Monday, May 10, 2021

Kosmička tišina i buka uma


NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

Neprestano vrenje uma svodi ljudski unutrašnji život na neprekidnu buku, monolog (ili dijalog sa drugima) te stalnu obuzetost tim mentalnim naporom. Kako je čovek sve civilizovaniji i kulturniji, buka (mentalna aktivnost) u njegovoj glavi i u njegovom okruženju sve je veća, a čovek sve uplašeniji od tišine. Ona postaje vrhunski užas koji u podmukloj neizvesnosti ukazuje na jezovitu tišinu univerzuma i nemerljivog beskraja zjapeće svemirske praznine. Mentalna i ambijentalna buka preuzimaju ulogu utočišta od besmisla, dosade, straha i svih upozorenja od strane prirode. Svrha mentalne buke, uključujući i onu spolja proizvedenu od strane elektronskih uređaja i drugih ljudi, jeste da čoveku ulije ili potvrdi predstavu o njegovoj sigurnosti u svetu u kome bitiše. Stalna kakofonija učvršćuje okvir percepcije na jednom određenom, stabilnom, poznatom, normalnom i proverenom nivou. Čovek se rado prepušta haosu hiperaktivnosti mentalnih i kulturnih sadržaja, povišenim decibelima, simbolima, ekranu i zvučniku, ne bi li održao sigurnost i samokontrolu, okružen ne samo užasom društvene stvarnosti, već i tišinom te zlokobnim vrebanjem jednog tajanstvenog sveta. To je vrebanje koje uzdrmava bedeme spokoja i mentalne ravnoteže, temelje kontrole nad stvarnošću. Bez te kakve-takve kontrole, stvarnost se izobličava baš kao kada netremice buljimo u neku stvar, ili kada se nađemo pod dejstvom halucinogenih supstanci.

Tvrdnja kako je čovek pobedio prirodu zapravo se odnosi na njegovo arogantno ponašanje. Čovek je stekao veće samopouzdanje, a svet više ne izgleda tako strašno i nepoznato kao nekada. Nosioci užasa sada su neki drugi ljudi a ne zveri i natprirodni uzroci. Grmljavina je danas „pražnjenje elektriciteta u atmosferi“ a ne „gnev bogova“. Naravno, veliki broj ljudi se i dalje plaši grmljavine ili strahuje od udara groma. Međutim, ta ljudska pobeda je krhka, ne zato što čoveka uvek može udariti grom, nego zato što ne znamo kako ćemo se ponašati ukoliko iznenada pred nama iskrsne neka nepoznata i zastrašujuća pojava pred kojom razum zataji. Svaki iole veći diskontinuitet u „kontrolisanoj“ ili „pobeđenoj“ stvarnosti srušiće kao kulu od karata ostvareni ljudski napredak.

Univerzum je sablasno tih. Ta tišina teži poništavanju svake posebnosti, uvlačeći sve u monolitnu bezličnost prirodnog toka, putevima nastajanja i nestajanja, do (bes)konačne entropije ka matricama ništavila. U ambijentu sveukupne bezličnosti tišine univerzuma, niko ne može reći „Ja“ a da pritom i čitav univerzum ne kaže isto. Ljudska bića neprestano ističu i govore Ja, svakako sa skučenih pozicija delića jedne ogromne celine, delića koji smatra kako ima sopstveni integritet i identitet. Sa stanovišta sveukupne perspektive svaka posebnost, svaki poseban integritet, a kamo li identitet, jeste nešto posve bespredmetno. Kakav je smisao integriteta neke prividno samostalne celine u gigantskom sklopu beskrajnosti univerzuma (i metakosmičkog ništavila)? Kakav je smisao, ako ne da bude šraf (ukoliko već nije ključni atom, ugaoni kamen, što je možda uloga Spasitelja), kockica u mozaiku, delić koji će u svakom slučaju ispuniti nekakvu svrhu i biti iskorišćen, odbačen, pretopljen u nešto drugo? Taj zakon je neumoljiv i nemilosrdan – zakon superiornosti beskrajno velikog nad beskrajno malim. Međutim, ta uloga čak ni pomenutom ključnom atomu ne potvrđuje integritet, već ga još elegantnije uklapa i utapa u totalnost sveukupnosti.
Ključni atom, ili pak svest kakvog mesijanskog genija, tada umesto vlastitog poseduje apsolutni, univerzalni, beskrajni identitet. On spoznaje da nikada i nije imao svoje Ja, već je njegovo Ja u suštini Ja samog Univerzuma, ako tako mogu da kažem. To znači da se njegov integritet ne završava na granicama njegovog majušnog prostiranja (ukoliko pretpostavimo da je Logos ovaploćen kao čovek), već se uopšte ne završava. Iz perspektive zagraničnog beskraja, čitav univerzum deluje kao neka udaljena svetla tačka. Kao da je reč o usamljenoj zvezdi na posve tamnom i praznom beskrajnom vidiku. Onaj ko se probudio i postao Buda, samospoznavši se kao kao univerzalna svest, lako otkriva beskrajne magnitude svog integriteta čije je uporište metakosmičko ništavilo, te otud govori o nirvani.

