NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije". Ukoliko želite da ovu knjigu, ali i druge moje knjige, čitate na hartiji a ne da buljite u ekran, obezbedite sebi primerak. Više o tome Sabrana dela Dorijana Nuaja
Neka žena bude opasana mačem preda mnom: neka krv teče u moje ime.Alister Kroli, Knjiga zakona, 3:11
Tumačeći doktrinu tarot karte Prvosveštenik, na kojoj se, između
ostalog, u Krolijevom špilu, nalazi prikazana i žena sa mačem kako stoji ispred
hijerofanta, umesto dvojice monaha sa starijeg prikaza karte Papa, sam Kroli
kaže da ta žena predstavlja Veneru onakvom kakva je sada u, po njemu, novom
eonu. U tom smislu žena više nije viđena kao puko oruđe svog muškog pandana,
već kao naoružana ratnica. Podsetimo se da je sumerska boginja Inana, odnosno
Ištar, bila boginja ljubavi, ali i rata, takođe povezana sa Venerom. Po tome
doba Vodolije podrazumeva žensko ovladavanje mačem, što se u smislu njegovog
magijskog simbolizma odnosi na element Vazduha, na analitičku moć i znanje.
Žena će, po novoj formuli magijskog delovanja, ovladati znanjem. Žena od znanja
je, tradicionalno uzev, čarobnica. Ona je mudrost, čime se povlači paralela sa
ženskim likovima u tarotu, Prvosveštenicom i Caricom, koje predstavljaju Mesec
i Veneru, mudrost i moć kao prerogative Boginje. Ali, pitamo se, zar to žena u
magijskom smislu nije oduvek bila? Sve rečeno naravno ne znači kako će
okončanjem doba Vodolije to biti prerogativi svake žene, jer u uslovima
masovnog prisustva ljudskog elementa na Zemlji i pri represivnim društvenim
odnosima, takva vizija ne može biti utemeljena. Da bi imao znanje i moć, čovek
mora obezbediti podršku prirode. Da bi obezbedio podršku prirode, čovek mora
biti prirodan, mora poštovati prirodu. U uslovima neprirodnog i protivprirodnog
masovnog društva svojevrsne idiokratije i mediokritetstva, jedino šta je moguće
ostvariti jeste dalja dekadencija i otupljivanje ljudske intuicije te
magijskih, stvaralačkih i spoznajnih moći.
Oto Vajninger je rekao kako apsolutna žena nema Ja. Primer takve
apsolutne žene je boginja Nuit koja se objavljuje u Knjizi zakona. Ona je
beskrajni ambis prostora i vremena u kojoj biva aktuelizovan muški element
oličen u principu krilate kugle Hadit. Ona je beskonačni obod kruga, on je
centar u krugu. To je idealna perspektiva formule inicijacije, jer predstavlja
okvir aktuelizacije solarnog, muškog principa. Tek tada čovek postaje
mikrokosmos, odnosno aktuelizuje sopstvenu mikrokosmičku potenciju, bivajući
genije. Svetlost dolazi od Nuit, tj Nut, koja, osim što je bila poznata kao
Raova ćerka, istovremeno i majka Sunca.[1]
U magijskom smislu muškarci su
prinuđeni da se oslone na volju i razum, a žene raspolažu matericom koja je
izvor velike moći. Zato je žena veštica, ona je šakti. Žena snažnije oseća,
njeno telo je bolji senzor i bolje skladište moći nego telo muškarca. Stih
naveden na početku ovog poglavlja, ukazuje na marcijalni aspekt mesijanskog
fenomena, koji će u doba Vodolije biti u ženskom obliku. Po Kenetu Grantu, žena
će voditi pokretački sistem nastupajućeg eona. Grant tvrdi da će žena dostići
svoj vlastiti centar, nezavisno od uplitanja muškarca. Tako će ona biti
sposobna da inicira ne samo sebe, već i druge.
