobraznom Hristu iz vizije Patmosa.
Na planu ezoterijske istorije, mogu se čitati kao dva kraja istog mosta, jedan ispisan u 1. veku, drugi 1904. Jovan, stari prorok u pećinskom progonstvu, gleda svet koji se raspada i zapisuje kraj, jer kraj je jedino što se moglo videti kroz pukotine tog vremena. Videći kraj Jovan vidi i novi početak u obliku Novog Jerusalima i to je domet vizije. Kroli, glasnik jednog novog doba, gleda svet preobražaja i zapisuje početak, jer početak je jedino što se moglo videti kroz prozirne zidove budućeg eona. Poput Jovana, i Kroli vidi neki novi dalji početak kao dolazak Eona Maat, i to je domet njegove vizije.
PARALELNA TABELA Apokalipsa / Knjiga zakona (Liber AL)
1. Božanski izvor objave
| SIMBOL (Apokalipsa) | SIMBOL (Liber AL) | FUNKCIJA | ANALOGIJA |
|---|---|---|---|
| Glas Anđela / Presto | Ajvaz (glas) | Transpersonalni diktat, posrednik kosmičke volje | U oba slučaja ljudski autor je samo stenograf, ne tvorac. |
| „Onaj koji sedi na prestolu“ | Nuit kao „Nebo–Sve“ | Prva, apofatička instanca božanskog | U Apokalipsi Bog Otac; u Liber AL nebeska Majka. |
2. Kosmička trijada
| Apokalipsa | Liber AL | Funkcija | Analogija |
|---|---|---|---|
| Otac | Nuit | Kosmičko Sve, večnost | Alfa i Omega (Otac) i Nuit (beskonačnost). |
| Sin–Jaganjac | Ra-Hoor-Khuit | Manifestovani božanski sudija | Oba su solarni, ratnički, eshatološki oblici božanskog. |
| Duh / Anđeli | Hadit | Unutrašnja iskra, pokret, posvećujući princip | Duh Sveti i Hadit su uloga pokretača u ontologiji. |
3. Novi svet / Novi eon
| Apokalipsa | Liber AL | Funkcija | Analogija |
|---|---|---|---|
| Novi Jerusalim | Eon Horusa | Otpočinjanje nove epohe sveta | Kraj starog poretka i početak kvalitativno drugačije egzistencije. |
| Sedam pečata | Tri poglavlja Liber AL | Inicijacijske faze objave | Objavljeni tekst otvara transformaciju stvarnosti. |
4. Proročki subjekt
| Apokalipsa | Liber AL | Funkcija | Analogija |
|---|---|---|---|
| Jovan „u Duhu“ | Kroli kao „Prorok Zveri 666“ | Posrednik između nevidljivog i vidljivog | Ljubav–strah u Apokalipsi, volja–ljubav u Liber AL. |
5. Zver
| Apokalipsa | Liber AL | Funkcija | Analogija |
|---|---|---|---|
| Zver 666 (Antihrist) | Kroli kao „Zver 666“ | Arhetip sile koja dovodi do eonske promene | Telema preuzima „negativan“ simbol i inverzuje ga u kreativni katalizator. |
6. Žensko načelo
| Apokalipsa | Liber AL | Funkcija | Analogija |
|---|---|---|---|
| Žena obučena u Sunce | Nuit | Kosmička majka, izvor života, prostor stvaranja | Žena u Apokalipsi rađa Mesiju; Nuit rađa manifestaciju stvarnosti. |
7. Rat i sud
| Apokalipsa | Liber AL | Funkcija | Analogija |
|---|---|---|---|
| Armagedon | Ratnički eon | Kosmička borba, završavanje starog ciklusa | Oba teksta najavljuju epohu konflikta kao nužnu inicijaciju. |
| Hrist na belom konju | Ra-Hoor-Khuit s mačem | Božanski ratnik, sudija | Sud se izvršava silom svetlosti. |
8. Pad starog sveta
| Apokalipsa | Liber AL | Funkcija | Analogija |
|---|---|---|---|
