Nakon trideset i više godina ponovo sam uzeo da pročitam roman Anđeo sa zapadnog prozora austrijskog okultiste Gustava Mejrinka (1868-1932). U pitanju je izdanje Književnih novina iz Beograda, 1982. godine, u prevodu Ivana Ivanjija i sa pogovorom Dragoša Kalajića. Neću se ovde baviti Mejrinkovim likom i delom. O tome se možete obavestiti na internetu i u literaturi. Fokus ovog teksta jesu Mejrinkove kristalizacije okultne prirode kojima, poput svih njegovih romana, i "Anđeo sa zapadnog prozora" obiluje. Dakle, nije u pitanju moj pokušaj prepričavanja (dajdžestovanja), recenzije ili ocenjivanja romana. Tome nisam sklon i ne osećam se kompetentnim za davanje takvih prikaza. Moj fokus je uvek na okultnom. Prvi put sam pročitao Anđela sa nepunih dvadesetak godina, i moram priznati, istina, bio sam oduševljen knjigom, ali opet, slabo šta sam razumeo, već sam imao nejasne slutnje. Znao sam da ću se toj knjizi pre ili kasnije vratiti. Pa evo, vratio sam joj se.
Anđeo sa zapadnog prozora potpuno je uronjen u okultizam, alhemiju, prožet mističnošću, te opisuje inicijacijski put, razvoj jedne zvezde, jednog jastva kroz nekoliko rođenja i umiranja, kroz razna iskušenja i bezmalo propasti, sve do izbivanja pred kapijama večnog života. Mejrink potpuno briše granicu između stvarnog i nestvarnog, živog i mrtvog, ovostranog i onostranog, prošlog i sadašnjeg, svetlog i mračnog - da bi na kraju sve bilo razjašnjeno. Glavni junak, baron Miler, iz perioda nakon Prvog svetskog rata istovremeno je i legendarni elizabetanski mag Džon Di iz XVI veka. Većinu doživljaja kada je bio Džon Di, baron Miler je iskusio zureći u staro ogledalo od uglačanog kamenog uglja, kao i u crni kristalizovani ugljeni kamen koji je Di jednom nemilom prilikom dobio od velškog adepta mračne magije i kulta crne Izejis - Bartleta Grina. Taj kamen je oblikovan kao dodekaedar. Kako primećuje italijanski istoričar ezoterizma Marko Markuloti, koji je takođe pisao o ovom romanu, dodekaedar je savršeno Platonovo telo koje odgovara elementu etra. Upravo je etar peti element, akaša, odnosno onaj koji sadrži sve stvari, čisto astralno svetlo koje osvetljava sve što postoji, što je postojalo i što će postojati. Otud je kamen vizije crn. Svako ko je vežbao zurenje u kristal zna da je crni najbolji i najmanje zamoran za oči.
Ključni objekat oko kojeg se vrti zaplet radnje romana jeste vrh koplja Milerovog drevnog pretka Hoela Dhatsa, drevnog velškog kneza. Za tim predmetom tragala je mračna boginja kojoj je bio posvećen Bartlet Grin, posredstvom raznih osoba, stvarnih i nestvarnih, da bi na kraju ona sama stajala kao prepreka preobražaju barona Milera / Džona Dija u adepta nevidljivog bratstva. Mejrink Anđela započinje na sledeći način:
Čudno neko osećanje: držati u rukama uzicom zavezano i zapečaćeno vlasništvo jednog mrtvaca! To je kao da od njega polaze fini, nevidljivi konci, nežni kao paučina, a vode nas preko u tamno carstvo.
Ti fini, nevidljivi konci, te tanane strune, jesu osnova okultne nauke. U njima leži tajna inicijacije, odnosno magijskog posvećenja, jer tim strunama, ukoliko na kompetentan način ulazimo u svet okultnog, bivamo povezani ne samo sa magijskom strujom u koju bivamo uvođeni, nego i sa čitavim univerzumom. Te strune vode nas ne samo u druge prostore, nego i u druga vremena, u drugačije opažaje i osete.
