Thursday, June 21, 2018

Buđenje iz matriksa

Wilhelm Wandschneider

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

Mnogi kažu da je čovek zloupotrebio svoju moć i znanje koje poseduje. Taj stav podrazumeva kako ljudsko biće ima nekakvu slobodnu volju pa je otud sposobno da napravi izbor, odnosno da donosi odluku. Ništa ljudi nisu zloupotrebili već su jednostavno kao vrsta pregaženi životnom silom. Oslobađanje i rast svesti mogući su jedino kao individualan proces, kroz napor pojedinca. Kolektivitet može da se nada daljem zatomljavanju ljudskih spoznajnih i delatnih moći. Opšti trendovi su uvek u suprotnosti sa oslobodilačkim stremljenjima pojedinaca i zajednica. U većini slučajeva ljudska bića nemaju slobodnu već nekakvu rudimentarnu volju. Da imamo slobodnu volju onda naše postojanje ništa ne bi sputavalo. Ono što mi ipak imamo jeste mogućnost da izgradimo volju koja se može nazvati slobodnom. Taj proces je dugotrajan i mukotrpan te obuhvata životnu posvećenost. Sa druge strane, volja je slobodna ili je nema. Zapravo, govorimo o uspavanoj i aktiviranoj volji. Tako bi možda mogla biti povučena paralela između slobodne (aktivne) i neslobodne (uspavane) volje.
 
Postojanje slobodne volje kod čoveka nije činjenica već jedna krajnje upitna stvar. U tom smislu smatraću kako većina ljudskih bića ima uspavanu volju. Pregaženi smo životnom silom jer nemamo kontrolu nad životom već nam se isti dešava. Bića kojima se život dešava nemaju aktivnu volju. Alister Kroli je govorio kako većinu čovečanstva čine nesposobni ljudi koji nisu u stanju da usklade svoje mentalne mišiće kako bi ostvarili smisaone pokrete. Po njemu, većina ljudi nema istinsku volju, već tek splet želja, od kojih su mnoge u međusobnoj suprotnosti. U jednom od komentara svoje proročke „Knjige zakona“, Kroli je, ocenjujući aktuelno vreme, napisao da nad nama danas visi opasnost nezabeležena u istoriji. On je primetio trend rasta i sveobuhvatnosti novih oblika ograničavanja pojedinaca što ima za posledicu da narodi razmišljaju kao krdo.

Da li je baš svaki čovek radikalno biće sa sposobnostima boga, kako je to tvrdio okultista Džek Parsons? Zašto se te božanske sposobnosti i snage u čoveku retko kada ispoljavaju, dok većina primeraka ljudskih bića anonimno živi u opštoj uravnilovci, dobijajući snagu tek u masi, ili u nekakvom poretku kada ih organizuje neka politička ili religijska moć? Nije li zato čovek otpadnik? Nije li to ljudsko otpadništvo vidljivo i na nebu, a ne samo na Zemlji? Uputimo, primera radi, pogled ka sazvežđu Severna kruna. U njoj vidimo kružnicu, krunu i lavirint. Vidimo inicijacijsko iskušenje Tezeja. Vidimo čudovište Minotaura. Vidimo oreol svetaca. Vidimo boginju Liberu, ali vidimo i kazamat, karantin, svet mrtvih, arenu izopšteništva i otpadništva. Vidimo oblik Amente, oblik čistilišta. I vreme koje je sebe okitilo ovim simbolom ukazuje na ono što se sprema. Kontrainicijacija je stvorila tamnicu sa svim iskušenjima; inicijacija će pronaći put za odabrane pojedince. Ostali će pasti Minotauru.

Institucije su čudovišta. One su moćni izraz kolektivne bespomoćnosti ljudi. U slučaju da su ljudi kao pojedinci moćni, nikakve institucije ne bi bile potrebne. U svojoj ukupnosti, institucije čine sistem. Taj sistem jeste izraz svemoći ljudske nesposobnosti. U legendarnom filmu „Matriks“ prikazan je ekstremni futuristički oblik razvoja sistema, čije se premise zapravo odnose na svet u kome obitavamo. Međutim, kako je taj film ipak u produkciji jedne takve institucije – Holivuda, ostavljena su vrata sretnog završetka, koridor koji biva otvoren altruističkim delovanjem svojevrsnog mesije. Naime, ljudi spavaju, savladani silom sistema, uljuljkani u njemu, pa ih je stoga potrebno probuditi i pokazati im istinu, jer „istina će ih osloboditi“. Kakva istina? Čija istina? Pođimo redom od premisa buđenja.
„Sistem je naš neprijatelj!“ Tako glasi prva premisa revolucionarnog buđenja. Tu tvrdnju uopšte nije potrebno dokazivati. Naša teskoba o tome svedoči. Njena istinitost je očigledna, ma koliko nas ubeđivali da je ovo jedan od najboljih mogućih sistema bez obzira na sve njegove manjkavosti. Naravno, svi mi to znamo, ali u suštini nasedamo na prvi prigovor ovoj tezi. Jeste, sistem ne valja, ali šta bi bila alternativa? Povodom toga se protiv nas digne čitava sila argumenata i asocijativnih nizova užasa koji predočavaju čudovišne alternative ili katastrofalne posledice njihovog izostanka u odnosu na uspostavljeni bezalternativni sistem. Tako biva presečen razvoj osmišljavanja i traganja za alternativnom, barem kod većine sistemskih spavača, njegovih robova, korisnika i žrtvi. I to je za većinu kraj. Oštrica otpora je u začetku, ako ne slomljena, ono dobro zatupljena, predočavanjem pitanja ne samo šta je alternativa, nego i ko je deo te alternative.

