Wednesday, February 15, 2017

Žena opasana mačem

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije". Ukoliko želite da ovu knjigu, ali i druge moje knjige, čitate na hartiji a ne da buljite u ekran, obezbedite sebi primerak. Više o tome Sabrana dela Dorijana Nuaja
Neka žena bude opasana mačem preda mnom: neka krv teče u moje ime.
Alister Kroli, Knjiga zakona, 3:11
Tumačeći doktrinu tarot karte Prvosveštenik, na kojoj se, između ostalog, u Krolijevom špilu, nalazi prikazana i žena sa mačem kako stoji ispred hijerofanta, umesto dvojice monaha sa starijeg prikaza karte Papa, sam Kroli kaže da ta žena predstavlja Veneru onakvom kakva je sada u, po njemu, novom eonu. U tom smislu žena više nije viđena kao puko oruđe svog muškog pandana, već kao naoružana ratnica. Podsetimo se da je sumerska boginja Inana, odnosno Ištar, bila boginja ljubavi, ali i rata, takođe povezana sa Venerom. Po tome doba Vodolije podrazumeva žensko ovladavanje mačem, što se u smislu njegovog magijskog simbolizma odnosi na element Vazduha, na analitičku moć i znanje. Žena će, po novoj formuli magijskog delovanja, ovladati znanjem. Žena od znanja je, tradicionalno uzev, čarobnica. Ona je mudrost, čime se povlači paralela sa ženskim likovima u tarotu, Prvosveštenicom i Caricom, koje predstavljaju Mesec i Veneru, mudrost i moć kao prerogative Boginje. Ali, pitamo se, zar to žena u magijskom smislu nije oduvek bila? Sve rečeno naravno ne znači kako će okončanjem doba Vodolije to biti prerogativi svake žene, jer u uslovima masovnog prisustva ljudskog elementa na Zemlji i pri represivnim društvenim odnosima, takva vizija ne može biti utemeljena. Da bi imao znanje i moć, čovek mora obezbediti podršku prirode. Da bi obezbedio podršku prirode, čovek mora biti prirodan, mora poštovati prirodu. U uslovima neprirodnog i protivprirodnog masovnog društva svojevrsne idiokratije i mediokritetstva, jedino šta je moguće ostvariti jeste dalja dekadencija i otupljivanje ljudske intuicije te magijskih, stvaralačkih i spoznajnih moći.
Oto Vajninger je rekao kako apsolutna žena nema Ja. Primer takve apsolutne žene je boginja Nuit koja se objavljuje u Knjizi zakona. Ona je beskrajni ambis prostora i vremena u kojoj biva aktuelizovan muški element oličen u principu krilate kugle Hadit. Ona je beskonačni obod kruga, on je centar u krugu. To je idealna perspektiva formule inicijacije, jer predstavlja okvir aktuelizacije solarnog, muškog principa. Tek tada čovek postaje mikrokosmos, odnosno aktuelizuje sopstvenu mikrokosmičku potenciju, bivajući genije. Svetlost dolazi od Nuit, tj Nut, koja, osim što je bila poznata kao Raova ćerka, istovremeno i majka Sunca.[1]

U magijskom smislu muškarci su prinuđeni da se oslone na volju i razum, a žene raspolažu matericom koja je izvor velike moći. Zato je žena veštica, ona je šakti. Žena snažnije oseća, njeno telo je bolji senzor i bolje skladište moći nego telo muškarca. Stih naveden na početku ovog poglavlja, ukazuje na marcijalni aspekt mesijanskog fenomena, koji će u doba Vodolije biti u ženskom obliku. Po Kenetu Grantu, žena će voditi pokretački sistem nastupajućeg eona. Grant tvrdi da će žena dostići svoj vlastiti centar, nezavisno od uplitanja muškarca. Tako će ona biti sposobna da inicira ne samo sebe, već i druge.