U jednom trenutku u narativ ulazi sjajni kristal kao detalj na porodičnom grbu glavnog junaka barona Milera povodom kojeg stoji natpis: Lapis sacer sanctificatus et praecipuus manifestationis. Sveti i osveštani kamen manifestacije. Filozofski kamen? U pitanju je brdski kristal, alem kamen. Naime, glavni junak romana, istražujući svoje porodično poreklo, otkriva njegovu drevnost i korene na britanskim ostrvima (od velškog kneza Hoela Dhatsa), pa tako otkriva i činjenicu da porodični grb sadrži taj kamen. Upravo je taj kamen, koji je ujedno i vrh koplja, kako Mejrink lagano razvezuje misteriju, predstavljen kao posađen na zlatnu krunu Bafometa. Pritom, kod Mejrinka, figura Bafometa je povezana sa antičkim bogom Janusom, koji je imao dve glave, ili dva lica, od kojih svako gleda u suprotnom pravcu. Mejrinkov Bafomet je očito drugačiji od onog popularnog i opšteprihvaćenog Bafometa slavnog Elifasa Levija. Umesto baklje, koja kod Levijevog Bafometa stoji na njegovoj glavi, Mejrinkov pandan ima krunu sa sjajnim kamenom, odnosno kristalom. Uistinu, lampa, baklja, pentakl, jeste neka vrsta simboličke zamene za kristal. Duh iz lampe zapravo je duh koji se pojavljuje u kristalu. U knjizi se taj kristal pojavljuje u snu glavnog junaka kao svetleći objekat iz kojeg izlazi jedan poseban zrak koji osvetljava junakovo čelo.
Alem kamen lebdeo je negde visoko nada mnom u tami. Jedan bledi zrak, koji je polaizo od njega, pogađao je moje čelo i jasno sam osećao da je između moje glave i kamena na taj način uspostavljena značajna veza.
Dok je Mejrinkov junak pokušavao da okretanjem glave izbegne zrak dogodilo se sledeće:
Jasno sam osećao kako moj potiljak plastičnu strukturu novog lica: polazeći od predela mog razdeljka izrasla bi mi nova fizionomija.
Možda nas ovde Mejrink navodi na pomisao kako se u jednom trenutku adept poistovećuje sa dvoglavim Bafometom / Janusom, te da cepanje percepcije uistinu jeste posledica tog poistovećenja. Cepanje je u funkciji postizanja jedinstva bića, odnosno hemijskog venčanja adepta. Bafomet je, dakle, onaj ko vidi napred i nazad, ovde i tamo, levo i desno, sada i nekada. Dragoš Kalajić, koji je napisao odličan pogovor ovoj knjizi, ideju Mejrinkovog Bafometa predstavio je na sledeći način:
Mejrinkova asocijacija Bafometa i Janusa nije izvedena iz puke figurativne sličnosti dvoglavosti već ona potvrđuje rang primordijalnosti i supremnosti principa oličenih u Bafometu kao specifičnoj temporalnoj i templarskoj verziji Janusa. Jer Janus je bog početka svih početaka; bez roditelja, Janus je bog izvora i primordijalnog zlatnog doba, te zato njegovo ime evocira prvi mesec nakon zimskog solsticija, dakle prvi period povratka Sunca.
Budući poput Drveta života, Janus, odnosno Bafomet, poručuje Mejrinkovom junaku: doživi sebe, pa ćeš doživeti mene, mene - Bafometa! Kalajić piše da je put metafizičkog ostvarenja označen kao put koji vodi Bafometu sa krunom od večito blještećeg kristala, i dalje:
Bafomet je inkarnacija načela coincidentia oppositorum, figurativno oličavanje principa jin-jang; to saznanje pojavljuje se u svesti junaka svojstvima vertikalne munje... put koji vodi kraljici. U pitanju je put prevazilaženja dualizma, put reintegracije Centru, koji možda reprezentuje ono treće, središno i skriveno lice Janusa ili Bafometa.
