NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige Ideologija tarota
Priroda mačeva saobrazna je elementu Vazduha. Oni
se dovode u vezu sa kardinalnom vrlinom Pravde, što odgovara istoimenoj velikoj
arkani. Mačevi sude i presuđuju, razlažu, analiziraju, seku. Ukratko,
predstavljaju svojstvo intelekta. Oni prodiru, probadaju te otud imaju mušku
prirodu. Takođe, mačevi su izraz podele, borbe, loše sreće. Osim toga,
izražavaju prirodu vazduha u smislu oluja i vetrova, ali i glasova, konkretno
reči. Ako bismo mačeve povezali sa nekom planetarnom
prirodom, onda bi to bio Mars. U kabalističkoj teoriji tarota mačevi se odnose
na treće slovo tetragramatona – vav i dimenziju jecirah.
Po Pratesiju Jedinica mačeva označava slovo, što u
širem značenju može obuhvatiti glas, dojavu, u krajnjoj liniji informaciju. U ovoj
karti Vejtovog špila to slovo je hebrejsko jod, odnosno šest tih slova. Po
Zlatnoj zori karta predstavlja Koren moći Vazduha. Prema učenju ovog okultnog
Reda mač je oruđe analize, razlaganja, ali isto tako može poslužiti i kao oruđe
priziva. Podignut u vis, mač priziva božansku krunu, odnosno siline
sefire Keter, kao što je prikazano kod Vejta. Okrenut ka dole mač priziva demonske
sile, mada ne mora nužno biti tako, jer se načelno može staviti u kontekst
priziva htonskih entiteta, akvatičkih ili telurskih. Dakle, mač je izraz
autoriteta, ali u suštini jeste izraz sile kojom se duhovi primoravaju na
pokornost magu. U Marseljskom tarotu, baš kao i kod Vejta, mač prodire u krunu
ukrašenu listovima palme i lovora, što predstavlja duhovnu i materijalnu
pobedu. Prilikom rimskih vojnih parada ili pobedničkih procesija njihovi
generali su bili ukrašeni tim listovima. Kada je Rim postao hrišćanski, palmin
list je usvojen kao predstava pobede nad smrću. Otud predstave hrišćanskih
mučenika nose palminu granu. Pol Huson navodi Levijevo shvatanje da ova karta predstavlja mač kralja
Davida. Kod Francuza je otud Kralj mačeva slika samog kralja Davida. U Sola Buska
špilu karta Jedinica mačeva prikazuje dvojicu ratnika koji drže ogroman mač
usmeren ka gore. Jedan od njih gleda levo i pored njega je upisano slovo M, a
drugi gleda dole te se pored njegove glave nalazi slovo S. Dakle, imamo M.S.,
što ukazuje na skraćenicu koja može biti manibus sacrum, memoriae
sacrum, manu scriptum... Svaki od ova tri izraza zahteva detaljnije
obrazloženje.
Takođe, Levi ovu kartu smatra izrazom prirode mača
arhanđela Mihajla, povodom kojeg ću ovde napraviti određenu digresiju. Ime
Mihael (hebrejski mim-jod-kap-alef-lamed, MIKAL, vrednost 101), često se
prevodi kao Bogoliki, nalik Bogu, odnosno nalik Elu, kao
El, (El, odnosno il je stari semitski naziv ili titula za
boga). U bibliji se Mihael pominje u knjizi proroka Danila (10:13) pod
epitetom ehad ešrim erašnim, odnosno jedan od prvih glavnih, ili najviši
od prinčeva ili vojvoda nebeske hijerarhije. Takođe, u istom odeljku, stih 21,
oslovljen je kao šarkem (tvoj princ) i u poglavlju 12:1 iste
knjige kao veliki zapovednik koji stoji nad ljudima. U biblijskom kontekstu
Mihael je zaštitnik Izraela. Po hrišćanskom tumačenju on je načelno
zaštitnik ljudi. Od čega to Mihael štiti ljude? Ukoliko knjigu proroka Danila
čitamo ezoterijski, posebno njeno deseto poglavlje, uvidećemo da se ta zaštita
odnosi na bogove drugih naroda i religija. U magijskom kontekstu, to može biti
povezano sa zaštitom od neprijateljskih okultnih sila. U apokrifnoj literaturi,
pominje se da je Mihael, zajedno sa još tri navedena arhanđela, sudija palim
anđelima, odnosno neko ko ih kažnjava. U tom smislu, Mihael se često pominje
kao suparnik Satane, a što biva posebno istaknuto u Apokalipsi (12:7-9),
čime se Mihael aktuelizuje u eshatološkom kontekstu.[1] U Malom ritualu pentagrama
Zlatne zore, Mihael je postavljen na jugu, povezan sa elementom Vatre i lavom
kao simboličkom životinjom. To ukazuje na Mihaela kao ratnog vođu, komandanta
armija, odnosno na ratnički ali i vladarski aspekt njegove prirode. Kod Danila
(8:11) se Mihaelovo ime izričito ne pominje, ali se iz konteksta čitavog
poglavlja, kao i iz poglavlja 10, razume da je reč o Mihaelu kao vojvodi
nebeske vojske. Naravno, ovim se ne iscrpljuju Mihailove uloge, jer se on u
apokrifima pojavljuje i kao psihopomp, odnosno vodič duša, pa se čak pominje i
da je pomagao Evi prilikom rođenja Kaina. Neko bi rekao da se moćni veliki
ratnički arhanđeo bavio babičkim poslom, ali ne lezi vraže. U mormonskoj
doktrini Adam je otelovljenje Mihaela. Jasno je da se ovde radi o Mihaelovom
očinstvu nad decom Evinom, što ga stavlja u ravan očeva nefilima. Onaj koji je
nalik bogu taj će stvarati potomstvo u kome će se taj isti bog ovaplotiti kao
bogočovek. Zašto je on povezivan upravo
sa rođenjem Kaina, a za čije se ime vezuju misterije seksualne magije, ostaje
da kao zanimljivo pitanje visi u vazduhu.