U knjizi Prelazak čarobnjaka, Kastanedine sledbenice Taiše Abelar,
ističe se da je osnovna svrha i sudbina žena u tradicionalnom istorijskom
poretku da hrane, štite i služe muškarcu. Primarna funkcija seksualnog čina je
razmnožavanje, a po navodima Taiše Abelar, postoji i sekundarna, skrivena
funkcija, koja obezbeđuje neprestani upliv energije iz žena u muškarce, čime se
održava u suštini sputavajući sistem čovečanstva. Žene predstavljaju osnovu
održanja ljudske vrste, kao i svake pojedinačne kulture, zajednice, etničke
grupe ili rase. Kako to objašnjava Abelar, veliki deo njihove vitalne energije
odlazi od njih, ne samo da bi nosile plod, rađale i hranile svoje potomke, nego
da bi takođe osigurale da muškarac igra svoju ulogu u celom ovom procesu. Uzrok
takvog stanja žena Abelar, vidi u onome šta se na energetskom nivou dešava
prilikom seksualnog odnosa i zaključuje da su žene vaspitane tako da muškarci
mogu lako da ih zavedu, a da one i ne pomisle kako za njih polni odnos može da
ima kao posledicu odliv energije, a ne samo neželjenu trudnoću ili veneričnu
infekciju. Osim biološkog imperativa, da stupa u seksualne odnose, ženi nalaže
i društvena norma. Ta društvena norma a ne njihova biologija, žene gura u seks
kojim one bivaju potčinjene.
Na ovom mestu bih parafrazirao
bih nekoliko indikativnih iskaza iz knjige Taiše Abelar, koji bi mogli činiti
okosnicu jednog veoma radikalnog feminizma, ali koji nagone na zanimljive
misaone tokove. Abelar kaže da današnje žene u svom revnosnom nastojanju da
budu ravnopravne, imitiraju muškarce. One poistovećuju seks i slobodu i ne
pomišljajući na to kako seks utiče na njihovo psihičko i emotivno stanje. To
što ona sama bira partnera nikako ne menja činjenicu da je ona jebana.
Poistovećivanje seksa i slobode je najveća ironija. Otupljivanje žena od strane
muškaraca je tako potpuno da su žene lišene energije i mašte koje su im
potrebne da se usmere ka istinskom uzroku svog ropstva. Želeti muškarca
seksualno ili se zaljubiti u muškarca, to su jedina dva izbora pružena
robovima. A sve što je ženama rečeno o ta dva izbora su samo izgovori koji ih
uvlače u saučesništvo i neznanje. Žena mora početi time što će sagoreti svoju
matericu, tvrdi Taiša Abelar. Žena ne sme biti plodno zemljište koje mora biti
oplođeno od strane muškarca, po božjoj zapovesti. U skladu sa rečenim žene su
još uvek robovi. Put njihovog oslobađanja nije politički i ideološki, čak ni religijski,
nego je magijski, ali to znači kako je taj put istovremeno ekskluzivan. Naime,
njime ne mogu biti oslobođene sve žene, ali neke mogu.
Kamil Palja je istakla
da nikakva promena u društvu ne može izmeniti prirodu, pa je otud upitan napor
prosvetiteljskih ideologija da učine upravo suprotno, a sve u nameri
oslobađanja žena.[2] Seksualno oslobođenje je, kaže Palja,
moderna zabluda, jer su ljudi životinje među kojima vladaju, kao u čoporu,
hijerarhijski i odnosi moći. Kako ona kaže: „Seks je moć, mnogo mračnija nego
što to feminizam želi da prizna.“ Čitajući Abelar i Palju pomišljamo na neke
drugačije puteve ženskog osvajanja slobode, puteve koji nemaju svoje
utemeljenje u modernom i racionalnom, prosvetiteljskom i emancipatorskom, nego
u drevnom i magijskom.
Alister Kroli, u komentaru na stih Knjige zakona: „Svaki muškarac i
svaka žena je zvezda.“, između ostalog kaže da je muška zvezda izgrađena od
sredine prema spolja, a ženska od obima prema unutra te da je to ono što se
podrazumeva pod onim da žena nema dušu. Tako se, po Kroliju, objašnjava razlika
između polova. Androgin bi u tom smislu mogao biti pre simbol nameravanog
stanja svesti a ne nekakve morfološke činjenice. Povodom tematike seksualnosti
i seksualne konverzije, za ovu priliku vredi naglasiti stav Juliusa Evole iznet
u knjizi Metafizika seksa, u poglavlju Fizički pol i unutrašnji pol. On kaže
kako pol, pre nego, i osim u telu, postoji u duši. U određenoj meri, postoji i
u samom duhu. Muškarac i žena su to prvenstveno u nutrini, a tek onda po
spoljašnosti. Primordijalno muško i žensko svojstvo prožima i upija čitavo
biće, vidljivo ili nevidljivo. Po Evoli, ako postoje međunivoi polarizacije, to
znači da spomenuto osnovno svojstvo ispoljava čas veći čas manji intenzitet u
zavisnosti od pojedinaca. On kaže da bi trebalo posmatrati muškost i ženskost
pre svega kao činjenice unutrašnjeg reda, sve do tačke gde spoljni pol može da
ne odgovara onom fizičkom. Dobro je poznato da se muškarcem može biti u telu a
da se to isto ne bude u duši i suprotno. Po Evoli, polnost koja se javlja samo
u fizičkim izrazima, koliko god razvijena ona bila, na neki način je nedovršena
i prazna polnost. Ko nije muškarac u duhu i duši, nije uistinu muškarac, a isto
važi i za ženu.
