Saturday, August 13, 2016

Fravarti, valkire i anđeo-čuvar

Leilani Bustamante

„Ko me vidi, taj kaže zbogom svom životu. Ti si video blistavi pogled Valkire, stoga ti sada valja s njom jezditi.“ 
Gerhard van der Leuv

Tumačeći mazdejsku kosmogoniju, Anri Korbin navodi fravarti (ili fravaši) kao nebeske arhetipove svih bića koje obuhvata svetlosno stvaranje. Kažem, svetlosno stvaranje da bi se napravila razlika između onog što je stvorio Ormuzd, odnosno Ahura Mazda, od Ahrimanovih dela, Ormuzdovog mračnog božanskog protivnika. U skladu sa mazdaističkim učenjem drevnog Irana, svakom biću imanentna je po jedna fravaši koja, pre svega, ima ulogu titularnog anđela. Dakle, svako ljudsko biće ima svoj nebeski pandan u obliku fravaši. I što je zanimljivo, fravaši su ženskog pola. Osim donekle u hurijama u islamu, iranska ideja o fravarti ima svoju paralelu u nordijskim valkirama, koje su nebeske družbenice palih ratnika u Odinovoj dvorani Valhali, ali i one koje ih upravo odvode tamo nakon pogibije. Valkire su u tom smislu, u skladu sa nordijskom tradicijom, poseban oblik fravarti - anđeli onih ratnika koji će se pridružiti Odinu u metafizičkom ratu protiv sila tame. Fravarti i valkire čuvaju i nose moć i sudbinu čoveka. Tako je, parafrazirajući van der Leuva o liku Brunhilde, Anri Korbin napisao da je Rihard Vagner u tom liku stvorio dražestan i dirljiv lik anđela: „Votanovu misao, dušu poslanu od Boga; ona je pred vitezom tako autentična Fulgija, čuvarica njegove snage i njegove sudbine, čije ukazanje uvek označava pretnju onostranog.“[1] Slika o Votanovoj misli, u svojoj suštini, podudarna je mazdaističkoj predstavi iranskog sufijskog mistika Nasirudina Tusija koju Korbin navodi: „Njegova misao postaje Anđelom koji ističe iz arhetipskog sveta, njegov govor postaje duhom koji ističe iz tog Anđela, njegovo delovanje postaje telom koje ističe iz tog duha.“[2] Osim bića ovaploćenih na zemaljskoj ravni, fravašije imaju i anđeli, arhanđeli, pa čak i sam Ahura Mazda. Ta ideja podseća na Jahveovu Šekinu ili Šivinu Šakti. Fravaši su, dakle, entiteti duhovne prirode (što ne znači da se na neki način ne mogu ovaplotiti), nadležni nad svakim bićem (ne ulazeći sada u to šta se pod bićem podrazumeva). One predstavljaju arhetipski lik svakog bića.
http://aditya777.deviantart.com/art/Ancient-Valkyrie-497681344

Ne može se a ne videti sličnost između fravaši i ideje o anđelu čuvaru, a koja i danas ima ulogu u nekim granama okultizma na Zapadu. Čovek odvojen od svog anđela, vidi samo ahrimansku senku koja je on sam. „Izgubivši značenje Anđela“, kaže Korbin, „čovek bez Fravarti ne može je više zamisliti doli na način karikature.“ Kako čovek vidi svog anđela, tako i anđeo vidi njega. Na taj način anđeo svedoči o čoveku. Anđeo je svedok. Korbin kaže da je šehid u mističnom smislu, biće čija lepota posvedočuje božansku lepotu, bivajući tako božansko objavljenje, odnosno teofanija i objašnjava: „Zato što je svedok prisutan u božanskom Subjektu kao njegov svedok, tad je Bog taj koji kontemplira Samog Sebe u njemu, kontemplirajući tako svoje vlastito posvedočenje. Kada, dakle, mistik preuzme na sebe, kao svedok kontemplacije, ulogu onog teofanijskog svedoka, svedoka u korist božanske Lepote, prisutan u božanskoj Lepoti koja se kontemplira u njemu, tad je Bog taj koji kontemplira Sebe unutar one mistikove kontemplacije usmerene na njegovog svedoka.“[3]

