Thursday, November 16, 2017

Tradicionalizam, napredak i duh vremena

Nedavno sam se našao u raspravi sa momkom koji je tvrdio da je čovečanstvo mnogo napredovalo na svaki način, u odnosu na sve ono što je istorija imala da nam ponudi u prošlosti. Po njemu, ravnopravnost i tolerancija prema različitostima je na daleko višem nivou nego ranije, a tendencija je da će u tom pogledu biti postignut još veći napredak u budućnosti. Navodno, društvena uređenja su mnogo bolja i bliža individualnosti nego ranije, omogućena je daleko veća sloboda izražavanja mišljenja i govora, sloboda kretanja, sloboda napredovanja itd. Tehnološki smo u mogućnosti da komuniciramo i razmenjujemo ideje, gotovo besplatno i trenutno, sa ljudima na najudaljenijim krajevima kugle, a i putovanja su daleko jednostavnija i brža. Imamo struju i toplu vodu, internet i telefone i sve ostalo, a mogućnosti zarade su gotovo neograničene. Takođe i spiritualno, nadišli smo gotovo sve tabue, i saznali gotovo sve što je nekada bilo misteriozno i nejasno, a što se davalo samo izabranima u linijama nasleđa. Danas je sve dostupno svakome, i samo zavisi od čoveka šta želi i šta hoće da postigne, naravno samo ako se potrudi. Ukratko, sve baš sve je bolje nego ranije. 

Na prvi pogled to su sve tačne tvrdnje, pa šta bi jedno zakeralo poput mene tu moglo da ospori? U prvu ruku rekao sam da se ne bih složio da čovečanstvo napreduje. Recimo, šta su pokazatelji tog napretka? Zapitao sam se da li su idiotizam širokih narodnih masa i nadmenost elite danas nešto drugačiji, odnosno napredniji nego pre hiljadu ili dve hiljade godina? Karakter ljudskih bića se suštinski nije promenio, a prava promena, pravi napredak ogledao bi se upravo u promeni karaktera. Jedino čega ima novog to su modaliteti pojavljivanja starog i gomilanje posledica delovanja prethodnih generacija. 

Međutim, ono što je suštinski sporno jeste sama ideja napretka. Ukoliko napredak merimo kvantitativnim pokazateljima, onda svakako da je čovečanstvo ostvarilo ogroman napredak. Međutim, takva gledišta su hronocentrična i u suštini naivna, jer ne uzimaju u obzir suštinske temelje čoveka. Izneću ovde primer jednog nekonvencionalnog gledišta poreklom iz, po mnogima, upitnog izvora, ali ja ga naglašavam čisto da bih osvetlio mogućnost jedne drugačije perspektive. Karlos Kastaneda je, kroz usta svog junaka meksičkog vrača Don Huana, izneo magijsku tvrdnju da su ljudi u suštini degradirali u odnosu na početne pretpostavke ljudskog bića. Naime, nekada je ljudsko energetsko obličje bilo u obliku sfere dok je danas jajastog oblika, a što mogu opaziti vidovnjaci njegove magijske loze. Dakle, čovek je napredovao merilima jednog uskog materijalističkog pogleda na svet. Međutim, mi koji težimo da stvari sagledavamo metafizički, ne samo da moramo odbaciti te tvrdnje nego i sam materijalistički pogled na svet. Ne možemo materijalističkim merilima procenjivati stvari metafizičke prirode (vidi: Ahrimanska kosmologija). Da li je u metafizičkom smislu moguć napredak posve je drugo pitanje. U svakom slučaju, danas postoji velika mogućnost da mnogi ljudi ostvare značajne spoznaje i usavršavanja znanja i veština, ali daleko od toga da se opšta situacija čovečanstva može nazvati napretkom. Na tu temu sam na ovome blogu u nekoliko članaka već pisao (vidi: Univerzalna tišina i kartezijanski sindrom , Vreme kao linija i kao spirala , Ezoterijska psihologija i pad čoveka). 
Nikada pre (da je to nama poznato) na planeti nije živelo preko 7 milijardi ljudi niti je ljudska nejednakost bila toliko izražena kao u današnje vreme. Istovremeno, nikada pre čovečanstvo nije živelo pod režimom vladavine novca, a što ukazuje na materijalistički duh vremena (vidi: Doba vodolije i svetski socijalizam i Vreme, novac i zlatna podloga čovecanstva). Nikada pre ljudska svest nije bila u tolikoj meri materijalistička nego danas, a sama ta činjenica ukazuje na napredak materijalne civilizacije i opadanje duhovnih karakteristika velike većine čovečanstva (svaka čast pojedincima). To što smo danas prevazišli tradicionalne tabue posledica je uništenja tradicionalnog sveta, a što ne znači kako sada živimo bez ikakvih tabua. Naprotiv. Danas su na delu neki drugačiji tabui, posve u skladu sa duhom vremena.

