Thursday, January 3, 2019

Višak inteligencije

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije" u okviru mojih Sabranih eyoterijskih spisa

„Svrha naše ustanove je saznavanje uzroka i tajni kretanja stvari, i proširenja međa ljudskog gospodarenja, radi postizanja svega što je mogućno.“
Frensis Bekon, Nova Atlantida
Renesansa je sa sobom donela novi pogled na mesto čoveka u univerzumu i tako udarila temelje svetu racionalizma, tehnologije, rada i kapitala u kome danas živimo. Po Piku dela Mirandoli, Bog je postavio čoveka u središte sveta kako bi samoga sebe i svet oko sebe slobodno oblikovao i uređivao prema sebi. Malo pre Mirandole, u XII veku, Joakim od Fjore propovedao je dolazak carstva duha pre kraja sveta. Dakle, od Joakima od Fjore, preko Mirandole, došli smo do ustanovljavanja jednog u istoriji neviđenog optimizma koji je u korenu kapitalističkog mentaliteta, optimizma čiji je zamah trajao sve do XX veka, kada su užasi dva svetska rata, preteća nuklearna, ali i klimatsko-tehnološka katastrofa, u kolektivnoj mašti, dovele do razvoja jednog apokaliptičkog, u suštini pesimističkog usmerenja. Tako smo došli do ideja o kraju istorije, što predstavlja sekularan izraz koncepta tzv poslednjih vremena iz učenja Crkve.

Od XII do sredine XX veka trajao je uspon optimističnih imaginacijskih perspektiva koje sada, na početku XXI veka, smenjuju zastrašujuće vizije zombi-apokalipse, geostormova, zloćudnih klimatskih promena, ekoloških, bioloških i tehnoloških katastrofa, pa sve do invazija proždrljivih i genocidno nastrojenih vanzemaljaca. Ljudi su se dosetili brojnih načina sopstvenog uništenja. Ono što je nekada bilo Božja volja, na primer, biblijsko uništenje gradova Sodome i Gomore, kao i vizije sveopšteg razaranja iz Otkrovenja, danas je posledica frenetičnog ljudskog delovanja. Bog je izbačen iz jednačine. Sva odgovornost leži na ljudima. Nema više svesti o tome da idemo u susret nekom boljem vremenu. Ta idejna perspektiva je sada manje-više zatvorena, ako ni zbog čega više, ono zato što optimizam više nije popularan. Međutim, sama ta činjenica o nepopularnosti optimizma jeste veoma simptomatična. Sada je jako popularna misao da čovečanstvo ide ka teškim i opasnim vremenima. Duh vremena je u kolektivnoj mašti ljudi promenio svoj karakter. Nije više dobar. Ta promena desila se za manje od 800 godina, ako stvari merimo od propovednika Joakima od Fjore, ili za manje od 500 godina ukoliko se fokusiramo na Pika dela Mirandolu. U vreme humanizma i renesanse, vladao je osećaj, barem u onim naprednim delovima Evrope, da se živi na početku nekakvog novog vremena. I taj osećaj nije bio prevaran. Ono što je bilo prevarno jeste previd druge strane medalje.

