Pogled na ezoteriju, mitologiju, istoriju, imaginaciju, ideologiju, kroz eseje, priče i poeziju
19. 2. 2018.
Teorija elemenata i sigilizacija
7. 2. 2018.
Mit o objektivnosti
Objektivno sagledavanje je osobina nekog čiji je um u priličnoj meri razvijeniji od prosečnog civilizovanog uma, čoveka kulture i čoveka mase. Nemaju svi ljudi kapacitete za pretpostavljenu objektivnost. Zašto se onda ovaj nemogući zahtev postavlja pred one koji mu nisu dorasli? Neko bi rekao da je objektivnost uzor kome bi trebalo težiti i da je dobro imati razuman, logički i iskustveni uzor a ne nekakve iracionalnosti magijske i religijske prirode. Bolje je služiti idealu razuma, težiti objektivnosti nego biti sledbenik kakvog opakog boga koji nalaže pokornost, postavlja sumanute zahteve, uspostavlja nepravedna i nerazumna pravila, daje neutemeljena tumačenja itd. Na prvi pogled ne vidim zašto se sa ovim argumentima ne bismo složili. Zar prosvećenost nije uvek bolja od verske i kultne zatucanosti, odnosno mistične odvojenosti u nefunkcionalnoj apstrakciji i jurodivom zanosu?
U svemu tome ne bi trebalo da izgubimo iz vida kako je mali broj onih koji su uopšte kadri biti objektivni. Osim toga, njih retko ko sluša, ne mari za njih, niti o njima išta zna. Najrazumniji, najobjektivniji duhovi su upravo oni koje masa smatra nerazumnim, mističnim, ludim. Objektivnost je nemoguć zahtev za pripadnike mase, odnosno bilo koga čija je svest zarobljena odnosima, ustanovama i normama masovne društvenosti. Možemo li reći kako je, recimo, jedan Nikola Tesla bio objektivan? Može li genije uopšte biti objektivan ili je pak neko takav jedino objektivan dok su drugi jednostavno uvučeni u vrtlog lažne objektivnosti, odnosno arbitrarne subjektivnosti koja je sebe proglasila objektivnošću? U svakom slučaju objektivan je neko koga bismo mogli nazvati ekscentrikom. Većina ljudi nisu takvi nego su jednostavno mediokriteti. Svest o neposrednoj pretnji ništenjem podstiče izoštravanje razuma. Nema objektivnosti u tzv masovnom društvu. Nema objektivnosti u društvu koje je zatomilo svaki verodostojan način suočavanja sa smrću i smrtnošću. Samim tim nema ni dijaloga nego besprizorne dreke i histerije.
Ne mislim kako bi na religiji zasnovan društveni i vrednosti sistem učinio danas išta bolje i radikalno drugačije. Tzv abrahamske religije (judaizam, hrišćanstvo, islam), kao religije knjige, odnosno religije utemeljene na veri u autoritet božanske objave putem knjige, nisu baš toliko iracionalne kao što bi to na prvi pogled moglo izgledati nekome ko ih slabo razume i malo zna o njima. One su upravo iskorak ka idealu vladavine razuma, jer podrazumevaju sistem tumačenja čija je intencija univerzalistička, sveobuhvatna, utemeljena na razumu i racionalnom zaključivanju. Njihova učenja su sistem tumačenja jednog niza iskaza koje čine logički zaokruženu celinu. Imaju one i svojih fanatičnih, ostrašćenih, emocionalnih i uopšte iracionalnih trenutaka, ali zar iste nemaju i društvene ideologije zasnovane na modernom, razumnom i iskustvenom, poput marksizma-komunizma, fašizma, nacizma, nacionalizma, rasizma, liberalizma, libertarijanizma, anarhizma, feminizma itd? Zašto je verski fanatik gori, iracionalniji i zatucaniji od fanatika bilo kojeg od pomenutih modernih i masovnih ideoloških fantazmi? Verski fanatik je otac ideoloških fanatika modernog doba. Danas uporedo postoje i jedni i drugi, uvereni u sopstvenu ispravnost koja je utemeljena u razumu ispoljenom kao autoritet knjige objave ili knjiga eminentnih mislilaca, odnosno filozofa / naučnika? I jedni i drugi su deo savremenog masovnog društva.
