Monday, January 29, 2018

O doktrini trodelnosti





U ovom odeljku neću se baviti opštim značenjima i pojavnostima trijade i trodelnosti u ezoteriji ili mitologiji. Fokus je na vidovima koji doprinose razumevanju doktrine predstojećeg astrološkog doba, odnosno doba Vodolije. Za početak, podsetimo se Merkurovog glifa koji simbolički predstavlja načelo trodelnosti. Reč je o izrazu trijade koja metafizički i nadistorijski bdije nad svim epohama čovečanstva. Tako i u Krolijevoj Knjizi zakona trijada predstavlja noseći oblik strukture njene poruke. Ona sama za sebe tvrdi da je trostruka, budući da je sastavljena iz tri poglavlja od kojih svako predstavlja objavljivanje po jednog vodećeg načela eona boga Horusa. „Ovo što pišeš je trostruka knjiga Zakona.“ I:35. Ime Horusa se u Knjizi zakona javlja u tri oblika, što opet, podsetiću, nema nikakve veze sa egiptologijom, kao Heru-ra-ha, Ra-hoor-khuit i Hoor-paar-kraatDanijel Gunter u knjizi Inicijacija u Aeon Deteta (srpsko izdanje Alef, Beograd, 2015), navodi sedam Horusovih imena pomenutih u Knjizi zakona: 
Hoor-paar-kraat
Ra-Hoor-Khuit
Heru-pa-kraath
Ra-Hoor-Khu
Ra-Hoor-Khut
Heru-ra-ha
Hoor-pa-kraat. 
Vidi stihove: I:7,36,49,52; II:8,64; II:1,35. Ipak, tih sedam imena su varijacije osnovnih tri. 
U stihu 40, prve glave, piše: „… postoje Tri Ranga, Samotnik, i Ljubavnik, i čovek Zemlje.“ Upravo taj iskaz najviše upućuje na tajanstvo Merkurovog glifa. Na vrhu je Mesečev luk – lunarni Samotnik (sličnost sa devetom tarot arkanom Pustinjak koja pripada Merkuru i označava Devicu te hebrejsko slovo jod po nomenklaturi Zlatne zore). Ispod toga, u sredini glifa je solarni Ljubavnik (karta VI Ljubavnici koja takođe pripada Merkuru i označava Blizance te hebrejsko slovo zain). Ispod Ljubavnika je utemeljenje figure u čoveku Zemlje saturnalne prirode čiji je atribut arkana XXI Svet ili Univerzum, koji kao svet četiri elementa odgovara kristalizovanoj projekciji Saturna. Hebrejski atribut ove karte, po pomenutim korespondencijama, jeste tau, a to je krst – simbol svetlosti, ali i jedinstva četiri elementa, zatim strane sveta itd. Njihovo jedinstvo formira funkcionalnu monadu, trojedinstvo, čiji je hrišćanski izraz bog u tri oblika: Otac, Sin i Sveti Duh, a koji su suštinski jedno, odnosno Jedan. Taj Jedan je alef, koji zajedno sa tau (vrednost 400), zain (vrednost 7) i jod (vrednost 10) daju 418, a što predstavlja broj od posebnog značaja u Knjizi zakona a odnosi se na broj tzv Kuće Proroka, čime se potvrđuje veza sa Merkurom budući da su pojmovi kuće i proroka merkurovske prirode. Brojčanu vrednost 418 ima i reč het, koja označava osmo slovo hebrejskog alfabeta i prevodi se kao ograda. Ta ograda može biti shvaćena na mnogo načina, ali u ovom asocijativnom nizu ukazuje na ogradu hrama koja deli sveto od svetovnog, sakralno od profanog. 
Hrist, bogočovek, ušao je u Jerusalim jašući magarca. I tu vidimo trijadu Hrist – magarac – Jerusalim, koja ukazuje na isti fenomen. Hrist (svest iz Tifareta), ulazi u Jerusalim (simbolika Nebeskog Jerusalima), odnosno u Grad Piramida, u Binah, na magarcu. Šta predstavlja taj magarac i ko je magarac, odnosno Kristofer, Hristoforos, nosilac-Hrista, nosilac zlata, odnosno zlatnog runa? Šta je agens koji nosi zlato, prebacuje svest preko ambisa do Božjeg Grada? To je onaj krst elemenata sa dna Merkurovog glifa koji nosi solarni krug do visina lunarne refleksije koja simbolizuje apstraktne sfere. I korak dalje, zahvatanjem u egiptozofski asocijativni lanac stvaramo zaključak – magarac je Set, onaj kojeg je pobedio Horus, pobedničko i osvetničko Dete. Magarac je imenitelj sile koja adepta prebacuje preko apstraktnog ambisa. Preciznije, magarac je simbol senke, tame, zla koje je Mesija savladao i na njemu pobednički jaše. Magarac, a naročito onaj crveni, u Egiptu je poznat kao simbol opakih sila i može se porediti čak i sa Zveri iz Apokalipse. Magarac ima još značenja, dobroćudnih ili zlokobnih, ali je njegova priroda u suštini saturnovska.

