Wednesday, April 26, 2017

Demonsko, racionalno, progresivno

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa


Kenet Grant je fenomen demona okarakterisao kao nerešene komplekse unutar psihe i ostavišta u psihičkom nervnom sistemu, koja bivaju podstaknuta na štetnu aktivnost kada postoji ozbiljna energetska blokada. Međutim, ljudi od znanja demone mogu kontrolisati i naterati da reaguju pomoću sigila ili kontrolom sna. A za energetske blokade, Grant kaže da se mogu razbiti i oslobođena energija ponovo preusmeriti ka stvaralačkim, magijskim ciljevima. Ti nerešeni kompleksi postoje kako unutar individualne, tako i kolektivne psihe pojedinih klika, grupa, naroda ili kultura, pa čak i na nivou celokupnog čovečanstva. Mesec je glavni faktor demonskih fenomena. Njegov nektar je istovremeno i otrov i lek, a jedina razlika između otrova i leka je u načinu primene i proporciji doziranja. Nerešeni kompleksi su istorijski nagomilani, energetske blokade gotovo nepremostive. Oni koji upravljaju procesom civilizacije nemaju leka za njeno umiranje, niti imaju leka za sebe. U pogledu sudbine svetske oligarhije / plutokratije nije potrebno biti prorok – biće uništeni, kao što će, kako Grant kaže, biti uništeni oni koji ne budu u stanju da prihvate duh novog eona. Oligarhiju će uništiti moć kojoj služe, jer služiti moći znači želeti biti uništen. Bolest u koju je zapalo čovečanstvo rezultat je bujanja samoubilačke opsesije ljudskog materijala koje je istorijski proces izbacio na sam vrh. Njihova dijabolična isijavanja truju atmosferu ljudskog bitisanja na Zemlji. Svoj zločinački karakter i nedela širom sveta kriju iza odrednice Čovek. Tog Čoveka će, kaže Kenet Grant u knjizi „Alister Kroli i skriveni bog“, uništiti elementalne sile koje je prebrzo prizvao. Zato je bitno, kaže Grant, da sve doktrine praznoverja koje pritiskaju čovečanstvo, budu očišćene, a religija, onako kako se popularno shvata, prva je među njima.

Dakle, sve ono što oligarhija vekovima emituje, ili je u svojim inkarnacijama poslednja dva-tri veka emitovala na osnovu kidnapovanog nasleđa i falsifikovanih inicijacijskih linija iz dalje prošlosti, mora biti pročišćeno. Ta masa beživotnog verovanja nisu samo survivali monoteističkog religijskog kompleksa, ili neki okamenjeni ostaci starijeg porekla, nego i mnogi aspekti istočnjačkih religija koje su zaglibile u beslovesni automatizam. U tu beživotnu masu, po Alisteru Kroliju, osim hrišćanstva, spadaju islam, hinduizam, budizam, konfučijanizam i judaizam. Na tu listu bih dodao i (post)moderna sujeverja koja nameće ideološki humanizam i ateizam. Takođe, čitav tzv njuejdž je jedan veliki abortus, nastao kao reakcija na materijalizam modernosti i idealizam predmodernih vremena ili religijsku zatucanost.
Kenet Grant je, u knjizi „Kultovi senke“, stvaranje mase beživotnog verovanja objasnio neuravoteženom maskulinizacijom religijskog života, prvenstveno u Egiptu, odakle su se religijsko-magijske formule širile Bliskim Istokom i mediteranskim svetom. Po njemu, patrijarhalna tradicija u samom Egiptu, sa svojim naglaskom na muškom principu, razvila se u Kult trojstva koji se sastojao od Oca, Majke i Deteta. Kasnija hrišćanska verzija, koja je potisnula žensku komponentu, zasnovala je potpuni patrijarhat koji je izvitoperio čitavu misterijsku tradiciju i vodio ka zarazi civilizacije neuravnoteženim verovanjima o muškom autoritetu i ukidanju svega što je pripadalo ženskom elementu u prirodi. Ipak, hrišćanstvo u suštini i nije baš toliko patrijarhalno. Zapravo, manje je patrijarhalno od judaizma i islama, a u okviru hrišćanskog korpusa protestantizam je patrijarhalniji od katoličanstva i pravoslavlja, budući da odriče sakralni značaj Bogorodice i ženskih svetaca kojima su tradicionalne hrišćanske crkve, pod pritiskom narodnih verovanja, ublažile muškocentričnu figuru trojedinog Boga. Osim toga, katoličanstvo, a naročito pravoslavlje, prihvatili su prilično paganskih elemenata procesom asimilacije i hristijanizacije narodnih običaja, verovanja i kalendara. Mirča Elijade je, u knjizi „Mit i zbilja“ napomenuo da seljaštvo Evrope nije bilo privučeno istorijskim i moralnim hrišćanstvom, nego je živelo u nekom svom kosmičkom, odnosno paganskom hrišćanstvu, koje je shvatalo hrišćanstvo kao kosmičku liturgiju. Po Elijadeu, mistička bliskost kosmičkim ritmovima koju su napadali starozavetni proroci, a Crkva donekle tolerisala, nalazi se u samoj suštini verskog života seoskog stanovništva, posebno u jugoistočnoj Evropi. Za čitav taj deo hrišćanstva, kaže Elijade, priroda nije svet greha, nego Božje delo.

Nasilno umanjivanje udela ženskog elementa iz svetog, rezultat je ništećih težnji monoteističkih religija da sve prilagode dogmatskim aksiomima na kojima je utemeljen legitimitet (i legalitet) društvene moći koja se na njemu vekovima održava. Fridrih Niče je maestralno kritikovao posledice hrišćanskog morala u „Antihristu“ i „Volji za moć“, optužujući hrišćanstvo za negaciju prirode i jačanje individualnog egoizma, koji i u posthrišćanskom svetu ostaje kao jedno od njegovih glavnih posledica. Hrišćanin je, po Ničeu, izrođenik i bolesnik, jer imperativ opstanka ljudske vrste iziskuje propast „neuspelih, slabih, degenerisanih, ali se hrišćanstvo obratilo baš njima, kao konzervirajuća sila“, kaže Niče u knjizi „Volja za moć“. Ta konzervirajuća sila, pripremila je teren za današnje bezvoljno stanje mase ljudskih bića. Čovek učinjen bezopasnim, kaže Niče, slab, bačen na kolena u poniznosti i skromnosti, svestan svoje slabosti, grešnik – to je taj najpoželjniji tip!

Slične osobine, primetićemo, poželjne su i sa stanovišta globalne vlasti kapitala. U našem vremenu idealan čovek više nije grešnik, ali ima umetnute potrebe, od vernika i sledbenika pretvoren je u potrošača. Jedva da je potrebno naglašavati idejnu bliskost Ničea i Krolija po pitanju hrišćanstva kao patološke pojave u istoriji čovečanstva. O istom motivu govori i „Knjiga zakona“: „Čujte me, vi ljudi što uzdišete! Žalosti patnje i kajanja ostavljene su mrtvima i umirućima, narodu koji me još ne poznaje. Oni su mrtvi, ti bližnji; oni ne osećaju. Mi nismo za bedne i žalosne: gospodari zemlje su naši rođaci.“ „Mi nemamo ništa s odbačenima i nesposobnima: neka umru u svojoj bedi. Jer oni ne osećaju. Sažaljenje je mana kraljeva: zgazite jadne i slabe: ovo je zakon snažnih: ovo je naš zakon i radost sveta.“ Kroli je vreme obeleženo vladavinom hrišćanstva nazvao erom vulgaris, dok je Niče rekao da hrišćanstvo kao religija, spada na vulgus; za virtus najviše vrste ono nema nikakvog smisla. Međutim, iz perspektive doktrine novog eona, najveći i najopasniji demon je tzv. racionalizam. „Knjiga zakona“ pominje pse razuma, koji blokiraju volju, te kaže: „I razum je laž; jer postoji činilac beskrajan i nepoznat; i sve njihove reči su iskrivljene.“ Upravo je taj beskrajni i nepoznati činilac ono što „religija“ razuma tako silno i fanatično poriče i protiv čega, u ime prosvećenja i napretka, ustaje.
Rene Genon, u knjizi „Mračno doba“, govori o težnji današnjeg racionalnog mentaliteta da isključi svaku misteriju iz sveta i naglašava da što je jedna koncepcija ograničenija, na nju se više gleda kao na striktno racionalnu. Genon nas podseća da su, počev od enciklopedista osamnaestog veka, najogorčeniji poricatelji svake natčulne stvarnosti posebno voleli da bilo kojim povodom prizivaju razum i da se proglase racionalistima. Po Genonovom viđenju, racionalizam se u svim svojim oblicima bitno definiše verovanjem u nadmoć razuma, objavljenog kao prava dogma, koja podrazumeva poricanje svega što je nadindividualne kategorije, posebno čiste intelektualne intuicije, što za sobom logično povlači isključivanje svake prave metafizičke spoznaje. Za Genona, posledica ovog poricanja je, u jednoj drugoj kategoriji, takođe odbacivanje svakog duhovnog autoriteta, budući da je njegov uzor nužno nadljudski. Genon primećuje koliko je ovaj racionalizam u skladu sa savremenom težnjom ka pojednostavljivanju stvari i to uvek na njihove najinferiornije elemente. Posledično, kaže Genon, ta tendencija potvrđuje se pre svega poništavanjem čitave nadindividualne oblasti.

Tako redukcionistički shvaćen, razum je sredstvo svojevrsne materijalizacije percepcije i interpretacije, jer kako kaže Genon, razum biva poslednji ili najinferiorniji stepen na kojem je „čvrstoća“ dosegla krajnji nivo. Racionalizam je, po Genonu, zapravo negacija svakog višeg načela razuma, a što na neki način oslepljuje ljudsku inteligenciju, odvajajući je od unutrašnjeg genija, od „čistog i transcendentnog intelekta“. Tako ljudski spoznajni horizonti bivaju suženi i zatvoreni. Po Genonu, time što je izgubio svaku dodatnu komunikaciju sa nadindividualnim intelektom, razum samo može da teži nadole, ka inferiornom polu postojanja, i da sve više tone u „materijalnost“. I posledično, Genon zaključuje da razum postepeno gubi sve, čak do same ideje istine i dolazi do toga da traži samo najveću udobnost za svoje ograničeno shvatanje. Opšti je zakon da racionalnost cilja ka pojednostavljivanju i izjednačavanju svih stvari.