Jedna od značajnih posledica omasovljenja obrazovanja jeste stvaranje viška tzv inteligencije. Posledica stvaranja tog viška jesu revolucije, odnosno istorijski i društveni dinamizam, jer inteligencija ne miruje. Ona pripada vazdušnom elementu i po definiciji je nemirna, preispituje stvari, nije ukorenjena u tradicijski utemeljenim društvenim odnosima, zbog čega oseća trajnu teskobu. U početku, ona je deo tradicionalnog kastinskog sistema, bilo da je reč o bramanima u Indiji, grčkim učenjacima iz robovlasničke klase, ili o monasima u srednjovekovnoj Evropi. Kasnije, na pragu tzv novog doba, inteligencija počinje da se regrutuje, najpre iz građansko-trgovačkih slojeva, a potom i iz nižih staleža, odnosno iz redova evropskim kolonijalizmom pokorenih naroda. Istoričar ekonomije, Kristof Flajšman, navodi holandskog filozofa i ekonomistu Bernarda Mandevila (1670-1733), koji u jednom delu polemiše o obrazovanju siromašnih na sledeći način:
„Siromašni ne bi trebalo da uče više nego ono što im je potrebno za njihov rad, inače će na kraju hteti da rade nešto što ne odgovara njihovim novostečenim sposobnostima. Onda bi oni postali konkurencija deci imućnih. Ko je stalno suočen sa nevoljom, mukom i radom, treba vremenom da se navikne na to i ne treba da uči iz knjiga. Mnogo znanja izaziva gnev: Kad bi konj znao koliko i čovek, ja ne bih želeo da budem njegov jahač.“ Kristof Flajšman, Kapitalizam kao religija, Gradac, Čačak, 2017, str. 109.
Mandevilov stav jeste suštinski izraz duha kapitalizma i danas prisutan kroz podelu na elitne privatne školske institucije i one javne (ili privatne a manje elitne). Taj stav je u praksi donekle ublažen širokim obuhvatom modernog obrazovanja, ali to je ishodište potrebe kapitala za armijom stručno obrazovanih službenika i intelektualnih apologeta vladajućih društvenih odnosa. Arnold Tojnbi se, između ostalog, osvrnuo na poreklo i nastanak društvene inteligencije. On je dao jedno zanimljivo određenje inteligencije, kao izraz promene ustaljenog poretka u nekoj sredini, bilo da je ta promena posledica upliva neke strane sile ili pak dolazi iz potrebe vladarske klase:
„Inteligencija je klasa oficira za vezu koji su naučili lukavstva nametnute civilizacije, kako bi svojoj zajednici omogućila opstanak u jednom društvenom okruženju u kome se više ne živi po lokalnoj tradiciji već, sve više, prema stilu koji takva civilizacija nameće strancima potpalim pod njenu vlast.“ Arnold Tojnbi, Proučavanje istorije, Službeni list SRJ Beograd / CID Podgorica, 2002, str. 336.
Pomenuta klasa oficira za vezu jesu odabrane sluge, pojedinci iz niže klase ili pokorenog naroda, koje vladajuća klasa ili zavojevači obrazuju i obučavaju da služe njihovim interesima a naspram klase ili naroda koji se nalazi u potčinjenom položaju. Inteligencija je, dakle, veštački stvorena klasa ili međuklasa, slugu. Njeno preterano stvaranje ima toksične posledice, kako u odnosu spram interesa vladajuće klase, tako i spram onih koji se nalaze na dnu. Inteligencija je ambiciozna te prirodno teži ka usponu, ali ukoliko je u tome onemogućena, pretvara se u maligni agens društvene nestabilnosti koji se politički artikuliše kroz krajnje levu ili desnu opciju. Ukratko rečeno, previše neostvarene inteligencije pogoduje bujanju ekstremizma, nacionalizma, fašizma i komunizma:
„Gde god naiđemo na pripadnike inteligencije, možemo zaključiti ne samo da su dve civilizacije u kontaktu nego i da se jedna od njih nalazi u procesu apsorbovanja unutrašnjeg proletarijata one druge. Takođe možemo uočiti još jednu činjenicu u životu te inteligencije, činjenicu koja je velikim slovima napisana na njenom licu, tako da je svi mogu čitati: inteligencija je rođena da bude nesrećna. Ova klasa za vezu pati od urođene zle kobi hibrida koji je otpadnik iz obe porodice koje su se kombinovale da ga stvore. Inteligenciju mrzi i prezire sopstveni narod jer je samo njeno postojanje prekor upućen njemu. Svojim prisustvom u narodu ona je živi podsetnik omrznute ali neizbežne tuđe civilizacije koja se ne može savladati, pa joj se zato mora povlađivati.“ Arnold Tojnbi, Proučavanje istorije, Službeni list SRJ Beograd / CID Podgorica, 2002, str. 337.
Dok čitamo ovaj navod imajmo na umu i onu antinarodnu nacionalnu inteligenciju skoro oslobođenih naroda bez tradicionalne elite koja dezorijentisano stoji u raskoraku između sopstvenog plemena i stranih moćnika:
„Jednom Petru Velikom trebalo je toliko i toliko činovnika, jednoj istočnoindijskoj kompaniji toliko i toliko službenika, a jednom Mehmedu Aliju toliko i toliko egipatskih radnika u tkačnicama ili na brodogradilištima. Zato su se ovi grnčari što rade sa ljudskom glinom pomno dali na posao da proizvedu sve to, ali proces proizvođenja inteligencije teže je zaustaviti nego otpočeti; kandidata za ovu klasu oficira za vezu, naime ima mnogo više no što ih je potrebno, pa prvobitno jezgro već zaposlene inteligencije ubrzo biva preplavljeno intelektualnim proletarijatom koji lenstvuje i koji je društvo odbacilo. Tako se događa da iza šačice ruskih činovnika stoji čitav legion nihilista, a iza šačice indijskih piskarala legion promašenih diplomiranih studenata filozofije; ogorčenost inteligencije zato je neuporedivo veća u kasnijoj nego u ranijoj fazi... Ruska inteligencija, koja se javlja pred kraj sedamnaestog veka, već je ispraznila svoj nagomilani inat u razornoj Boljševičkoj revoluciji 1917. Bengalska inteligencija čiji se početak uočava u drugoj polovini osamnaestog veka danas ispoljava izvesnu crtu revolucionarnog nasilja koga još uvek nema u drugim delovima Britanske Indije, u kojima se inteligencija razvila tek pre pedeset ili sto godina. Bujni razvoj ovog društvenog korova nije, međutim, ograničen na tle na kome je on nastao. U novije vreme sloj inteligencije se javlja i u srcu zapadnog sveta, kao i na njegovim poluvesternizovanim graničnim oblastima. Niža srednja klasa sa srednjim pa čak i univerzitetskim obrazovanjem, koja nije imala mogućnost da svoja znanja u praksi i koristi, predstavljala je kičmu fašističke partije u Italiji i Nacional-socijalističke u Nemačkoj u dvadesetom veku. Demonska pogonska energija koja je dovela Musolinija i Hitlera na vlast nastala je iz ogorčenja ovog intelektualnog proletarijata kad je shvatio da njegovi mučni napori na samousavršavanju nisu, sami po sebi, dovoljni da ga spasu žrvnja organizovanog kapitala i organizovanog rada.“ Arnold Tojnbi, Proučavanje istorije, Službeni list SRJ Beograd / CID Podgorica, 2002, str. 337-338.
Ovakav pogled na prirodu inteligencije u biti jeste izraz mentaliteta britanskog imperijalizma i elitizma koji Tojnbi, kao pripadnik te elite, intelektualno uobličava. Takav pogled na društvene odnose baštini ideologiju večitog rasta profita, ekonomskog razvoja i etabliranja klasnih odnosa onako kako pogoduje interesu vlasnika kapitala. Reč je o jednom zaokruženom optimizmu zasnovanom na veri u moć kapitala i mudrost investicije. Taj optimizam i vera nisu i ne mogu biti pokolebani čak ni stalnim krizama i nestabilnošću, pa otud nije slučajno što apologeti te vere, poput Fukujame, propovedaju kraj istorije, odnosno večno etabliranje sveta kapitalizma. Pojava ekološkog i socijalnog pesimizma izraz je stanja svesti, pre svega, neostvarene inteligencije, čija je želja za konzumerizmom i samopotvrđivanjem u neskladu sa njihovim materijalnim položajem. Taj pesimizam je pobuna protiv jednog zaokruženog i potpunog sistema svevlašća kapitala ali nije nerazumno pretpostaviti da se takav stav podstiče upravo od elita koje podilaze sve brojnijim siromašnim i neobrazovanim masama.

