Friday, May 15, 2020

Paraliza sna, dvojnik, entiteti i egzorcizam

Antonio Turok

Ovaj tekst objavljen je u digitalnom izdanju moje knjige "Mistični okultizam" koju možete skinuti OVDE


Mi smo poput monada u mrežnoj rešetkastoj strukturi. Ne idemo nigde niti se išta menja. Monade emituju ono što nazivamo svešću, a ta svest stvara posebnu stvarnost. Bilo ko i bilo šta od nas je razdvojeno ambisom ali je istovremeno i na ivici našeg dodira, da se slikovito izrazim. Monade mogu emitovati višestruki oblik svesti koji stvara višestruku stvarnost a što proizvodi brojne okvire našeg postojanja. Kada mehur svesti pukne, monada stvara novi. Taj proces nazivamo reinkarnacijom. Ipak, imajmo na umu da pritom prethodno proizvedena svest netragom nestaje. Sa stajališta te svesti ne postoji nikakvo pre ili posle, nema osećaja, nema ja, nema sećanja, nema ničeg, sve se poništava. Bilo kakvo kretanje ili promena tiču se stvorenog mehura svesti. Šta je monada u ovom kontekstu? Rekao bih stvaralačka jedinica univerzuma. Zamislimo ambijent poput onog prikazanog filmom Matriks, s tom razlikom što mi nismo zarobljeni, nego je reč o prirodnoj datosti. Mi u tom prirodno datom matriksu nismo ljudska bića nego smo monade, a ljudska bića su oblik povezan sa svešću koje monade emituju. Tako svaka monada sama stvara vlastiti matriks, posebnu stvarnost. Zasebne stvarnosti određenog broja monada su sinhronizovane na nepojmljivom nivou i kao takve one tvore jedinstvenu i usaglašenu stvarnost. Van matriksa ne postoji prostor-vreme, pa je otud nebitno kada se i gde nešto dešava. Prostor-vreme je izlučevina monada u koju se smešta svest. Zato je ispravno reći da je stvarnost proizvod naše svesti. U našoj svesti drugi su samo gosti. Svest je beskrajna i nije linearna, i nije sve čega smo svesni naše. Neka bića komuniciraju sa nama tako što otvore svoju svest za našu pažnju i onda mi gledamo te slike koje su konfigurisane u skladu sa našim asocijativnim sklopom. Ali mi grešimo onda kada se poistovetimo sa vizijom umesto da komuniciramo sa njom.

U ovom poglavlju obratio bih pažnju na posebne goste naše svesti koji i nisu baš sasvim gosti, a to su tzv entiteti. Povod mom promišljanju ove teme bila je jedna rasprava o fenomenu paralize sna koju su mnogi ljudi imali prilike da iskuse. Da se podsetimo, to je specifično stanje između jave i sna prilikom kojeg je čovek svestan ali ne može da se pomera niti da pusti glas, što je sve praćeno priviđanjima i nesvakidašnjim osetima, pa otud mnogi zapadnu u paniku. Ponekad se javi i osećaj da smo napadnuti od strane nekakvih zlokobnih prilika. Načelno, povodom pojave tzv paralize sna, reč je o entitetima koji teže da budu obuhvaćeni razumevanjem. Odmah ću se ograditi da ovo nije moja ideja. Kada mi je to izrekao neko čije mišljenje i iskustvo cenim, isprva sam se nasmejao, a onda je vreme pokazalo da je ta osoba bila u pravu. Entitete paralize u stanju sam da nanjušim dok su još mladi i neshvaćeni. Potom polako ulazimo u interakciju. Entiteti su autonomni ili poluautonomni elementi psihe, grubo govoreći.[1] 