Svetlost, odnosno kristal se u Mejrinkovoj viziji, odnosno viziji / snu njegovog junaka, spušta odozgo ka njegovoj glavi, što njega podseća na silazak goluba na glavu Isusa Hrista tokom krštenja u reci Jordan od strane Jovana Krstitelja. Podsetiću, tada je Jovan bio svedok razotkrivanja Boga u tri oblika: kao Duha (golub), kao Oca (čuo je glas), i kao Sina (gledao ga je pred sobom u osobi Isusa Hrista). Mejrink nam ovde razotkriva jednu tananu simboličku činjenicu: duh je golub, a golub je kamen, odnosno sjajni kristal, tj. mistična svetlost. Golub = kristal = svetlost. Povodom silaska tog goluba na glavu posvećenika, Mejrink kaže kako se može osetiti kao da ledeno hladno gori. Taj kamen, piše Mejrink, nalazi se:
... u jednoj zemlji, u koju ni jedan smrtnik ne može da dođe, osim ako ga vodi jedan, koji je nadvladao smrt, a sa krunom od zlata i brdskog kristala na dvostrukoj glavi.
korice izdanja Književnih novina iz 1982. godine
Taj koji je nadvladao smrt je Bafomet, odnosno adept na čiji se status referiše tim imenom. Bafomet je, dakle, simbol formule postignuća. Ne tvrdim da je time iscrpljeno značenje te tajanstvene figure, ali u kontekstu Mejrinkovog Anđela tako jeste. I konačno, Bafomet:
To je krunisani sa dvostrukim licem iz porodičnog sna, taj bog mog dede!... Ali, ko je Bafomet? On je tajanstveni simbol prastarog tajnog reda vitezova svetog duha. Prastranac, koji je vitezu svetog duha bliži od svega bliskog i baš zbog toga ostaje nepoznati bog.
Prastranac! Neko drevan i star. No, ne smetnimo sa uma sveti duh. Bez posvećenosti svetom duhu ili od strane svetog duha, pomenuti prastranac ostaje samo okultno strašilo ili fetiš profanih. Oni kojima golub nije sleteo na glavu, sa svim onim što uz to ide, ne mogu ostvariti bliskost sa tim prastrancem. Setimo se kako je završio Žak de Molaj, veliki majstor vitezova na koje se ovde aludira. Na sličan način skončao je i Bartlet Grin, jedan od ključnih magijskih likova u romanu, vođa velške satanističke bande Gavranoglavih koja je delovala protiv papističke vlasti 1549. godine. Inače, kako primećuje Marko Markuloti, koji je inače napisao jedan tekst o ovom romanu, naziv Grinove bande ukazuje na alhemijsku fazu Nigredo, naročito na Caput Mortuum, to jest, Mrtvačku ili Gavranovu Glavu, koja sledi nakon kalcinacije početne materije u mutnu kašu punu „nečistoće“ koja zapravo sadrži čudesna blaga kraljevske umetnosti, odnosno alhemije. U alhemijskom smislu valja istaći da Gavranoglavi nisu bili obični pljačkaši ili pobunjenici. Jedna od ključnih ciljeva njihove potrage nalazio se u grobnici svetog Danstana, koja je skrivala knjigu alhemijskih uputstava i dve mermerne kugle: belu i crvenu. Markuloti o tim kuglama kaže da sadrže alhemijske ekvivalente tela i krvi Hrista, to jest materije koje igraju ulogu semena i menstrualne krvi, filozofski Merkur i sumpor. Malo pre prethodnog navoda čitamo sledeće:
Kome đavo silom ne okrene šiju na leđa, taj na nezadrživom putu u zemlju umrlih nikad neće sagledati izlazak svetlosti. Ko hoće da se uspne uvis mora dole da silazi, onda tek donje može da postane gornje.
Đavolje izokretanje šije posvećenika, jeste preduslov zadobijanja večnog života. To zavrtanje šije podseća na mistično obezglavljivanje adepta, kada ovaj doseže božansku svest i postaje bezglavi / akefale. Mada, zavrtanje šije nije isto što i obezglavljivanje, stoga zavrnuti biva onaj ko ne umire običnom smrću, međutim on još za života mora iskusiti infernalno. No, kako se to iskušava infernalno?