Simbolizam koji povezuje
Mihaela sa Suncem odvodi nas u jednu sasvim drugačiju krajnost. U osvrtu na
boga Apolona, Džejk Straton Kent povezao je antičko solarno božanstvo sa
semitskim bogom Rešefom i biblijskim Mihaelom.[2] Apolon je ubio Pitona,
Mihael je zbacio aždaju sa neba. Rešef je donosilac zaraze, kuga, a može se
prevesti kao vatreni, odnosno vatreni štap (u smislu projektila ili
strele). Imajmo na umu i da je jedan od jahača Apokalipse takođe povezan
sa kugom. Rešef se može povezati sa sumerskim božanstvom Nergalom koji je
predstavljen sa lavljom glavom i povezivan sa solarnim božanstvom Šamašom. Po
nekima, Rešefa su u Egipat doneli osvajači Hiksi. U slučaju Apolona, njegovo
prvo pojavljivanje kod Homera jeste u svojstvu njegovih strela koje seju kugu.
Kent ističe kako je jedna od Apolonovih titula lykos, odnosno vuk, čime
on u tome vidi koren likantropije, a što bi predstavljalo posebnu temu.
Mihaelova veza sa lavom i Nergalova lavlja glava u tom smislu jesu pandan
Apolonovoj vučjoj prirodi, a što niz koji čine Mihael - Rešef - Nergal - Apolon
stavlja u htonski kontekst i drevni životinjski simbolizam bogova. Reč je o
htonskom obliku solarne prirode. Takođe, Nergal je poput Hada, bog podzemlja i
sveta mrtvih. Kako primećuje Kent, ovi atributi predstavljaju onu stranu
božanstva prilično udaljenu od glamura sunčevog sjaja i svetla razuma.
U
bibliji Rešef se pominje u knjizi proroka Avakuma (3:5), što je u
prevodu Luje Bakotića prevedeno na sledeći način: „Pred njim (Gospodom) ide
kuga, za stopama njegovim pomor ide.“ Taj pomor je u Bibliji Kralja Džejmsa
prevedena kao burning coals. I dalje u devetom stihu trećeg poglavlja
knjige Avakumove kaže se: Pojavi se luk tvoj, prokletstva su strele reči
tvojih... Taj luk je onaj od Rešefa. I u Knjizi petoj - Ponovljeni
zakoni, (32:24) Rešef je poslan kao sredstvo Božje kazne, dok u Psalmima
78:48 on uništava neprijatelje. Otud svaki put kada prizivamo ime Mihaelovo,
istovremeno prizivamo i sadržaje koji su osobeni Apolonu, Rešefu i Nergalu. To
nisu samo imena bogova nekih starih i zaboravljenih religija, ili kojekakva
praznoverica, nego u najmanju ruku šifre moćnih magijskih sila. Takođe, arhetip
povezan sa lavom, nevezano za religijski kontekst, jeste upravo onaj
energetsko-psihički egregor čija isijavanja nedostaju u karakteru, duhu i
fizičkoj pojavi današnjih ljudi.
[1] „I nasta rat na nebu. Mihailo i anđeli njegovi
udariše na aždaju. I boriše se aždaja i anđeli njeni, ali ne nadvladaše, i više
im se ne nađe mesta na nebu. I aždaja velika bi zbačena, stara zmija, koja se
zove đavo i sotona, koja obmanjuje celu zemlju. I bi bačena na zemlju, i anđeli
njeni behu bačeni s njom.“
[2] „Apollo's plague
bearing arrows connect him to the Semitic god Reshef, a god of war and
pestilence among the Syrians; adopted also by the Egyptians. His arrows are
firebrands, and his name is connected with burning by fire or lightning. Reshef
was worshipped at Ugarit and in Cyprus where several inscriptions link him
unequivocally with Apollo; indeed Apollos epithet Amyclaeus appears to derive
from that of Reshef (A)Mykal. There may be a link too in Apollo's slaying of
Python and a similar dragon slaying legend from Ugarit concerning Reshef. As
such Reshef is the forerunner of both Apollo and the angel Michael, for both of
whom the attribution to the Sun is a later development.“ Jake Stratton-Kent, Geosophia,
Scarlet Imprint, 2010, str 268.