Trijadu eona Horusa možemo uporediti sa tradicionalnom koncepcijom Deus – Homo – Natura, odnosno Bog – Čovek – Priroda, koja Čoveka stavlja u središte trijade između Boga i Prirode. Takođe, postoji snažna veza i sa primarnom trijadom masonskih stepenova: Učenik (Sunce na istoku) – Pomoćnik (južno podnevno Sunce) – Majstor Mason (zalazeće Sunce na zapadu). Masonska legenda o ubistvu Hirama Abifa ukazuje na kosmološki značaj te veze. Elifas Levi o tome piše na sledeći način:
„Postoje tri stepena u hijerarhiji bića; Postoje troja vrata na hramu; Postoje tri zraka u jednom zraku svetlosti; Postoje tri sile u prirodi. Te sile su simbolizovane štapom za merenje koji ujedinjuje, metalnom šipkom ili polugom koja podiže, i maljom koji učvršćuje ili čini čvrstim. Buna sirovog instinkta protiv autokratije mudrosti, naoružava se uzastopno sa te tri sile. Postoje tri buntovnika: Buntovnik protiv prirode, Buntovnik protiv znanja, Buntovnik protiv istine. Oni su simbolički predstavljeni u paklu starih naroda sa tri glave Kerbera. U Bibliji simbolički ih predstavljaju Korej, Datan i Aviron. U masonskim legendama oni su obeleženi simbolima čije kabalističke kombinacije variraju zavisno od stepena inicijacije. Prvi, obično zvan Aviron (ili Abiram) ili Hiramov ubica, udara velikog majstora štapom za merenje. Baš na taj način je toliko pravednih žrtvovano u ime zakona. Drugi po imenu Miphiboseth, od imena jednog besmislenog pretendenta na Davidov presto, udara Hirama gvozdenom šipkom. Tako i popularna reakcija na tiraniju postaje druga tiranija i pokazuje se još pogubnijom za vladavinu mudrosti i vrline. Konačno, treći dokrajčuje Hirama maljem, baš kao brutalni obnovitelji takozvanog reda, koji obezbeđuju svoj autoritet rušenjem i gušenjem inteligencije.“ Elifas Levi, Masonske legende, Esotheria, Beograd, 2005, str 39-40
Hiram je Sunce. Trojica Hiramovih ubica koji se pominju u legendi predstavljaju tri znaka u zodijaku: Vagu, Škorpiju i Strelca. Ubica koji predstavlja Vagu udara Hirama štapom za merenje, odnosno lenjirom (poravnanje, jesenja ravnodnevnica). Drugi ubica, Škorpija, udara Hirama gvozdenom šipkom, odnosno uglomerom. Treći ubica, Strelac, udara maljem. Nakon toga, Hiram biva sahranjen na brdu Morija, odnosno Sunce nakon Strelca ulazi u znak Jarca gde se nalazi u hibernaciji tokom zimskog solsticija i čitave zime, koju obeležavaju znaci Jarca, Vodolije i Riba. Potraga za Hiramovim grobom i podizanje njegovog tela potpada pod ostale zodijačke znake. Takođe, trodelnost sunčevih dnevnih faza mogu predstavljati i trojedinog boga, odnosno boga u tri oblika, kao jutarnje sunce na istoku, ono je Otac; sunce u zenitu je Sin; kao zalazeće sunce na zapadu, ono je Sveti Duh ili Velika Majka.

Trodelnost ljudskog bića jeste involucijski odgovor čovečanstva na izazov nastao nakon mitskog pada, izgona iz Rajskog vrta, odnosno opšte degradacije prvobitnog stanja tradicionalno nazvanog Zlatnim dobom. Tako je ustanovljena trijada čija je svrha da omogući produžetak ljudskog bitisanja na Zemlji, doduše na temelju sužene svesti ogromne većine ljudi. Trijada je načelo dalje involucije ljudske vrste, ali istovremeno i evolucije pojedinaca koji će omogućiti skok svih ostalih onda kada dođe vreme. Tako će biti dok na Zemlji, uslovi nalik prvobitnim, ponovo ne budu uspostavljeni, ili dok se ne dogodi nekakav neočekivani i iznenadni koreniti preobražaj usled dejstva kakvog nepredviđenog faktora, crnog ili sivog labuda.

Sunday, January 14, 2018

Magijski značaj Meseca

Foto: Besnik Hamiti

Ovaj tekst objavljen je u digitalnom izdanju moje knjige "Mistični okultizam" koju možete skinuti OVDE

Mesec je glavna stvar koja potvrđuje geocentrični model svemira samim tim što kruži oko Zemlje. Mesec je taj koji Zemlju čini centrom vasione a samim tim i nas. Otud je Mesec otac ljudske svesti i ljudske volje od koje je istorijski čovek gotovo odustao prepustivši se Suncu kao životvornoj Majci čije kapije vode izvan univerzuma ali i zatvaraju u njega. Lunarni putevi u i izvan ovog univerzuma su zaboravljeni. Zato je Mesec kasnije proglašen ženskim iako je suštinski muško, čime je u ljudskoj svesti izvršena zamena polova Sunca i Meseca. Zapravo, duh Meseca je muški a duh Sunca ženski. Tako je u davnoj prošlosti stvorena pretpostavka za svu zabunu istorijskog te naposletku i našeg vremena, kao i vremena koja tek dolaze. Semitske paganske religije su u priličnoj meri sačuvale ostatke takve svesti jer je za njih Mesec (Sin) bio muškog pola.

U kabali imamo drevno ime lunarnog božanstva Šadaja (Šadaj El Haj) kao Božje ime pridodato sefiri Jesod (Temelj) koja je pripisana Mesecu. U slovenskim jezicima imenica Mesec je muškog pola dok je Sunce polno neodređeno. U indijskoj fiziologiji suptilnog tela postoje tri glavna kanala (nadi) za protok svesti: ida, pingala i sušumna. Ida kontroliše mentalne procese i pripada Mesecu, dok je pingala vezana za životne procese i pripada Suncu. Vidimo da je funkcija lunarne ide u suštini muške prirode (manas) a solarne pingale ženske (prana). Sušumna je u ulozi sjedinjenja, kanal za probuđenu duhovnu svest.
Jedino u odnosu na položaj Meseca mi imamo pravo na tvrdnju da se nalazimo u središtu univerzuma. Mesec nam daje za pravo, a ako nam daje za pravo, daje nam i moć da tako bude. U tome leži suština magijskog značaja Meseca. Zamislimo situaciju u kojoj nema Meseca. Zamislimo da smo prepušteni ogoljenoj tiraniji ritmičnog Sunca kao suverenog vladara našeg neba bez premca. Zamislimo stanje ljudske svesti bez zaštitničke uloge Meseca, bez njegovih mena koje su nam stvorile svest o promeni, o vremenu i merenju protoka vremena. Kakvo bi to čovečanstvo bilo bez Meseca? Pa ne bi ga bilo jer je postojanje Meseca u orbiti Zemlje preduslov stvaranja i postojanja čoveka kao mikrokosmosa. Bez Meseca čovek ne bi bio mikrokosmos nego sličniji životinji ili bi možda bio poput bogova. Ako smo u mitskom Zlatnom dobu bili poput bogova onda je nešto povezano sa Mesecom u osnovi udesa koji je zadesio zlanti naraštaj bogolikog čovečanstva. Kako god bilo, Mesec nas čini ljudima kakvi sada jesmo. Prividna jednakost veličine diskova Meseca i Sunca, posmatrano sa Zemlje, pokazatelj je te mikrokosmičnosti i uravnoteženosti čoveka te svakolikog života na našoj planeti. Zamislimo situaciju da imamo dva meseca! Zamislimo nebo kojim plove dva meseca, a onda pokušajmo razumeti kakve bi posledice to imalo po život na Zemlji. Naša svest bila bi potpuno drugačija. Sav život na Zemlji bio bi drugačiji. Bez Meseca, dnevna tiranija Sunca i noćne praznine bila bi nesnosna.