Današnji verski fanatici nisu anahronizam, nekakvi survivali prošlosti, podgrejani atavizam srednjovekovlja. Naprotiv, oni su posledica praznine koje su iza sebe ostavile i ostavljaju sekularne i moderne ideologije i stanje duha modernog društva. U neku ruku Frensis Fukujama je bio u pravu kada je govorio o našem vremenu kao kraju istorije, jer ovo je vreme u kome razne pojave iz različitih vremena istovremeno koegzistiraju u jednom ne-vremenu. Tako danas imamo neonacizam, feminizam, islamizam, anarhizam, komunizam, njuejdž, evangelizam, libertarijanizam, neoliberalizam, satanizam, neopaganizam, kabalizam itd. Nije retkost da u istom gradu danas obitavaju oni koji prizivaju Alaha, Jahvea, Hrista, prazninu, Satanu, Ktulua, Odina, hudu-loa, ljudska prava, Horusa, Krišnu, Veliku Boginju, vanzemaljce, etničku i rasnu čistotu, političku korektnost, Hitlera, kundalini, Bogorodicu, unutrašnje duhovne vodiče, spiritualne hijerarhije, divinizovane pretke... ili ne prizivaju ništa. To je sve novo, a ne vaskrsnuto staro. Ono što je staro jesu osnovne pretpostavke indoktrinacije, ali su pojavni oblici sasvim svojstveni današnjem dobu i mentalitetu masovnog društva.
5. 2. 2018.
Androgin i ženska moć
Predanja kažu kako je androgin savršeno biće jer obuhvata muško i žensko u jednom telu, u jednoj duši, u jedinstvenoj svesti i samosvesti, kakva je, dodao bih, nepojmljiva aktuelnim ljudskim bićima, budući da su ovi uskraćeni time što su suštinski osakaćeni. Po predanju bogovi su raspolutili to moćno prvobitno biće te od njega stvorili muškarca i ženu kao nedostatna, nezaokružena bića čija međusobna odeljenost uzrokuje poznatu nam dinamiku „rata polova“ i svu teskobu koja se javlja kao posledica takvog stanja stvari. Zapitajmo se zašto je androgin savršen, jer ako uspemo da proniknemo u to pitanje, onda će nam biti jasno i zbog čega su bogovi raspolutili to nadljudsko biće. Priroda tog bića predstavlja esencijalno jedinstvo čovečnosti jer prethodi dualnosti, odnosno razdvojenosti muškog i ženskog načela, muške i ženske svesti, moći i snage. To jedinstvo je predstavljeno krugom.
Mirča Elijade napominje kako još jedan dokaz da u dvopolnosti prvog čoveka treba videti izraz savršenosti i celovitosti jeste činjenica da je iskonski androgin često prikazivan kao okrugao. U knjigama Karlosa Kastanede rečeno je da ljudska bića u viđenju vidovitih čarobnjaka Meksika podsećaju na jaje. Zapravo reč je o energetskoj čauri koja ima jajast oblik. Kastanedin legendarni učitelj i vidovnjak Don Huan rekao je da su nekada ljudska bića, viđena u obliku svetleće čaure, imala ovalan oblik. U međuvremenu su te čaure zadobile jajasto obličje, kakvo danas imaju. Taj praistorijski prelazak sa „lopte“ na „jaje“ ključan je trenutak za stanje ljudi na ovome svetu.