Dalje, nije stvar u tome da većina čovečanstva danas bolje živi, nego da se iz materijalističke perspektive ne mogu sagledavati metafizička pitanja kao što je recimo duhovni napredak (čak je i sama ta formulacija upitna). Drevne religije imale su jasno unutrašnje metafizičko jezgro, što je u vremenu hrišćanske okupacije Evrope i Amerike totalno uništeno. Samo hrišćanstvo, budući siromašno duhom i bez višeg transcendentalnog smisla, nije moglo izgraditi ezoterijsko duhovno jezgro, nego je mestimično iskrilo verski obojenim misticizmom, a što u suštini nije imalo nekog posebnog uticaja na glavni tok koji se vremenom vulgarizovao i izrodio u dobro nam poznati sekularizam. Nije li Alister Kroli za epohu vladavine hrišćanstva upotrebio izraz era vulgaris koja je majka ovog našeg još vulgarnijeg vremena? 

Tokom svog postojanja hrišćanstvo nije izgradilo strukturisano ezoterijsko duhovno jezgro. Nije postojalo, ne postoji, niti će ikada postojati središnja ezoterijska hrišćanska struktura, jer je samo hrišćanstvo utemeljeno na instituciji Crkve a ne na ezoterijskom tajnom društvu. Crkva nije i ne može biti tajno društvo već univerzalna zajednica. U hrišćanstvu nema autoriteta izvan Crkve niti u njoj postoji legitimna i autoritativna ezoterijska struktura. Ne sporim metafizičke aspekte hrišćanstva, ali unutar hrišćanske tradicije nije postojalo nikakvo strukturisano ezoterijsko jezgro. Tako nešto jednostavno nije svojstveno hrišćanstvu kao religiji. I sama ta činjenica ima svoje posledice, a jedna od njih je proces sekularizacije. Hrišćanstvo nije elitistički kult ili tip religije. U hrišćanstvu ne postoje nivoi posvećenja, niti su neki njegovi aspekti nedostupni bilo kome osim uskom krugu adepata. Hrišćanstvo je u tom smislu izraz egalitarizma. Ono ne sadrži više i niže istine, nema gradacije. Tačno je da su postojale hrtišćanske ezoterijske struje ali one nikada nisu bile u njegovom središtu, već su to uglavnom bile razne interesno-dogmatske klike.

Prioritet boljeg života je opšti izraz za ono što znamo pod specifičnim nazivom američki san. U knjizi Zajahati tigra, Julius Evola je tvrdio da između materijalnog siromaštva i duhovne bede ne postoji nikakva veza, i dalje:
"Samo najnižim i najglupljim slojevima društva možete nagovestiti da je formula svake sreće i ljudskog integriteta ono što se s pravom naziva "idealna životinja", blagostanje kao kod stoke... Ne postoji, dakle, nikakva veza, ako uopšte postoji inverzan odnos između smisla života i uslova ekonomskog blagostanja... Pravi smisao ekonomskog i socijalnog mita, uprkos tome što je imao više varijeteta, jeste da je sredstvo unutrašnjeg otupljivanja ili profilakse usmerene da izbegne problem egzistencije lišene svakog smisla i da zaista na sve načine učvrsti ovaj fundamentalni besmisao života savremenog čoveka." (Julius Evola, Zajahati tigra, Ukronija, Beograd, 2017, str 47-48)
"Već neko vreme dobar deo čovečanstva Zapada smatra prirodnom stvar da je postojanje lišeno bilo kakvog stvarnog značenja i da ne bi trebalo da bude podređeno nekom višem načelu, tako da su se ljudi pomiri s tim da žive što podnošljivije i što manje neprijatno moguće." (Evola, isto, str 39) 
Mi živimo u vremenu opšteg skepticizma i izveštačenosti, dok su naše veze sa prirodom sve tanje i tanje. Čovečanstvo je na planeti Zemlji postalo kao slon u staklarskoj radnji. Ljudi se ponašaju suviše prepotentno, ne poštuju prirodu, ne poštuju sami sebe, jedni druge. Ekosistem nikada pre nije bio toliko uništen kao u naše vreme. Iza egipatske civilizacije, na primer, ostale su piramide i hramovi, kao što su iza gotovo svih iščezlih civilizacija ostali objekti sakralne prirode, a što ukazuje da su najtrajnije građevine one posvećene duhovnim svrhama. Iza aktuelne civilizacije ostaće samo gomila đubreta i opasne radioaktivne materije koje će se raspadati i trovati u narednih nekoliko miliona godina. Mi smo jedina civilizacija koja je uspela zarpljati okeane. O kakvom napretku govorimo, duhovnom pa i materijalnom? Pa pogledajmo kako je u najnaprednijoj civlizaciji prve polovine XX veka prošao jedan genije Nikola Tesla. Mogli smo imati besplatnu energiju, pa ipak na snazi su i dalje fosilna goriva i proizvodnja struje koja se naplaćuje itd. Može biti da imamo lekove skoro za sve bolesti (što je upitno), pa ipak leče se oni koji imaju da plate, što ukazuje na ispravnost moje teze o tome da je ljudski karakter ostao nepromenjen, samo su sredstva destrukcije danas efikasnija. Osim toga, mi nemamo lekove za otrove koje smo sami stvorili, na primer izloženost radijaciji i sl. U naše vreme tzv socijalni darvinizam je izraženiji, ali to je posledica veće društvene pokretljivosti. Danas lakše možemo napustiti naše mesto rođenja i jednostavno se odseliti na drugi kontinent, ali to ne znači ama baš ništa u pogledu duhovnog usavršavanja čoveka. 