U magijskom smislu Mesec je posrednik uticaja svih nebeskih tela, uključujući i Sunce, jer odbija sunčeve zrake. Istovremeno Mesec je i zaštitnik života na Zemlji budući da predstavlja neposrednog čuvara zemaljskog sveta, nešto poput Saturna koji čuva svet unutrašnjih planeta unutar sunčevog sistema. Mesec u svojih 28 faza, svojom pojavnošću predstavlja sedam tradicionalnih planeta univerzuma drevnih naroda (Saturn, Jupiter, Mars, Venera, Merkur, Sunce kao planetu i samog sebe). Svaka od tih sedam planetarnih priroda ogleda se kroz četiri modaliteta koji predstavljaju tradicionalne elemente. Dakle, po četiri lunarne faze pripadaju svakoj planeti u varijantama Vatre, Vode, Vazduha i Zemlje kao elementa tako da svaka faza ima svoju astrološku lunarnu kuću. Mikrokosmički položaj Meseca sledi lunarne faze dok njegova makrokosmička pozicija sledi lunarne kuće. Lunarne kuće su staništa Meseca na nebu, a u mikrokosmičkom smislu mesečeve faze imaju svoje stanice unutar prirode ljudskog bića. Glavna uloga Meseca je u uobličavanju i usmeravanju kosmičkih uticaja ka Zemlji, zvezda ali i Sunca tokom noći. Kada se kaže „kosmički uticaj“ valja imati na umu da je čovek pre svega i iznad svega mikrokosmos, što znači da u sebi sadrži čitav univerzum. Ljudsko biće ima sposobnost da osvesti svaki delić svemira, da komunicira sa svakim delom univerzuma posredstvom određenih saobraznosti koje ljudsko biće u svojoj celokupnosti ima sa svemirom. Na primer, čovek sadrži prirodu elemenata, zatim planetarnu prirodu te naposletku zvezdanu prirodu. Svako nebesko telo ima svoj aspekt, svog predstavnika u ljudskoj prirodi. Čitav svemir bi mogao biti oslikan na ljudskoj koži, sve planete, zvezde, sazvežđa. Ljudsko biće je hram a hram je slika univerzuma.
Zamislimo zigurat, odnosno piramidalnu strukturu sačinjenu od sedam nivoa ili spratova, poput onog legendarnog Nabukodonosorovog u Vavilonu, ali za ovaj prikaz prilagođenog onom što želim istaknuti. Svaki sprat pripada određenoj planeti. Prizemlje ima 81 sobu i pripada Mesecu. Nivo iznad njega je Merkurov sprat i ima 64 sobe. Sledeći pripada Veneri sa 49 soba, a onaj iznad Suncu sa 36 soba. Poviše Sunčevog je Marsov sprat sa 25 soba, iznad kojeg je Jupiterov sa 16 i na vrhu Saturnov sprat sa 9 soba. Ukupno sedam nivoa i 280 soba. Primetićete da je redosled planeta usklađen sa dijagramom kabalističkog Drveta života a da brojevi 81, 64, 49, 36, 25, 16 i 9 odgovaraju tzv planetarnim kamejama odnosno pitagorejskim magičnim kvadratima.[1] Svaka od tih 280 soba predstavlja po jedan deseti deo svake od 28 lunarnih faza i zauzima oko 1 stepen i 16 sekundi zodijačkog kruga te sadrži po jednu ili više zvezda. Otprilike na svakih stotinu godina te zvezde pređu iz jedne u drugu sobu ovog volšebnog imaginarnog zigurata. 

Na primer, zvezda Betelgez je u našem vremenu saobrazna završetku sedme Mesečeve mene, odnosno periodu Mesečevog rasta (prva četvrt) i na mikrokosmičkoj kružnici nalazi se u predelu između srca i vrata, krećući se niže. U imaginarnom ziguratu Betelgez se nalazi u dvadesetoj sobi solarnog sprata (polje pod brojem 20 u kvadratu Sunca). Tako kroz naše biće plovi čitav nebeski svod, svaka vidljiva zvezda i planeta, Sunce i Mesec. Sve što postoji tamo može biti prizvano u našu svest. Bez postojanja Meseca nama sa Zemlje to ne bi bilo moguće. Mesec je poput nekakvog (de)modulator telepatskih talasa, da se tako izrazim. Sve šta bi trebalo da uradimo jeste da pratimo Mesečev ritam kretanja i faza i da pomoću mnemotehnike upamtimo saobraznosti važne za ovaj proces. A onda, kada budemo spremni, možemo pozvati određenu inteligenciju sa neke od zvezdanih odredišta i spoznati nešto što zaključani u materijalistički, religijski ili čisto intelektualni oklop nikada ne bismo mogli.

Upravo je u tom procesu uspostavljanja telepatskog kontakta i komunikacije sa dalekim inteligencijama zvezdanih odredišta, uloga Meseca kao nekoga ko nam to omogućava, nezamenljiva. Mesečeva priroda, osim što može biti određena i kao neka vrsta (de)modulatora, takođe može biti i obuhvaćena pojmom rezonantne kutije, budući da je Mesec kao nebesko telo šupljikave građe. Međutim, valja napomenuti da inteligencija Meseca ima širok spektar svojih izražaja, od onih naklonjenih čoveku do krajnje neprijateljskih i opakih. Mesec je magijsko kosmičko ogledalo, pa sve šta je sadržaj kosmosa ujedno je i sadržaj Meseca. Kao što ogledalo samo po sebi nema dubinu, tj nema dušu, tako i Mesec nema onu životnu silu koja bi to nebesko telo činilo živim na način kao što su planete žive. U samom središtu Meseca nalazi se šupljina. Ta šupljina je, između ostalog, stecište svojevrsnih vampirskih magijskih sila. Istovremeno, središte Meseca je i sedište njegove snage gde se uliva snažna energija Sunca i drugih planeta solarnog sistema, kao i dalekih zvezda iz čega se cedi nektar večnosti soma, haoma, ambrozija bogova.