Kako sam već pomenuo, sumerska boginja Inana, odnosno akadska Ištar,
bila je boginja ljubavi i rata, upravljala je životom i smrću. Mirča Elijade
kaže da je ona u obliku Ištar barbata, prikazivana kao hermafrodit (bradata
Venera), čime su u punoj meri bile iskazane njene moći. Tako vidimo povezanost
ljubavi, tj srca i mača sa planetarnom prirodom Venere. Dakle, to je ta žena
opasana mačem koja se pominje u Knjizi zakona i koja je predstavljena na karti
Prvosveštenik Krolijevog tarot špila kako stoji ispred Hijerofanta umesto
tradicionalnih prikaza dvojice fratara. Ljubav se ističe kao jedan od osnovnih
zakona ne samo Krolijeve doktrine, nego i hrišćanskog učenja. Sama ta činjenica
ukazuje na određeni kontinuitet, bez obzira na vidljive razlike. Osnovne
premise Knjige zakona su: „Čini što ti je volja neka bude sav Zakon.“ (1:40); i
„Ljubav je zakon, ljubav pod voljom.“ (1:57). Dakle imamo trojstvo:
Volja-Ljubav-Zakon. Temeljne hrišćanske zapovesti su „Ljubi Gospoda Boga svoga
svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svom mišlju
svojom.“; „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“ (Luka 10:27). Isus Hrist
svojim učenicima poručuje: „Dajem vam novu zapovest, da ljubite jedan drugoga,
kao što sam ja vas ljubio, da i vi ljubite jedan drugoga.“ (Jovan 13:34). Ta
ljubav potiče iz obožavanja bogova, odnosno Boga. To je pre svega božanska
ljubav, ljubav prema božanskom i ljubav prema drugom ljudskom biću zbog
božanskog u tom biću. Ta ljubav je put oboženja i obožavanja čoveka. To je put
čovekoljublja.
U vreme boginje Inane / Ištar stvari su stajale drugačije. Boginja
je bila ta koja je poklanjala ljubav svom odabraniku među smrtnicima, te istu
bezuslovno očekivala. O tome govori legenda o ljubavi između boginje Inane i
pastira Dumuzija. Ta apstraktna ljubav prema apstraktnom i nevidljivom Bogu,
potiče od ljubavi prema veoma konkretnoj Boginji koja se mogla ovaplotiti u
svakoj ženi ili je mogla manifestovati sebe kao ženu. Elijade u Raspravi o
istoriji religija kaže da se može čak govoriti o androginizaciji čoveka
ljubavlju, jer u ljubavi svaki pol stiče ili usvaja odlike suprotnog pola. Ta
androginizacija u odnosu prema božanskom, zapravo vodi ka oboženju onoga ko
ljubi Boga. „Ako me ko ljubi, držaće moju reč, pa će ga ljubiti moj Otac, i
doći ćemo k njemu, i nastanićemo se kod njega.“ (Jovan 14:23). Dakle, ko voli Hrista
(Ljubav) i drži njegovu reč (Zakon), Otac i Sin će se nastaniti kod njega, kada
će ovaj spoznati svoju istinsku Volju. I tu otkrivamo trojstvo Ljubav – Zakon –
Volja, koje se u Krolijevom kultu izmestila u drugu tačku gledišta.
