Thursday, June 4, 2020

Vizija novog svetskog poretka

Moj politički pogled na svet protkan je alternativnim, i za trenutačne ukuse, radikalnim vizijama. Ne mogu se svrstati ni na levici ni na desnici. Takođe ne mogu za sebe reći da sam nacionalista, jer nemam osećaj pripadnosti niti lojalnosti nekoj određenoj nacionalnoj, etničkoj ili verskoj grupaciji. Kao dečak identifikovao sam se sa bivšom državom Jugoslavijom, budući da sam rastao u porodici koja je bila okrenuta jugoslovenskim, komunističkim, ateističkim i internacionalističkim pogledima na svet. I pored toga, nisam postao komunista ili barem socijalista, niti sam otišao u neku drugu krajnost. Veoma rano shvatio sam iluzornost i nepostojanost jugoslovenske ideje i posledično tome, države Jugoslavije, bez obzira što sam osećao žalost prilikom njenog raspada. Pa ipak, ako je zbog lošeg ljudskog materijala koji je vodio tu zemlju, te grešaka počinjenih prilikom njenog formiranja i neutemeljenih početnih pretpostavki, ona već bila sklona padu, onda bi zaista bilo neprimereno biti nostalgičan za tom tvorevinom. Duboko sam osećao da je na neki način ona neprirodna, i budući da sam živeo u Socijalističkoj autonomnoj pokrajini Kosovo, veoma rano sam postao svestan neodrživosti jugoslovenske federacije usled nepomirljivih etničkih i verskih netrpeljivosti. Sile rastakanja bile su jače od sila održanja. Uporedo sa rastakanjem države sa kojom sam se poistovetio, raspadao se i socijalizam u Istočnoj Evropi, ideologija kojoj su me usmeravali u detinjstvu i tokom mog školovanja. 
Za mojih tinejdžerskih godina, tokom osamdesetih, nije mi se dopadao kapitalizam, smatrao sam ga duboko nepravednim i neprirodnim, ali mi se dopadao Zapad, posebno Zapadna Evropa. Geopolitički sam bio orijentisan prozapadno. Nakon kraha istočnoevropskog sovjetskog poretka i usled izrazite američke arogancije, moje osećanje geopolitičkog promišljanja sveta se promenilo. Nisam osećao ushićenje zbog trijumfa mojih dojučerašnjih geopolitičkih i civilizacijskih miljenika. Počeo sam da podržavam alternative unipolarnom prozapadnom svetskom ustrojstvu zasnovanom na globalnoj dominaciji vampirskog finansijskog kapitala koji se krije iza demokratskog poretka i krajnje vulgarizovanih prosvetiteljskih ideoloških fantazmi. Naravno, to ne znači da sam bio zagovornik svetonazora tih alternativa, jer to u suštini nisu bile nikakve alternative, ali smatrao sam da je razarajuće ništavilo svetske finansijske oligarhije vrhunsko zlo, bezmalo oličenje nebića. Otud je slobodno postojanje ma i kakvog bića manje zlo od nebića. Tako sam počeo da verujem u neophodnost promene na tzv Zapadu, jer sam smatrao da vampirsko nebiće uništava materijalne, demografske i kulturne pretpostavke evropskog sveta u njegovoj matici i dijaspori. Rečju, parazit postepeno ali sigurno uništava svog domaćina. Upravo je taj evropski svet u širem smislu postao parametar mog identitetskog određenja u političkom svojstvu.  
I tako, korak po korak, uobličio sam ideje za jedno posve drugačije uređenje sveta koje nadilazi nametnutu bipolarnost ideja i prateću magluštinu ideoloških i svetonazorskih nejasnoća. Moj pogled na svetsko političko uređenje može se svesti na nekoliko načela:

1. Potrebno je značajno umanjiti ili poništiti uticaj organizovanih monoteističkih religija na mnjenje masa i politički sistem. Istorija je pokazala da međusobne doktrinarne i ideološko-političke razlike organizovanih monoteističkih religija stvaraju netrpeljivost, razdor i sukobe.

2. Preurediti političke i državne celine na principu širih nacionalnih i podrasnih grupacija, što podrazumeva ukidanje zasebnih etnonacionalnih država. Na primer, stvaranje državno-političkih celina koje bi obuhvatale recimo slovenske narode, zatim posebno germanske, odnosno romanske, turanske, iranske, arapske itd. Time bi broj funkcionalnih državnih tvorevina bio sveden na otprilike tridesetak, što bi znatno pojednostavilo njihovu međusobnu saradnju i komunikaciju.

3. Ukinuti republikanske i demokratske institucije i sisteme zarad uspostavljanja monarhijskih i imperijalnih državnih oblika na temelju identiteta iz tačke 2. Isto tako, potrebno je izvršiti rastvaranje postojećih monarhijskih oblika utemeljenih na načelima i tradicijama organizovanih monoteističkih religija. Umesto toga, uvesti državnu religiju i obred.