Magični kvadrat Meseca u svom centru sadrži broj 41 koji pisan na hebrejskom sadrži dva tzv majčinska slova alef (1) i mem (40). Zajedno oni obrazuju reč koja se odnosi na utrobu. Ta jalova Mesečeva utroba savršen je magijski instrument, istovremeno strašna i privlačna, jalova i blagorodna, ubistvena i životvorna. To je magična ženstvenost koja u svojoj nutrini porađa mušku inteligenciju - drevnog lunarnog muškog boga kao prototip svakolike muškosti na Zemlji. Bez tog detalja Adama ne bi bilo, ne bi bilo muškaraca, pa samim tim ni ljudskih bića kakva jesu takođe ne bi bilo.
Mesečeva kameja (talisman)

Broj 41 predstavlja oblik proširenja broja 5, a takođe se nalazi u centru Saturnove kameje. Dakle, u središtu ove dve kameje imamo pentagram. Taj broj je, kao što sam pomenuo, kombinacija hebrejskih slova mem-alef. Slova koja ga čine označavaju elemente Vodu i Vazduh. Tako u tome možemo videti duh nad primordijalnim vodama, odraz duha u ogledalu vode, refleksiju najviše mudrosti ali i odraz ludila, vode zaborava. U lunarnoj kameji, iznad broja 41 nalazi se njen najveći broj 81, a odmah ispod središta smešten je ulazni broj kameje 1. Ulaz, izlaz i centar lunarne kameje su praktično jedan do drugoga. Čitava ta kolona brojeva u sebi sadrži broj jedan, odnosno slovo alef. Središnja kolona predstavlja vertikalni krak lunarnog krsta i deli kameju na dve jednake polovine, levu i desnu, što odgovara dvema osnovnim fazama Mesečevog ciklusa. Svi brojevi desno od te osnovne ose pripadaju fazama opadanja, dok ovi levo označavaju period punjenja. Horizontalni krak tog krsta deli brojeve lunarne kameje na gornje i donje: gornje - kada je Mesečev disk većim delom svoje površine pod senkom, bilo da raste ili opada, i donje - kada je Mesečev disk većim delom svoje površine osvetljen. Donji desni kvadrant lunarne kameje jeste Mesec u opadanju nakon uštapa do polovine (faze od 15 do 22) i ima prirodu vatrenog elementa. Gornji desni kvadrant označava faze od 22 do 28, od polovine do mladine te ima prirodu vodenog elementa. Gornji levi kvadrat jeste mladina u punjenju do prve polovine (faze 1 do 8), vazdušni element. Donji levi kvadrat je od prve polovine do uštapa (faze 8 do 15). Kao što vidimo, tok lunarnih faza u kameji Meseca ima smer nasuprot kretanja kazaljke na satu.

Primetićemo da su svi brojevi centralnog krsta lunarne kameje neparni i kada ih svedemo na proste brojeve dobijamo sledeći niz: 384951627, što jeste niz brojeva od 1 do 9. Njihov zbir daje broj 45, što istovremeno predstavlja i zbir svih brojeva kameje Saturna. Time dolazimo do još jedne podudarnosti između kvadrata Saturna i Meseca, prve i poslednje kameje. Obratite sada pažnju na donji desni deo kameje Meseca, fokusirajući se na oblik koji obrazuju sledećih pet brojeva: 53, 3, 43, 75, 35. Na istom položaju u preostala tri kvadranta videćete da neparni brojevi zauzimaju isti takav položaj u L obliku, (ugao od 90 stepeni). Dakle, imamo krst formiran od neparnih brojeva, a onda i četiri L, takođe formirana od neparnih brojeva, a što asocira na simbol krsta sa četiri ocila. Međutim, tu ima još jedan detalj, jer su četiri broja u samim uglovima lunarne kameje takođe neparni. Sada slika rasporeda svih neparnih brojeva u lunarnom kvadratu daje krst sa polumesecom i zvezdom u svakom kvadrantu. To podseća na tradicionalni Mesečev pečat, ali daje drugačiju perspektivu. Takođe, ono što je karakteristično za lunarnu kameju jeste da dijagonala brojeva koja ide od donjeg levog ugla ka gornjem desnom, izražena u prostim brojevima daje niz od devet petica. To je dijagonala petice. Nasuprot njoj je dijagonala od 1 do 9, naravno, izraženo prostim brojevima. Broj pet koji se ovde pojavljuje povezan je sa prirodom Geburaha, odnosno Marsa, a što ima veze sa snagom. U kabali, bog Meseca je Snažni, Svemoćni, Šadaj, bog života. Ime lunarne sefire na Drvetu života je Jesod, što se prevodi kao temelj. Mesec je stoga temelj čitave konstrukcije Drveta, a što podseća na antičkog Atlasa ili egipatskog boga Šu koji pridržava nebo.
Središnji krst Mesečevog talismana ukazuje na dve prirode duha. Vodoravna središnja linija brojeva (57, 17, 49, 9, 41, 73, 33, 65, 25) ukazuje na pasivni vid duha. Polja pod brojevima 57, 17, 49, 9 jesu pasivni aspekt duha u odnosu na element Zemlje. Polja pod brojevima 73, 33, 65, 25 predstavljaju pasivni aspekt duha u odnosu na element Vode. Uspravna središnja linija brojeva (21, 71, 31, 81, 41, 1, 51, 11, 61) ukazuje na aktivni vid duha. Od toga, polja pod brojevima 21, 71, 31, 81 predstavljaju aktivni aspekt duha u odnosu na element Vazduha, a polja pod brojevima 1, 51, 11, 61 označavaju aktivni aspekt duha u odnosu na element Vatre. Brojevi u krajnjim uglovima kameje označavaju polja gde je elementarna priroda najizraženija. Tako je polje pod brojem 77 izraz najzemaljskijeg vida elementa Zemlje, polje 45 je vatreni aspekt Vatre, polje 5 vodeni aspekt Vode, dok je 37 vazdušni aspekt Vazduha. Dalje, brojevi 45, 44, 76 i 4 jesu vatreni kvadrant vatrenog kvadranta Mesečeve kameje; isto tako 77, 28, 68 i 36 su zemljani kvadrant zemljanog kvadranta kameje itd za svaki ugao. Brojevi 66, 34, 35 i 75 čine vodeni kvadrant vatrenog kvadranta kameje. Svaki broj, u skladu sa svojim položajem na kameji, predstavlja posebnu prirodu sačinjenu od kombinacije elemenata.
 