Ukoliko smo prevazišli prvu prepreku, vezanu za početnu premisu, dolazimo do druge premise koja iziskuje napor uživljavanja kako bismo ostvarili posmatračku distancu: „Kada si unutar sistema i kada se osvrneš, šta vidiš? Vidiš poslovne ljude, učitelje, advokate, radnike. Zapravo vidiš oblikovane umove koji služe sistemu.“ Tako se Morfeus obraća Neu u filmu Matriks. Premisa upućuje na to da mali, obični ljudi koji samo rade svoj posao, jesu glavni održavaoci tog užasa svakodnevnice. Hana Arent bi se složila sa time. Mali radni ljudi su pčele radilice sistema, šrafovi u mašineriji, anonimni aparatčici, svako u svom delokrugu, u svojoj profesiji, smislu ili besmislu, ispunjavaju dodeljenu im svrhu. Međutim, kako je ovaj primer pčela radilica uzet iz jednog razvijenog i konformističkog sveta, njegov domet nije toliko sveobuhvatan da predoči razmere sistema.

Sistem ne dopire samo tamo gde je sve uređeno kao u košnici, nego i tamo gde vladaju nered i bezakonje. Anarhija je takođe deo sistema. Tada je reč o sistemskoj anarhiji. Otud je i onaj beskućnik, na prvi pogled izopštenik iz sistema, takođe deo sistema. Ilegalni imigrant, nevoljnik, izbeglica, beskućnik, nezaposleni, zatvorenik, kriminalac, otpadnik, apatrid itd. Svi su oni takođe deo sistema, obuhvaćeni mrežom složenih odnosa koji njihovu nezavidnu ili užasnu životnu situaciju, njihovo socijalno, ekonomsko, psihičko, fizičko i zdravstveno stanje čine neophodnim delovima funkcionisanja sistema. I oni koji se protiv sistema bune, pružaju otpor, takođe su deo istog. Sve i svako je obuvaćen mrežom odnosa, oblika mnjenja i ustanova koje čine sistem. Pa kako onda uopšte izaći iz sistema, kako se osloboditi, ili promeniti sistem? Poslednja rečenica premise o oblikovanim umovima ljudi koji služe sistemu, znači da izlazak iz sistema podrazumeva svojevrsni izlazak iz uma, neku vrstu bezumlja u odnosu na sistem. Biti van sistema znači obitavati u ludilu.

Na površini sistema jeste njegova ideologija. Možemo povesti široku raspravu o tome šta je ideologija sistema, ali za ovaj slučaj neka to bude njegova doktrina: organizovani skup predstava i aksiomatskih iskaza potkrepljen odgovarajućim narativima čija je svrha držanje pretežnog dela umova u okviru neophodnim za funkcionisanje i održavanje samog sistema. Za ideologiju sistema biti lud znači ostvarivati misli izvan njenih okvira. Razmišljati vansistemski, znači obitavati u ludilu. Za um oblikovan da služi sistemu, misli, ideje i ponašanja čija se uporišta nalaze izvan sistema, jesu manifestacije ili simptomi ludila. Umovi oblikovani da služe sistemu slede ustaljene trase i modele razmišljanja, maštanja i delovanja. Čak je i njihov izlazak izvan sistema omeđen određenim pokazateljima i orijentirima te ih tako zadržava u sistemu uspavljujući njihov revolucionarni potencijal. Um oblikovan da služi sistemu uglavnom je nesposoban za samostalno odlučivanje i razmišljanje, što znači slabog je kapaciteta volje. Sistem donosi odluke za nas, odnosno to čine njegove institucije. Dakle, izlazak iz mentalnog okvira sistema nije isto što i izlazak iz sistema, ali jeste prvi korak.