U svrhu predstavljanja iskušavanja infernalnog, Mejrink opisuje kako izgleda jedna inicijacija mračne magije povodom koje čak opisuje i lokaciju imenujući je kao Jama Svetog Patrika te je smešta u Škotsku, iako se ime Svetog Patrika vezuje za Irsku, jer je ovaj hrišćanski svetac poznat kao hristijanizator tog ostrva.
Pre nego što se vrati iz Škotske u Irsku sveti biskup se pope na jedno brdo da bi postio i molio se bogu. Tada vide nadaleko i primeti da je zemlja puna zmija i otrovnoga gmaza. Podiže svoju biskupsku palicu i tako zapreti žgadiji koja se zapenušano i šišteći povuče. Zatim mu dođoše gore ljudi da bi mu se narugali. On govoraše pred gluvim ušima i zamoli boga za znak od koga će se ljudi uplašiti, pa lupi štapom o stenu na kojoj stajaše. I tada se otvori pukotina u steni, kao jama sva okrugla kao krug, a iz nje izbi dim i plamen. I otvori se jaz sve do srca zemlje i začuše se vika i psovke, to hosana prokletih prodre iz te jame. I tada se užasnuše koji to videše i shvatiše da je sveti Patrik pred njima otvorio vrata pakla. I reče sveti Patrik: ko tu siđe, tome više ne treba drugo pokajanje... jer vatra sudbine čisti ili spaljuje svakog već prema njegovom sastavu.
I dalje vodi nas Mejrinkova naracija:
I to je jama svetoga Patrika, pa svako neka tu iskuša kakav je i da li može da izdrži krštenje đavola pre večnoga života. A među narodom se sve do dana današnjeg šapuće da je jama još uvek otvorena, ali videti je može samo jedan, koji je za to suđen i sređen i rođen prvog maja kao sin jedne veštice ili kurve. Pa kad crna ploča mladoga meseca stoji upravno nad jamom, onda se prema njoj uzidžu psovke prokletih gore iz srca zemlje kao usrdna molitva đavolskog iz jedne izopačenosti i padaju na zemlju kao njene kapi, ali čim dirnu tle od njih postanu crne, avetinjske mačke.
Upravo su te avetinjske crne mačke svete životinje sinisterne htonske krvave i mračne boginje koju je Mejrink nazvao crnom Izejis, ili Isais. Odmah se javlja aluzija na egipatsku boginju Izidu koja inače ima svoj mračni oblik. Da li je tu reč o autentičnom nazivu ovog božanstva iz davnina zabitih škotskih visova, gde se ona isprva pojavljuje, ili je Mejrink nešto drugo imao na umu, ne bih ulazio u dalju spekulaciju. Vratimo se na trenutak Jami Svetog Patrika. To je, po mom skromnom mišljenju, Mejrinkova aluzija na drevno svetilište pomenute boginje u Škotskoj, odnosno aluzija na onaj drevni skriveni okultni centar Britanije koji je Alister Kroli pokušao da ustanovi u Boleskinu. Navodno, Sveti Patrik ga je otvorio, ali jasno je da su takve stvari mnogo starije od hrišćanskog sveca. Biti deo posvećenja crne Izejis jeste stvar rođenja, odnosno pripadnosti određenoj krvnoj lozi, jer kako reče njen adept Bartlet Grin glavnom junaku romana:
Da, gospodine, ti si obeležen. I to si obeležen znakom Uzvišene boginje, a žive, nevidljive, u čije kolo niko ne može da uđe, jer ga još niko nije napustio, ko je rođen u njemu; jer niko drugi ne može da nađe ulaz, sve do dana kraja krvi.
Dan kraja krvi je dan kada će poslednji potomak zavetne loze umreti. Sa poslednjim nosiocima krvi nestaju i drevne misterije. Kroz ispovest adepta crne Izejis - Bartleta Grina, saznajemo koje su ključne odrednice posvećenja, jer:
... sve dotle nisam znao da sve prvo mora da se dogodi u čovekovoj krvi, pre nego što će napolju da se usiri u stvarnost.
