Saturday, April 30, 2016

Revolucija i pseudorevolucija


NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

„Nepravda nikada ne leži u nejednakim pravima, nego u polaganju na jednaka prava.“
Fridrih Niče, Antihrist

Revolucije u svedočanstvu dosadašnjih istorijskih iskustava nisu ništa drugo do prelaz ka antivrednosti, u odnosu na preovlađujuće društvene vrednosti protiv kojih su ciljala revolucionarna dejstva. Imajmo na umu da su se dešavale u okviru tzv zapadne civilizacije, ili su podstaknute pogledom na svet poreklom odatle. Setimo se nekih poznatih revolucija: holandska, engleska, francuska, američka, haićanska, mađarska, grčka, srpska, bolivarska, ruska, kubanska, kineska, jugoslovenska, španska, turska, libijska, venecuelanska, sandinistička, korejska, vijetnamska itd. Neke od pomenutih su uspele, neke nisu, druge su više nalik prevratu. Neke su univerzalističke, zatim nacionalno-oslobodilačke ili oslobodilačke sa univerzalističkim idejama. U užem smislu univerzalističke bile su one poput francuske ili boljševističke jer je tu bilo reč o zbacivanju domaćeg tradicionalnog poretka a ne borbi protiv stranog okupatora uz primese određenog univerzalizma. Načelno, reč je o tranziciji koja još uvek traje – iz jednog oblika univerzalizma ka drugom, tj ka drugom polu iste ideje, a što nije ništa više od puke negacije.

Polet revolucionarnog ciklusa, ostrašćenost revolucionara, nije ništa manja od ostrašćenosti nosilaca predrevolucionarnog režima kojom su se odavali opojnom zaboravu dekadencije. Da nije tako brojne revolucije ne bi uspele. Ipak, ne smetnimo sa uma da je u suštini nelegalan revolucionarni prevrat suspendovao tradicionalni legalni kontinuitet i time u perspektivi sebe doveo u opasnost, s obzirom da će neki budući revolucionari ili uzurpatori lakše moći delegitimisati sistem nastao na nelegalnom revolucionarnom nasilju, a koji je proizveo pravno-svojinski diskontinuitet. Sa stanovišta stvarne promene, sve što je protiv i što svoja osnovna načela temelji na suprotnim aksiomima od aksioma onog poretka protiv kojeg ustaje, jeste kontraproduktivno. Slobodari pobeđuju, ali im sloboda izmiče, dok nesloboda poprima gotovo virtuozne i banalne oblike te se obično pravda čarobnim rečima kao što su: bezbednost, stabilnost, mir, nacionalni interes, prosperitet, patriotizam, zakon, poredak ili borba protiv nečeg što stvarno ili navodno predstavlja opštu pretnju itd. Prava promena, prava revolucija je naoko apsurdna, ali daleko opsežnija, pošto uvođenjem trećeg, radikalno drugačijeg težišta, nadilazi bipolarnost tačaka sa krajeva jedne duži idejnih i političko-socijalnih perspektiva. Zapravo, revolucija bi značila povratak na polaznu tačku ali iz drugog pravca, čime se ocrtava pun krug a ne tek „standardnih“ 180 stepeni dosadašnjih revolucija (ili još manje).
Pitanje slobode je pre svega individualna, a tek onda kolektivna stvar, bez obzira na načelnu opštost slobode i to što pojedinac nije osnovna ćelija društva nego je to i dalje najjednostavniji oblik zajednice – porodica. Da ne ulazim u definiciju porodice, samo ću istaknuti da tzv nuklearnu porodicu smatram oblikom proširene individualnosti. Čista individualnost je protivdruštveni fenomen i ne služi društvenoj reprodukciji nego redukciji pa je otud individualnost smislena jedino iz perspektive ezoterije. Sa druge strane društvo ili zajednica sačinjena isključivo od ljudi posvećenih u ezoteriju ili duhovnost je utopija, ali društvo ili zajednica koju predvode adepti je sasvim moguća, i dodao bih – poželjna! Pojedinci izvan ezoterijske sfere nisu sposobni da ostvaruju individualnost zbog nedostatka moći volje i nerazvijenosti mentalnih organa. Ovo zvuči elitistički, ali ja se zbog toga neću izvinjavati jer nisu svi ljudi isti niti su jednaki po sposobnostima i ličnim svojstvima, čak i onda ako im se pruže jednaki uslovi za razvoj. Opštost pre svega znači mogućnost koju može postići, ili u njoj učestvovati, bilo koji pojedinac na osnovu sopstvenog voljnog napora. Svi imaju mogućnost da budu slobodni (i to je ono što je univerzalno u ideji slobode), ali je u praksi sloboda gotovo nepristupačna i suviše ograničena, dok je u onom malom delu svoje pristupačnosti rezervisana za mali broj pojedinaca koji su se potrudili da je dostignu. Ne postoje univerzalni, opšteprihvaćeni i opšteprihvatljivi parametri slobode na osnovu kojih se mogu razlikovati slobodni od onih neslobodnih.

