Wednesday, October 11, 2017

Bogovi kao životinjski atavizmi i formule


NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije". Ukoliko želite da ovu knjigu, ali i druge moje knjige, čitate na hartiji a ne da buljite u ekran, obezbedite sebi primerak. Više o tome Sabrana dela Dorijana Nuaja

Adam je, imenujući životinje, zapravo prizivao bogove ili aspekte Boga. U tom smislu možemo reći kako Darvinova teorija evolucije, verovatno bez namere njenog tvorca, ukazuje da ljudi potiču ne od životinja kao takvih, nego od bogova, tj. onih okultnih sila čiji su živi simboli upravo životinje. Erih Nojman kaže da je za primitivnog čoveka bilo prirodno da numinozni predak ima životinjski oblik. Ljudi potiču od bogova predstavljenih životinjama, bilo da su ih sami bogovi stvorili ili su bogovi ljudima postali tako što su degradirali ili sišli.[1] Životinje su u redosledu biblijskog stvaranja starije od čoveka, zato što su bogovi stariji od ljudskih bića, hijerarhijski, ontološki i vremenski, ali je Adam Kadmon, kao simbol kosmičkog čoveka, prvostvoreni, stariji od svih bogova / životinja zato što ih sve sadrži u sebi. Zato, po okultnom pogledu na svet, ljudsko biće u svojoj svesti može da, iz dubokih slojeva psihe prizove životinjsku ili božansku svest čiji je simbol određena životinja, što je smisao magijskog atavističkog vaskrsnuća.[2] Oživljavanje životinjskih atavizama u čoveku podseća na koncept mesijanskog uskrsnuća ili ubijenog boga. Uskrsnuće se javlja u telu, kao fizički ili fiziološki događaj, što znači da je reč, kako to tvrdi Grant, o neposrednom iskustvu.[3] Lav-Zmija je, otud, atavistički, ali očigledno neophodan vid mesijanske pojavnosti. Istovremeno, lav je simbol judejskog plemena iz čije će krvne loze doći Mesija, pa ipak, satanizujući egipatsku magijsko-religijsku praksu kao dijaboličnu idolatriju, Mojsije je zapravo ukinuo opciju magijskih opsesija atavizmima bogova i njihovih zoomorfnih priroda. Time je čitav jedan aspekt mikrokosmosa gurnut u senku zarad obožavanja i primanja uputstava od nevidljivog i bezobličnog Boga koji se tokom starozavetne istorije ukazivao na različite moguće načine, da bi na kraju, u iskustvu poklonika, postojao kao mistična svetlost, sakralni tekst i magični alfabet.

U svetlu iskustva bogovi su formule, odnosno ključevi. Ostavimo po strani osećanja, snagu uverenja, definicije ili prirodu doživljaja i vizije. U sasvim praktičnom smislu, a to je ono što je u krajnjoj liniji jedino važno, Bog, bogovi, demoni, jesu formule: glasovne, simboličke, vizuelne, energetske. Pa verujem li u formule? Naravno da verujem, ali to je smešno pitati. To je isto kao pitati matematičara veruje li on u jednačine. Svakako da veruje, ali ono za čim on traga jesu rešenja tih jednačina! One imaju smisla jedino ukoliko se pokažu kao tačne ili netačne povodom nekog konkretnog problema koji bi pomoću njih mogao biti rešen. Mnogi će reći da je takav pogled na prirodu božanskog rigidan i ograničen, ali ukoliko ne postoji delatni fokus onda je insistiranje na uzvišenom, neshvatljivom i beskrajnom božanskom fenomenu bespredmetno osim kao tema filozofskog razmatranja.
Za Egipćane su bogovi, odnosno neteri, bezbrojne varijacije nadljudskog prisustva kojima je prožet naš svet. Neteri su otuda, između ostalog, sekire, guje i sokolovi. Istorijska i mitološka antropomorfizacija bogova, preko hrišćanskog Bogočoveka pa sve do doktrine čiji je izraz Čovek je Bog, nekako je zamaglila neljudsku prirodu bogova. Može li čovek biti bog a da prethodno ne prestane biti čovek, odnosno postaje li čovek božanski samim tim što upravo aktuelizuje svoju čovečnost u njenoj punoći? Priznajem, ovakve dileme zvuče kao prazna retorika i u svetlu praktičnog nemaju mnogo smisla. U svetlu praktičnog čovek se može poistovetiti sa formulom ne bi li istu otključao u svojoj svesti. Dakle, formule su da se koriste, a mag je, poput matematičara, onaj ko barata formulama. Neteri, tj bogovi, odnosno formule, jesu datost sveta, baš poput vazduha, vode, zemlje, trave, životinja ili bilo čega drugog. Pa kao što bez imalo ustručavanja pristupamo svim tim datostima, tako pristupamo i formulama. To su normalne datosti našeg sveta i naše svesti. Na stranu što među tim datostima vrebaju mnoge opasnosti, ali zar ne vrebaju i među mnogo banalnijim pojavama? Možemo se udaviti u vodi, razlupati o zemlju, otrovati od biljaka ili nas životinje mogu rastrgnuti, vetar odneti itd. Isto tako možemo poludeti od formula ili nas one isto tako mogu oterati u smrt, poput bilo čega drugog.