Na delu je težnja ka svođenju svake pojave na prost skup kvantitativnih odrednica, odnosno genonovska „vladavina kvantiteta“. Sve se nastoji svesti na broj, pri čemu se previđa suštinska mističnost brojeva, jer kako kaže „Knjiga zakona“: „Svaki broj je beskonačan; nema razlike.“ Kabala koristi brojeve, ali sa premisom kvaliteta a ne kvantiteta. Broj je kvalitet, što se posebno vidi u doktrinama sefirota. Racionalizam je u tom pogledu kruna onoga što je Kroli nazivao vulgarnom erom, budući da teži svođenju svega na materijalni, kvantitativni aspekt. To je ludilo redukcije, odnosno „greh ograničenja“, kako to piše u „Knjizi zakona“. Kabalistički, ograničenje je jedno od obrnutih svojstava sefire Binah (treća sefira na Drvetu života). Budući da je veliko more, crna boja, planeta Saturn i pojam vremena vezan za ovu sefiru, upravo tu vidimo koren izopačenja psihičke energije čoveka koje se u našem vremenu zove racionalizam. Racionalizam je svojevrsno pomračenje Sunca, pomračenje načela Logosa u čoveku, odnosno znak klipotične lunarizacije maskuliniteta i uopšte ljudske svesti. Otud je racionalizam analogan klipotskim zmijama koje muče Mesijinu dušu. Egzorcizam tih demona biće bolan i trajan, a završiće se tako što će predstavnici dubljih magijskih sila i fizički uništiti one koji se lažno predstavljaju. Predstavnike tih dubljih sila nazvao sam „revolucionarima katastrofe“, što ukazuje na pojavu nove i obuhvatnije mesijanske struje. Da, pojaviće se nove knjige zakona i novi protagonisti globalnog revolucionarno-mesijanskog delovanja. Neki novi i drugačiji trendovi progutaće umišljene trendsetere.

Modernom dobu osobena doktrina materijalnog, ekonomskog rasta i razvoja, izvedena je iz učenja o duhovnom rastu i razvoju, usavršavanju čoveka ili samousavršavanju, odnosno razvoju svesti, a što ima svoje paralele u alhemiji, koja oponašanjem prirodnih procesa, usavršava metale u težnji da ih pretvori u zlato. Najpogubnija su kasnije protestantske izvedbe po kojima su materijalni i duhovni rast međusobno povezani. Što je neko bogatiji, to je na višem nivou svesti. Takva učenja imaju za cilj da opravdaju aktuelne odnose moći te da na neki način idealizuju elitu. Doktrine duhovnog rasta projektuju taj rast u beskonačnost – do konačnog, te u neodređenu budućnost, kroz (ne)određeni niz reinkarnacija ili usavršavanja – projektovanog oslobođenja. U tom smislu, kako nešto što je po prirodi već savršeno može biti usavršavano? Doktrine rasta povodom toga imaju drugačiji fokus. Učenja o duhovnom rastu ciljaju ka prevenciji revolucionarnog delovanja, osim ukoliko sami pobornici tih doktrina nisu u položaju društvene opozicije. Zanimljivo je povući paralelu između ezoterijskih doktrina i političkih ideologija: 
„U ezoterizmu postoji jedna desna politička struja – koja više i odgovara samom duhu skrivenog znanja – struja koja se u političkom ispoljavanju ezoterične misli vidi kod Žozefa de Mestra ili Juliusa Evole. Ali, postoji i jedna levičarska, koja se može uočiti npr kod Elifasa Levija, učesnika socijalističkih kružoka. Naročito je kod spiritista prisutan socijalistički duh; a i rani socijalisti-utopisti su bili zainteresovani za spiritizam ili učenja o reinkarnaciji. U teozofiji je prisutan ovaj levi ton, recimo kod Ani Bezant koja je pre pristupanja Blavackoj bila socijalistički aktivista, ali je i kasnije zadržala neke stavove; isto kao što u teozofiji postoje i oni tonovi koji su kasnije davali inspiraciju desnim okultnim pokretima.“ Nemanja Radulović, Podzemni tok, Službeni glasnik, Beograd, 2009, str 231.
Sklon sam mišljenju da su ezoterijske doktrine preteče političkih, odnosno da političke doktrine i ideologije predstavljaju društveni odraz ezoterijskih učenja ili nekih načela tih učenja. U kontekstu ove teme obratio bih pažnju na čuvenog mistika Emanuela Svedenborga, koji je u knjizi „Poslednji sud“ lepo sumirao premise učenja o beskrajnom rastu. Jedno poglavlje u toj knjizi nosi indikativan naslov: „Množenje Ljudskog Roda na Zemlji neće nikada prestati“. Porast broja ljudi na Zemlji povezan je sa porastom njihovog broja na Nebu, jer „ljudski rod će i dalje postojati kroz večnost“. Po Svedenborgu, ljudski rod je temelj na kojem počiva Nebo, pa je otud čovečanstvo semenište Neba, mesto odakle se regrutuju stanovnici nebeskih sfera (ali i onih paklenih, dodao bih). Ljudi su preteče anđela. On tvrdi da se nebeski beskraj nikada ne može ispuniti anđelima (a primetio bih, verovatno ni paklenske jaruge). Zašto je bitno puniti Zemlju ljudskim bićima? Zato što je to neophodan uslov da bi se napunilo Nebo, pošto ono biva savršenije s povećanjem broja onih koji u njega ulaze. Takav je božanski red stvari s obzirom da se svako božansko delo, kako to tvrdi Svedenborg, odnosi na beskraj i večnost. Anđeosko Nebo je svrha radi koje je sve u svemiru stvoreno (kosmički antropocentrizam). Cilj razvoja ljudskih bića je, po Svedenborgu, njihov preobražaj u anđeoska bića, otud taj proces mora trajati večno, ljudsko umnožavanje mora trajati večno, ne samo na Zemlji, nego i po planetama širom univerzuma. On tvrdi da svako ko veruje da će poslednjim sudom nestati Nebo i Zemlja, te da će se pojaviti novo Nebo i nova Zemlja, automatski podrazumeva i nestanak ljudskog roda.

Svedenborgijanski pogled na svet je dobar primer kako izgledaju premise spiritualnog humanizma i antropocentrizma koji se nalazi u korenu tradicionalnog iluminizma. Zemaljski čovek je prototip nebeskih ljudi – anđela, koji svi zajedno čine velikog nebeskog čoveka. Ali šta je sa mračnim ostatkom? Kakva je sudbina onih koji su pali u infernalne ambise? Kakvog to anti-čoveka oni tvore? U kakve se đavole oni preobražavaju? Nije li tu reč o rascepu ljudskog bića iz kojeg proizilaze podljudske i nadljudske vrste? I nije li održavanje takvog gledišta ili derivacija tog gledišta uzrok svakojakih izopačenja živih ljudi i kvarenja njihovih zajednica? Neko sebi daje za pravo da odredi kriterijume društvene poželjnosti, pa ako ih neko ispunjava ide u Nebo, a ako ne, onda ide u Pakao. Naravno da „Nebo“ i „Pakao“ imaju svoje ovozemaljske, društvene i ekonomske pandane: neko živi u favelama, a neko u elitnim naseljima. U korenu ideologije beskrajnog rasta nalazi se upravo takav pogled na svet čija je dobra ilustracija učenje Emanuela Svedenborga. Održavanje beskrajne ljudolikosti, koja je navodno odraz božanskog obličja, jeste jedna velika mistična i religijska utopija čije civilizacijske posledice kao ostvarenja takvih stajališta, imamo prilike da rezignirano posmatramo.

Doba Vodolije, idealno je predstavljeno Krolijevom „Knjigom zakona“, koja je zapravo ključ razumevanja epohe koja je pred nama. Ta knjiga umnogome krije tajne vremena koje je pred nama, pa je otud korisno oruđe mapiranja budućnosti i razumevanja procesa koji se dešavaju pred našim očima. U samoj njenoj suštini nalazi se stara gnostička ideja o smeni eona. Međutim, trebalo bi opreznije donositi zaključke. Eon Vodolije, kao izraz vladavine Saturna, nije epoha opšteg razvoja i napretka čovečanstva, već kolektivne pogibelji i despotizma, barem dok se ne raščiste stvari. U tom smislu napredak može biti shvaćen kvantitativno. U neku ruku ono što žreci akvarijanizma proriču kao dobit čitavog čovečanstva zapravo je projekcija za izuzetne pojedince. Dakle, pravo je vreme za delovanje sudbinom odabranih.
Zdislaw Beksinski

Po učenju utemeljivača antropozofije Rudolfa Štajnera, ljudsko biće, između ostalog, sadrži tri osnovna tela: fizičko, etarsko i astralno. Fizičkom telu odgovara planetarna priroda Saturna, dok je njegovo svojstvo htenje kao rudiment volje. Etarskom telu odgovaraju ljudska osećanja, odnosno sunčeva priroda. Astralno telo je lunarne prirode kojoj je saobrazno mišljenje. Tako dobijamo poznati planetarni glif Merkura koji na neki način predstavlja čoveka slikovitim nizom tri planetarne prirode. Na vrhu je polumesec; sredinu krasi solarni disk, dok se ispod diska nalazi saturnalni krst. Takođe, tim rasporedom imamo u nizu duh, dušu i telo, odnosno astralno, etarsko i fizičko telo, mišljenje, osećanja i htenje, itd.

U dobu Vodolije ljudska priroda će biti uređena na način koji će u potpunosti aktuelizovati dati raspored – u pozitivnom ili u negativnom smislu, tako da će u narednom eonu (eon Jarca), doći do potpunog rascepa u ljudskoj vrsti, odnosno do involucijskog skoka u podljudsko, čiji je simbol čovek-Jarac, Pan, Bafomet, odnosno karta Đavo u tarotu. Da ne bude zabune, Đavo iz tarota, Pan, Bafomet, jesu mnogo složeniji simboli i izraz „podljudsko“ ovde je upotrebljen u drugačijoj konotaciji, budući da navedeni likovi ukazuju na takvu vrstu očiglednosti. Ljudsko biće kakvo poznajemo danas prestaće da postoji, a pretpostavke za taj scenario potrebno je stvoriti u dobu Vodolije. U vremenima pred nama, astralna tela većine ljudi, biće upotpunosti ispunjena parazitskim astralnim strukturama čija je svrha održanje ljudske svesti na niskom nivou u cilju obaranja ljudskog bića u podljudsko. To znači da će samo izuzetni pojedinci odražavati čistu misao, odnosno misao očišćenu od smetnji, za razliku od većine ljudskih bića čije će misli biti upotpunosti maligne te sastavljene od već fabrikovanih mentalnih sklopova koje će kao instalacija i astralni implant, kontrolisati misaoni proces ljudi. To još uvek nije slučaj, ali takva je intencija duha vremena.

Da bi bila proizvedena kvalitetna manjina sposobna za evolutivni skok, potrebno je žrtvovati masu ljudskog materijala. To je rezon Saturna. Shodno tome, solarna emotivnost većine ljudi će u eri Vodolije biti zamračena, te dolaskom doba Jarca posve gurnuta u podzemlje. Saturnovski krst elemenata, odnosno uticaj Zemlje će jačati i povećavaće materijalnost ljudske percepcije koja će dolaskom eona Jarca poprimiti oblik potpune kristalizacije. Na delu je, dakle, neka vrsta „mineralizacije“ većeg dela ljudske vrste, pa će u skladu s tim, vremenom, materijalizam jačati i poprimiti danas nezamislive forme. Nasuprot tome, moć će postati paperjasta i lagana, razuđena i vetropirasta. S jedne strane inertnost, sa druge lakoća. Upravo će ta lakoća omogućiti uzdizanje predodređenih. 