4. Unutrašnje političke sisteme organizovati tako da njima vladaju prosvećene grupacije svrstane u hijerarhijski strukturisana posvećenička društva po uzoru na naučno-ezoterijsku organizaciju koju je opisao Frensis Bejkon u spisu Nova Atlantida

5. Načela unutrašnjeg razvoja tako organizovanih velikih država trebalo bi da budu usmerena ka postizanju tehnološkog i naučnog napretka, razvoju viših oblika svesti stanovništva, uporedo sa obnavljanjem i održavanjem izvornih te autentičnih tradicijskih oblika povezanosti sa mitologijom i precima. Ovo podrazumeva ustanovljavanje posve drugačijeg oblika društvene svesti i prioriteta koji nisu zasnovani na vulgarno-materijalističkim pretpostavkama kao i na premisama represivne kulture.

Svrha ovako organizovanog čovečanstva jeste u tome da se uspostavi svetska ravnoteža i saradnja i da svaka podrasna ili rasna grupacija dođe do svoje suštine sledeći sebi svojstvene instinkte. Tako bi bilo izbegnuto stvaranje svetske vlade i prateće represivne birokratsko-tehnokratske superstrukture, već bi postojao novi sistem UN nalik ekumenskom veću naučno-ezoterijskih organizacija čija bi svrha bila medijacija, razmena i koordinacija. To će biti put za uspostavljanje trajnog i stabilnog unutrašnjeg i međunarodnog političko-ekonomskog poretka, kao i uslova za duhovni i materijalni razvoj kako ljudskih zajednica tako i pojedinaca. 

Nema potrebe da niko bude marginalizovan, siromašan i bez šansi za postignuće u skladu sa vlastitom prirodom. Isto tako, nema potrebe da se bogatstva i resursi gomilaju u rukama jedne privilegovane manjine. Nema potrebe da neki delovi čovečanstva grcaju u bedi i prenaseljenosti dok drugi izumiru usled nedovoljne stope rađanja. Nema potrebe da milioni ljudi napuštaju neke krajeve usled suženih mogućnosti opstanka kao i da svojim masovnim prilivom unose neravnotežu u neki drugi etničko-kulturni ekosistem. Ljudi na višem nivou svesti neće slediti vulgarne porodične, vrednosne i vaspitno-kulturne obrasce. Oni će u podneblju svog porekla ostvariti onu vrstu savršenstva bitisanja na zemaljskom planu koji je sasvim u skladu sa njihovom prirodom.

Svestan sam odbojnosti koje moje ideje mogu izazvati kod onih koji slede ustaljene ideje poželjnih oblika društvenog i vrednosnog poretka. Međutim, zar nisu upravo te ideje i njihova tragična međusobna suprotstavljenost dovele sve oblike ljudske raznovrsnosti u gotovo bezizlazan položaj? Ovde sam izneo predlog osnovnih načela jednog drugačijeg ljudskog sveta, koji nije ograničavajuć nego podsticajan za razvoj plodotvorne genijalnosti. Nema potrebe da neko bude istrebljen jer su njegovi konkurenti bili brojniji, pametniji, jači ili privilegovani. Zašto bi darvinizam važio za ljude? Zašto ljudi ne bi poticali od bogova a ne od majmuna? Zašto bi ljudski svet bio majmunski a ne božanski? U svetlu vladajućih tendencija majmun nije čovekov predak već potomak. Ukoliko ljudi svesno odaberu da budu majmuni, bogovi i priroda će im to omogućiti. 
Ne postoje nacionalni mitovi već samo Mitovi koji su nastali u vreme zajednica. Nacije su već izraz ljudske organizacije poznate kao društvo i koje kao takvo nije sposobno da stvara mitove već uglavnom rabi ideološku intelektualizovanu fantazmagoriju. Onog trenutka kada istorijski postulati modernosti budu iscrpljeni biće iscrpljeni i svi ideološko-društveni oblici koji se vezuju za tu istu modernost, uključujući i nacionalne države. One su vazda bile tamnice naroda silom ili dobrovoljno uguranih u nacionalne okvire. Razvejavanjem nacionalnih magli možemo stvoriti pretpostavke viših oblika integracije pod trajnim i ne-modernim načinima političkih i civilizacijskih organizama, a da pritom ne mislim na uspostavljanje globalizovanog hiperbirokratizovanog i tehnokratskog nadnacionalnog sistema. Takav sistem bio bi pogrešan budući da podrazumeva integraciju nacija a ne zajednica. Aktuelni ideološki sukob u Evropi i uopšte u zapadnom svetu izraz je krize nacionalnog koncepta. Tzv progresivisti misle da se ta kriza može rešiti internacionalizacijom i kosmopolitizmom, što je u datim okvirima samo druga reč za haos. Nacionalisti pak žele resuverenizaciju koja u suštini nije organska, već ideološki projektovana, represivna i stoga teži entropiji. Oba sistema su beznadežno koruptivna. 

Svet je u previranju, ekonomske i političke šeme ne funkcionišu, geopolitika ponovo dolazi u prvi plan, što nepogrešivo ukazuje na rat svetskih razmera.