Ovde bih morao staviti ogradu kako ovakvo određenje ne opisuje pojavu na potpun način. Verovatno je čak i pogrešno, ali radi lakšeg razumevanja, entitete možemo shvatiti i u tom smislu. Komunikacija sa entitetima može biti dvojaka: na javi ili u snu. Na javi je teže, sporije, dugotrajnije, ometa nas dnevna svest, teže je dobiti povratnu informaciju. Uz pomoć malo lucidnosti lakše ih je uočiti u snu, mada i to ima mana. Osobe, bića i pojave u snu tretiram kao agente podsvesti koji omogućavaju nesmetano funkcionisanje sna.[2] Za razliku od agenata, entiteti isprva deluju poput njih, ali vremenom, iz sna u san, počinju da se menjaju, evoluiraju, bivaju nametljivi, iziskuju posebnu pažnju, sve do trenutka kada njihova energija postane takva da izazove paralizu sna. Rad na njihovom neutralisanju obavlja se kroz dva kanala, u samom snu i na javi. U snu se sve svodi na to da im poklonimo određenu pažnju i time ih vratimo na status agenta. Dakle, potrebno je barem malo lucidnosti koja se stiče vežbom na javi, odnosno simuliranjem komunikacije sa entitetom kao da razgovaramo sa osobom. Najbolje je to obaviti uveče u krevetu. Ponekad je i to dovoljno, budući da vodi integrisanju entiteta u svest ili njegovom proterivanju, ali ponekad nije, zavisi od snage entiteta. Isto tako, nije nevažno naglasiti da su entiteti uzroci i mnogih bolesti, posebno onih psihosomatskih, pa je poništavanje entiteta jednako isceljenju.
U skladu sa teorijom monada, u osnovi, entitet jeste deo nas, ali može predstavljati i naš unutrašnji psihički automat čije je stvaranje i rast uzrokuje nekakav spoljašnji okidač, druga osoba, drugo biće, životne okolnosti. Imajmo na umu da iako smo kao monade zatvoreni, odeljeni i učvršćeni i rešetkastoj strukturi, nismo izolovani od univerzuma. Naprotiv, posve smo otvoreni, mada posedujemo izvrsne mehanizma odbrane. U tom smislu, entiteti nastaju kao nekakva naša reakcija na razne uzroke. Ponekad je entitet poput demona koji nas opseda a da to uistinu i nije demon po definiciji, ali takođe može biti u vezi sa demonom. Kada kažem „demon“ ne mislim na monadu neke druge vrste nego, da predstavim to slikovito, nekakvu frekvenciju, prisutnost, koja se može prostirati kroz svesti koje izlučuje veliki broj monada. Upravo su takva ne-monadna energetsko-entitetska polja glavni uzročnici pojave tih entiteta. U praktičnom smislu to znači da neki u početku benigni entitet zaista može prizvati demona. 

Ponovimo još jednom ovo, ali u konkretnom primeru. Belfegor je demon. Prethodna rečenica je toliko samopodrazumevajuća da praktično nema nikakvog smisla jer nikakav Belfegor zapravo ne postoji. Tačnije, ne postoji na način na koji mi postojimo. U temelju naše svesti jeste monada. Belfegor nije monada već je poput talasa. Belfegor ne opaža monadu i ne zanima ga nikakva monada nego plod koji monade izlučuju, a to je svest. Uprošćeno, entitet je Belfegorov predstavnik u našoj svesti. Možda ovo zvuči jezovito ukoliko je neko toliko lenjog uma da shvati kako tokom paralize sna imamo posla lično sa Belfegorom, ali kako god imenovali okidač, u praktičnom smislu se ništa ne menja. Sličan efekat može proizvesti i neki uzrok za koji bismo mogli reći i da nam je prijateljski nastrojen. Ukoliko magijskim putem ispoljimo entitet do njegove vidljivosti ili opipljivosti, možemo ga nazvati kako god hoćemo, ali ako nad njime nemamo kontrolu, onda smo u mnogo većem problemu nego dok je entitet postojao samo kao paralizator sna ili kao nekakav strah, kompulsivnost, smetnja, kompleks. 