Wednesday, April 12, 2017

Mesijanska formula

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

Kroli je tvrdio da je Mesija došao kao Reč, poput evanđeoskog Hrista (budući da je Reč sin Boga) – tiho kao lopov u noći, što je propraćeno adekvatnom katastrofom dva svetska rata i velikim krizama. Iz vremenske perspektive pisca ovih redova taj katastrofalni niz još uvek nije okončan. Kroli te istorijske pojave objašnjava kao „abortuse novog eona“ te kao poslednje drhtaje vladajućih duhovnih sila starog doba u grčevitom pokušaju da zaustave pobedonosno nastupanje novog eona. Sile starog eona vide da polako gube svoje pozicije pa stoga nastoje da iza sebe ostave pustoš kao krajnju opciju, prethodno ne prezajući ni od čega kako bi zaustavili nove revolucionarne sile. Kroli je rekao da početak novog eona, što je aktivan magijski čin, podrazumeva izgovaranje Reči nakon čega će cela planeta biti okupana u krvi. Krv je u formuli umirućeg boga, odnosno eona Ozirisa, igrala ulogu glavnog prenosioca magijske energije. U eonu Horusa to je seme. Pomenuću ovde iranski mit o svetlosnom semenu (hvarna) trojice budućih Spasitelja (Saošjanta) zoroastrizma, koje se čuva u mitskoj metafizičkoj nebeskoj zemlji, a koji će putem kosmičke liturgije, dakle, vibracijom – izvršiti preobražaj sveta. Kenet Grant kaže kako je eon Ozirisa bio fokusiran na promenu u materiji, te otud čudesa transmutacije koje je izvodio Isus Hrist. Sa druge strane, eon Horusa, odnosno doba Vodolije, ima za cilj promene u duhu, pa se otud dešavaju promene u psihi.

Na malo suptilnijem nivou vidimo da je mesijanska pojava zapravo metafizički događaj. Tako je Hrist govorio da carstvo njegovo nije od ovoga sveta, da je ono tu ali ljudi nemaju duhovnu moć opažanja. Zvuči kao jeftin izgovor, naročito ukoliko se uzme u obzir da svetina vazda očekuje nekakva čuda i spektakularna događanja. Iako na prvi pogled ne izgleda tako, kumulativni uticaj protoka vremena je zapanjujuć i reklo bi se čudesan, a svetina ne vidi i pored toga što ima oči. Dubok je jaz između nevidljivog Mesije i kratkovidosti vulgarne dioptrije. Setimo se da je pojava Isusa Hrista zapravo bila nevidljiva. Pojavio se Sin Božji a da to niko nije primetio, izuzev trojice istočnih maga koji su sledili nebesko znamenje. Sin Božji je rođen, odrastao, zatim je propovedao, delovao, činio čuda te bio razapet, a da se to uopšte nije ticalo velike većine čovečanstva, čak ni jevrejstva u čijem se okrilju on i pojavio. Dakle, posledice njegove pojave su kumulativne, jer je na kraju, reč o njemu, ime njegovo, doprlo među sve narode, na svaki kontinent i u jednom trenutku njegova je religija gotovo zavladala svetom i suštinski uticala na istoriju. Sama ta činjenica je dokaz one tvrdnje da Bog deluje na tajanstven način. U skladu s tim, možemo li u ovom trenutku prepoznati seme procesa od kojeg će kroz pet ili deset vekova niknuti ogromno stablo od svetskog značaja?
U Novom zavetu su kao predstavnici antimesijanskih sila prokazane dve jevrejske verske struje – fariseji i sadukeji. Oni su se, kako to piše u jevanđeljima, zdušno borili da potisnu Isusov mesijanski pokret, prepoznavši u njemu opasnu klicu revolucionarnih promena koje bi u krajnjoj liniji potkopale njihovu moć te tradicionalni način života jevrejskog naroda, a što bi čak moglo ugroziti i sam opstanak jevrejstva, imajući u vidu univerzalističku i gotovo komunističku prirodu Isusovog poslanja. Isus je delovao protiv elite i egalitaristički, mobilišući pre svega donje i izopštene slojeve. Možemo zamisliti šokantnost pojave verskog pokreta prosjaka, gubavaca i kljakavih, čiji vođa prkosi autoritetu etabliranih verskih struktura, remeti ustanovljene tokove novca i prihoda vladajuće kaste – isterujući, kako bi se to danas reklo, ovlašćene dilere i tržišne špekulante iz kruga hramova, sprečavajući kamenovanje kurvi, izvodeći magijske radnje na šabat itd. Pre fariseja i sadukeja, ulogu nosioca antihrišćanskog delovanja imao je marionetski kralj Judeje – Irod, koji je saznavši da su magi prorekli rođenje božanskog jevrejskog kralja, naredio pogubljenje muške dece stare do godinu dana. I izopačeni kralj Irod, i fariseji / sadukeji, radili su Mesiji o glavi, te na kraju i uspeli da isposluju od rimskih vlasti pogubljenje opasne smetnje njihovom versko-tradicionalnom poretku.

Delovanje Boga ili bogova, posredstvom odabranih ljudi, jeste oblik medijumstva. Bog bi nekom odabranom smrtniku nešto naložio ili bi ga opseo, doneo mu neki znak, san ili skriveno znanje i dao mu određenu zapovest, misiju koju ovaj mora izvršiti, bez obzira dopada li mu se to i šta povodom toga on misli i oseća. Upravo je ta pokornost čoveka Bogu, ta prijemčivost za uticaj i opsednutost, u suštini žensko svojstvo duše. Zato je žena, poput zmije, jedan od suštinskih simbola mesijanstva. Setimo se lika Marijan iz Francuske revolucije, koja predstavlja simbol Republike, boginje slobode i razuma. To je jedna od varijanti biblijske Skerletne Žene. Republika je Grad, a Grad je u bibliji jedan od simbola žene. Boginja Revolucije je prosvetiteljka, ali i ratnica. Ona nosi barjak Revolucije i Pobede. Ovde pojam Pobede možemo posmatrati i kabalistički, jer Pobeda je ime sefire koja na dijagramu kabalističkog Drveta Života ima broj Sedam i povezana je sa planetom Venerom. To je žena-ratnica i pobednica. Božje ime pridodato toj sefiri je Jehova Savaot, odnosno Gospod nad vojskama. Boginja Ištar bila je boginja rata i ljubavi. Povodom ovoga, u „Knjizi zakona“ ima jedan stih kojim je predstavljeno to načelo: „Obožavaj me ognjem i krvlju; obožavaj me mačevima i kopljima. Neka žena bude opasana mačem preda mnom...“ 3:11. Tako je rekao bog rata i osvete. Naposletku, lik sličan Marijan, sa bakljom u rukama, stoji na ulazu u njujoršku luku, simboličke kapije novog sveta: „I žena koju si video jeste varoš velika, koja ima kraljevstvo nad kraljevima zemlje.“ Jovanovo otkrivenje 17:18.
Boginja Francuske revolucije Marijan imala je svoje otelovljenje u srednjoevropskoj radikalnoj verziji jevrejskog otpadničkog mesijanskog pokreta šabatajstva koju je vodio Jakov Frank (1726–1791), čovek koji je imao viziju / san Boginje kao prelepe device. Otelovljenje ženskog božanskog principa predstavljala je ćerka Jakova Franka – Eva Frank (1754–1816), obožavana kao „Matronita“, sveta majka, Šehina (prisustvo Božje shvaćeno kao žensko), te poređena sa Devicom Marijom. Upravo to poređenje baca svetlo na staru ideju Bogorodice kao Mesije, a ne samo kao Mesijine majke. Iskrivljeni odraz takvog shvatanja jeste katolički kult Bogorodice. Mesija kao muškarac jeste Sin svoje mesijanske Majke, u neku ruku kopile, jer je otac njegov zapravo duh, apstraktno muško prisustvo ili načelo a ne konkretan muškarac od krvi i mesa. Ono što svom Sinu taj apstraktni Otac daje jeste metafizički koren duše, a što je u bibliji označeno mesijanskom krvnom lozom. U Jevanđelju po Mateju 1:17, čija je polovina prve glave nabrajanje linije porekla Isusa Hrista, sumira se na sledeći način: „Svega ima dakle: četrnaest kolena od Avrama do Davida, četrnaest kolena od Davida do preseljenja u Vavilon i četrnaest kolena od preseljenja u Vavilon do Hrista.“

To je uloga Oca – da obezbedi kontinuitet identiteta. Majka obezbeđuje kontinuitet postojanja. Zato je u suštini Mesija – Sin Majke, a što je i predstavljeno figurama i slikama Bogorodice koja drži malog Isusa ili Izide koja doji dete Horusa. Tu nigde nema Oca, jer je on apstraktan. Era Vodolije, odnosno eon Horusa kako ga predstavlja „Knjiga zakona“, jeste upravo eon Deteta, eon mesijanstva i pojave Mesije. Bog rata i osvete u „Knjizi zakona“ 3:45, govoreći o Skerletnoj Ženi, između ostalog kaže: „Tada ću je uzdići do vrhunaca moći: tada će mi ona roditi dete moćnije od svih kraljeva zemlje.“ To dete je otelovljenje mesijanskog načela, odnosno najava rođenja Mesije. U malo apstraktnijem smislu Horus je Eon. Eon Deteta je u neku ruku pleonazam, jer Eon je Dete – moćnije od svih kraljeva zemlje – dete vremena, koje prolazi kroz solarnu vratnicu. Majka Vreme rađa Dete Horusa. Ljudsko biće koje će biti nosilac tog načela je u tehničkom smislu Mesija. Mesijansko dete najavljuje i starozavetni prorok Isaija (11:6) kad kaže: „Vuk će sa jagnjetom zajedno boraviti i panter će s jaretom ležati, tele, lavić i gojna stoka zajedno će biti, i malo će dete njih voditi... Dete koje sisa kod rupe će zmijine igrati, dete tek odbijeno u rupu će ruku svoju zmije vasilinske pružiti.“