1

6

2

7

3

8

4

9

5

6

2

7

3

8

4

9

5

1

2

7

3

8

4

9

5

1

6

7

3

8

4

9

5

1

6

2

3

8

4

9

5

1

6

2

7

8

4

9

5

1

6

2

7

3

4

9

5

1

6

2

7

3

8

9

5

1

6

2

7

3

8

4

5

1

6

2

7

3

8

4

9

Lunarni magični kvadrat sveden na osnovne brojke  
    
U lunarnom magičnom kvadratu osnovnih brojeva, red i kolona gornjeg levog ugla počinju nizom: 162738495. To je svojevrsni kod sefira Keter i Malkut projektovan u lunarni kvadrat. Tako dobijamo redosled sefirotskih projekcija: 1 – Keter, Malkut (Zemlja), 6 – Tifaret, Sunce, 2 – Hokmah, sfera zodijaka, 7 – Necah, Venera, 3 – Binah, Saturn, 8 – Hod, Merkur, 4 – Hesed, Jupiter, 9 – Jesod, Mesec, 5 – Geburah, Mars. Na osnovu polaznog broja svakog reda i kolone određujemo sefirotsko-planetarnu analogiju svakog numeričkog polja u lunarnom kvadratu. Sada znamo kakve sile vladaju kojim poljem. Na primer, polje 44, svedeno na broj 8, nalazi se u vatrenom delu lunarnog kvadrata. To je vatreni Merkur sa manjinskom vazdušnom komponentom u preseku uspravnog i vodoravnog lunarnog uticaja. Dalje proučavanje ovih analogija, nakon ovih osnovnih natuknica, ostavljam čitaocu. Otkrivanje prirode svakog polja stvar je dubokog fokusa. Kakav je tačno kvalitet „vatreni Merkur sa manjinskom vazdušnom komponentom u preseku uspravnog i vodoravnog lunarnog uticaja u kvadratu Meseca“ iziskuje posebno udubljivanje, jer to nije nešto što se može shvatiti na uobičajeni način.

Sada ćemo projektovati mesečeve faze na mikrokosmos. Prva faza punjenja Meseca, odnosno novi Mesec pa sve do polovine, počinje od temena (čakra sahasrara) i zaključno sa osmom fazom dolazi do srca (čakra anahata). Druga faza punjenja, od polovine do uštapa, počinje od srca i zaključno sa fazom 15 dolazi do nivoa čakre muladare. Treća faza, odnosno opadanje, od muladare penje se naviše do faze 22, odnosno srca - anahate. Četvrta  i završna faza dolazi nazad do temena glave, odnosno čakre sahasrara. Kabalistički, mlada mesečina u punjenju, izvire iz Ketera, i kako raste, ide levom stranom čoveka (na dijagramu Drveta života to je Desni stub), da bi se pri uštapu, mikrokosmička lunarna putanja našla u sefiri Malkut. Opadanje Meseca predstavlja uzdizanje desnom stranom čoveka (Levi stub). To veoma podseća na meditaciju kruženja svetlosne struje „Šin-tet“ koja predstavlja korak dalje nakon vežbe Srednjeg stuba, datog u kurikulumu Zlatne zore. Ovde uviđamo značajnu kosmičku simboliku izraženu dijagramom Drveta života, na kome Levi i Desni stub, kao elementi Drveta spoznaje dobra i zla, predstavljaju Mesec u opadanju, odnosno u punjenju. U tom smislu Levi stub (desna strana čoveka) je opadajući Mesec, odnosno sila koja ide odozdo ka gore, dok je Desni stub (leva strana čoveka) - Mesec u rastu, odnosno sila koja ide odozgo ka dole. Tako na osnovu lunarne faze možemo biti svesni gde se tačno na našoj mikrokosmičkoj mapi nalazi Mesec. Sada je jasno zašto je pun Mesec povezan sa fenomenom likantropije, jer se uštap poklapa sa čakrom muladarom.
mikrokosmička putanja Mesečevih faza

Obratio bih pažnju na neka pitanja koja temu Meseca uvezuju sa dobom Vodolije. Alister Kroli je u svom magijskom sistemu koristio tarot karte i hebrejski alfabet u funkciji dijagrama Drveta života kao orijentira razumevanja univerzuma, makrokosmosa tako i mikrokosmosa. Kao što je poznavaocima okultne istorije poznato, Kroli je sledio šemu podudarnosti koja po jedno hebrejsko slovo vezuje za po jednu veliku tarot arkanu. Ta šema je potekla iz učenja Zlatne zore, uslovno govoreći. Međutim, Kroli je uneo izmenu u taj redosled zamenivši arkane slova cadi i he, u skladu sa uputstvom koje je dobio od entiteta koji mu je diktirao „Knjigu zakona“. U toj knjizi piše da su sva slova „stare knjige“ (velike tarot arkane) ispravne, ali „cadi nije zvezda“. Kroli je to protumačio na način da je kartu Zvezda, koja je po Zlatnoj zori, atribucija slova cadi, dodelio slovu he, čiji je tarot pandan karta Car. Tako su Car i Zvezda zamenili svoja mesta na Drvetu života. Posledično, uticaj sefire Necah (Venera), u eonu Horusa, ide kroz Cara. Zvezda je tradicionalno povezivana sa znakom Vodolije (Saturn), dok je Car bio Ovan (Mars). U starom je eonu Venera kroz Vodoliju delovala na Mesec, a po Krolijevoj formuli to bi sada trebalo da čini kroz Ovna. Staza cadi, koja povezuje Mesec i Veneru, sada je vatrena a više ne pripada vazdušnom elementu. U praktičnom smislu, ovaj igrokaz simbola najavljuje dalekosežne promene, a u suštini tih promena nalazi se Mesec koji će u naredna dva milenijuma biti naelektrisan. To je, reklo bi se, tehnički cilj, ili posledica nastupanja Novog Eona. Upotrebio sam reč „naelektrisan“ u nedostatku boljeg izraza za promenu prirode Meseca u značenju vatrenog elementa. 