Ukoliko imamo posla sa uznemirujućim entitetom, postoje metodi sređivanja tog problema. Postoje mnoge škole učenja i ima raznih pojedinaca koji se bave time manje ili više uspešno. Međutim, neke entitete je izuzetno teško integrisati. Sva ta metodologija zasnovana je, prilično frojdovski, na osvešćivanju, što je zapravo isto ono što je meni rekla osoba koju sam pomenuo na početku ovog teksta, da je reč o pojavama koje teže da budu shvaćene. Ko si ti? Odakle si došao? Koje si boje? Kakvog si oblika? Koje veličine? Gde se nalaziš u odnosu na moje telo? Šta hoćeš? Kako ti je ime? Možemo se upravo na taj način, svesno, u stanju meditacije obratiti entitetu, odnosno onom autonomnom ili poluautonomnom delu naše (pod)svesti i nemojmo se iznenaditi ukoliko nakon nekoliko pokušaja dobijemo sasvim smislene i konkretne odgovore. Nazovimo to probijanjem leda. Nakon toga pozivamo entitet da se rasformira i vrati u glavni tok naše svesti. U mnogim slučajevima ovo je sasvim dovoljno, za neke ljude i neke entitete, ali postoje neki veoma tvrdokorni slučajevi koji iziskuju posve drugačiji tretman i tada govorimo o egzorcizmu. 

Egzorcizam je, po definiciji, isterivanje zlih duhova, demona, odnosno tvrdokornih i moćnih entiteta koji su gotovo preuzeli svest domaćina. To je krajnje rešenje kada zataji konvencionalna nauka ili njuejdž okultna parapsihologija. U samoj svojoj suštini egzorcizam je magija. Egzorcista je mag. I tu staju dometi moje eksperize. Međutim, mogu naglasiti ono što znam. Prilikom egzorcizma proterani entitet nikada ne odlazi u ništavilo ili u pakao, odnosno u nekakvu sferu svog pretpostavljenog prirodnog obitavališta. Naprotiv, takav entitet se prebacuje u novu svest, budući da su sve svesti međusobno povezane putem nekakvih struna. Razlog za to je jednostavan, oni ne postoje izvan svesti. Entitet van svesti nije entitet nego beslovesna tvar, ono pomenuto polje koje se prostire i prožima veliki broj svesti. U tom smislu egzorcista nekog oslobađa, ali nikako ne može znati ko je sledeća žrtva entiteta kojeg je isterao iz neke svesti. Ovo važi za entitete koji su toliko snažni da ne mogu biti poništeni i integrisani u svest u kojoj su se pojavili.     

Fenomen entiteta je nezaobilazno povezan i sa onim što se u okultizmu zove astralna projekcija. Iskusniji okultisti prave jasnu razliku između astralne projekcije i tzv vantelesnog iskustva (tj onog što pogrešno nazivaju vantelesnim iskustvom). To nije ista stvar iako i jedno i drugo iskustvo mogu nastati spontano. Sa tačke gledišta iskustva neki su to dobro objasnili, ali do sada nisam video zadovoljavajuće tehničko objašnjenje pa ću pokušati to da pojasnim. Astralna projekcija nipošto nije, kako se to popularno tumači, odvajanje duše od tela. Takođe, to nije ni vantelesno iskustvo. Duša se nikada, ni pod kojim uslovima, ne odvaja od tela, jer bi to bilo fatalno. Reč je o kolokvijalnom žargonu. Na stranu sada šta je to duša. Neću se ovde baviti time. Astralna projekcija je poput sna, oblik sanjanja u koji možemo ući svesno, vežbanjem, ili nam se može desiti sasvim spontano. Tu se ništa ne odvaja. Mi samo projektujemo svest u ambijent koji nije svojstven našem svakidašnjem i svakodnevnom iskustvu u tzv budnom stanju. Zapravo, imajući iskustvo astralne projekcije, mi dovlačimo određenu energiju (iz okolnog prostora ili ciljano sa nekog mesta) u domen naše pažnje gde naša svest stvara određeni ambijent. Tu je reč o kvazi ambijentu kakav bi realno mogao postojati na drugom nivou opažanja ili na nekom drugom mestu, prostor-vremenu, da se tako izrazim. 
Max Klinger