Reč je o opisu nekog neodređenog vremena preporoda nevinosti i bezazlenosti te nadolazeće infantilizacije, ali i nečeg mnogo dubljeg. Predstava o malom detetu koje se druži sa, ili čak predvodi zveri i opasne životinje, je drevna i često se vezuje za pojam božanskog avatara ili inkarnacije nekog boga ili heroja. Životinjska komponenta ukazuje na dvostruku ili skrivenu prirodu Detetovog, odnosno Mesijinog bića. Kenet Grant, u knjizi „Alister Kroli i skriveni bog“, govoreći o sledu eona kroz likove egipatskih bogova (Izida / majka; Oziris / otac; Horus / dete), kaže da to dete u sebi skriva svoje tamno svojstvo čiji je simbol bog Set. Bog Horus, duh novog eona, jeste simbol oslobođene svesti, te je označen titulom Krunisano i osvajačko Dete, što ukazuje na njegov potpuni suverenitet. Upravo je to Krunisano i osvajačko Dete ideal postignuća adepta akvarijanskog doba, a čija se mogućnost rođenja na Zemlji najavljuje u „Knjizi zakona“ u navedenom stihu 3:45. Naravno, možemo rađanje tog deteta posmatrati čisto metafizički, kao odraz promene u modalitetu duha i točkova magijske moći, ali takva promena na suptilnom nivou svakako nije bez posledica i na fizičkom. Inkarnirani Horus biće iznad mitskih kraljeva Zemlje, čiji se izlazak iz anonimnosti i ulazak u centralnu arenu istorije u „Knjizi zakona“ 2:24, najavljuje kao: „Videćete ih na vlasti, u pobedničkim armijama, svuda gde ima radosti; a u njima će biti milion puta veća radost nego što je ova.“
Ta radost je viši nivo svesti, što je posledica podizanja kundalini. Takvo stanje će trajati sve do trenutka rascepa u vrsti homo sapiens, kada će velika masa ljudstva involuirati u podljudske kiborgizovane demono-životinjske forme: „Stoga će kraljevi zemlje biti Kraljevi zauvek: neka robovi služe. Nema nikoga ko će biti unižen ili uzdignut: sve je onako kako je uvek i bilo.“ „Knjiga zakona“ 2:58. Pomenuti robovi su sledbenici ropskih religija i oni koji su samo tehnički ljudska bića, budući da nisu mikrokosmos, odnosno nemaju unutrašnjeg genija koji bi probudio njihovu istinsku volju, jer su to duše elementala ili životinja, rođene u ljudskim telima. Na kraju eona Horusa oni će se vratiti tamo gde i prirodno pripadaju, u životinjski svet, čime će ovaj biti obnovljen nakon velikog izumiranja u našem vremenu, uz pojavu novih životinjskih vrsta od kojih će neke biti veoma bliske čoveku. Pojaviće se novi nefilimi, jer, kako kaže Grant, seksualne metode uspostavljanja kontakta sa entitetima razvijenijim od čoveka biće usavršene i već postoje znaci njihovog širenja. Rezultat će biti nova raznovrsnost ljudskog elementa.

Stih „Knjige zakona“ u kome se pominju robovi koji služe, ukazuje na još jednu stvar, a to je ponovno uspostavljanje hijerarhijskog poretka u budućnosti nakon milenarnog haosa i istorijskog opadanja. Novovekovnim revolucijama proglašena društvena jednakost svih ljudi biće ukinuta, budući da predstavlja abortus te samo oni ostvareni kao mikrokosmos mogu međusobno biti jednaki. Ovim se najavljuje povratak stvari na svoje mesto u skladu sa metafizičkim načelima. Naše vreme, u neku ruku jeste oličenje vladavine robova, ropskog mentaliteta, vladavina onih koji bi u poretku sakralne hijerarhije bili robovi. Ti robovi su, kako to naglašava Bela Hamvaš, opisujući principe indijske kastinske hijerarhije, a što možemo primeniti na taj danas preovlađujući tip čoveka – samo jednom rođeni, u materiji, dakle bez duhovnog posvećenja, bez duhovnog rođenja. Takvima je u drevnoj Indiji određen simbol psa, kao nečiste i besramne životinje. Ta činjenica neodoljivo podseća na stih „Knjige zakona“ koji kaže: „Zar Bog da živi u psu?“ 2:19. I zaista, kako će Bog živeti u neposvećenima, u onima koji su poput životinja? Hamvaš u knjizi „Scientia Sacra“ primećuje da ako društvom vladaju robovi, tada je ljudska sudbina prepuštena nesvesnim silama koje negativno utiču na čoveka, organizujući državu u obliku despotizma. Tada vladajući moral oblikuje mržnja prema svakom individualnom uzdizanju.

Kraljevi Zemlje su privremeno nestali sa vidika, ali ne i suštinski, budući da su oni kraljevi zauvek, te na neki način inkarnirani geniji planete na kojoj živimo, a Dete je onaj-koji-dolazi... Moguće je ove tvrdnje povezati i sa drevnim astro-mitološkim činjenicama. Na primer, mesijansko Dete u tom smislu jeste zvezda koja će naslediti Severnjaču na položaju koju ova trenutno zauzima kao „najvisočija“ i krovna tačka severnog neba. To je ujedno i kraljevski, odnosno mesijanski položaj. Takva promena na vrhu neba očigledno ima određene posledice na čovečanstvo, istorijski tok i ljudsku svest. 

Alister Kroli je smatrao kako njegov sistem razvoja čoveka, između ostalog, ima za cilj i podsticanje razvijanja genijalnosti kod ljudi, odnosno da svako nauči kako da se poveže sa sopstvenim unutrašnjim genijem. Taj bi se genije onda ispoljio na način tako da čovek bude kadar spoznati šta je njegova volja te da besprekorno postupa u skladu sa tom spoznajom. Kenet Grant kaže da osoba koja nije svesna toga da poseduje istinsku volju neće biti u stanju videti bilo kakav razlog zašto bi i na koji način tu volju ispunila. Po Grantu, Kroli je smatrao da bi genijalnost trebalo da bude pravilo, a ne izuzetak, i da se sistematskim vežbanjem, uz pravilno usmeravanje, može razotkriti ili probuditi genijalnost svakog pojedinca. Naravno, dodao bih, pod uslovom da je svaki čovek mikrokosmos, u šta lično ne verujem, jer mnogi su ljudska bića samo u tehničkom smislu.
bog Set kao životinja

Grant genijalnost povezuje sa božanskim zoomorfnim atavizmima, ukazujući da njihovo pojavljivanje u svesti magičara, nadahnutog umetnika ili kakvog genija, može dolaziti kako iz prošlosti, tako i iz budućnosti. Grant kaže da je stanje poznato kao genijalnost posledica opsednutosti uslužnim duhovima, jer kreativan umetnik, podjednako kao i naučnik, prima određene nagoveštaje budućih atavizama. Po Grantu, nadahnuti ljudi mogu stvarati budućnost buđenjem određenih atavizama tako što se buduća stanja svesti prizivaju iz davno prošlih stanja, a što bi na neki način potvrdilo cikličan način proticanja vremena. Svako otkriće ili inovacija je, kako to kaže Grant, atavistički dar, te dolazi kao rezultat inspiracije koja se javlja u stanju praznine, odsustva misli ili psihosomatske iscrpljenosti.

Nadahnuće je oblik opsesije, a čovek koji je uspostavio vezu sa svojim genijem, u stanju je da tu opsesiju opredmeti, a ne samo da je posmatra. Ipak, najviši od svih genija su verski geniji budući da je reč o najvećim prosvetiteljima. Naravno, svestan sam kako ovo može zvučati uhu današnjeg sekularizovanog čoveka. Verski genij je mogao biti to što jeste jer je njegova sudbina određena uplivom božanske sile, često posredstvom kakvog anđeoskog prisustva. Podsetimo se, ne reče li Jahve Mojsiju: „Gle, ja šaljem anđela svoga pred tobom da te čuva na putu i da te izvede na mesto koje sam ti spremio. Čuvaj se i slušaj ga, nemoj mu se protiviti, jer on neće grehe vaše oprostiti, jer je ime moje u njemu. Ali ako slušaš glas njegov i uradiš sve što kažem, ja ću biti neprijatelj neprijatelja tvojih i protivnik protivnika tvojih.“ Knjiga druga – Izlazak, 23:20-23. Kako je Božje ime u anđelu, kad govori anđeo kao da sam Bog govori, jer upravo zbog prisustva Božjeg imena anđeo jeste Bog bez obzira što je samo anđeo.

Monday, April 10, 2017

Mesijanska zmija - drugi deo

Emil Melmoth

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa


Svojstvo nečistoće i raskalašnosti Skerletne Žene ima svoj odraz i u jeretičkom mesijanskom jevrejskom pokretu na prostorima Osmanskog carstva u sedamnaestom veku čija je ključna figura bio kontroverzni Šabataj Cvi. U njegovom naglašenom antinomizmu, namernom kršenju strogih jevrejskih verskih propisa i zapovesti, vidimo ovaploćenje babalonskog svojstva raskalašnosti i kurvarluka. Peter Levenda je u knjizi The Dark Lord ukazao na vezu između tantrizma i skrivenih aspekata jevrejskog misticizma, a koji se ispoljio u šabatajskom pokretu i njegovim derivacijama. Opisujući vezu između tantrizma i jevrejskog misticizma, Levenda je upotrebio izraz cross-fertilization. Pomenuta nečistoća ukazuje na drevno i atavističko poreklo, jer je ono što je proglašeno nečistim zapravo inkriminisani sadržaj pređašnjih religijskih oblika. 

Povodom toga, Kenet Grant, u knjizi „Alister Kroli i skriveni bog“ kaže da je jedan od glavnih božanskih oblika, smatran svetim u najranijim kultovima, bila svinja, žrtvovana Tifonu, mračnom gospodaru tzv Drakonijanske tradicije. Kasnije je svinja smatrana nečistom, između ostalog i zato što je bila poznata kao jedina životinja koja jede ljudski izmet. Interesantno je, primećuje Grant, da su Jevreji svinju odbacili kao nečistu kada su sa obožavanja stelarnog El Šadaja (Al Šejtana) prešli na obožavanje paternalističkog i solarnog Jehove. Izvorno, svinja je bila znak najveće svetinje, vezano za doktrinu koja obuhvata apsorbovanje supstanci koje su neprosvećeni izbegavali kao gadne, što one jesu u svom nepreporođenom ili nesakramentalnom obliku. Kada se očiste i za služenje Boginji posvete, kaže Grant, one predstavljaju valjanu pomoć u buđenju Vatrene Zmije, odnosno kundalini.
Šabataj Cvi

Geršom Šolem je Šabataja Cvija okarakterisao kao bolesnog čoveka, opisavši ga kao manično-depresivnog, što znači da se manjak njegove mentalne uravnoteženosti ispoljavao kroz naizmenične napade najdublje utučenosti i neobuzdane živosti i preterane radosti. Periodi duboke melanholije kod njega su se stalno smenjivali sa grčevima maničnog poleta, oduševljenja i euforije, između kojih su se umetali trenuci normalnijeg stanja duha. Šabatajev revolucionarni mesijanski stil, sklonost kršenju pravila, uneo je pometnju u ustaljenu normiranu zajednicu na način sličan onome kako je Isus Hrist prodrmao i suštinski doveo u opasnost jevrejski identitet i način života svog vremena. I Isusova pojava je u svojoj suštini bila antinomična, kršeći pravila koja u Isusovoj interpretaciji doživljavaju korenit preobražaj. Otud nije ni čudo što su Jevreji u velikoj većini odbacili kako Isusa Hrista, tako i Šabataja Cvija šesnaest vekova kasnije, jer su obojica predstavljala opasnost po tradicionalno utemeljen način funkcionisanja verskog života koji se nalazi u korenu jevrejstva. Jevreji će u većini slučajeva uvek odbacivati svakog mesijanskog poslanika s obzirom da pojava Mesije u suštini znači prekid sa istorijski potvrđenom i utemeljenom tradicionalnom religijskom praksom, njenim normama i tumačenjima. Geršom Šolem opisuje tako shvaćeno delovanje Mesije, iz perspektive starog poretka, kao podrivački, jer on nastupa u svojoj mesijanskoj slobodi i ostvaruje novi zakon. Budući da Mesija potkopava stari poredak, otuda svi njegovi postupci protivreče tradicionalnim vrednostima. U tom smislu Mesija je agens subverzije. Zato su mesijanski pokreti u suštini revolucionarni, subverzivni i uopšteno govoreći, predstavljaju izraz ženskog načela, budući da deluju ka preobražaju postojećeg stanja.