Pomenuto „naelektrisanje“ Meseca je namera Ank-af-na-Khonsua,[2] davno preminulog egipatskog sveštenika sokoglavog boga Mentu[3] (VIII vek pre nove ere) prikazanog na Steli Otkrovenja.[4] Upravo je duh ovog egipatskog sveštenika opseo nesvakidašnjeg i ekscentričnog engleskog mladića Krolija, 1904. godine u Kairu („Pobednički grad“). Posredstvom Krolija, kao „proroka novog eona“ ovaj stari duh, u službi sokoglavog ratničkog gospoda, namerava da „zapali“ Mesec, pokretanjem okultne struje pod imenom Telema. Dakle, Kroliju je naloženo da na magijskom i simboličkom nivou stvori uzroke za naelektrisanje Meseca. Magijske sile koje će dodatno naelektrisati Jesod, temelj Drveta života, odnosno Mesec, imaju svoje predstavnike među tri velike arkane tarota shvaćenih kao odgovarajućih staza Drveta koje se iz viših sefira ulivaju u Jesod. Te staze / arkane su: Car, slovo cadi, dolazi iz Necaha (Venera); Umerenost, slovo samek, dolazi iz Tifareta (Sunce); Sunce, slovo reš, dolazi iz Hoda (Merkur). Posledično, Mesec će sjajiti jače a električna lunarna energija osvetliće Zemlju. Pojačano lunarno isijavanje stvaraće utisak da se mesečev disk povećao. Ljudska svest će stoga dosegnuti nivo predstavljen sefirom Tifaret (Lepota). U pitanju je proces intenzivne solarizacije ljudske svesti u narednih par hiljada i nešto godina. Taj proces predstavljen je jednom od tri pomenute arkane / staze, a to je Umerenost,[5] odnosno četrnaesti ključ tarota i slovo samek, koje označava stub.
feničanski oblik slova samek

Slovo samek, u svojoj primitivnoj osnovi, jeste trostruki krst. Motiv trostrukog krsta u tarotu se pojavljuje na karti Prvosveštenik čija je jedna od uloga inicijatorska. Taj trostruki krst sameka ukazuje na trostruku vatru koja se iz viših sefira usmerava ka Jesodu. Po Kroliju, vreme tame na Zemlji moglo bi potrajati barem još pet vekova nakon čega bi trebalo nastupiti obnavljajući period blagotvornih uticaja Novog eona. Alternativa tome je katastrofa čovečanstva.
stela 666



[1] Magični kvadrati, odnosno kameje, predstavljaju geometrijsko-numerički izraz ezoteričnih priroda tradicionalno pripisanih planetama, a to su Saturn, Jupiter, Mars, Venera, Merkur, kao i Sunce i Mesec, koji su u drevnim astro-magijskim i religijskim doktrinama imale status planeta. Svaka od njih predstavlja univerzum iz perspektive određene planetarne prirode. Na primer, priroda Saturna predstavljena je kvadratom od devet polja označenih brojevima, poređanih u tri reda i tri kolone, tako da zbir brojeva svake kolone i svakog reda, kao i zbir dijagonala uvek bude isti (u tom slučaju 15). I tako za svaku planetarnu prirodu. Obično se kameje koriste za iscrtavanje sigila koji imaju svoju upotrebu u magijskim operacijama ili za izradu za talismana.
[2] Njegovo ime se prevodi kao „Onaj koji živi za Khonsua“. Khonsu je bog Meseca.
[3] Čije se svetilište nalazilo u gradu Teba. Mentu je oblik boga Horusa i predstavlja oličenje boga rata.
[4] Drvena stela otkrivena 1858. godine u posmrtnom hramu kraljice Hatšepsut iz XVIII dinastije. Izvorno je napravljena za Ank-af-na-Khonsua u cilju da podrži njegov zagrobni život.
[5] U Krolijevom Tot špilu.
planetarni kvadrati - kameje