Vulgarni pseudorevolucionarni prevrat u sebi sadrži klicu straha od kontrarevolucije (ili dalje revolucionarne inercije koja vodi u haos). Takva situacija, prirodno, nakon faze obračuna sa ostacima starog poretka, vodi ka međusobnom obračunu revolucionara, jer sistem (pravno-politički, vrednosno-moralni, ekonomski, itd), mora biti samo jedan. Da je revolucija zaista bila prava i sveobuhvatna, tada ne bi bilo nikakve kontrarevolucionarne klice, niti klice dalje revolucionarne inercije. Iz paranoičnog straha od pobune ili svrgavanja rađa se moćno stablo novih institucija, sistema bezbednosti, revolucionarnih društveno-pravnih tvorevina, čime se ljudska sloboda znatno sužava iako idejno rešenje nove društvene situacije propagira upravo suprotno. (Pseudo)revolucionari koji su osvojili vlast brutalno reaguju na svaku opoziciju, budući da pred sobom imaju vlastiti primer kako su oni sami došli na vlast – zaverom. Zato oni uvek tragaju za nekakvim zaverama te troše velika sredstva za razvijanje sistema bezbednosti.

Manje ili više, čovek oseća potrebu za duhovnošću. Povodom toga danas imamo katastrofalan rezultat. Ostvaren je veliki iskorak u oblasti duhovnog lažnog napretka: vulgaran povratak tradiciji, političke religije i stvaranje brojnih novokomponovanih ideoloških i kvaziezoterijskih oblika snobizma pseudocivilizacijskog društva. S obzirom na navedene nuspojave jednog vulgarnog poimanja revolucionarnih načela Slobode, Jednakosti i Bratstva, izgleda da su sve dosadašnje revolucije u okviru zapadne civilizacije (ili odatle nadahnute), zaista bile revolucije katastrofe. Povod za revoluciju predočen je kao njen razlog. U suštini pravi stratezi revolucija nisu njeni istorijski vođi, oprativci, komandanti, čak ni finansijeri, već „sive eminencije” koji agendu svojih interesa ostvaruju ideološkim nadahnućem. Njihovi interesi nisu vezani za njih same lično, već za ciljeve koje nadilaze pojedince i ljudski vek. Za narod, naoružani buntovni narod, smisao revolucije je borba za socijalnu ili etničku pravdu. Za revolucionarne vođe, smisao revolucije je vlast. Za njene finansijere smisao je profit, a za dubinske inspiratore cilj je društveni inženjering u pravcu koji je načelno unapred određen, a čija je priroda ezoterijska.
Ipak, imajmo u vidu da su pomenute pseudocivilizacijske revolucije imale za posledice i mnoge dobre stvari, bez obzira na sva zla i pustošenja koje su sa sobom donele, uzrokovale ili uslovile. Negde sam slučajno pročitao da tek u naše vreme postaju očigledni socijalni užasi projektovani revolucijama XVIII veka. Esencijalno dobro i esencijalno zlo nikako se ne mogu otelotvoriti u čistom obliku, pa ni u politici. Neka vlast, ma koliko bila zla i nečovečna, ipak tu i tamo učini i nešto, ako ne dobro, ono barem korisno ili upotrebljivo. Isto tako vlast, makar bila sastavljena od samih svetaca, mora ponekad da učini kakvo zlo, ili okrvavi ruke, jer zakon se mora poštovati. To sve vlast mora ili je neće biti, a vlast je vlast. Zato kada se neko buni protiv neke vlasti, buni se protiv konkretnog zla koje ta vlast čini. Međutim, pita li se buntovnik koje bi vidove zla trpeo počinjene od strane vlasti za koju se on zalaže? Narkoman će reći kako je dobra ona vlast koja mu besplatno daje drogu. Nekada je davana milostinja. Danas je to humanitarna pomoć. Sutra će to verovatno biti „infuzija kosmičkog jedinstva“.