Šabatajev savremenik, prorok i kako bi se to danas reklo – propagandista, Natan iz Gaze, vidovnjak, čovek koji je navodno pronašao Šabataja i ubedio ga u njegovo mesijansko poslanje, jer ga je kao takvog video u svojoj viziji, dao je dobar opis njegove pojave, o čemu piše Geršom Šolem. On ističe demonski i erotski karakter iskušenja koja su spopadala Šabataja Cvija, kako to izveštava Natan iz Gaze, odnosno Šabatajev Jovan Krstitelj i apostol Pavle u jednoj ličnosti. Dakle, Natan je u Šabataju prepoznao Mesijinu dušu koja obitava na strašnom mestu. To je koren Šabatajevog mesijanskog ludila. Mesija se manifestovao kao Šabataj, a Natan ga je u viziji otkrio. Mesijina duša boravi negde drugde, u ambisu mračnih sila, zatočena u najcrnjoj tamnici na dnu bezdana – „Mučen bi i zlostavljen, ali usta svoja ne otvori, kao jagnje se na klanje vodi...“ Isaija 53:7. Mračne sile su, imajmo to u vidu, čuvari kapija svetlosti čiji su ključevi ljubav. Međutim, ono što Natan nije rekao jeste da je Mesijina duša još uvek u fazi inkubacije, što je i razlog izostanka njegove pojave u punoći izražaja. Otud je Šabataj Cvi zapravo mesijanska projekcija, tj projekcija Mesijine duše koja iz paklenog zatočeništva nagoveštava svoje još uvek nesavršeno prisustvo.
Natan od Gaze

Šolem kaže da je Natan smatrao tragičan lik starozavetnog Jova kao prototip Šabatajevog mesijanstva, zato što se, po Natanu, Jov nalazio u vlasti klipota. Zato su u pravu i oni koji tvrde da je Šabataj lažni Mesija, ali i oni koji veruju da je on zaista pravi. Njegova ličnost je obilovala velikim protivrečnostima. Šolem kaže da je po učenosti bio u rangu običnog učenjaka, ni po čemu izuzetnog, ali ono što je kod njega bilo vanserijsko jesu njegova isijavanja tokom faza posebne nadahnutosti. Šolem ističe njegov dar snažne sugestivnosti na druge ljude. U stanjim prosvetljenosti on je bio živući arhetip paradoksa svetog grešnika, čime ga prepoznajemo kao primer arhetipa prikazanom na tarot karti Luda. U stanjima povišene svesti, Šabataj je mogao videti put svetske obnove posredstvom namerne povrede svetih zakona koje propisuje Tora.

Šabatajeva emocionalna strana bila je jače izražena. Moglo bi se reći da je umeo da se na fascinantan način prenemaže, što je bilo u korenu njegove čudne harizme. Za tu harizmu postoji kabalističko objašnjenje. Naime, Mesijini koreni nalaze se u najvišem svetlu, onom ain sofu koje u prikazima Drveta života kao beskonačno trostruko svetlo stoji iznad samog Drveta. To svetlo je sama Božja priroda predstavljena matematičkom Nulom koja prethodi Jedinici. Geršom Šolem, obrazlažući Natanove ideje o prirodi i položaju Mesijine duše kaže da je u početku kosmičkog procesa ain sof svoju svetlost uvukao u samog sebe čime je nastao iskonski prostor u njegovom središtu gde se svi svetovi rađaju. Taj iskonski prostor ispunjen je bezobličnim ali materijalnim silama, klipotima. Kosmostvaranje se, objašnjava Šolem, sastoji od davanja oblika tim bezobličnim silama, da bi se one pretvorile u nešto. Sve dotle iskonski prostor, a naročito njegov niži deo, kaže Šolem, biće tvrđava tame i zla. Zato se dubini velikog bezdana nalazi boravište demonskih sila. Napomenuo bih da je ideja o božanskom povlačenju kako bi svet bio stvoren potiče od velikog kabaliste Isaka Lurije iz XVI veka. 

Na poreklo klipota ukazuju početni stihovi iz biblijskog Postanja 1:1-2: „U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja beše pusta i prazna; nad bezdanom beše tama, i duh Božji lebdijaše nad vodama.“ Tu su ključne reči tohu i košek. Tohu se piše tau-he-vav, označava nešto pusto, bezoblično, haotično. Često se navodi zajedno sa nastavkom ve-bohu, kao tohu ve-bohu (vav-bet-he-vav). Zajedno to su nered i praznina, pusto i prazno te zvuče poput imena kakvih demona. Tohu ve-bohu je izraz haotičnog i prastarog ambijenta koji prethodi pojavi oblika, ali i dolazi na kraju kao ishodište rastvaranja oblika. U psihičkom smislu to je izraz ludila. Košek označava tamu i piše se kao het-šin-kap. U bibliji kralja Džejmsa to je thick darkness. Izraz košek pominje se i Drugoj knjizi Mojsijevoj – Izlazak 10:22, što je Lujo Bakotić preveo kao: „Mojsije pruži ruku svoju k nebu i nasta gusta magla po svoj zemlji egipatskoj za tri dana.“ O prirodi te tame se može raspravljati, ali imajmo na umu njenu dvostrukost – da iz nje nastane svetlo, ali i da večno ostane tama. Iz razloga nedokučive Božje premudrosti ili zato što joj je baš takva volja, duša Mesije je pala upravo u te najcrnje klipotske dubine bezdana.
Šolem piše da od početka procesa stvaranja Mesijina duša boravi u dubinama bezdana, zatočena u klipotsku tamnicu te naglašava kako zajedno sa tom najsvetijom dušom, na dnu ponora obitavaju „zmije“, koje je muče i pokušavaju da je zavedu. Među tim zmijama, Mesijina duša figuriše kao sveta zmija jer, podseća Šolem, hebrejska reč za zmiju, nahaš, ima istu brojčanu vrednost kao reč za mesiju, mašijah. I dalje, Šolem kaže da se duša Mesije oslobađa svojih okova onom brzinom kojom svetski proces „tikuna“ odvaja dobro od zla u dubini iskonskog prostora. Tikun je mističan pojam Isaka Lurije kojim je označen proces popravljanja ili podizanja sveta, što podrazumeva odvajanje čestica božanske svetlosti od ljuštura klipota. Kada se okonča proces usavršavanja, na kojem Mesijina duša radi u svojoj „tamnici“ i za koji se bori sa klipotskim zmijama, tada će ona izaći iz tamnice i prikazati se svetu u zemaljskom ovaploćenju. To će se dogoditi tek okončanjem opšteg tikuna.