Androgin, odnosno uroboros, takođe može biti prikazan i simbolom koji tvore brojevi 6 i 9 (69), a što predstavlja i astrološki simbol Raka. U tom slučaju uočavamo spoj prirode Sunca, koje je u kabali predstavljeno brojem 6, i Meseca predstavljenog brojem 9. Zajedno, ta dva broja daju broj 15, koji u tarotu nosi karta Đavo, inače prikazan kao androgino biće. Tako uz pomoć asocijativnog niza, dolazimo i do alhemijskog simbola rebisa, kojeg je u XVII veku objavio Bazil Valentin. Kao spoj Sunca i Meseca, muškog i ženskog, rebis ukazuje na alhemijski značaj androgina. Njegova leva strana je ženska i drži uglomer koji predstavlja lunarno-htonske sile, dok desna muška strana drži šestar projekcije kao simbol solarnih uticaja. Iznad njegove glave je simbol Merkura koji sam po sebi takođe ukazuje na androginost. Ostale planete se dele u zavisnosti od toga da li njihovi glifovi sadrže krug, polukrug (polumesec) ili samo krst. Venera i Mars, budući da sadrže krug, pripadaju Suncu, odnosno muškoj, desnoj strani, dok Jupiter i Saturn, čiji simboli imaju samo krst u kombinaciji sa polukrugom, pripadaju Mesecu, tj ženskoj, levoj strani rebisa. Dvostruki lik stoji na zmaju, čime se naglašava njegova snaga. Ispod zmaja je krilata kugla u kojoj je ocrtana trostruka i četvorostruka projekcija, svet principa i elemenata, nad kojim vlada androgina moć i jedinstvena svest.
U „Knjizi zakona“ Alistera Krolija ima jedan indikativan stih koji daje novi zamajac ovom izlaganju: „Ustanovi u svojoj Kaabi administraciju…“ U originalu na engleskom upotrebljen je izraz clerck-house koji se može upotrebiti za pisara ili sveštenika. Verovatno se u pomenutom stihu misli na duhovnu administraciju, svetu kuću, odnosno hram. Ta Kaaba je poput Ćabe islamskog i preislamskog sveta. Zapravo, reč je o oltaru, crnom kamenu, biblijskom Betilu, ali i crnom kamenu boginje Kibele kao jednom od najstarijih simbola Zemlje-Majke. Povodom toga, Mirča Elijade je pominjao Ćabu u Meki i crni kamen u Pesinusu, pripisan boginji Kibeli, frigijskoj Velikoj Majci, koji je donet u Rim za vreme poslednjeg punskog rata. Ta dva kamena spadaju među najčuvenije meteorite. Svoju svetost, kaže Elijade, ti kamenovi duguju prvenstveno svom nebeskom poreklu, ali su u isto vreme slike Velike Majke, istinskog zemnog božanstva. Elijade smatra da njihovo nebesko poreklo nikada nije bilo zaboravljeno, jer su ti i slični kamenovi nazivani „kamenima groma“. Meteoriti su, kako tvrdi Elijade, verovatno postali slike Velike Boginje, jer se verovalo da ih goni munja, simbol nebeskog boga. Kaaba, odnosno Ćaba predstavlja središte sveta, pa se otud navedena poruka „Knjige zakona“, kao doktrinarnog priručnika ezoterijske struje novog eona, može protumačiti da se od adepta traži da simbolički ustanovi sopstveni centar sveta. Elijade tvrdi da se u islamu Ćaba smatra središtem sveta, ne zato što je sama bila u središtu, već zato što se iznad nje nalaze „Vrata neba“. Kako Elijade tumači, padajući na zemlju, kamen iz Ćabe je očito sa gornje, spoljašnje strane, udario u nebeski svod probivši ga, a kroz taj se otvor uspostavila veza između Zemlje i Neba. Linija te veze je Axis Mundi. Takođe, o androginoj prirodi betila, nebeskog kamena, pisao je i Dimitrij Mereškovski, pominjući da su u Vavilonu, Pafosu, Amatusu, Edesi i drugim posvećenim gradovima, bog-boginja, Sin Majka, Adonis-Astarta, Baal-Ašera, bili zatočeni u jednom muškarcu-ženi, Bet-Elu, tj. betilu. Sam njegov konus, kako kaže Mereškovski, označava mušku suštinu u Bogu, a brazde i žljebovi u podnožju kupe jesu ženska suština.











