Rosaleen Norton |
Pogledajmo u noćno nebo. Ono što vidimo nije Mesec, niti su
to retki oblaci ili zvezde. Ono što vidimo, što osećamo, čemu stremimo i odakle
dolazi do Nas ono čemu stremimo jeste praznina crnila dubina, zvezdani
međuprostor.
Pogledajmo Drvo života. Ono što vidimo
nisu grane, krošnja, stablo, niti su to plodovi ili korenje pod zemljom. Ono
što vidimo, što osećamo, čemu stremimo i odakle dolazi do Nas ono čemu stremimo
jeste prostor između lišća, plodova i grana, kroz koji dopire dražesni lik
Beskraja.
Pogledajmo u Zemlju. Ono što
vidimo nije tlo natopljeno izbljuvcima ljudskih poroka i svakolikog života. Ono
što vidimo, što osećamo, čemu stremimo i odakle dolazi do Nas ono čemu stremimo,
jesu jara i tmina dubina podzemnih.
Pogledajmo u Vodu. Ono što
vidimo i čujemo, što osećamo, čemu stremimo i odakle dolazi do Nas ono čemu
stremimo, jesu tama i stud dubina, huk voda praiskonskih.
Pogledajmo ženu. Ono što vidimo
nije lepota lica, zavodljivost pogleda, izazovnost tela i mirisa, niti je to
gnusnost bljuvotina ljudskog usuda. Ono što vidimo, što osećamo, čemu stremimo i
odakle dolazi do Nas ono čemu stremimo, jeste ono što smo oduvek slutili iz
nejasnoća Njenih očiju.
Pogledajmo Naš život. Ono što
vidimo nisu partiture iz opere procesa življenja, niti su to scene iz predstave
glumca koji igra našu Ličnost. Ono što vidimo, što osećamo, čemu stremimo i
odakle dolazi do Nas ono čemu stremimo, jeste ono što se ne vidi u nevremenim
slikama Sećanja; ono što Naš život neprekidno odnekud posmatra.
Pogledajmo Našu Smrt. Ono što vidimo nije truljenje, posmrtni grč, mistična luč ili paklenska tmina, priviđenja života. Ono što vidimo, što osećamo, čemu stremimo i odakle dolazi do Nas ono čemu stremimo, jeste sve ono što Nam je čitavog života izmicalo na krajičku oka, što smo slutili da je tu negde, opasno blizu, što se na trenutke otkrivalo, ali ga nikada ne videsmo u celosti.