Klipotske bezdanske zmije, kako Šolem navodi Natana, sve vreme teže da zavedu Mesijinu dušu, a kad god se on trudio da iz tih zmija izvuče veliku svetost, one bi uspele da ga savladaju u času kada ga napusti prosvetljenje. Time su, po Natanu, zmije pokazivale da im je moć jednaka moći solarne sefire Tifaret (Lepota), kojom je predstavljen istinski Bog. Po Natanu, božanska Šehina se spustila u Egipat, koji je predstavljen kao demonsko i mračno carstvo u kome se obožavaju klipotske sile, a čiji su žreci zapravo crni magovi. Šehina to čini da bi prikupila otpale iskre Božje svetlosti, a što po ugledu na nju čini i sam Mesija na kraju vremena kada kreće na svoj najteži put u carstvo tame da bi izvršio svoje poslanje. Po toj doktrini zlo će nestati a iskupljenje će se proširiti na spoljašnji svet tek kada Mesija stigne na odredište. Njegovo otpadništvo je ispunjenje najtežeg dela mesijanske misije, jer iskupljenje sadrži paradoks koji se ispoljava tek kada se dogodi u ovozemaljskoj stvarnosti.  
Biblijska epizoda sa Mojsijem i zmijama asocira na šabatajsku poziciju o Mesiji kao Zmiji u borbi sa klipotskim zmijama. Naime, otrovne zmije koje srditi Bog šalje na odabrani narod (koji u trenucima očajanja gunđa na tog Boga), ujedaju i ubijaju ljude, a Mojsije, opet po uputstvima dobijenim od istog tog Boga – pravi veštačku ali čudesnu zmiju koja iste te ljude spašava od otrovnih zmija (Brojevi 21:6-9). Znači li ovo da mi zaista smemo i možemo da manipulišemo slepim klipotskim silama samo ukoliko je naš pogled potpuno usmeren na (zmijski) Krst Spasitelja? Možemo sići i u sam Pakao, uvek imajući na umu spasonosnu formulu svete mesijanske zmije koja nas čini imunim od fatalnih ujeda. Možemo poput mesijanskog Raspućina bez posledica ispiti čašu otrovnog vina jer je naša svest fokusirana na krstasti ključ večnog života. On će umeti da popijenu čašu otrova sprovede kroz svoje telo na način koji će ga neutralisati ili barem ublažiti štetu. To možemo, ali samo ako pripadamo adeptima, jer unošenje otrova, kaže Kenet Grant, dovodi čoveka u neposrednu vezu sa demonskim svetovima i nižim elementalima. To sve ukazuje na prirodu čiji simbol predstavlja geomantijska figura Cauda Draconis, odnosno Zmajev rep, u obliku slova Y naopako postavljenog. To su sile okrenute ka dole koje su, po Kenetu Grantu, nabijene otrovnim vibracijama i mogu se koristiti za operacije materijalizacije ili rastakanja, a sa smrtonosnim dejstvom u aktivnostima crne magije. To je svojstvo Škorpije. Nasuprot tome postoji i drugi vid zmijske prirode predstavljen simbolom Zmajeve glave, tj. Caput Draconis, (slovo Y), čije je svojstvo nektar. To je ona podignuta glava mikrokosmičke zmije koja uranja u beskrajni nebeski okean simbolizovan boginjom Nuit. Tako je i duša Mesije raspeta između te dve zmijske krajnosti te je poput žene iz čije jedne dojke curi otrov, a iz druge nektar. Povodom rečenog o otrovima, ukazao bih na dva stiha iz „Knjige zakona“:
„Ja sam Zmija koja daje Znanje i Užitak i sjajnu uzvišenost, i pobuđuje ljudska srca pijanstvom. Da bi me obožavali uzmite vina i čudne droge o kojima ću kazati mom proroku, i budite opijeni od toga! One vam uopšte neće nauditi. To je laž, ta besmislica protiv sopstva. Izlaganje nevinosti je laž. Budi snažan, o čoveče! Strastan, uživaj u svim čulnim stvarima i zanosu: ne boj se da će te bilo koji Bog zbog toga odbaciti.“ (2:22);
„Ja sam tajna Zmija sklupčana pred skok: u mojoj sklupčanosti je radost. Ako podignem glavu ja i moja Nuit su jedno. Ako spustim glavu, i izbacim otrov, tada je to naslada zemlje, i ja i zemlja smo jedno.“ (2:26);
Kenet Grant navodi predavanje Džeralda Masija „Čovek u potrazi za svojom dušom tokom 50.000 godina i kako ju je pronašao“, gde se kaže da je Afrika prapostojbina zmijske mudrosti. Naime, zmija se tamo koristila da bi se kod osetljivih izazvalo abnormalno stanje. Po afričkim tradicijama, žena u sebi poseduje, a u dodiru sa zmijom proizvodi – mahnitost, što dalje vodi ka transu opsednutosti. Zmija, kaže Grant, fascinantnošću svoga izgleda, strahom od njenog dodira i korišćenjem jezika, izaziva u medijima stanje transa (zmijska obamrlost). Medijumi u tom stanju, nadahnuti duhovima, postaju vidoviti, predskazuju i proriču. Zmija je, odnosno duh / bog koji ona ovaploćuje, sama birala svog proroka i tumača čijim je posredstvom postajala otkrovitelj natprirodnog znanja. Pošto je zmija simbol istovetan sa falusom, koji je, po Kroliju, „fiziološka osnova Nad-duše“, biva jasnija suština zmijskog zavođenja Eve i „pada u greh“ prvobitnog ljudskog para.
Na jednom mestu u „Velikoj Majci“, Erih Nojman pominje divovske grifone sa repom škorpije kao životinje Velike Boginje iz Tel Halafa, koja obuhvata kako donji svet, tako i tamna noćna nebesa. On pominje reljef na kome se vide grifoni prikazani kao pobednici nad lavovima – solarnim životinjama. Taj motiv uveliko podseća na situaciju patnje Mesijine duše, božanskog lava mučenog od strane klipotskih sila, ali takođe podseća i na detalj mučenja grešnika iz Apokalipse 9:7-11:
„Ti skakavci behu kao konji spremljeni za boj. Na glavama njihovim behu kao krune od zlata, a lica im behu kao lica čovečja. Imahu kose kao kose ženske, a zubi njihovi behu kao u lavova. Imahu oklope kao oklope gvozdene, i šum krila njihovih beše kao praska kola sa mnogim konjima koji trče u boj. Imahu repove kao skorpije, i žalce, i u repovima svojim imahu silu da ude ljudima pet meseci. I imahu nad sobom kao kralja anđela bezdana, kome je ime jevrejski Abadon, a grčki Apolion.“
Ime Abadon izvedeno je iz hebrejskog korena alef-bet-dalet, što znači uništitelj. Može se odnositi ne samo na ime entiteta, nego i na lokaciju (Knjiga o Jovu, 31:12). Po proročanstvu, svi oni koji na čelu ne budu imali božanski znak (tau krst, ili egipatski ank) biće mučeni od strane ovih strašnih klipotskih sila bezdana.
Pred budućim jevrejskim Mesijom stoji izazov da savlada čitav jevrejski narod, da na čudesan način nadjača njegove tvrdokorne i ortodoksne verske vođe, što do sada nikome nije pošlo za rukom, pa ni Isusu Hristu koji je, sudeći po izveštajima jevanđelista, činio nesvakidašnja čudesa. Tek kada nekome pođe za rukom da na svoju stranu preobrati glavninu jevrejstva, za njega se može reći da je pravi Mesija, odnosno da se kroz njega ispoljila mesijanska priroda.

Baš kao i u slučaju prvobitnog greha zbog kojeg je prvi ljudski par izbačen iz rajskog vrta, Eva je ta, odnosno žena, prva koja je pala pod uticaj zmije sa drveta spoznaje dobra i zla, odnosno drveta znanja (gnoze). Žena je bila ta koja je prouzrokovala katastrofalna dešavanja: prvo izgon iz raja a potom i uništenje pokoljenja čovečanstva koje je bilo izmešano sa nefilima. I u naše vreme, kada se oblaci raznih katastrofa gomilaju na horizontima vremena, ženski element biće taj koji će svojom prijemčivošću poslužiti kao okidač velike promene. Kao što i sam biblijski tekst ukazuje, bez uloge žene, bez uloge njene prirode, nikakve promene i ostvarenja Božjeg plana za čovečanstvo ne bi bilo. Otud je žena subjekat ali i sredstvo uzdizanja i pada. Tako će biti opet. Na delu je povratak magije, magijskih sila, imaginacije, povratak fantazmičkog, medijumski kanalisanog, povratak sanjačkog, onog davno potisnutog i zaboravljenog. Karlos Kastaneda, navodeći reči Don Huana, u knjizi „Drugi krug moći“, kaže da je žena u magijskom smislu bolja od muškarca jer ona ne mora skakati u ambis. Ona ima svoje puteve. Ona menstruira te tada, sudeći po Don Huanu, postaje nešto drugo. Muškarac to ne može.

Saturday, April 8, 2017

Prostorna kocka Pola Fostera Kejsa / imaginacijski teatar


NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige Ideologija tarota

Kontemplaciju na temu trodimenzionalne tarot konstelacije nazvao sam izgradnjom imaginacijskog tarot hrama, odnosno kocke Pola Fostera Kejsa,[1] koji se u osnovi upravljao prema anglosaksonskim atribucijama hebrejskih slova i tarot arkana, zatim dobrim delom u Sefer jecirahu, kao i u masonskom simbolizmu. Načelno, izgradnja ličnog hrama predstavlja kosmogonijsko delovanje u mikrokosmosu. Lični hram je univerzum u malom, odnosno imaginarni univerzum, jedan simbolički mehanizam koji omogućava fantazmičko opštenje sa makrokosmosom. U estetskom smislu lični hram je zamišljena kocka sa ovalnim svodom, poput džamije ali bez minareta, nekakva imaginarna trodimenzionalna mandala. U idealnom smislu posvećenik koji deluje u svom imaginarnom ličnom hramu nalazi se u poziciji spasitelja vlastitog mikrokosmosa. Ta vrsta izgradnje je lični revolucionarni čin, unutrašnji džihad posvećenog čoveka. U neku ruku, to je gradnja apsoluta. Tako je unutrašnji posvećenik, da se tako izrazim, u tom smislu pravi mason, majstor svog ličnog hrama, lične lože. Masonski učenjak Valter Lesli Vilmshurst, koga sam pominjao na početku ove knjige, kaže da se loža opisuje kao: „Pravougaonik; dugačak od Istoka do Zapada, širok od Severa do Juga, dubok od površine Zemlje do središta, a visok upravo do neba.“[2]

U nastavku Vilmshurst kaže da bi navedeno trebalo tumačiti kao aluziju na čoveka-pojedinca, pošto je sam čovek loža. Čovek-loža, idealni mason, sačinjen je od mnoštva malih masona, članova čoveka-lože, jer je, kako Vilmshurst tvrdi: „Čovek-pojedinac složeno biće, sačinjeno od različitih svojstava i sposobnosti skupljenih u njemu u cilju njihovog harmonijskog uzajamnog delovanja i izgrađivanja svrhe života. Uvek se valja setiti da je u Masoneriji sve slika ČOVEKA.“[3]

Organizam čoveka-lože, odnosno simboličkog idealnog masona, predstavljen je četvorouglom, odnosno četvorostranom građevinom. Vilmshurst kaže da je to u skladu sa starim doktrinama o broju četiri kao aritmetičkom simbolu svega što ima fizički oblik i što je vidljivo. U tom kontektstu broj tri predstavlja Duh, koji je nevidljiv i nema fizički oblik. I kabalistički, broj četiri, koji pripada sefiri Hesed, nalazi se prva ispod tzv bezdana, odnosno tačke prelaska iz apstraktnog u konkretno i obrnuto. Govoreći o dubini i visini Lože, Vilmshurst naglašava da se dubina odnosi na odstojanje i razliku između ljudske i najvišeg božanskog nivoa svesti, dok je visina, kako kaže Vilmshurst, područje svesti koje nam je pristupačno, pošto smo potpuno razvili svoje sposobnosti, bezgranično. Pročitajmo malo Vilmshursta: „Četvorostranost Lože podseća na to da je ljudski organizam sastavljen od ta četiri elementa u ravnotežnoj srazmeri. Voda predstavlja fizičku prirodu, Vazduh mentalnu, Vatra volju i snagu živaca, dok je Zemlja gustina u kojoj su druge tri učvršćene i zamotane... Istok Lože predstavlja čovekovu duhovnost, njegov najviši i najduhovniji oblik svesti, koji je kod većine ljudi vrlo malo razvijen, ako je to uopšte, ali je još uvek latentan i uspavan i postaje aktivan samo u momentima teške i duboke emocije. Zapad, (ili strana polarno protivna Istoku) predstavlja njegov normalni um, svest koju upotrebljava u svakodnevnim poslovima ovoga sveta, njegovu sklonost prema materijalnom, ili, kako bismo mogli reći, njegov „zdrav razum“. Sredina između Istoka i Zapada jeste Jug, kuća na pola puta i stecište duhovne intuicije i razuma, tačka koja označava apstraktnu intelektualnost, a naša intelektualna snaga se razvija do svog vrhunca upravo kao što Sunce doseže svoj podnevni sjaj na Jugu. Antipodna tačka mu je Sever, sfera mraka i neznanja, koja se odnosi samo na čulne reakcije i utiske koji se primaju na taj najniži i najnepouzdaniji način percepcije, na našu fizičku čulnu prirodu. Tako četiri strane Lože ukazuju na četiri različita, ujedno progresivna, oblika svesti koji nam stoje na raspolaganju. To su čulni utisci (Sever), razum (Zapad), intelektualna ideacija (Jug) i duhovna intuicija (Istok).“[4]
Na to bih dodao paralelu kineske tradicije. Naime, Fu-Hsijev raspored Ji đing trigrama istok predstavlja solarnim trigramom Li (Vatra), dok je zapad – lunarno Kan (Voda). Jug je Qian (Nebo), a sever – telursko Kun (Zemlja). 