Suština integriteta i identiteta je usmerena ka beskraju ništavila. Takođe, pitanje identiteta bi dozvoljavalo tvrdnju po kojoj je svaki identitet proizvoljan, podložan promeni, te stoga istinit koliko i lažan, a što zavisi od količine energije uložene u njega. Dekartova tvrdnja „mislim, dakle postojim“ jeste, u najmanju ruku, dvosmislena izjava. Biće koje se odaziva na „Dekart“ i koje tvrdi da, misleći, ono postoji, ne potvrđuje time postojanje sebe kao bića, već sebe kao „Dekarta“, kao identitet. Forma koja se odaziva na Dekart zaista je nekada postojala, sudeći po značajnim istorijskim svedočanstvima, ali je sam „Dekart“ naziv fikcije koja je opsedala tu formu (to je zapravo naziv formine ličnosti). Nikakav „Dekart“ nije postojao kao nešto stvarno. To biće (koje istorijska svedočanstva tako oslovljavaju i prepoznaju) je samo umislilo kako je on – „Dekart“. Izostanak toka misli ne ukida biće zvano Dekart, već ima za posledicu ukidanje fikcije, fantoma, odnosno „Dekarta“. Mentalna tišina razgrađuje iluziju identiteta. Identitet postoji samo dok teče misaoni proces. Zbog toga – mislim, dakle postojim – važi samo za „Dekarta“, a ne i za biće koje je uz pomoć kulturnih sila proizvelo fikciju zvanu Dekart.

Ako bi kojim slučajem čovek Dekart pao izgubivši svest, očevici bi rekli da se on onesvestio. Istina bi bila da je „Dekart“ privremeno prestao da postoji. Očevici u tom slučaju mogu videti poznatog im čoveka, tj telo kako leži, ali „Dekarta“ nigde ne bi bilo, jer budući onesvešćeno, biće ne razmišlja i ne dotira energiju u održavanje prilagođenog identiteta zvanog „Dekart“. Kada se Dekartovo biće probudi, probudiće se i „Dekart“, koji je u međuvremenu bio „kompresovan“. Sa druge strane, ako se u Dekartovoj svesti odvija aktivan proces sanjanja, to znači da se „Dekart“ povukao (dobro je pitanje gde se to povukao). Vidimo da je identitet energetski modus, manje ili veće vrednosti, nešto krhko i nesposobno za samostalno bitisanje, lutka, larva, robot. Takvo gledište, između ostalog, jeste posledica jačanja razuma, po kome, ako nešto nije racionalno, onda je fiktivno, a ako je fiktivno, onda kao da ne postoji.

Ne bismo mnogo pogrešili ukoliko bi za ljušturu identiteta rekli kako potiče iz uverenja ljudi da imaju dušu u čijem se središtu nalazi njihov osećaj Jastva, osećaj koji, navodno, postoji i nakon smrti i čija stanja zavise od određenog religijsko-dogmatskog determinizma. Za nas je identitet odavno prestao biti stvar čula iako prepoznajemo jedni druge po liku. Isto tako, ne bismo mnogo pogrešili i ukoliko bismo ustvrdili kako je Jastvo posledica i proizvod određenog načina opažanja. Mi smo toliko vezani za ljudski oblik, da nam je veoma teško da zamislimo sebe kao nešto drugo, a kamo li da to drugo postanemo, odnosno da se voljno preobrazimo u to što zamislimo. Jastvo je uslovljeno ljudskim oblikom, bez obzira što u suštini izvire iz bezličnosti svesti. Taj osećaj je nerazvijen kod novorođenčadi, ali će rastom deteta i njegovim sazrevanjem trošiti i zahtevati sve više životne energije za procese razmišljanja, zamišljanja, bavljenja sobom i odnosa sa drugim ljudima i okolinom. Prvi i najvažniji činilac u procesu stvaranja Jastva, odnosno ličnosti, jeste svest, potom ljudsko obličje – fizičko ili energetsko telo, a tek na trećem mestu dolazi uticaj spoljniih sila.

Jastvo je izlučevina svesti, uostalom kao i celokupno ljudsko biće – odgovor svesti na izazove sila koje vladaju univerzumom. Možda bi preciznije bilo reći kako je Jastvo ispoljavanje samog ljudskog obličja, koje je emanacija bezlične svesti, a koja je samim tim što je ovaplotila ljudsko obličje postala „ljudska“ svest. Međutim, Jastvo samo delimično ispunjava tu svrhu. Autonomija koju Jastvo ima često ume da bude nepraktična, a što ima za posledicu katastrofu svesti koja praktično biva pojedena od strane spoljnih sila. Da bi održalo samo sebe Jastvo vezuje ogromne količine životne energije bića te teži sticanju moći koja obezbeđuje kontrolisanje stvarnosti i sopstvenog integriteta, i to po strogo određenim standardima i obrascima koji potiču iz društvene i kulturne sfere.

Takvo stanje ljudskog duha i njegove percepcije čoveka čini lakim zalogajem smrti, dekadencijskih i ništiteljskih sila. Smrt nas uvek sustiže. Stvar nepogrešivo funkcioniše te se gotovo uvek sasvim neočekivano probije u samo središte našeg života, čak i onda kada je to sasvim za očekivati. Da bi se ispunila sudbina neophodno je dešavanje čitavog niza slučajnosti. Zaista je slučajno kako ćemo umreti. Ono što je deo sudbine jeste sama smrt. Povodom takve situacije velika većina ljudi ne može gotovo ništa da uradi.