Sa druge strane, australski Aboridžini, za koje se smatra da već 50.000 godina žive na tom kontinentu, za sve to vreme nisu izgradili ništa. Ostavili su samo crteže po pećinama. Pa hoćemo li ih zbog toga, baš kao i britanski protestantski kolonizatori Australije, smatrati manje vrednim, primitivnim, podljudskim? A malo se zna koliko je aboridžinska kultura (ne civilizacija koju nisu imali nego baš kultura) duboka, magijska i bogata sadržajem. Sada dobar deo tog naroda uživa blagodeti moderne civilizacije, i poput severnoameričkih Indijanaca, traže smisao u alkoholu. Veliki napredak!
Poslednji veliki prorok Zapada, Alister Kroli, bio je za života (i još uvek je) izvrgnut ruglu i satanizaciji, u ambijentu kojom dominiraju tabloidi i vulgarna svetina, i to u zemlji koja je u njegovo vreme civilizacijski bila najnaprednija. On je na jednom mestu napisao kako čovečanstvo očekuje barem još 500 godina mraka dok ne zaiskri svetlost novog eona koja bi onda proizvela stvarnu promenu. Ovo što gledamo, što nazivamo napretkom, da upotrebim Krolijeve reči, jesu abortusi novog eona. Taj napredak je jedno bezvredno đubrište za šta će biti potrebni vekovi da se počisti sa lica Zemlje. Međutim, mi nemamo garancije da će se to tako i dogoditi jer, bez obzira na tvrdnje raznih proroka, budućnost je velika nepoznanica.

Hoću reći da je u naše vreme ljudska svest dobila mogućnost rasta i širenja, ali je generalno postala još suženija, egocentrična. Data reč više ništa ne vredi, jer nikome se ne može verovati čak i kada nešto potpiše a kamo li kad se zakune ili obeća da će nešto ispuniti ili neće. Nije mi namera da idealizujem prošlost, ali naše vreme ne smatram ni po čemu boljim, samo drugačijim i u neku ruku jedinstvenim. Ono što je posebno zanimljivo i jedinstveno, jeste to da čovečanstvo danas nema više kao nekada, nekoliko paralelnih civilizacija, nego postoji samo jedna, i to ona koju sam nazvao pseudocivilizacijom, budući da predstavlja obezdušenu mešavinu većine prethodnih civilizacija na nosećem temelju tzv zapadne, odnosno evropske civilizacije. Govoreći o kulturološkom odnosu i modernoj interakciji između Istoka i Zapada, Julius Evola na sledeći način objašnjava proces civilizacijskog stapanja:
"Sam Istok sada nas prati na putu kojim smo krenuli, sve više podležući idejama i uticaju koji su nas doveli tu gde jesmo, "modernizujući se" i uzimajući naše iste "sekularne" oblike materijalnog života, tako da ono tradicionalno što još uvek zadržava sve više gubi ovozemaljsko tlo i nalazi se odbijeno u marginalna područja." (Julius Evola, Zajahati tigra, str 33)
Vidi više na tu temu u mom tekstu Evropa kao zapad.