Lični imaginacijski hram, u okultnom smislu, ima svrhu da podrži i ojača suptilnu mikrokosmičku strukturu za spuštanje svetlosnog krsta, odnosno izlivanje svetlosti iz makrokosmosa u mikrokosmos, iz heksagrama u pentagram, iz nebeskog kruga u zemaljski krug, iz suptilno-svetlosnog u imaginacijsko. Slikovito rečeno, to je soba u kojoj ćemo dočekati boga. Kada se to desi i ukoliko se desi, onda se može reći da je čovek postao posvećenik, da je (samo)iniciran, prihvaćen od strane sila višeg poretka. Tada se novi čovek rađa a stari umire, briše se staro vreme a započinje novo. Prethodno čovek upada u stanje ličnog haosa, raspada stare ličnosti, mešanjem njenih elemenata. Isti je mehanizam začinjanja novog eona, novog modaliteta vremena. Pogledajte tarot kartu Sud, odnosno Krolijev Eon. U Krolijevoj interpretaciji dolazi mladi bog Horus sa prstom na usnama dajući znak tišine kojim se označava novi početak i kraj opšte zbrke, kada mrtvi ustaju, duhovi prelaze na ovu stranu, sve se meša, ne bi li sve utonulo u stvaralačku tišinu novog stvaranja. Međutim, u svrhu razmatranja trodimenzionalne tarot kocke, nećemo ići toliko daleko, već je cilj uočiti odnose između karata onako kako ih je postavio Kejs, a svako može, u skladu sa vlastitim viđenjem, načiniti sebi imaginarnu kocku sa nekim drugačijim rasporedom. Ovde dajem primer sa pratećim smernicama koje su u skladu sa shvatanjima okultista. Sve što je potrebno uraditi jeste sesti i u imaginaciji projektovati strukturu tako da se utisne u memoriju i posluži kao noseća simbolička infrastruktura za pamćenje i povezivanje.

Zamislimo da se nalazimo u sredini velike kocke sa ovalnim svodom. Sedam dvostrukih slova hebrejskog alfabeta: bet (Čarobnjak), gimel (Papesa), dalet (Carica), kaf (Točak sreće) peh (Kula) reš (Sunce) i tau (Svet) simbolički čine njene strukturne elemente. Ta kocka je hram. Visina hrama označena je slovom bet. Slovo bet (kuća, Merkur ili Mesec) je gornja ravan, iznad naše glave. Bet, odnosno kuća, u ezoterijskom smislu jeste Kuća Božja, ali i oltar.[5] Hebrejsko slovo bet odgovara pojmu kuće. Dakle, bet se nalazi gore, odnosno pada odozgo poput meteora. Zapravo, bet i jeste glif za meteorit. To je sveti kamen Boginje, a Boginja je Mesec. Iz tog razloga je ustanovljena analogija između slova bet i Meseca. Međutim, bet ima funkciju glasnika, budući da prenosi poruku nebesa, otud povezivanje ovog slova sa prirodom Merkura. Dubina hrama predstavljena je slovom gimel, koje je u ovom smislu simbol donje ravni, odnosno ravni na kojoj stojimo. Magistrala koja povezuje visinu i dubinu, bet i gimel, je alef (Luda) čija je priroda Vazduh. Isto tako, to bi moglo biti i taktilno slovo mem čija je elementarna atribucija Voda. Mirča Elijade navodi jedno jevrejsko predanje koje kaže kako je stena jerusalimskog hrama sezala duboko u podzemne vode. On to poredi sa legendom o Vavilonu, koji je podignut na bab-apsi (dveri Apsu), čime se označavaju vode prvobitnog haosa. Pošto smo u mašti okrenuti ka istoku, ispred nas se nalazi slovo dalet, koje predstavlja vrata, prolaz. Na zapadu, odnosno iza naših leđa u mikrokosmičkom prostoru nalazi se slovo kap. Zamišljena linija koja spaja dalet i kap je vodeno mem (Obešeni). Na jugu, sa naše desne strane je slovo reš, a na severu, levo, slovo peh. Sever i jug povezani su vatrenim slovom šin (Sud). U sredini zamišljene kocke, koja bi trebalo da se nalazi između naših očiju, imamo tau, odnosno krst, koje predstavlja onog ko je primio zakon, pomazanika, krštenog ili označenog adepta. 

Tako kroz kabalističke atribucije i rasporede dobijamo osnovnu konturu ličnog hrama čime su povezane elementarne i planetarne prirode. Zmija je onaj koji se poistovećuje sa krstom u središtu kocke. Kada kabalističku kocku izvrnemo u oktahedron dobijamo merkabu, božansko vozilo. Dakle, sve ukazuje na strukturu koja može biti fiksna ali i pokretna, poput kamena koji pada sa neba ili kamena koji drži osovinu neke građevine ili oltara. Reč je o principu koji povezuje Nebo i Zemlju, čime aktuelizuje onog ko se poistovetio sa krstom u sredini imaginarne kabalističke kocke. Preostalih dvanaest slova hebrejskog alfabeta povezuju šest referentnih prostornih tačaka međusobno.
Slovo he (Car) predstavlja severoistok, odnosno levu ivicu imaginarne kocke koja povezuje severnu, levu stranu (peh / Kula) i prednju istočnu stranu (dalet / Carica).
Slovo vav (Papa) predstavlja jugoistok, odnosno desnu ivicu kocke i povezuje prednju istočnu stranu (dalet / Carica) sa južnom desnom stranom (reš / Sunce).
Slovo zain (Ljubavnici) predstavlja istočnu visinu, odnosno prednju gornju ivicu koja povezuje prednju istočnu stranu (dalet / Carica) i gornju stranu (bet / Čarobnjak).
Slovo het (Kočija) predstavlja istočnu dubinu, tj prednju donju ivicu koja povezuje prednju istočnu stranu (Carica) sa donjom stranom (gimel / Papesa).
Slovo tet (Snaga) predstavlja severnu visinu, odnosno gornju levu ivicu koja povezuje gornju stranu (bet / Čarobnjak) sa severnom levom stranom (peh / Kula).
Slovo jod (Pustinjak) predstavlja severnu dubinu, odnosno donju levu ivicu koja povezuje donju stranu (gimel / Papesa) sa severnom levom stranom (peh / Kula).
Slovo lamed (Pravda) predstavlja severozapadnu ivicu (iza, levo) koja povezuje zadnju, zapadnu stranu (kap / Točak sreće) sa severnom levom stranom (peh / Kula).
Slovo nun (Smrt) predstavlja jugozapadnu ivicu (iza, desno) koja povezuje zadnju, zapadnu stranu (kap / Točak sreće) sa južnom desnom stranom (reš / Sunce).
Slovo samek (Umerenost) predstavlja zapadnu visinu, odnosno zadnju gornju ivicu kocke koja povezuje zadnju, zapadnu stranu (kap / Točak sreće) i gornju stranu (bet / Čarobnjak).
Slovo ajin (Đavo) predstavlja zapadnu dubinu, odnosno zadnju donju ivicu kocke koja povezuje zapadnu stranu (kap / Točak sreće) sa donjom stranom (gimel / Papesa).
Slovo cadi (Zvezda) predstavlja južnu visinu, odnosno desnu gornju ivicu kocke koja povezuje južnu desnu stranu (reš / Sunce) i gornju stranu (bet / Čarobnjak).
Slovo kof (Mesec) predstavlja južnu dubinu, odnosno desnu donju ivicu kocke koja povezuje južnu desnu stranu (reš / Sunce) sa donjom stranom (gimel / Papesa).

Sve što je potrebno za početak, jeste da posvećenik zamisli sebe u središtu ovako uspostavljene imaginacijske strukture, poistovećujući središte svoje lobanje (tzv treće oko) sa pozicijom slova tau. Posvećenik se okreće ka istoku prolazeći svešću svaku od ivica i strana kocke izraženih kartama, vizuelizujući njihov smisao, nižući pojmove u skladu sa adekvatnim analogijama. Sada dolazimo do definicije smisla ličnog kosmogonijskog delovanja posvećenika, a to je stvaranje psiholoških i energetskih pretpostavki za okretanje svesti ka metafizičkom Istoku, ka stanju večite potrage. Taj Istok jeste onaj Večni Istok, koji je zapravo sever u mundanoj perspektivi, ukazuje na pol kao uzvišenu tačku univerzuma, a čiji je vidljivi simbol zvezda Severnjača.

Anri Korbin je kao lajtmotiv iranske sufijske literature naveo upravo potragu za tim Istokom koji nije smešten niti ga je moguće smestiti na geografskim mapama: „Taj Orijent nije sadržan niti u jednoj od sedam klima (kešvar); on je, zapravo, osma klima. A pravac kojim nas „osma klima“ želi usmjeriti u potrazi, nije u horizontali nego u vertikali. Taj mistički nadosjetilni Orijent, mjesto Polaska i Povratka, predmet vječne Potrage, jest nebeski pol; on jeste taj Pol, jedan krajnji sjever, tako dalek da predstavlja kapiju dimenzije onostranog.“[6]

Korbin ukazuje na značaj tradicionalnog geocentričnog modela univerzuma kao svojevrsne mandale čiji je smisao prevashodno metafizički te ne korespondira kriterijumima empirijske nauke vulgarnog racionalizma. Povodom toga on kaže: „To je ona mandala koju, potom, priliči motriti kao sredstvo za ponovno pronalaženje dimenzije sjevera unutar njene simboličke snage, one snage kojom ona otvara kapiju onostranoga. To je onaj sjever koji je „izgubljen“ u času kada je, revolucijom ljudske prisutnosti, revolucijom načina te prisutnosti u svijetu, Zemlja se zatekla „izgubljenom u nebu“. „Izgubiti sjever“ znači ne moći više razlikovati Raj i Pakao, anđela i demona, svjetlost i sjenu, nesvjesnost i nadsvjesnost. Prisutnost lišena okomite dimenzije, svedena na potragu za smislom jedne historije koja namiče autoritet historiografskim činjenicama, nemoćna dosegnuti oblike u značenju onog uzvišenijeg, obnoviti nepomični polet gotičkim lukovima, ali stručna nametnuti bespremačne besmislice.“[7]

Iz predočene perspektive biva jasna svrha i metafizički smisao geocentričnog modela koji je odbačen upravo u vreme renesanse. Geocentrični model univerzuma je zapravo simbolički oblik antropocentrizma jer čoveka stavlja u njegovo središte čime potvrđuje ljudsko biće kao mikrokosmos. Heliocentrični, a potom ne-centrični (naučni) model, čoveka izbacuje u kosmički ambis, lišavajući ga poznate strukture i hijerarhije prostornih oznaka, simbola, pojmova, božanstava ili božanskih aspekata. Lišavanjem antropocentričnog uporišta i suočavanjem sa perspektivama beskraja čovek biva izgubljen pa mu ostaju dve mogućnosti: da se spasonosno preobrazi ili pak rasprši u ambisu ne-centričnog univerzuma. Jedini način spasonosnog preobražaja jeste da tačku u ambisu u kojoj bitiše proglasi središtem univerzuma. Pošto čovek bitiše na Zemlji, onda potvrđivanje tačke bitisanja za centar sveta vodi ka svojevrsnom geocentrizmu, čime se zatvara krug. Dakle, ne odričimo se Zemlje jer beskraj univerzuma je neuhvatljivi hologram. Zanimljivo da je dekompozicija geocentrizma i antropocentrizma istorijski propraćena širenjem sekularizma, odnosno racionalizma.