Recimo, astralno ja mogu posetiti Algol ili Sirijus, imati komunikaciju sa žiteljima tog ambijenta, ali to ne znači da sam ja zaista tamo i otišao. Kastaneda bi rekao da sam samo razmenio energetska vlakna sa bićima algolijanskog sveta, uslovno rečeno. Niti sam ja tamo otišao, niti su oni došli do mene, jer je ambis između nas takve prirode i tog reda veličine, da je potrebno mnogo više energije i moći, da bi bilo koja strana premostila taj jaz i jednostavno se ovaplotila na mestu na kome izvorno nije manifestovana. To je jako zahtevno i bezmalo nemoguće. Hauard Filips Lavkraft je u svojim pričama opisivao iskustvo zamene svesti između ljudskih i neljudskih bića sa drugog kraja univerzuma ili onih vremenski veoma udaljenih. Iako jako zanimljivo, čak je i to veoma upitno. Utisak da smo zaista bili tamo je varljiv, s obzirom da tokom takvog dešavanja naša svest jednostavno konzumira memorijsku energiju sa drugog mesta i to pretvara u vlastito sećanje. Taj proces bih poredio sa razmenom radio poruka. Mi smo nešto videli, čuli i osetili iz sveta koji nije naš i obratno. To jeste komunikacija, ali nije nimalo nalik stvarnom boravku na takvom mestu.

Kada je u pitanju tzv vantelesno iskustvo, stvari stoje drugačije, jer bilo kakva neprijatnost astralne projekcije, odnosno iskustva astralnog putovanja, ne može se porediti sa traumatičnim iskustvom tzv izlaska iz tela iako o tome stvarno nije reč. Razlog tome je jednostavan, budući da to što nazivaju vantelesnim iskustvom nije ništa drugo do buđenje svesti energetskog dvojnika našeg bića. Sam po sebi taj doživljaj je zastrašujuć i veoma uznemirujuć jer je mnogo stvarniji od bilo kakvog lucidnog sna ili tzv astralne projekcije. Taj doživljaj je stvaran, ako ne i stvarniji od onog šta smatramo stvarnošću. Bezmalo je to svako iskusio kao iznenadnu provalu jakih i zastrašujućih zvukova, često praćenih jezivim prikazama i opažanjem neodređenih i zastrašujućih prizora. Rečju, horor. Ne zato što to iskustvo predstavlja horor po sebi već zato što je percepcija našeg energetskog dvojnika vezana za nama posve nepoznat ambijent. Mnogo ljudi može posvedočiti dešavanje obamrlosti tela u trenucima pomenute paralize sna kada nas opsedaju entiteti. Čujemo zujanje, prasak, iznenadne jake zvukove, osećaj da nam telo bridi, osećamo ili jasno opažamo neko podmuklo i nedefinisano prisustvo, često čak i vidimo jezovite prikaze i ne možemo praktično učiniti ništa. Naše telo je paralisano. Ne možemo se pomerati, ne možemo puštati zvukove, niti možemo ustanoviti nekakav poredak dešavanja, a često zapadnemo i u paniku budući da smo sasvim van kontrole u jednom tajanstvenom i nekontrolisanom ambijentu. Ponekad imamo osećaj i da smo napadnuti te težimo da brže-bolje izađemo iz tog stanja, povratimo kontrolu, probudimo se ili utonemo nazad u prijatan san. Čak ni to stanje ne predstavlja izlazak iz tela, već osećamo privremenu slobodu onog našeg uspavanog dela. Možemo to uporediti sa iznenadnom provalom mogućnosti onih delova mozga koje nikada tokom života nismo u prilici da koristimo. Entiteti mogu prouzročiti pojavu takvog stanja, ali sama priroda tog fenomena odgovara privremenom buđenju svesti dvojnika. Upravo zahvaljujući tome mi smo u stanju da opazimo druge nivoe postojanja, čak i da vidimo entitete ili ih čujemo. Bez aktiviranja dvojničke svesti to ne bi bilo moguće. 