Šta danas znači biti tradicionalan ili biti tradicionalista? Danas se mnogi predstavljaju kao takvi, sebi i drugima, ali ono što se uglavnom može videti, jeste parada klovnova koji unaokolo (ili pred ogledalom) vitlaju heraldikom. Temelj tradicije je u identitetu, a kako je vreme u kome živimo epoha projektovane istorije, da se tako izrazim, a ne istorije kao stihijskog procesa, tako je i identitet projektovan a ne oblikovan u stihijskim nepredvidivostima i izazovima. U tom smislu bilo bi veoma zanimljivo kako bi izgledalo sučeljavanje nečeg projektovanog sa iznenadnom provalom stihijskog. Na ličnom planu to bi se odrazilo ludilom, a na kolektivnom civilizacijskom katastrofom. Mi smo danas mnogo ranjiviji nego naši preci još do pre samo stotinu godina.
Franz Sedlacek
Ne postoji više predmet tradicionalnog protiv kojeg bi se emancipatorski duh modernog i razumnog pobunio. Umesto toga, taj duh se podelio na onaj brži i onaj nešto sporiji (brži i sporiji u nihilizmu, u ovaploćenju kulturnog i duhovnog ničeg), pa je ovaj brži i avangardniji onog sporijeg i zaostalijeg nazvao konzervativnim i tradicionalnim. I što je najgore od svega, ovaj sporiji se rado poistovetio sa tom etiketom, što je bolje nego suočiti se sa sopstvenom ništavnošću koja nije ništa manja nego onog kao naprednijeg. To je kao kada bismo ideološku desnicu proglasili tradicionalnom, konzervativnom i iracionalnom, a ideološku levicu avangardnom, razumnom, naprednom i emancipatorskom. Niti je desnica tradicionalna, konzervativna i iracionalna, niti je levica avangardna, razumna, napredna i emancipatorska. Obe su, zapravo, jedno veliko ništa, izraz nihilizma duha vremena. Nihilistička pećnica se podelila budući da nema više šta da troši i sagoreva, okrenuvši se tako sama protiv sebe. Leva ruka ujeda desnu i obrnuto. Dakle, današnji tradicionalista se nalazi pred velikim problemom jer, kao što sam već istakao, ne postoji više ono za šta bi se on mogao uhvatiti i stvoriti svoje uporište. Veliko ogledalo tradicije je razbijeno, a krhotine nisu dovoljne da se sagleda celokupna slika koja je, između ostalog, odraz čoveka u vremenu. 

U većini današnjih ljudi besni unutrašnji sukob i postoji konfliktna psihološka napetost, što nije tlo pogodno za razvoj identiteta kakav je postojao u okvirima sveta kojeg bismo mogli nazvati tradicionalnim ili tradicijskim. Moderni čovek je čovek laži, jer on pre svega laže sebe, živeći pod maskom lažnog i varljivog identiteta, nevezano od toga kakvo je njegovo ideološko ili političko usmerenje. Otud je drevni poziv "Upoznaj samoga sebe", kako Evola primećuje, za današnjeg čoveka gotovo neupotrebljiv, neostvariv, čak nepraktičan, pa i fatalan. Ako malo zavirimo u dušu današnjih ljudi otkrićemo strašnu pustoš. Kako u toj nigdini pronaći središte sopstvenog bića oko kojeg bi istkali niti integriteta i utemeljili identitet, koji, kao što sam već rekao, čini osnovu tradicije i tradicionalnog? Ko bi se danas uopšte bavio tako zaludnim poslom kada je praktičnije pridružiti se lajavim psima levice i desnice u permanentnom građanskom ratu unutar pseudocivilizacije. Danas temelj identiteta pripada, da upotrebim izraz iz Knjige zakona Alistera Krolija - psima razuma, a to je, nema smisla pominjati, lažan identitet. U tarot simbolizmu to može biti predstavljeno sa ona dva psa pod mesečinom u arkani XVIII Mesec. Otud je potrebno razviti indiferentnost prema svemu što se u današnje vreme smatra društvenim vrednostima i moralnim normama. Te tzv vrednosti nemaju nikakvo ishodište i nikakvo uporište. Sa druge strane, napredak je u sećanju, kako kaže Dragoš Kalajić, a današnji ljudi žive u zaboravu, u kolektivnoj senilnosti, jer ne znamo ko smo i šta smo. Ako to ne znamo onda još manje znamo gde smo i kuda idemo. Naš idejni horizont je stoga hologramski. Čovečanstvo će se osloboditi i uzdići kao Feniks, iz pepela modernog sveta, ili će nestati sa lica Zemlje u sunovratu idiokratije.