[1] Paul Foster Case, 1884–1954, američki okultista. Vidi njegove knjige: Highlights of the Tarot with Coloring Instructions, Candlelight Press, Burbank, California, USA i The Tarot, A Key to the Wisdom of the Ages, Builders of the Adytum, Los Angeles, California, USA, izdanje iz 1990.
[2] Knjiga Značenje slobodnog zidarstva, str. 51.
[3] Isto.
[4] Vilmshurst, isto, str. 52.
[5] O betilu u biblijskoj interpretaciji vidi epizodu o Jakovljevom snu, Knjiga postanka, 28:11-13 i 16-19.
[6] Henry Corbin, Svjetlosni čovjek u iranskom sufizmu, Ibn Sina, Sarajevo, 2003, str. 23. Henry Corbin, 1903–1978, francuski filozof, teolog, iranolog i profesor Islamskih studija na École pratique des hautes études u Parizu.
[7] Korbin, isto, str. 24-25.

Wednesday, April 5, 2017

O Svetom Gradu i kraljevstvu

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

Ideja o redu pre haosa, dovodi nas do ideje Grada ili Svetog Grada. Menli Palmer Hol, u Tajnom učenju svih epoha, kaže da Sveti Grad predstavlja obnovljeni i usavršeni svet, poredeći ga sa otesanom masonskom kamenom kockom. Ta savršena kocka na kraju će biti sjedinjena sa duhom Božjim te apsorbovana u božansku blistavost. Eshatološka ideja biblijske Apokalipse upriličuje Sion, ezoterijski Grad Piramida, kao jednu od praslika idealnog grada, pragrad nebeske ljudske zajednice, metafizički uzor prvobitnih zemaljskih gradova, svetih gradova Sumera, Južne Amerike, Egipta i kasnijih ovaploćenja te univerzalne arhetipske slike jednog izgubljenog iskustva. Grad u sakralnom smislu, isto je što i vrh kakve svete planine, isto što i hram. Elijade kaže da kroz sveti grad prolazi osa sveta, što grad čini tačkom spajanja neba, Zemlje i podzemlja. Grad je isto što i mandala, samo u trodimenzionalnom obliku. Podizanje grada je u suštini oponašanje stvaranja sveta, budući da je grad, kako kaže Elijade, replika Sveta.

Hram je otud središte grada, mesto ovaploćenja božanstva zaštitnika grada. U bibliji je taj grad aktuelizovan kroz sliku idealnog nebeskog Novog Jerusalima, Hristove neveste. U tom smislu Vavilon Veliki je nevesta Zveri 666, a Novi Jerusalim nevesta Jagnjetova, odnosno Isusa Hrista, s tom razlikom što iz proročke vizure Svetog Jovana, Skerletna Žena ovaploćuje duh zbrke poslednjih vremena, odnosno negaciju metafizičke ideje grada oblikom trgovačke velike varoši. Novi Jerusalim ima oblik kocke, a njegov dvodimenzionalni prikaz jeste osmougaonik sačinjen od dva poprečna kvadrata u čijem je središtu sam Hrist.
O idealu pragrada Bela Hamvaš kaže da je izraz prvobitne zajednice, dok je selo i provincija izraz opadanja. Po njemu, grad je prvobitno bio na nebu kao duhovna praslika koju su gradila anđeoska bića. Zato bi zemaljski grad, kako Hamvaš kaže, trebalo da bude „verna kopija Nebeskog grada i unutrašnjeg grada-duše“. Otud istorijska ljudska zajednica nije rezultat razvoja nego opadanja prvobitnih kolektiviteta višeg reda čiji je materijalni izraz bio upravo grad. Drugi stih Krolijeve Knjige zakona pominje razotkrivanje nebeske zajednice i to naglašava tvrdnjom da je svaki muškarac i svaka žena zvezda. Nebeska zajednica nije prosto nebeski svod ispunjen zvezdama, već se odnosi na nebesku zajednicu adepata čiji je idealni izraz nebeski grad. Ta nebeska zajednica uzor je ljudskoj zajednici na Zemlji.

Kralj je u tom smislu ovaploćenje Boga, a samim tim može igrati i ulogu mesije. Po Hamvašu, kraljevska se duša od trenutka svog ovozemaljskog ovaploćenja, razlikuje od neke druge duše, a što je vidljivo u tome da pojavi kraljevske duše prethode znaci. U duhu Knjige zakona kraljevi zemlje su zauvek. Kraljevi su kraljevi, a niko ko nema to sudbinsko svojstvo ne može postati kralj. Kraljem se ne postaje, nego se kralj kao takav rađa. Tako se i mesija rađa, a ne postaje. Govoreći o prirodi kralja u drevnom Egiptu, Hamvaš kaže da je kraljevska duša višeg ontološkog nivoa od duše običnog smrtnika. Tako je kraljevstvo, kako Hamvaš slikovito kaže, samo zemna kancelarija kralja kao božjeg sina.

Nasuprot idealnom tradicionalnom poretku danas je na delu korenito izopačenje načela vladavine i vlasti. Pre nego što uđem u dalje razmatranje, pozvao bih se na indikativne detalje Krolijeve Knjige zakona: „Izaberite ostrvo! Utvrdite ga! Zasejte ga ratnom mašinerijom! Ja ću vam dati ratnu spravu. S tim ćete smrviti narode; i niko neće stati pred vas.“ 3:4-8. Drugi detalj glasi: „Vi ste protiv naroda, O moji izabranici!“ 2:25. Na prvi pogled čini se kao da je ovde reč o aktuelnom istorijskom trenutku te da Krolijevi bogovi kao svoje odabranike imaju na umu trenutnu svetsku oligarhiju kapitala, jer utvrđeno ostrvo je, u Krolijevo vreme, Velika Britanija, a sada Amerika. Anglosaksonski svetski poredak kapitala je protiv naroda, porobljava, bombarduje i mrvi, budući da oni poseduju moćnu ratnu mašineriju. Osim toga, anglosaksonski svet ima svoju kraljevsku kuću, svoje lordove i barone, bankare, elitu, generale, medije te se na prvi pogled savršeno uklapa u predočenu perspektivu. Oni govore kako je nadnacionalni suverenitet vlasnika kapitala iznad nacionalnog suvereniteta. U veberovskom duhu protestantske etike i kapitalizma oni ukazuju na akumulaciju neograničenog kapitala, beskrajnog sticanja moći i materijalnih dobara kao na moralnu dužnost. Beskrajni rast je njihova ideologija. Novac je svetinja. Kao takvi oni jesu protiv naroda u svetlu svog sebičnog interesa i fokusiranosti na najprizemniji oblik vlasti lišen metafizičke osnove.
Biće da se stihovi Knjige zakona ne odnose na taj soj ljudskog materijala. Pa na koga se onda odnose, te o kakvoj je situaciji ovde reč, projektovanoj u kom vremenu? Svako proročanstvo je lako tumačiti u svetlu bilo kog istorijskog trenutka, jer ljudska mašta uvek može neke izjave uverljivo porediti sa onim što joj je pred očima. Ono što je očigledno tek je jedan nivo sinhroniciteta objavljene reči sa tekućom pojavom u istorijskom vremenu. Uglavnom je reč o načelu a ne o situaciji ili konkretnim likovima, državama ili institucijama. Izabranici bogova koji stoje nasuprot naroda su oni koji će tek doći i smrviti neprirodni besporedak gomile, puka, uzavrele mase naroda i pratećih demagogija, otuđenih manipulativnih elita koje stvaraju haos koristeći fasade demokratije u ime naroda, za narod, protiv naroda. „Mi narod“ – kliče manifest jedne uobrazilje kakva nikada ranije nije postojala. Koji narod? Kakav narod? Prost narod, krajnji proizvod vulgarne ere, čije ustanove svoj legitimitet crpu iz onog najnižeg, proglašavajući ono što je najudaljenije od sakralnog središta za svoj temelj. Temelj je gore a ne dole, jer je dole posledica onog gore a ne obrnuto kako to uče ideologije današnjice. Ta ideologija ne priznaje nikakvu višu izabranost, osim one utemeljene na performansu nekakve demokratsko-birokratske procedure i količine novca. Narod skupljen sa svih strana nije narod nego gomila.

Mesijanska revolucija se tek ima zbiti, a čija će glavna posledica biti novo stvaranje sveta, zidanje novog Grada, odnosno pretvaranje besporetka u poredak na jednom gotovo nezamislivom nivou. To bi mogao biti jedan drugačiji scenario budućnosti kakav sada ne postoji ni u obrisima. Bila bi to nadistorija. Međutim, taj eshatološki trijumfalizam ima svoju cenu. Istina, svi su pozvani, ali će samo mali broj njih ići u Nebeski Grad. Oni koji u tome ne uspu, možemo ih nazvati odbačenima, otpadom, abortusima. Izgradnja nadistorije jeste proces ustanovljavanja reda iz nereda koji za sobom ostavlja kontrainicijacija, što bi zaista predstavljalo rad Ordo ab Chao.

Rene Genon je ideju o prvobitnom poretku odredio izrazom Primordijalna Tradicija uporedivši je sa velikim ogledalom koje je tokom istorije razbijeno. Danas su od te nekada jedinstvene tradicije ostale samo krhotine. Čovek više nije u stanju da jasno sagleda samog sebe u ogledalu tradicije, jer krhotine odražavaju mnoštvo likova. Otud je Julius Evola u pravu kada antički imperativ „spoznaj samog sebe“ u današnjem vremenu smatra neodgovarajućim. Po Evoli današnji čovek više nije kadar da samom sebi pruži odgovor na to pitanje te da učini valjan napor u samospoznajnom pravcu. Stanje duha današnjih ljudi je poput tog Genonovog razbijenog ogledala. Zato današnji čovek ne uspeva da uspostavi i održi integritet svoga uma i duha. On juri od jedne do druge senzacije, od jednog do drugog senzibiliteta, između sviđanja i nesviđanja, između straha i besa. Pri takvom stanju svesti ne može postojati nikakva verodostojna tradicija. U međuvremenu ona je postala mit. Zapravo, ona je u samim temeljima mita. Ono mitsko je izraz te pretpostavljene Primordijalne Tradicije. Kažem pretpostavljene jer mi razumski ne možemo čak ni dokazati njeno postojanje na način uverljiv današnjim ideološkim merilima i trendovima intelektualnog ukusa i mentaliteta. Pa ipak, usuđujem se da je postuliram jer bi suprotno značilo negiranje onog mitskog u kolektivnoj svesti naroda i ljudskih zajednica. U praktičnom smislu koliko je u današnjim ljudima izražena ta mitska svest toliko je danas prisutna Primordijalna Tradicija. Ne bih rekao da je nestala, nego se povukla pred nadirućim nihilizmom anti-tradicije i snaga subverzije. Danas su snage subverzije postale ono što se zove glavni tok. Otud bi bilo ispravno delovati subverzivno u odnosu na vladajuću i etabliranu subverziju.