Tuesday, November 10, 2020

Mala arkana As mačeva u tarotu

The Angel with the Flaming Sword - Edwin Howland Blashfield


NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige Ideologija tarota

Priroda mačeva saobrazna je elementu Vazduha. Oni se dovode u vezu sa kardinalnom vrlinom Pravde, što odgovara istoimenoj velikoj arkani. Mačevi sude i presuđuju, razlažu, analiziraju, seku. Ukratko, predstavljaju svojstvo intelekta. Oni prodiru, probadaju te otud imaju mušku prirodu. Takođe, mačevi su izraz podele, borbe, loše sreće. Osim toga, izražavaju prirodu vazduha u smislu oluja i vetrova, ali i glasova, konkretno reči. Ako bismo mačeve povezali sa nekom planetarnom prirodom, onda bi to bio Mars. U kabalističkoj teoriji tarota mačevi se odnose na treće slovo tetragramatona – vav i dimenziju jecirah.

Po Pratesiju Jedinica mačeva označava slovo, što u širem značenju može obuhvatiti glas, dojavu, u krajnjoj liniji informaciju. U ovoj karti Vejtovog špila to slovo je hebrejsko jod, odnosno šest tih slova. Po Zlatnoj zori karta predstavlja Koren moći Vazduha. Prema učenju ovog okultnog Reda mač je oruđe analize, razlaganja, ali isto tako može poslužiti i kao oruđe priziva. Podignut u vis, mač priziva božansku krunu, odnosno siline sefire Keter, kao što je prikazano kod Vejta. Okrenut ka dole mač priziva demonske sile, mada ne mora nužno biti tako, jer se načelno može staviti u kontekst priziva htonskih entiteta, akvatičkih ili telurskih. Dakle, mač je izraz autoriteta, ali u suštini jeste izraz sile kojom se duhovi primoravaju na pokornost magu. U Marseljskom tarotu, baš kao i kod Vejta, mač prodire u krunu ukrašenu listovima palme i lovora, što predstavlja duhovnu i materijalnu pobedu. Prilikom rimskih vojnih parada ili pobedničkih procesija njihovi generali su bili ukrašeni tim listovima. Kada je Rim postao hrišćanski, palmin list je usvojen kao predstava pobede nad smrću. Otud predstave hrišćanskih mučenika nose palminu granu. Pol Huson navodi Levijevo shvatanje da ova karta predstavlja mač kralja Davida. Kod Francuza je otud Kralj mačeva slika samog kralja Davida. U Sola Buska špilu karta Jedinica mačeva prikazuje dvojicu ratnika koji drže ogroman mač usmeren ka gore. Jedan od njih gleda levo i pored njega je upisano slovo M, a drugi gleda dole te se pored njegove glave nalazi slovo S. Dakle, imamo M.S., što ukazuje na skraćenicu koja može biti manibus sacrum, memoriae sacrum, manu scriptum... Svaki od ova tri izraza zahteva detaljnije obrazloženje.

Takođe, Levi ovu kartu smatra izrazom prirode mača arhanđela Mihajla, povodom kojeg ću ovde napraviti određenu digresiju. Ime Mihael (hebrejski mim-jod-kap-alef-lamed, MIKAL, vrednost 101), često se prevodi kao Bogoliki, nalik Bogu, odnosno nalik Elu, kao El, (El, odnosno il je stari semitski naziv ili titula za boga). U bibliji se Mihael pominje u knjizi proroka Danila (10:13) pod epitetom ehad ešrim erašnim, odnosno jedan od prvih glavnih, ili najviši od prinčeva ili vojvoda nebeske hijerarhije. Takođe, u istom odeljku, stih 21, oslovljen je kao šarkem (tvoj princ) i u poglavlju 12:1 iste knjige kao veliki zapovednik koji stoji nad ljudima. U biblijskom kontekstu Mihael je zaštitnik Izraela. Po hrišćanskom tumačenju on je načelno zaštitnik ljudi. Od čega to Mihael štiti ljude? Ukoliko knjigu proroka Danila čitamo ezoterijski, posebno njeno deseto poglavlje, uvidećemo da se ta zaštita odnosi na bogove drugih naroda i religija. U magijskom kontekstu, to može biti povezano sa zaštitom od neprijateljskih okultnih sila. U apokrifnoj literaturi, pominje se da je Mihael, zajedno sa još tri navedena arhanđela, sudija palim anđelima, odnosno neko ko ih kažnjava. U tom smislu, Mihael se često pominje kao suparnik Satane, a što biva posebno istaknuto u Apokalipsi (12:7-9), čime se Mihael aktuelizuje u eshatološkom kontekstu.[1] U Malom ritualu pentagrama Zlatne zore, Mihael je postavljen na jugu, povezan sa elementom Vatre i lavom kao simboličkom životinjom. To ukazuje na Mihaela kao ratnog vođu, komandanta armija, odnosno na ratnički ali i vladarski aspekt njegove prirode. Kod Danila (8:11) se Mihaelovo ime izričito ne pominje, ali se iz konteksta čitavog poglavlja, kao i iz poglavlja 10, razume da je reč o Mihaelu kao vojvodi nebeske vojske. Naravno, ovim se ne iscrpljuju Mihailove uloge, jer se on u apokrifima pojavljuje i kao psihopomp, odnosno vodič duša, pa se čak pominje i da je pomagao Evi prilikom rođenja Kaina. Neko bi rekao da se moćni veliki ratnički arhanđeo bavio babičkim poslom, ali ne lezi vraže. U mormonskoj doktrini Adam je otelovljenje Mihaela. Jasno je da se ovde radi o Mihaelovom očinstvu nad decom Evinom, što ga stavlja u ravan očeva nefilima. Onaj koji je nalik bogu taj će stvarati potomstvo u kome će se taj isti bog ovaplotiti kao bogočovek. Zašto je on povezivan upravo sa rođenjem Kaina, a za čije se ime vezuju misterije seksualne magije, ostaje da kao zanimljivo pitanje visi u vazduhu.
As mačeva u Sola Buska špilu