Monday, November 13, 2017

Remembering as the Key for Dreaming

Leilani Bustamante
„He wondered at the vast conceit of those who had babbled of the malignant Ancient Ones, as if they could pause from their everlasting dreams to wreak a wrath on mankind. As well, he thought, might a mammoth pause to visit frantic vengeance on an angleworm”. Howard Phillips Lovecraft
There are only two demons, two gods, space and time. They are complementary. They are everything and nothing. According to the formula of eon Horus, duality is invalidated by expanding the consciousness to void. One of very effective ways of invalidating that restrictive duality through their reconciliation in eternal world of (dis)continuum of the absolute, to put it in that way, is depicted in a story by Howard Phillips Lovecraft „Through the Gates of the Silver Key”. Let us now put characters and the story aside, and if we focus on the basic concept we come to an interesting depiction of how a being may exist as all other beings, whenever and wherever, through one super-being. Lovecraft’s character, an occultist Randolph Carter, has a certain magical instrument, a silver key, by which he can bridge a gap between spacetime and project himself to the guardian of the entrance of space-time abyss personified as Umr at-Tawil. If we put aside the nature of the very Umr-at-Tawil, what is really important is the description of how a single being, that is a single man, becomes aware of his own existence in all forms, in all dimensions, in every space-time continuum by recognizing himself as a part of universal being in all these dimensions and forms. In the moment of realization, he can choose what and when he wants to be without limiting himself on human form only.
„All descended lines of beings of the finite dimensions, continued the waves, and all stages of growth in each one of these beings, are merely manifestations of one archetypal and eternal being in the space outside dimensions. Each local being - son, father, grandfather, and so on - and each stage of individual being - infant, child, boy, man - is merely one of the infinite phases of that same archetypal and eternal being, caused by a variation in the angle of the consciousness-plane which cuts it. Randolph Carter at all ages; Randolph Carter and all his ancestors, both human and pre-human, terrestrial and pre-terrestrial; all these were only phases of one ultimate, eternal "Carter" outside space and time - phantom projections differentiated only by the angle at which the plane of consciousness happened to cut the eternal archetype in each case.“ (H. P. Lovecraft Through the Gates of the Silver Key).
The story Through the Gates of the Silver Key I recommend to all who think of the nature of time, of time cycles, eons, eschatology, reincarnation, karma, and alike. Lovecraft, along with Carlos Castaneda and Aleister Crowley is an amazing trio whose literary legacy may be used as a benchmark for every stride towards more serious thoughts on the mentioned subjects. Each of the three is someone who in their own way, from the terrifying primness of the XX century Rationality, jumped out from that pang connecting with something terrifying, unusual, and ancient. When speaking of time, its continuity is delusion because it continuously happens, it actually does not flow but stands, so each sequence of time can be locked and entered into. Thus, ceaselessness of space is also delusion because even an immeasurable distance can be reached by the projection of consciousness. When understood linearly, reincarnation is nonsense because from a higher standpoint we realize our being is universal and exists everywhere at the same time and always in innumerable different forms of life. In practical sense, we may imagine time as a spiral strip made of many cells that represent certain sequences of consciousness. Each of the sequences has its life, duration, ambient, space it inhabits, etc. Let us compare those sequences with rooms. We have myriad rooms on time strip and all of them are connected to each other by thin threads or tunnels through which we can move, come in and out as we wish. Whenever we enter a room, we take over the consciousness that there resides and we become it. We can preserve the authenticity and neutrality of an observer and just observe the destiny of a being living the scenario of existing in the room, and we can experiment and temporarily identify with that being and live his destiny a little bit. What I am writing about is not just a thought experiment but that perspective can reach the following method I will describe here.
Josef Vachal
The path to the time strip leads through dreaming. It is good to mention here that there are real and quasi events, for example real and quasi opening of chakras, quasi and real kundalini awakening, quasi and real walking over abyss, quasi and real enlightenment, quasi and real meeting your guardian angel, quasi and real going to another space-time, and, in the same manner, quasi and real entering the time strip. What I will here describe is the path of accomplishing a quasi action. The only real thing in that quasi action is entering the so-called lucid dreaming and opening the gates of unbelievable memory. There is no quasi lucid dreaming and quasi memory, although there are quasi memories. When I say quasi action, I really mean the action but on a lower intensity level as if the one who accomplished that was allowed to taste the secret a little bit, to take a sip from the Holy Grail, to take a peep into a mystery room, to feel and experience something but not completely. What follows is an instruction for entering a quasi state. But do not be disappointed because of that because the path to the real state leads through many quasi states which become more intense and less quasi every time. As if when we want something to happen, we first imagine it happening, then dream of it, and then it really happens. There are a couple of basic receipts for entering lucid dreaming, but here, I will give you a bit different method whose prevalent aim is not lucid dreaming but that state is a consequence. The real aim of this act is some kind of recapitulation (like the one described by Castaneda), but with some differences.