To je trenutak kada je Grin primio određeni dar od svoje boginje, tzv srebrnu cipelu koja ga čini neustrašivim i bezmalo neranjivim u brojnim okršajima. Mejrink kroz usta vođe Gavranoglavih opisuje devet simptoma inicijacijske inkubacije koje je osetio na svom telu, a to su: 1) dodiri nevidljivih vlažnih prstiju; 2) gorak ukus na jeziku; 3) osećaj da mu teme gori; 4) kao da ga nešto bode po tabanima i dlanovima; 5) kao da čuje mjaukanje; 6) pojava osipa na koži po obliku nalik hebrejskim slovima koji nestaju čim se izlože suncu; 7) pojačana požuda; 8) kao da čuje kukurikanje petla koje se podiže gore po njegovoj kičmi; 9) osećaj kao da po njemu pada kiša iako fizički nema kiše. To su simptomi unutrašnje promene posvećenika koji su slični bilo da je u pitanju sinisterna ili svetla magija. I konačno, odmah iza ovog opisa Mejrink kroz usta Bartleta Grina opisuje surovi drevni ritual Taighearm (ili Tajgarm) odnosno obred njegove inicijacije u misteriju crne Izejis. Tom prilikom zatičemo Grina kako stoji tik do tzv Jame Svetog Patrika. Inače, Taighearm je zabeleženi drevni škotski oblik divinacije koji podrazumeva obredno mučenje i ubijanje životinja ili ljudi. Mejrink opisuje kako je Bartlet Grin u Valpurgijskoj noći, pod mladim Mesecom izvršio ovaj ritual, nabadajući na ražanj pedeset crnih mačaka — jer su svete mračnoj boginji, jednu po jednu. Markuloti kaže da je svrha takvih krvavih rituala apotropejsko poistovećenje sa prvobitnijim paničnim strahovima koji leže u međuprostoru kroz koji protiču monstruozne struje života. Mačje zavijanje polako je formiralo hor:
... koji sam osećao kao duhove ludila koji uspavano leže u mozgu svakog čoveka, a probudili su se u meni i za sebe otkidali krpe moje duše. Nisu, međutim, ostajale u meni, nego su kao dah pirile iz mojih usta u hladni noćni vazduh i dizale se prema mesecu stvarajući blještavi krug oko njega.
Smisao Taighearma je:
Da sve što u tajnom korenju straha i bola postoji u meni kroz proceduru mučenja životinja, posvećenih boginji, crnih mačaka, pređe na nju, a takvih korenova straha i bola ima pedeset. Tako kao što je obrnuto Nazarećanin hteo da na sebe preuzme svu patnju kreature, ali je zaboravio na životinje. I kada kroz Taighearm sav strah i bol budu izvučeni iz moje krvi u spoljni svet - svet meseca - iz koga potiču, ogoliće se i moje besmrtno biće i zauvek će pobeđeni biti smrt i to što je prati, veliki zaborav ko sam jednom bio i gubljenje svake svesti.
Dakle, vidimo lep prikaz načina samooboženja i dosezanja besmrtnosti iz perspektive tzv Puta Leve ruke. Naravno, Bartlet Grin je obredno pečenje živih mački platio tako što je bio zatočen i mučen i londonskom kazamatu Taueru te na kraju spaljen na lomači jer - zakon na zemlji mora biti ispunjen. Njegov lik predstavlja opis sveca Leve ruke. On se uzdigao kroz nasilje i patnju, ali je, što je izuzetno zanimljivo, živeo praktično u nekoj vrsti prirodnog celibata jer je imao urođenu odbojnost prema ženama. Međutim, i u tom pogledu stoji mistični uzrok. Naime, Bartlet Grin je imao viziju boginje crne Izejis koja podseća na Kali. U toj viziji ona je imala mnogo ruku i držala je preslicu na kojoj je tkala ljudsko meso. Par kapi sa te njene preslice palo je na Bartleta, što predstavlja njegovo krštenje krvlju. Tada je on dobio srebrnu cipelu, odnosno bio je jasno obeležen srebrnkastim leproznim stopalom, što je praktično značilo njegovo oslobađanja od straha. Osim toga, smisao tog krštenja jeste da njemu bude otkriven njegov skriveni ženski deo, koji predstavlja ćerku boginje. Na taj način Grin, kao njen adept, poput Kibelinih sveštenika, biva uškopljen, ne doslovno, ali suštinski. On je svoju seksualnost, posredstvom svog ženskog dela, okrenuo ka iznutra, ka boginji, a ne spolja ka ženama. Nakon svoje mučeničke smrti, Grin je postao nevidljivi adept, baš poput oslobođenih adepata svetle staze Desne ruke, ali u drugom pravcu.