U prvom poglavlju Knjige zakona, boginja Nuit kaže: „Izađite, o
deco, pod zvezde, i prihvatite svoje ispunjenje u ljubavi.“ 1:12; „Jer ja sam
razdvojena radi ljubavi, radi mogućnosti sjedinjenja.“ 1:29; „Nema veze koja
može sjediniti razdvojene osim ljubavi: sve ostalo je prokletstvo“ 1:41. Dakle,
sve mora biti utopljeno u ljubav, prožeto ljubavlju, pošto je izvan ljubavi
prokletstvo. Upravo svet u našem dobu prepunom mržnje i prokletstva, kliče
ljubavi. Slavi se ljubav, priziva, poziva se, peva joj se, a ljubavi nigde
nema. Ljubav našeg sveta je izmaštana, svedena na biološko i materijalno. Ako
je ljubav zakon, onda je naš svet prožet bezakonjem, jer volje nigde nema.
Bezvoljnost ljudskih bića stvorila je zastrašujuće institucije i pretvorila
ljudski svet u živi pakao: u stanje stalnog rata. Rat je kapital i kapital je
rat. Masa je rat i rat je masa. Nema ljubavi bez volje, niti zakona bez
ljubavi.
Po legendi Inana / Ištar je kao boginja ljubavi i plodnosti,
ali i kao ratnica, imala nameru da uništi smrt, što i jeste osnovna intencija
ljubavi da poništi ili nadiđe smrt. Ona je uradila slično što i Hrist,
spustivši se u Podzemlje, odnosno svet mrtvih, u nameri da pobedi i osvoji
kraljevstvo svoje sestre boginje smrti Ereškigal. Nije uspela u tome jer je
izgubila sve svoje moći koje su bile oličene u njenim predmetima koje je tom
prilikom imala na sebi. Ti predmeti su joj bili oduzimani od strane stražara
svakog nivoa podzemnog sveta na čija bi vrata ona zakucala, tako da je pred
svojom suparnicom izašla potpuno gola. Ti predmeti, odnosno Inanini velovi su:
kruna, plašt, minđuše, ogrlica, grudni nakit, pojas, narukvice i nanožnice. To
je, dakle, sumerska predstava ljubavi, plodnosti i vojevanja u liku boginje
koja ponekad ima hermafroditska svojstva. Kao muško ona daje, kao žensko prima.
Demonska Ereškigal, kao njena suprotnost, zapravo je drugi kraj iste stvari.
Put do svetlosti, put do Inane, vodi kroz katakombe kraljevstva smrti, što doba
Vodolije u dobrom delu svog trajanja uistinu jeste.
[1] Stvari možemo posmatrati i kabalistički pa je tako svetlost na
latinskom luks, a što se piše kao LVX, odnosno: L = 50, V = 5, X = 10, čiji je
zbir 65. Broj 65 je inverzija Nuit, koja u Knjizi zakona (1:24) izjavljuje: „Ja
sam Nuit, i moja reč je šest i pedeset.“ Nuit je 56: nun (50) + vav (6), dok je
Had – 9: he (5) + dalet (4). Zajedno, oni daju broj 65, što je broj imena
Adonaj, odnosno alef (1) + dalet (4) + nun (50) + jod (10). Brojevi 65 i 56
sastoje se od pentagrama i heksagrama, tvoreći broj 11, koji je takođe broj
Nuit (1:60 – „Moj broj je 11, kao i brojevi svih koji su naši.“), ali i broj
slova mistične reči kojoj se daje na značaju u Knjizi zakona, a to je
ABRAHADABRA (3:75: „Završetak reči je Reč Abrahadabra“). Kada saberemo 56 i 65
dobijemo 121 čiji je kvadratni koren upravo broj 11.
[2] „Seksualnost
i erotika predstavljaju komplikovano preplitanje prirode i kulture.
Feministkinje preterano uprošćavaju problem seksa kada ga svode na pitanje
društvene konvencije: prilagodite društvo, eliminišite seksualne nejednakosti,
raščistite seksualne uloge, i zavladaće sreća i spokojstvo. Ovde feminizam, kao
i svi oslobodilački pokreti u poslednjih dve stotine godina, slede Rusoa.
Društveni ugovor (1762) počinje rečima: „Čovek se rađa slobodan, a živi u
lancima.“ Suprotstavljajući dobroćudnu romantičarsku prirodu iskvarenom
društvu, Ruso je pokrenuo progresivistički pravac u kulturi devetnaestog veka,
prema kojem je reforma društva bila način stvaranja raja na zemlji.“ Kamil
Palja, Seksualne persone, Zepter Book World, Beograd 2002, str. 1-2.