Elita je shvatila da je došlo vreme velike diferencijacije, odnosno filtriranja ko može biti inteligencija a kome će biti uskraćeno visoko obrazovanje čiji je sadržaj opet uobličen potrebama vlasnika kapitala, birokratije i tehnokratije koji joj služe. Upotrebio bih izraz sterilizacija inteligencije, kako bih označio trend opadanja vrednosti visokog školstva, ali i sistematsko stvaranje veštačkih prepreka koje će destimulisati omladinu nižih slojeva da se obrazuje. Ko ne bude bio kreditno sposoban ili pogodan za dodelu stipendije, uopšte neće imati priliku da pređe prag vertikalne društvene pokretljivosti, osim u izuzetnim slučajevima sportista, zabavljača ili onih nadarenih ukoliko uopšte budu primećeni. Pesimizam, mirenje sa sopstvenom iskorenjenošću i primoravanje na životni stil urbanog nomadizma, jeste u korenu recepture elite moći i kapitala namenjenom širokim narodnim masama. Nije vam dobro tu gde jeste? Pa idite negde drugde! Eliti više nije neophodno širenje opšte atmosfere optimizma i vere u budućnost, nije joj potrebna hiperprodukcija obrazovanih i mislećih ljudi čija je teskoba izvor opasnih ideoloških i političkih tendencija. Opšta apatija i pesimizam sada se isto tako mogu kapitalizovati. Pesimizam donjih slojeva sada ide u korak sa optimizmom onih u čijim su rukama poluge visokoprofitnih investicija i poluge zakonodavstva.