Simbolizam koji povezuje Mihaela sa Suncem odvodi nas u jednu sasvim drugačiju krajnost. U osvrtu na boga Apolona, Džejk Straton Kent povezao je antičko solarno božanstvo sa semitskim bogom Rešefom i biblijskim Mihaelom.[2] Apolon je ubio Pitona, Mihael je zbacio aždaju sa neba. Rešef je donosilac zaraze, kuga, a može se prevesti kao vatreni, odnosno vatreni štap (u smislu projektila ili strele). Imajmo na umu i da je jedan od jahača Apokalipse takođe povezan sa kugom. Rešef se može povezati sa sumerskim božanstvom Nergalom koji je predstavljen sa lavljom glavom i povezivan sa solarnim božanstvom Šamašom. Po nekima, Rešefa su u Egipat doneli osvajači Hiksi. U slučaju Apolona, njegovo prvo pojavljivanje kod Homera jeste u svojstvu njegovih strela koje seju kugu. Kent ističe kako je jedna od Apolonovih titula lykos, odnosno vuk, čime on u tome vidi koren likantropije, a što bi predstavljalo posebnu temu. Mihaelova veza sa lavom i Nergalova lavlja glava u tom smislu jesu pandan Apolonovoj vučjoj prirodi, a što niz koji čine Mihael - Rešef - Nergal - Apolon stavlja u htonski kontekst i drevni životinjski simbolizam bogova. Reč je o htonskom obliku solarne prirode. Takođe, Nergal je poput Hada, bog podzemlja i sveta mrtvih. Kako primećuje Kent, ovi atributi predstavljaju onu stranu božanstva prilično udaljenu od glamura sunčevog sjaja i svetla razuma. 

U bibliji Rešef se pominje u knjizi proroka Avakuma (3:5), što je u prevodu Luje Bakotića prevedeno na sledeći način: „Pred njim (Gospodom) ide kuga, za stopama njegovim pomor ide.“ Taj pomor je u Bibliji Kralja Džejmsa prevedena kao burning coals. I dalje u devetom stihu trećeg poglavlja knjige Avakumove kaže se: Pojavi se luk tvoj, prokletstva su strele reči tvojih... Taj luk je onaj od Rešefa. I u Knjizi petoj - Ponovljeni zakoni, (32:24) Rešef je poslan kao sredstvo Božje kazne, dok u Psalmima 78:48 on uništava neprijatelje. Otud svaki put kada prizivamo ime Mihaelovo, istovremeno prizivamo i sadržaje koji su osobeni Apolonu, Rešefu i Nergalu. To nisu samo imena bogova nekih starih i zaboravljenih religija, ili kojekakva praznoverica, nego u najmanju ruku šifre moćnih magijskih sila. Takođe, arhetip povezan sa lavom, nevezano za religijski kontekst, jeste upravo onaj energetsko-psihički egregor čija isijavanja nedostaju u karakteru, duhu i fizičkoj pojavi današnjih ljudi.


[1] „I nasta rat na nebu. Mihailo i anđeli njegovi udariše na aždaju. I boriše se aždaja i anđeli njeni, ali ne nadvladaše, i više im se ne nađe mesta na nebu. I aždaja velika bi zbačena, stara zmija, koja se zove đavo i sotona, koja obmanjuje celu zemlju. I bi bačena na zemlju, i anđeli njeni behu bačeni s njom.“
[2] „Apollo's plague bearing arrows connect him to the Semitic god Reshef, a god of war and pestilence among the Syrians; adopted also by the Egyptians. His arrows are firebrands, and his name is connected with burning by fire or lightning. Reshef was worshipped at Ugarit and in Cyprus where several inscriptions link him unequivocally with Apollo; indeed Apollos epithet Amyclaeus appears to derive from that of Reshef (A)Mykal. There may be a link too in Apollo's slaying of Python and a similar dragon slaying legend from Ugarit concerning Reshef. As such Reshef is the forerunner of both Apollo and the angel Michael, for both of whom the attribution to the Sun is a later development.“ Jake Stratton-Kent, Geosophia, Scarlet Imprint, 2010, str 268.