| Pad Vavilona | Pad Eona Ozirisa | Rušenje starih religijskih i socijalnih formi | Simbol smrti epohe zasnovane na žrtvi, poslušnosti i patrijarhatu. |
9. Knjiga / tekst kao objekat moći
| Apokalipsa | Liber AL | Funkcija | Analogija |
|---|---|---|---|
| Knjiga sa sedam pečata | Liber AL kao sveti tekst | Tekst koji menja sudbinu sveta | Objavljenje u obliku koda koji oblikuje budućnost. |
10. Kosmički kraj–početak
| Apokalipsa | Liber AL | Funkcija | Analogija |
|---|---|---|---|
| „Novi nebo i nova zemlja“ | „Svi stari sluge su zaista robovi; ti si kralj“ | Eshaton → Inicijacija | Transformacija sveta kroz otkrivanje božanske volje. |
| Pečat | Simbol | Sefira | Planeta | Funkcija |
|---|---|---|---|---|
| 1. Pečat | Beli konj (osvajanje) | Keter | „Prva iskra“, bez planete | Pokretanje ciklusa, početak inicijacije |
| 2. Pečat | Crveni konj (rat) | Gebura | Mars | Uništavanje forme, isijavajući sud |
| 3. Pečat | Crni konj (mera žita) | Hod | Merkur | Diskriminacija, sud po reči i merilu |
| 4. Pečat | Bledi konj (smrt) | Binah | Saturn | Granica života, karmički obračun |
| 5. Pečat | Duhovi pravednih | Tifaret | Sunce | Prosvetljenje kroz žrtvu i svetlost |
| 6. Pečat | Kosmičko potresanje | Jesod | Mesec | Prelaz stanja, astralna kriza |
| 7. Pečat | Tišina u nebu | Malkut | Zemlja | Manifestacija kraja/starog i početka/novog sveta |
—
Tri poglavlja Knjige zakona
| Poglavlje | Božanstvo | Sefira | Planeta | Funkcija |
|---|---|---|---|---|
| I | Nuit | Keter / Hokmah | Zodijački svod, bez planeta | Otvaranje svesti, kosmički Eros |
| II | Hadit | Tifaret / Hokmah | Sunce | Unutrašnja volja, srce stvarnosti |
| III | Ra-Hoor-Khuit | Gebura / Tifaret | Mars / Sunce | Ratničko objavljenje, eonska sila, sud |
—
Principi teleme
| Princip | Sefera | Planeta | Uloga |
|---|---|---|---|
| Volja (Thelema) | Tifaret | Sunce | Centralni princip svrhe |
| Ljubav (Agape) | Necah | Venera | Magnetna sila povezivanja i ekstaze |
| Zaklinjanje (Magika) | Gebura | Mars | Aktivni čin manifestacije volje |
—
| Apokalipsa (motiv) | Liber AL (motiv) | Sefira / Planeta | Funkcija / Analogija |
|---|---|---|---|
| Beli konj (1. pečat) – početak proročkog ciklusa | Nuit „otvaranje beskraja“ | Keter | Novi ciklus sveta se otkriva iz beskonačnog izvora |
| Crveni konj – rat, sila | Ra-Hoor-Khuit (III) | Gebura / Mars | Eonski ratnik ruši stari svet |
| Crni konj – merilo, glas razuma | Hadit (II) kao unutrašnja mera | Hod / Merkur | Introspektivno merilo istine, arhetip mere |
| Bledi konj – smrt | Nuit kao beskraj u koji se sve vraća | Binah / Saturn | Granica starog sveta, karmički obračun |
| Duše pravednih – svetlost žrtve | Hadit kao „plamen svesti“ | Tifaret / Sunce | Inicijacija kroz svetlost, proboj svesti |
| Kosmičko pomračenje – astralna kriza | Nuit–Hadit igra svetlosti i tame | Jesod / Mesec | Kriza prelaska iz starog u novo stanje |
| Sedmi pečat – tišina | „Tišina Horusa“ u pogl. III | Malkut / Zemlja | Materijalizacija eona posle objave |