Nakon što je spaljen na lomači, Bartlet Grin, adept mračne magije i prorok demonske boginje crne Izejis, ukazao se Džonu Diju. Povodom tog događaja Mejrink je napisao da Bartlet Grin:
Ne dolazi ni iz kakvog drugog sveta, nego iz ovog našeg realnog, u kome nema sad samo stanuje sa suprotne strane, a jer i nema nikakvog "onog sveta", već svuda na životu samo ovaj jedan svet, iako on ima više, pa čak i bezbroj izgleda i prožimanja, pa je, doduše, njegovo biće (Bartletovo) nešto malo drugačije od moga (barona Milera).
Malo dalje, Mejrinkova teorija sveta kao jedinstvenog i međusobno prožetog multiverzuma, ima i svoj odgovarajući pogled na život / smrt.
Svako biće je besmrtno, samo ne zna ili zaboravlja kada dolazi na svet ili ga napušta, zbog toga ne može da se kaže da poseduje večni život... Ovaj svet ima svoj stražnji svet, ima množinu dimenzija, koje se ne iscrpljuju svetom našeg tela i našeg prostora.
U tom smislu možemo reći kako je ovaj svet, naš svet, samo onaj deo sveta dostupan našem iskustvu, pa budući da dobar deo tog sveta ostaje skriven za većinu nas, mogućnost da se neko pojavi nakon smrti i u domenu našeg svakodnevnog iskustva, nije nemoguća. Otud mi i ne umiremo već samo menjamo oblik svog postojanja. Takođe, besmrtnost, ili nadsmrtnost je sećanje. U smislu paralelnih aspekata ovog sveta, ili više svetova, kako god, Džon Di traga za onostranim Grenlandom u kome će zajedno sa Elizabetom on kraljevati. Bilo je potrebno vreme da on shvati da je taj grenland sa druge strane. To podseća na opise iskustava paralelnih svetova u knjigama Karlosa Kastanede. Kroz Dija Mejrink kaže:
I Grenland ima svoju refleksiju, baš kao i ja: - s one strane. Gren - Land? Zar to nije isto što i zelena zemlja? Nisu li moj Grenland i moja Amerika - s one strane?
Podsetio bih na mogućnost da pojam Zelene zemlje bude shvaćen alhemijski, u smislu prvobitne materije, ali ja nisam dovoljno kompetentan da se bavim tim upoređenjima, već samo mogu ukazati na paralelu. Mada, u knjizi je zelena boja prisutna u ključnim detaljima. Osim pomenutog grenlanda, pojavljuje se i zeleno ogledalo vizije, kao što je pojava samog anđela sa zapadnog prozora takođe u zelenom. Ipak, u pogledu paralelnih stvarnosti valjalo bi naglasiti još jedan detalj, a to je odredište ljudske težnje i potrage, posebno u ezoterijskom smislu. Obratimo pažnju na još jedan navod iz knjige, kada Džon Di priznaje da ga je Bartlet Grin vukao za nos i navodio na stranputicu ipak mu govoreći istinu ali na takav način da ona bude pogrešno shvaćena zbog ograničenja ljudske svesti:
A biće da je tako sa gotovo svim ljudima - da se ovde na zemlji opterete kojekakvim mukama, zaot što ne shvataju da tamo preko mora da se kopa, a ne ovde; nisu shvatili prokletstvo istočnog greha! Oni ne znaju da ovde mora samo da se kopa u smislu da se nađe tamo preko, s one strane. Meni je Bartlet namenio put duhovnog kvarenja kada mi je ulio misao da ovde na zemlji tražim plod svoje sujete, samo da ne bih zapazio da se kruna nalazi s one strane... S one strane, gde neoštećena kruna svih tajni i devičanska kraljica čekaju na svoga kralja.