Neki se samnom ne bi složili. Odmah bi mi se suprotstavili argumentom, koji je i meni poznat, da su imali iskustvo izlaska iz tela. Naime, našli su se u situaciji, spontano ili voljno, da lebde iznad svog tela koje nepomično leži, da su bili u situaciji da normalno ustanu iz tela i odšetaju malo, dodirnu stvari u okolini, osete njihovu čvrstinu, miris, ukus, sasvim stvarno i neporecivo. Na žalost, moram ih razočarati, ta vrsta iskustva nije ovo o čemu govorim te nipošto ne predstavlja izlazak iz tela već oblik lucidnog sanjanja. Voljni i svesni oblik astralne projekcije ima takve prateće fenomene, ali to ni iz daleka nije haos percepcije dvojnika koja je u tim trenucima prevladala našim bićem i prepala našu svakodnevnu svest. Neke psihoaktivne supstance (ili meditativne tehnike) imaju za posledicu buđenje dvojničke pažnje koja se meša sa svešću svakodnevnice i sanjanja, što u konačnici izaziva konfuziju u umu. Ne možemo objasniti šta nam se dogodilo ili prihvatamo nama dopadljivo objašnjenje. Buđenje svesti dvojnika, odnosno ono što okultisti nazivaju vantelesnim iskustvom koje nedvosmisleno razlikuju od astralne projekcije, jeste doživljaj koji do temelja potresa čoveka. U tim trenucima mi smo izloženi nepoznatim i beskrajnim silama u nepoznatoj i nekontrolisanoj stvarnosti i to je ono što čini ključnu razliku između ove dve pojave. Svako ko je to doživeo mogao je iskusiti nešto nalik pucanju kakve opne koja privremeno oslobađa naše nepoznate unutrašnje sadržaje u svetu saobraznom tim sadržajima. I pošto u tim trenucima i dalje posedujemo ostatke svakodnevne svesti, to posledično proizvodi paralizu. Upravo je u manipulaciji svešću dvojnika sva magija, odnosno prava magija, koja je svetlosnu godinu daleko od onog šta inače smatramo magijom koju mnogi praktikuju, a što je poput brčkanja u plićaku okeana magijskog univerzuma. Retko koje ljudsko biće poseduje kapacitete za plivanje, a kamo li za surfovanje ili otiskivanje na pučinu beskraja. I baš kada nam ta pučina jasno stavi do znanja tu perspektivu mi se prepadnemo i povučemo na obalu ili okrenemo leđa nastavljajući brčkanje u nama dobro poznatom i udobnom imaginacijskom plićaku prepunom koncepata, rituala i simbola. Mi jednostavno nemamo instrumenata za smelo otiskivanje na pučinu čije nam se horizonti upotpunosti razotkrivaju tek procesom umiranja, ali ni tada, kao ni za života, mi nismo kadri da učinimo bilo šta. Naravno, tu su uvek nama dragi egzotični prijatelji sa Algola ili Sirijusa, preko kojih ćemo kanalisati najnoviju kosmičku gnozu i poruke za uspavano čovečanstvo, ali i to ne dopire dalje od pomenutog brčkanja u plićaku, budući da smo mi opet na Zemlji a Algol i Sirijus su za nepremostivi ambis daleko od nas.


[1] Povodom toga, uputio bih čitaoca na radove britanskog okultiste Ostina Osmana Spera.
[2] Nije to moja definicija. Film Inception Kristofera Nolana, sa Leonardom DiKaprijem u glavnoj ulozi, upravo je odlična ilustracija fenomena agenata. Odmah da naglasim kako agent u filmu Inception nije isto kao i onaj u filmu Matrix.