Here’s what it is all about. Every night before you fall asleep try to retroactively unroll the memory of the previous day. It is best to start from the last activities such as going to bed, washing your teeth. Remember all details, all people you met during the day, conversations you had, your Internet search, what did you read, where have you been, and then go to the following day to the moment when pictures begin jumping out and follow their own order. It can be said that then subconscious starts working and details without influence of our consciousness come to the foreground. From night to night you repeat the procedure remembering the previous day, then the previous, always adding the previous day. Already after a few nights, the hunt for the past will continue in your dreams. You will start experiencing the past events again, but you will notice that the context is somehow changed and that memories of some events and situations which never happened in your real life impose themselves as memories, and you recognize them as memories anyway. In one moment you will realize that you are dreaming and it will be an introduction to lucid dreaming. Lucid dreaming is, on the other hand, only a introduction to quasi entering a different reality or level of reality which will over time lead you to the real entering different reality.
„They told him that every figure of space is but the result of the intersection by a plane of some corresponding figure of one more dimension - as a square is cut from a cube, or a circle from a sphere. The cube and sphere, of three dimensions, are thus cut from corresponding forms of four dimensions, which men know only through guesses and dreams; and these in turn are cut from forms of five dimensions, and so on up to the dizzy and reachless heights of archetypal infinity. The world of men and of the gods of men is merely an infinitesimal phase of an infinitesimal thing - the three-dimensional phase of that small wholeness reached by the First Gate, where 'Umr at-Tawil dictates dreams to the Ancient Ones. Though men hail it as reality, and band thoughts of its many-dimensioned original as unreality, it is in truth the very opposite. That which we call substance and reality is shadow and illusion, and that which we call shadow and illusion is substance and reality. Time, the waves went on, is motionless, and without beginning or end. That it has motion and is the cause of change is an illusion. Indeed, it is itself really an illusion, for except to the narrow sight of beings in limited dimensions there are no such things as past, present and future. Men think of time only because of what they call change, yet that too is illusion. All that was, and is, and is to be, exists simultaneously.” (Lovecraft, “Through the Gates of the Silver Key”).
Adam Burke
In order to successfully direct the waves of gushing memories in your dreams it is necessary to previously learn the basic skills for hunting memories. Also, it is important to know that those memories may come from your personal future but also any future and any past, that is, from any point of time, so do not get caught into believing traps that it is about your past or future reincarnations. Such thinking leads to a delusion of identifying with those images and situations. Remember that you are only an observer so do not get involved into what you are observing emotionally or in any other way. A terrifying or an interesting sight may pop up, or a situation when you were distressed, angry, or you were enjoying. All of that does not matter because any involving in that leads to losing the separated consciousness. Try to avoid that by simply observing while being aware that it actually happens to another person, that it is only an image that has nothing to do with you. After a couple of weeks of regular practice try, while you are still awake, to somehow stop the flow of images alternate on your mental screen. Try to freeze an image. I do not have a way to explain how to accomplish that but by willful attention. If you succeed, try to carefully look at the ambient of the stopped sequence. You might notice some details you were not aware of when the event form the sequence really takes place. The aim of this maneuver is to accomplish the same during lucid dreaming. Once you succeed, travelling through tunnels between rooms of time strap will not be a problem anymore because paths from each room practically lead to eternity - in any room and anywhere. It is quasi accomplishment and it does happen in dreams but it is hard to freeze an image anyway, and being quasi does not lessen its value in expanding life wisdom, experience, and lifting consciousness on paths to self-realization and exploring the world. In this sense, remembering is the key for dreaming, and dreaming is the key for realization and transformation.