Friday, January 5, 2018

Magijsko-mitski koreni rasizma

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

"Also it shall here suffice to say that thou shalt make a distinction between the Four-handed race (quadrumana, Apes and monkeys) which be midway between Man and Beast and other animals. For they be neither the one or the other, but are the fallen and debased result of a most ancient magical effect to formulate a material and immediate link between the human and animal microcosms. This is elsewhere treated of, and it shall here be sufficient to say that they are not an ascent, from the beast unto Man, but a mistaken magical fall from a man unto a beast. Anciently they were a terrible power upon this planet, as then having more of the man then of the animal, whereas now they have more of the animal than of Man. The ancient traditions of their primal conditions are preserved unto this day in the legends of ogres and, in certain records, canibalism and its rites." (Israel Regardie, The Golden Dawn, The 6th Edition, Llewellyn Worldwide, Woodbury, MN, USA, 1989, page 110)  
U ovoj, za mentalitet našeg vremena, nečuvenoj izjavi, poznati okultista Izrael Regardije, naglašava jedan drevni stav i verovanje koje stoji nasuprot uvreženom evolucionističkom shvatanju darvinizma o poreklu vrsta. Shodno tome, nisu čovekoliki majmuni izraz prirodnog preobražaja iz nižih u viši evolucijski nivo, nego predstavljaju degenerisani ostatak magijskog pada, odnosno neuspeh njihovog formiranja kao mikrokosmosa. Naravno, nisu to smislili okultisti viktorijanske Engleske, pa ni Regardije, već taj detalj vuče mnogo dublje poreklo. O razlozima zbog kojih je došlo do degradacije majmuna Regardije ne nudi više detalja. Priča o majmunima kao neuspelim ljudima, odnosno ljudolikim neuspelim mikrokosmičkim prirodama, podseća i na Tolkinove Orke, koji su proizvod izopačujućeg delovanja mračnih magijskih sila. Orci su, poput majmuna i drugih zveri, podložniji magijskom zaposedanju od strane jačih volja, kao i od strane demonskih sila. Kod Alistera Krolija zanimljiv je jedan navod o Hanumanu, čime osvetljavamo  gledište u skladu sa prethodnim:
„Hinduska zamisao Merkura, Hanuman, majmunoliki bog, strahovito je degradiranje. U njegovom kultu ne može se naći nijedan od viših vidova simbola. Izgleda da je glavni cilj njegovih adepata bio stvaranje privremene inkarnacije boga time što su žene iz plemena svake godine slane u džunglu. Ne nalazimo ni jednu jedinu legendu koju bi krasila dubina ili produhovljenost. Izvesno je da je Hanuman jedva nešto više od Totovog Majmuna.” Alister Kroli, Knjiga Tota, Esotheria, Beograd, 1996, Beograd, str. 79.
Iz ove perspektive, kult Hanumana je već sam po sebi izraz degradacije, krajnje iskrivljena slika koja karikaturalno svedoči o nekadašnjoj istini mikrokosmičkog stanja one grane čovečanstva čiji su potomci današnji majmuni. Ove refleksije o poreklu majmuna imaju svoje pandane i u promišljanju porekla i aktuelnog stanja određenih rasa, naroda ili grupa naroda, pa u tome možemo potražiti i koren onog što se u moderno vreme naziva rasizmom. Moderni rasizam je u tom smislu iskrivljeni, ideološki, vulgarni i materijalistički izraz drevnih shvatanja čiji je koren u mitu. Te bezmalo apodiktičke tvrdnje iz literature Zlatne zore o majmunima imaju svoje pandane u nekim drugim tvrdnjama, poreklom iz sličnog miljea o ljudskim rasama, kako ovim postojećim, tako i o izumrlim. Ostajući i dalje na terenu Indije, valja se podsetiti i kako je Elifas Levi opisivao njen narod, kulturu i religiju (delimičan navod u Vejtovom engleskom prevodu):
We are told by Kabalistic tradition that India was peopled by the descendants of Cain, and thither at a later period migrated the descendants of Abraham and keturah; in any case it is, above all others, the country of Goetia and illusionary wonders. Black Magic has been perpetuated therein, as well as the original traditions of fratricide imposed by the powerful on the weak... It may be said of India that she is the wise mother of all idolatries. The dogmas of her gymnosophist would be keys of highest wisdom if they did not open more easily the gates leading to degradation and death... But the root of its tree seems to have been devoured by the infernal serpent... One is conscious that Shiva is the apotheosis of Cain, but there is nothing in all this mythology which recalls the mildness of Abel... It was from the false Kabalism of India that the Gnostics borrowed their reveries – by turns horrible and obscene; it is also Indian Magic, manifesting on the threshold of the occult sciences with a thousand deformities... Eliphas Levi, The History of Magic, William Rider & Son, 1913, str. 64-65.
U Levijevom poimanju očitava se rasistički koren gledanja na Induse kao dijabolične, podljudske i proklete Kainove potomke. Pa ako je već reč o ljudima čijeg je pretka bog biblije prokleo, kakvi bi onda njegovi potomci i njihovi kultovi mogli biti? Jedan od jasnih izvora tvrdnji i stavova, koji se danas smatraju rasističkim, nalazimo u samoj bibliji, odnosno u Starom zavetu. Setimo se priče o Nojevim sinovima, Semu, Jafetu i Hamu kao rodonačelnicima tri rasne grupacije: semitskog tipa, evropskog i afričkog.
„Noje poče obrađivati zemlju i posadi vinograd. I napi se vina, opi se, i otkri se usred svog šatora. Ham, otac Hananaca vide golotinju svog oca i kaza to dvojici svoje braće napolju. Tada Sem i Jafet uzeše ogrtač i staviše ga na svoja ramena, i idući natraške pokriše njim golotinju svoga oca, i kako je njihovo lice bilo okrenuto na drugu stranu, nisu videli golotinju svoga oca. Kad se Noje otrezni, dozna šta mu je mlađi sin učinio, i reče: Proklet neka je Hanan i slugama braće svoje, sluga da je! I još reče: Blagosloven da je Jahve Bog Semov, a Hanan da je sluga njihov! Da raširi bog Jafeta, da u šatorima Semovim živi, a Hanan da je sluga njihov!” Postanje 9:20-27.
Navodno zbog sagrešenja svog biblijskog praoca Hama, Afrikanci su postali bestidni, nisu nosili odeću i kažnjeni su tako što su postali sluge i robovi potomcima druge dvojice braće. Jedno od ezoterijskih tumačenja Hamovog prekršaja jeste u tome što je Ham zapravo profanisao očeve misterije, razotkrivši i ne poštujući tajne unutrašnjeg kulta. Podsetimo se, po tekstu biblijskog Postanja, upravo su Hamovi potomci rodonačelnici visoke civilizacije, ne samo Egipta, nego i Sumera. Nimrod, pretpostavljeni graditelj mitske Kule Vavilonske, Hamov je potomak. Dakle, tamni ljudi su, shodno tome, bili prvi civilizatori, ali su profanisali svoje misterije, što je dovelo do njihove degradacije. Naravno, ovo je poslužilo kao dobra isprika za pravdanje kasnijeg etničkog čišćenja Hananaca od strane Izraelita i zaposedanje hananske zemlje, kao i trgovinu i držanje robova. Dakle, robovlasništvo je bogougodno ukoliko su robovi potomci Hama, na čije je potomstvo, Božji čovek Noje, bacio kletvu.
Sve ovo podseća i na mormonsko tumačenje porekla obojenih ljudi čiju je bezbožnost, odnosno otpadništvo od Božjeg zakona ovaj kaznio njihovim poružnjavanjem i tamnjenjem boje njihove kože. Takođe, kad smo već kod Noja, podsetimo se da je biblijski Bog uništio prvi naraštaj čovečanstva jer se ovaj izopačio. Dakle, izvor rasizma je u drevnoj magijsko-religijskoj i mitskoj svesti, a rasistička ideologija je samo sekularni i vulgarni odjek onoga što je u davnini bilo neupitna činjenica. Ta činjenica ima svoje utemeljenje u mitskom i magijskom, a ne u predrasudama. Mitsko i magijsko je iskustveno a predrasude su izraz neutemeljenih pretpostavki. Međutim, priroda mitskog i magijskog iskustva je posve drugačija od onog što nazivamo objektivnim iskustvom. Današnji ljudi uglavnom nemaju mitsku i magijsku svest, ali elementi te svesti i dalje žive u profanom i vulgarnom, te krajnje redukovanom obliku karakterističnom za eru vladavine razuma.
Jedan od banalnih primera rasizma jeste onaj ispoljen prema Jevrejima, a koji je utemeljen na njihovom odbacivanju jednog Jevrejina kojeg su kasnije na Bliskom istoku i u Evropi prigrlili kao svog boga. Ta vrsta rasizma nije mitsko-magijska, ali je verska te Jevreje uopštava kao dijaboličan antihrišćanski – kako bi Hitler rekao – „agens rastvaranja“: hrišćanskog i evropskog morala (i rasne čistote). To hrišćansko i antisemitsko gađenje možemo uporediti sa gađenjem starozavetnih proroka spram bogova i običaja mnogobožačkih naroda koji su boravili u okruženju biblijskog izabranog naroda. Neko slično gađenje imaju muslimani prema bezbožnoj kulturi današnjeg sekularnog Zapada. To sve ima svoje verske, ideološke i kulturne uzroke, pa je otud banalno, jer nema dublje ezoterijsko utemeljenje. Rasna teorija u ezoterijskom smislu ipak zahvata dublje od one verske ili ideološke, i nije nužno negativna i mrzilačka kao što su to verske, sekularno-ideološke i darvinističke teorije.
Ovde bih upotrebio jednu malu digresiju u pogledu jedne veoma dobro poznate simbolike bliske nam istorije kako bih osvetlio skorašnje raspakivanje tog mita. Naime, u okviru magijskog sistema Zlatne zore, znak stepena zelatora, koji odgovara desetoj sefiri Drveta života – Malkut (Kraljevstvo), u suštini jeste isti onaj kojim su nacisti pozdravljali „firera“. Naziv za taj znak, odnosno položaj tela, jeste „Set koji se bori“. Naravno, samo ta činjenica ne bi bila dovoljna za povlačenje bilo kakve paralele, jer su sličan pozdrav koristili i Rimljani. Međutim, simbol stepena zelatora jeste kukasti krst, doduše suprotnog smera od onog koji su koristili nacisti. Pa ipak, teško je odoleti utisku nekog ko u predočenoj pozi stoji pred imaginarnom svastikom. Neko je, dakle, nacističku ritualnu ikonografiju obogatio ovim, u suštini, prizivnim znakom sile. Neko je našao za shodno da upravo ovaj znak, kao i simbol svastike, postavi u ulogu ključnog simboličkog detalja jednog vulgarnog i genocidnog političko-ideološkog pokreta, čija je pojava i uspeh, kao i pad, fenomen istorijski munjevite brzine. Taj neko možda ima ili nema neposredne veze sa britanskom Zlatnom zorom (ili njenim derivatima), ali ono što možemo pretpostaviti jeste njihov zajednički (nemački) izvor koji je u Evropu utemeljio jednu doktrinu čije je poreklo bliskoistočno, kabalističko i egipatsko. Ta doktrina je imala svoja pozitivna i negativna ovaploćenja, ali joj ne možemo sporiti sveobuhvatni uticaj na oblikovanje istorije Evrope i evropskog uticaja na svet u poslednjih pet vekova. Ona je, između ostalog, i majka onog što u moderno vreme znamo kao rasizam. Ta magijska struja i dalje postoji i teče kroz nekoliko rukavaca, od kojih su neki potpuno iscrpljeni, neki benigni a neki pak maligni. Hoću reći da, sedamdesetak godina nakon Aušvica i Jasenovca, podzemne sile koje su na okultan način prouzrokovale pojavu ovih imena užasa i smrti, još uvek nisu nestale sa istorijske scene.