Mejrink opisuje kako njegov junak Džon Di magijski deluje da, između ostalog i pomoću posebnog ljubavnog napitka koji je spravila stara veštica iz močvara Uksbridža, osvoji srce buduće kraljice Engleske Elizabete I, olakšavajući joj i uspon na presto. Zapravo, na delu imamo ljubavnu crnu magiju, kada Džon Di, prizivajući Elizabetu, zapravo dobija magijsku suptituciju, odnosno, umesto duha, ili astralnog tela željene žene, njemu dolazi demon, sukuba, u Elizabetinom obličju sa kojom se on seksualno spaja. Evo kako Mejrink opisuje to iskustvo:
I našao sam da je njena ruka prvo bila hladna, ali se postepeno zagrejavala, kao celi njen lik, kao da moja krv prelazi preko u nju, što sam je duže dodirivao.
Ovde vidimo da je sukuba u suštini vampirske prirode. Ona pruža iluziju realne stvari koristeći se energijom prizivača. Pa ipak, nije da ona nije delotvorna, ukoliko je usmerena da pobudi požudu u osobi na koju se cilja takvim magijskim delovanjem, baš kao što Mejrink opisuje. Sukuba je u ovom smislu most koji povezuje dva bića na astralnom nivou a pritom ubira i svoj deo kao svaki posrednik. Mejrinkov Džon Di o tom događaju razmišlja na sledeći način:
Elizabeta se kasnije još jednom vratila, ali ja ni danas, posle toliko godina, ne znam da li je stvarno i zaista to bila ona lično. Zar to nije bila avet? Ona je tada sisala na meni - kao vampir. Dakle to ipak nije bila Elizabeta? Hvata me jeza. Da li je to bila crna Izejis?
Anđeo sa zapadnog prozora se završava, u ezoterijskom smislu, veoma zanimljivim opisom primanja čoveka koji je nekada bio Džon Di, odnosno baron Miler, u mistični Red koji postoji sa druge strane. Di-Miler, čije su ličnosti tokom razvoja priče, praktično stopljene u jednu, biva uveden među adepte od strane svog prijatelja Teodora Gardnera / Gartnera, koji se takođe pojavljuje u dva oblika, u dva vremena, Dijevo i Milerovo. Trenutak kada je konačno, nakon više inkarnacija i mnogih demonskih iskušenja, baron Miler kročio u zemlju večnog života, Mejrink opisuje na sledeći način:
Osećam: preda mnom se širi zlatni lanac bića i svetlosti, jedna se karika razdvaja da bi mene, novu kariku, primila u niz. I takođe znam: nije to nikakav simbolični ritual, koji kao odsjaj sprovode ljudi zemaljskog carstva senki i tu i tamo vrše kao "misterije", već je stvarni, živi, životodavni događaj u jednom drugom svetu... Raširi ruke, ti, koji stojiš upravno!... Odmah zatim tu su ruke, zdesna i s leva hvataju moje i sa velikom srećom osećam kako se sigurno zatvara kolo... ko stoji u tom kolu ostaje nepovrediv; njega ne pogađa više ni jedan udarac, ne pada u bedu, a da celo kolo ne bi bilo pogođeno tim udarcem, palo u tu bedu.
Ovde nam je Mejrink otkrio kako izgleda pristupanje u nevidljivi Red oslobođenih adepata. Ta inicijacija ne odvija se na ovozemaljskom planu kao što to čine tajna društva, čiji je rad tek odsjaj one stvarne, nevidljive i većini ljudi nepristupačne tradicije. Ovde je jasno opisan jedan moćan magijski lanac koji deluje leđima okrenut ka kapiji večnog života, dok licem gleda Zemlju i bdi nad čovečanstvom, uvodeći one koji uspeju da prođu sva iskušenja kroz niz rađanja i umiranja. Borbu glavnog junaka sa demonskom boginjom možemo porediti sa iskušenjem nalik onome koje je Alister Kroli imao u alžirskoj pustinji 1909 godine, tokom suočavanja sa demonom Horonzonom. Pa ipak, borba koju Mejrink opisuje, iako ima taj vrhunac koji se može porediti, takođe obuhvata i napore tokom barem tri ljudska života.
sledi nastavak...