Sada, kada smo neke nedoumice rešili, okrenimo se putevima otključavanja tih formula. Počnimo od jezika, jer smo navikli da magijske formule podrazumevamo pre svega kao reči. Naši su preci stvorili jezik podražavajući glasove životinja, a taj jezik onomatopeje jeste univerzalan i čini osnovu svih izvedenih govornih jezika. Nije nam potreban govorni jezik da bismo razmišljali nego da bismo međusobno komunicirali, pa i tada je u osnovi dovoljan jezik znakova i gestikulacija. Govorni jezik se razvija usložnjavanjem ljudskog sveta. Sada smo već navikli da razmišljamo u formama govora. To je posledica i proizvod generacijskog kultivisanja. U tom smislu jezik znakova, pokreta i oponašanja životinjskih zvukova je stariji. Dakle, magijske formule nisu samo i jedino reči, a često to uopšte nisu reči. U njihovoj osnovi leži namera koju prati određeni pokret, gest, stav tela, odnosno niz pokreta i gestova često izraženih kroz ples. Uglavnom je samo to dovoljno, a u drevna vremena to je i jedino bilo dovoljno. Uz taj gestovni niz, razvojem magije, odnosno njenom intelektualizacijom, u proces su uvođeni zvukovi, glasovi a potom i voljno projektovanje mentalnih slika. Tako smo došli do složenih magijskih formula i rituala. 

Dakle, imamo pokret ili niz pokreta, gest ili izražaj, stav tela, položaj ruku i prstiju, zvuk koji ispuštamo (zviždanje, kliktanje, kreštanje, urlanje), reči koje izgovaramo, mantramo ili pevamo (besmislene ili smislene) u sekvencama i ponavljanjima, imamo ritam koji pratimo, slike koje zamišljamo, a sve to kombinujemo sa povoljnim mestom magijskog delovanja u prostoru i vremenu. Moramo birati određeno mesto i određeno vreme, kada je vetar povoljan, kada je to duh nekako potvrdio šaljući nam nekakav znak u vidu čudnog oblaka, iznenadnog vetra ili pojave odgovarajuće životinje, zatim kada je Mesec u određenoj fazi, određenog dana i godišnjeg doba te kada je na nebu vidljiva određena konstelacija itd. Sve to mora biti usklađeno sa našom namerom i prirodom onoga što želimo da postignemo. Iz svega toga uviđamo da je magija prvobitna naučna delatnost jer to jeste neka vrsta primitivne nauke koja ima svoje utemeljenje u iskustvenom i eksperimentalnom iza čega stoji jedan složen svetonazor zasnovan na sveobuhvatnom determinizmu povezanosti svih stvari u univerzumu. Agens koji čini mogućim taj determinizam izražen je u moći čiji su eksponenti neteri, odnosno bogovi, daimoni. Ovi entiteti, ma koliko apstraktni bili, u magijskom smislu veoma su konkretni.


[1] „Božanstva sa životinjskim glavama su bila čuvari i vodiči do tajnih prolaza podzemnog sveta, oni su stvarali one stratume podsvesti koji su sadržali moći životinja, u čijem su obliku bili predstavljeni. Čovečanstvo je izgubilo ključ za značenje ovih božanskih oblika, jer taj ključ ne postoji na nivou racionalnog objašnjenja.“ Kenet Grant, Alister Kroli i skriveni bog, str. 139.
[2] „Ta bogo-obličja su obično povezivana sa drevnim božanstvima sa životinjskim glavama. Na taj način se atavizmi ili pre-ljudske moći manifestuju u magičaru koji doživljava i aktualizuje, u astralnom svetu, moći i energije koje su posedovale dotične životinje.“ Kenet Grant, Kultovi senke, Esotheria, Beograd, 1998, str. 199.
[3] Mirča Elijade navodi odlomak iz Inglinsaga (poglavlje VI), gde su opisani Odinovi pratioci: „Išli su bez oklopa, divlji poput pasa i vukova. Grizli su svoje štitove i bili jaki kao medvedi i bikovi. Klali su ljude i nisu im mogli nauditi ni gvožđe ni čelik. To se nazivalo bes berserkira.“ Elijade kaže da su Berserkiri bili ratnici u medveđem omotu (serkr), dakle, magijski potpuno poistovećeni sa medvedom, ponekad sa vukom itd. Berserkr se postajalo inicijacijom koju je činio niz ratničkih podviga. „Kroz te ispite kandidat je usvajao način bivanja zveri – postajao je utoliko opasniji ratnik ukoliko se više ponašao kao zver. Preobražavao se u nadčoveka pošto je uspevao da preuzme magijsko-religijsku snagu mesoždera.“ Mirča Elijade, Mistična rođenja, Zajednica književnika Pančeva, Pančevo, 1994, str. 109.
Berserkir