„I to su umovi koje treba spasiti.“ Tako glasi sledeća premisa, koju ću odmah povezati sa narednom: „Sve dok ih ne spasimo, oni su unutar sistema i to ih čini našim neprijateljima zbog toga što oni nisu spremni da budu isključeni iz sistema.“ Ovde uočavamo tri ključne reči: spasiti, neprijatelji, isključeni. Iza ovoga stoji jedna humanistička etika, jer ipak je u pitanju Holivod, da neprijatelja treba spašavati. Neprijatelja ne ubijamo nego ga spašavamo! U vazduhu ostaje da visi pitanje a nije li na putu spašavanja neprijatelja u redu ubijati one koji predstavljaju prepreku? I koliko je neprijatelja prihvatljivo ubiti ne bi li ostali bili spašeni? Uopšte, kakva je cena spašavanja samo jednog neprijatelja? I šta ukoliko se kroz praksu ustanovi da spašavanje jednog podrazumeva likvidaciju desetine, stotine pa i hiljada neprijatelja? Hoće li i tada naša revolucionarna mesijanska misija biti nepokolebiva ili će zastati zarad kalkulacije – koliko mrtvih zarad jednog spašenog? Mislim da je sistem toliko ukorenjen u umovima ljudi da je praktično nemoguće razoriti sistem a da većina čovečanstva to uopšte i preživi. Zato sam proces revolucionarnog oslobađanja nazvao revolucijom katastrofe, jer put oslobođenja jeste katastrofa.

Isključiti naglo nekog iz sistema za njega predstavlja katastrofu. Isključiti sve ljude iz sistema jeste opšta katastrofa. U tom smislu su na prvi pogled u pravu zagovornici sistema (i takođe sistemskih alternativa) da je sistem bezalternativan, odnosno da je alternativa zapravo katastrofa te je bolje držati se sistema, postepeno ga popravljati i usavršavati, nego raditi na njegovom urušavanju. To je naoko mudar put tzv sistemskih reformi, odnosno jednog beskrajnog reformskog procesa i nikad dovršenog rada na usavršavanju nečeg što ne može biti savršeno. Pitanje osnovnog metoda vazda je bilo jabuka razdora između radikalnih revolucionara i umerenih reformista. Put revolucionara je katastrofalan, ali zar se isto ne može reći i za put reformista? Razlika je u tome što revolucionarni pristup uzrokuje katastrofu odmah, dok reformisti zapravo gomilaju, tempiraju i odgađaju ispoljavanje katastrofalnih posledica, ako je moguće za vreme nakon njih. Reformisti naivno veruju kako je moguće napraviti bolji sistem i da je moguće metodom korak-po-korak osloboditi čoveka stvaranjem drugačijeg, poboljšanog sistema! Oni se užasavaju revolucionarnog terora i anarhije te ne uviđaju kako je i njihov put veoma sličan. I sa njihovog stajališta teror je takođe neophodan, ali je kontrolisan, dok je anarhija ograničena. Put reformista je paradoksalan. Oni zapravo žele novi i bolji sistem, ali kumulativne posledice njihovog metoda jesu katastrofa. To je katastrofa bez ostatka, dok revolucionarna katastrofa unapred poznaje cenu – sloboda za mali broj odabranih.

Reformisti zapravo žele da oslobode čovečanstvo u celini, naravno, uz prihvatljive gubitke. Revolucionari nisu zainteresovani za čovečanstvo kao takvo, već za preživljavanje jakih izvan sistema. Iz njihove perspektive i samo jedan čovek je čovečanstvo. Biti slobodan takođe znači i izlazak van okvira čovečanstva. Dakle, bude se izuzetni pojedinci, sami od sebe, ili na osnovu mističnog odabira aktera revolucije, čiji je cilj uništenje sistema a ne spašavanje čovečanstva iz istog. Zašto je potrebno usvojiti tako nehuman zahtev Božanske revolucije katastrofe neobaziranja na one koji spavaju, koji su uključeni u sistem? Ne poseduju svi ljudi kapacitet ličnih svojstava neophodnih za uspešno rušenje sistema, niti poseduju kapacitet za spoznaju i prihvatanje istine da istine zapravo nema. Istina postoji samo kao odrednica nekog stanja. U tom smislu možemo govoriti o istini o sistemu, ali istina van sistema nije nešto uhvatljivo. Zato probudimo samo one koji imaju potencijal vansistemskog preživljavanja, a ostali nas ne zanimaju. Razlog tome leži u poslednjoj izdvojenoj premisi: „Mnogi od njih su postali tako inertni da ne znaju razmišljati za sebe, postali su toliko ovisni o sistemu da će se boriti svim silama da ga zaštite.“

Naposletku, zašto je uopšte potrebno rušiti sistem? Zašto jednostavno ne prepustiti ljude njihovoj sudbini, a oni koji su uspeli da izađu iz sistema, zašto bi se uopšte bavili njime, umesto da bez osvrtanja zaplove ka pučini slobode? Rekao bih da je to cena slobode. Pojedinac može zaploviti ka pučini slobode, ali takođe ima dužnost prema onim silama i entitetima koje možemo osloviti kao gospodarima univerzuma. Sloboda je dar, a darovi bogova nisu besplatni.