Ako ne vidimo anđela, nećemo videti ni Boga, kao što ni Bog neće videti nas, koji nas kroz našeg ličnog anđela gleda. Da bi nas Bog video kao dostojna, odnosno svetlosna bića, neophodno je da budemo poput ogledala te da reflektujemo Božji lik onda kada se Bog ogleda o nas kroz oči našeg anđela. Viziji anđela, nakon vizije pohotnih ili zastrašujućih slika poreklom iz senke, prethodi viđenje fantazmičkih svetlosnih fenomena. Mistik koji u svojoj unutrašnjoj viziji opaža svetlosne fenomene, tzv fotizme, na dobrom je putu da raščišćavanjem ostataka tmine - vidi svog anđela, svoju fravarti. Tmina koja dolazi od lične senke jednostavno zaprečuje viđenje unutrašnjeg genija. Poreklo te tmine često je, da kažem, libidonozne prirode, budući da je reč o moćnom aspektu senke koja dolazi iz seksualne sfere u obliku klipotičnih apsara, hurija (fantazmičkih kurveštija, urvaši, kurvaši), seksualnih snova, sanjarija, bludnih slika, odnosno negativnog aspekta fravarti. Pojava svetlosti u meditaciji ukazuje na prisustvo fravarti, odnosno na ostvaren kontakt.

Sledeći nit porekla mistične svetlosti dolazimo do ideje metafizičkog istoka čiji je makrokosmički simbol fizički sever: „Tamo gde prestaje sena, sena koja drži zatočenom svetlost, onde započinje onostrano, a to je samo tajanstvo kojeg označava simbol Severa. Severnjaci, na isti način, simbolizuju čoveka čija je duša dosegla potpunost i takav sklad da je lišena negativiteta i sene; ona nije ni istočna, niti zapadna... narodi severnog sunca, po naravi su potpuno i idealno individualizovani; narod dvojnika, tvoreći par, uosobljuje jedno stanje punoće koje takođe dobrano izražavaju forma i dimenzije njihove zemlje: zemaljski raj na krajnjem Severu, čija je konfiguracija poput one savršene kocke, nalik varu Jime, smaragdnih gradova Jabalke i Jabarse, nalik nebeskom Jerusalimu.“[4] Ta mistična zemlja je Eran Vej, odnosno Arijana Veja, mitska prapostojbina Arijaca, tj Iranaca na dalekom severu.[5] Dolazak sebi, otkrivanje svoje prave suštine, svog anđela, jednako je otkrivanju ove mitske i u suštini metafizičke domovine, duhovnog kraljevstva bića u suptilnim telima (setimo se proslavljenog tela večnog života sahu koje daruje Oziris), Belog Grada bogova, Grada Piramida itd, zavisi o kojoj je tradiciji reč. Da bi uopšte bili kadri za taj metafizički povratak kući neophodno je prethodno probuditi i razviti svoje unutrašnje svetlo, pravog i savršenog svetlosnog čoveka unutar kostreti onoga što uobičajemo nazivati ljudskim bićem.