Prava revolucija jeste metafizička, a koju sam nazvao „Božanskom revolucijom katastrofe“, jer počinje i završava se jednim jedinim, suštinskim činom nasilja – onog apstraktnog. Reč je o žrtvovanju samog Boga, ugaonog kamena društvenog, ideološkog, pravno-političkog i vrednosno-moralnog poretka, a što je zalog novog revolucionarnog „kosmostvaranja”, prvenstveno u umovima samih aktera Revolucije. Nakon „krvavog“ čina na najvišem nivou, ono što sledi, nije odbacivanje, negiranje, skrnavljenje ili revanšizam nad božanskim lešom (nad Njegovim štovaocima i institucijama, što bi bilo zaista primitivno i atavistički). Ono što sledi jeste nekromantija – oživljavanje istog i njegovo prevođenje u nešto što ono nikada nije bilo. Suština Božanske revolucije katastrofe jeste u preobražaju, promeni oblika postojanja, radikalnoj transformaciji samog vladajućeg kulta, društvenog tkiva, metasvetske ideje. Taj preobražaj, po revolucionarnoj doktrini, mora biti podstaknut odozgo, od strane najvišeg autoriteta, pažljivo, strpljivo, mudro, etapno, konspirativno, transgeneracijski, jer revolucija jeste zavera, a zavera je revolucija. Cilj revolucionara jeste preuzimanje dizgina metafizičke vladavine, zatim se infiltrirati u vlast, u moć, pa onda sa tih položaja revolucionisati ljudski svet. To znači da će u jednom trenutku, kada uslovi budu ostvareni, zavereničko jezgro činiti vrhunski adepti vladajućeg kulta, a ne marginalci, neinicirani ili pripadnici nekih drugih kultova (koji mogu odigrati značajnu ulogu „korisnih idiota”). Dakle, Revoluciju je neophodno prvo izvesti unutar samog vladajućeg kulta, odakle će njena delatnost biti odražena na sve društvene institucije i šire slojeve društva. To je magijski proces koji izvode sami vrhunski adepti kulta starog poretka.

Prava Revolucija je nužno svetska. Njena ambicija je univerzalistička. Uslovi za svetsku Revoluciju, čiji je cilj započinjanje nadistorijskog galaksizacijskog marša, još uvek nisu idealni, pošto bi čitavo čovečanstvo trebalo biti obuhvaćeno institucijama globalizacije. Tada bi planetarni vlastodršci trebalo da budu mudri i besprekorni, a to sigurno ne mogu biti ljudi nekanalisanih emocija, gonjeni strahovima, strastima, ambicijama, nadama, lišeni metasvetske vizije. Oni moraju biti proroci i sveštenici, kako globalizacije, tako i njene napredne varijante, odnosno galaksizacije. U protivnom, njihova tiranija neće biti prosvećena, a oni neće biti kadri da sprovedu Revoluciju odozgo ka dole, a što bi jedino moglo da ih spase krvave i izopačene propasti u haosu globalizma. Da bi se to predupredilo, neophodno je da dizgine globalizacijskog marša preuzme nova elita sastavljena od posebnih ljudi arkanskog tipa, posvećenih Revoluciji kao jedinom cilju i smislu politike te njihovog delovanja. Bila bi to prva, konkretna akciona faza Božanske revolucije katastrofe, početak scenarija galaksizacije – zaverenička infiltracija ljudi posvećenih Revoluciji te infiltracija revolucionarne groznice među one koji imaju društvenu i magijsku moć. To je suštinska namera totalnog revolucionarnog delovanja koje može izneti samo okultno magijsko bratstvo utemeljeno na principima saturnovske prirode.