Znak stepena zelatora u okultnom sistemu Hermetičkog reda Zlatna zora

U ovoj knjizi sam već pominjao ezoterijsku rasnu teoriju Rudolfa Štajnera. Ideja povezivanja ljudskih rasa sa astrološkim planetarnim prirodama ukazuje na ono što je i Dimitrije Mitrinović rekao, da svaka rasa tokom svoje istorije mora doći do svoje suštine. Štajnerova analogija planetarnih priroda sa ljudskim rasama je jedan od vidova te suštine. U tom smislu, ljudi pretežno evropskog porekla, oličenje svoje prirode i rasne suštine trebaju tražiti u jovialnim analogijama. Jupiter je njihov bog, kao što je Mars bog semitskih naroda itd. U tom smislu, svaki narod, svaka grupa naroda ili rasna grupacija, što se više udaljava od svoje ezoterijski utemeljene prirode, to je očiglednija njihova fizička, mentalna, duhovna i kulturna degradacija. Ukoliko nam neki narod ili zajednica danas deluju primitivno, to je zato što predstavlja degenerisani ostatak nekada razvijene kulture, a ne karika zaostala u razvoju iz divljaštva ka civilizovanom čovečanstvu (to bi bio izraz nekakvog darvinističkog, materijalističkog i vulgarnog rasizma). Dakle, ovo je samo primer rasne teorije zasnovane ne na naučnim i pozitivističkim, nego pre svega na shvatanjima koja imaju svoje utemeljenje u ezoterijskom. U suštini to i nije nikakva rasna teorija nego uzgredno tumačenje porekla rasa u skladu sa pravilima okultne nauke u jednom ključu tumačenja.
Ako je nešto ezoterijsko, magijsko i mitsko to ne mora i nužno biti loše, niti na magijsko-mitskom temelju zasnovana rasna teorija automatski vodi u rasizam shvaćen u današnjem smislu. U rasističkoj ideologiji pitanje rase je suštinsko, što u mitsko-magijskom pogledu na svet nije slučaj. Podsetimo se, rasizam je postignuće modernih vremena. Rasizam je ideologija, a ne prosto gađenje, strah, mržnja ili prezir prema nekom drugačijem. Prezir, mržnja, strah i gađenje spram drugih i drugačijih su oduvek postojali, ali rasizam je tumačenje istorije, politike i uopšte društvene stvarnosti idejom rase koja se u rasnim teorijama postavlja kao osnovna determinanta. Rasistička ideologija eksploatiše pomenuti sklop osećanja i senzibiliteta. Očevi rasističke ideologije su poreklom iz bivših zapadnoevropskih kolonijalnih sila. Nasuprot tome, drevna shvatanja o rasama i narodima su nešto posve drugo i utemeljena su na magijskom pogledu na svet.