Mikrokosmički vid tog mističnog severa, odnosno istoka jeste srce. U srcu se dešava susret anđela i čoveka. U islamu je to mistična planina Kaf čiji se vrh sastoji od smaragdne stene - (od čijeg je dela isklesana čuvena Smaragdna tabla Hermesa Trismegistosa) - koja širi svoj odsjaj na čitavu planinu, kao što prosvetljeno srce, poput Sunca, zrači i osvetljava mikrokosmos.[6] Na dijagramu kabalističkog Drveta života, staza samek vodi od lunarne sefire Jesod ka solarnom Tifaretu. Samek je stub koji od lunarne osnove, od senke, od tmina noći, vodi posvećenika ka zemlji lepote i svetlosti u susret anđelu. To je mistična zemlja, odnosno među-Orijent, kako bi to Korbin rekao, gde dolazi do susreta između mikrokosmičkog Malog Orijenta (duša koja se uzdiže do vrhunca svoje čežnje i svesti) i makrokosmičkog Velikog Orijenta, velikog Istoka čistih inteligencija. Izraz Velikog Orijenta upravo je ta smaragdna stena na vrhu mistične psihokosmičke planine. Na simbolizam tarot karte Mesec, u kontekstu ezoteričnog noćnog putovanja na vrh mistične planine, ukazuje i sledeći Korbinov opis (iako to nije bila njegova aluzija, ali se sličnost ne može prevideti): „Na prilazima vrhu svetli buktinja ponoćnog sunca, primordijalna slika unutrašnjeg Svetla koje je igralo tako važnu ulogu u obredoslovlju religija misterija, svetiljka koju je nosio Hermes u središtu podzemne sobe... Kada sine cik zore, to jest kada svetlosno biće osvetli zidove hrama koji ga uokviruju (ovde se prisećamo one columna gloriae maniheizma, podizanje svetlosnih elemenata koji tvore pandan sa spuštanjem svetlosnog krsta), Hermes ugleda Zemlju u času dok se potapa, a sa njom gradovi nasilnika potopljeni u božanskoj srdžbi.“[7] 
Tu je reč o rušenju materijalnog, čulnog sveta u umu posvećenika, a što je prikazano simbolikom arkane Kula kojom je, između ostalog, prikazana i doktrina metafizičkog Zapada kao mestu progonstva i pada u materijalnost. Prosvetljenje dolazi sa prvim zracima Sunca, kao što u tarotu karta Sunce sledi odmah nakon karte Mesec (aluzija na egipatsku Knjigu mrtvih, Izlazak u dan). Metafizičko sunce koje obasjava prosvetljenog jeste Oko kojim božanstvo gleda, istovremeno bivajući okom kojim sam posvećenik posmatra onostrano. Sedam tradicionalnih nebeskih hijerarhija, sedam stupnjeva prosvetljenja, sedam nivoa inicijacije, jeste sedam božanskih očiju, nivoa svesti i sagledavanja. Njihov zajednički imenitelj je osmo oko, osmi svet, gde i sam oblik broja Osam ukazuje na beskonačnost i njenu moć fokusiranja na tačku, kao i moć posvećenika da kroz fokusnu tačku posmatra beskonačno. Anđela čuvara u tom smislu valja shvatiti kao vodiča i inicijatora koji posvećenika uvodi u Veliki Orijent. Zvezda Severnjača, kao kibla, kao fokusna tačka metafizičkog istoka, kao vidljivi aspekt Velikog Orijenta, jeste simbol fantazmičke orijentacije adepta, kao mesta obitavanja njegovog anđela čuvara u makrokosmosu. To je mesto oko kojeg se vrti čitav univerzum. Tamo obitava anđeo čuvar čitavog univerzuma, kao i anđeli čuvari svih bića. Ka tamo nas vode kćeri nevidljivog sunca.


[1] Henry Corbin, Svjetlosni čovek u iranskom sufizmu, Sarajevo, Ibn Sina, 2003, str. 70.
[2] Corbin, isto, str. 71.
[3] Corbin, str. 164-165.
[4] Corbin, str. 81.
[5] „Čeznuti za Eran Vejom znači čeznuti za Zemljom vizija in medio mundi; to znači zadobiti središte, nebesku Zemlju, gde se ostvaruje susret sa Svetim Besmrtnicima, sa Ormuzdovom božanskom heptadom i njegovim arhanđelima. Planina vizija je psihokosmička planina, to jest kosmička planina nalik ljudskom mikrokosmosu. To je Planina praskozorja, vrh odakle se izvija most Činvat, prelaz ka onostranom, baš onde gde se nalazi mesto praskozornog susreta anđela Daene i njenog zemaljskog ega. Isto tako, arhanđeo Vohu Manah nalaže vizionarskom proroku da se oslobodi svoje odore, to jest da se reši svog materijalnog tela i organa čulnog opažanja: događaji u Eran Veju za mesto i organ imaju svetlosno suptilno telo. Tu, in medio mundi i na vrhuncu duše čuva se zoroastersko svetlosno semenje, Hvarna trojice Saošjanta ili budućih Spasitelja, onih koji će pratiti preobražaj sveta snagom čina kosmičke liturgije.“ Corbin, str. 82.
[6] „I gle, na nebu beše presto, a na prestolu seđaše neko. Onaj što seđaše izgledaše kao kamen jaspis i sard, a oko prestola beše duga koja izgledaše kao smaragd.“ (Apokalipsa, 4:3)
[7] Corbin, str. 88.