U knjizi Prelazak čarobnjaka, Kastanedine sledbenice Taiše Abelar, ističe se da je osnovna svrha i sudbina žena u tradicionalnom istorijskom poretku da hrane, štite i služe muškarcu. Primarna funkcija seksualnog čina je razmnožavanje, a po navodima Taiše Abelar, postoji i sekundarna, skrivena funkcija, koja obezbeđuje neprestani upliv energije iz žena u muškarce, čime se održava u suštini sputavajući sistem čovečanstva. Žene predstavljaju osnovu održanja ljudske vrste, kao i svake pojedinačne kulture, zajednice, etničke grupe ili rase. Kako to objašnjava Abelar, veliki deo njihove vitalne energije odlazi od njih, ne samo da bi nosile plod, rađale i hranile svoje potomke, nego da bi takođe osigurale da muškarac igra svoju ulogu u celom ovom procesu. Uzrok takvog stanja žena Abelar, vidi u onome šta se na energetskom nivou dešava prilikom seksualnog odnosa i zaključuje da su žene vaspitane tako da muškarci mogu lako da ih zavedu, a da one i ne pomisle kako za njih polni odnos može da ima kao posledicu odliv energije, a ne samo neželjenu trudnoću ili veneričnu infekciju. Osim biološkog imperativa, da stupa u seksualne odnose, ženi nalaže i društvena norma. Ta društvena norma a ne njihova biologija, žene gura u seks kojim one bivaju potčinjene.
Na ovom mestu bih parafrazirao bih nekoliko indikativnih iskaza iz knjige Taiše Abelar, koji bi mogli činiti okosnicu jednog veoma radikalnog feminizma, ali koji nagone na zanimljive misaone tokove. Abelar kaže da današnje žene u svom revnosnom nastojanju da budu ravnopravne, imitiraju muškarce. One poistovećuju seks i slobodu i ne pomišljajući na to kako seks utiče na njihovo psihičko i emotivno stanje. To što ona sama bira partnera nikako ne menja činjenicu da je ona jebana. Poistovećivanje seksa i slobode je najveća ironija. Otupljivanje žena od strane muškaraca je tako potpuno da su žene lišene energije i mašte koje su im potrebne da se usmere ka istinskom uzroku svog ropstva. Želeti muškarca seksualno ili se zaljubiti u muškarca, to su jedina dva izbora pružena robovima. A sve što je ženama rečeno o ta dva izbora su samo izgovori koji ih uvlače u saučesništvo i neznanje. Žena mora početi time što će sagoreti svoju matericu, tvrdi Taiša Abelar. Žena ne sme biti plodno zemljište koje mora biti oplođeno od strane muškarca, po božjoj zapovesti. U skladu sa rečenim žene su još uvek robovi. Put njihovog oslobađanja nije politički i ideološki, čak ni religijski, nego je magijski, ali to znači kako je taj put istovremeno ekskluzivan. Naime, njime ne mogu biti oslobođene sve žene, ali neke mogu. 

Kamil Palja je istakla da nikakva promena u društvu ne može izmeniti prirodu, pa je otud upitan napor prosvetiteljskih ideologija da učine upravo suprotno, a sve u nameri oslobađanja žena.[2] Seksualno oslobođenje je, kaže Palja, moderna zabluda, jer su ljudi životinje među kojima vladaju, kao u čoporu, hijerarhijski i odnosi moći. Kako ona kaže: „Seks je moć, mnogo mračnija nego što to feminizam želi da prizna.“ Čitajući Abelar i Palju pomišljamo na neke drugačije puteve ženskog osvajanja slobode, puteve koji nemaju svoje utemeljenje u modernom i racionalnom, prosvetiteljskom i emancipatorskom, nego u drevnom i magijskom.
Alister Kroli, u komentaru na stih Knjige zakona: „Svaki muškarac i svaka žena je zvezda.“, između ostalog kaže da je muška zvezda izgrađena od sredine prema spolja, a ženska od obima prema unutra te da je to ono što se podrazumeva pod onim da žena nema dušu. Tako se, po Kroliju, objašnjava razlika između polova. Androgin bi u tom smislu mogao biti pre simbol nameravanog stanja svesti a ne nekakve morfološke činjenice. Povodom tematike seksualnosti i seksualne konverzije, za ovu priliku vredi naglasiti stav Juliusa Evole iznet u knjizi Metafizika seksa, u poglavlju Fizički pol i unutrašnji pol. On kaže kako pol, pre nego, i osim u telu, postoji u duši. U određenoj meri, postoji i u samom duhu. Muškarac i žena su to prvenstveno u nutrini, a tek onda po spoljašnosti. Primordijalno muško i žensko svojstvo prožima i upija čitavo biće, vidljivo ili nevidljivo. Po Evoli, ako postoje međunivoi polarizacije, to znači da spomenuto osnovno svojstvo ispoljava čas veći čas manji intenzitet u zavisnosti od pojedinaca. On kaže da bi trebalo posmatrati muškost i ženskost pre svega kao činjenice unutrašnjeg reda, sve do tačke gde spoljni pol može da ne odgovara onom fizičkom. Dobro je poznato da se muškarcem može biti u telu a da se to isto ne bude u duši i suprotno. Po Evoli, polnost koja se javlja samo u fizičkim izrazima, koliko god razvijena ona bila, na neki način je nedovršena i prazna polnost. Ko nije muškarac u duhu i duši, nije uistinu muškarac, a isto važi i za ženu.
Kako sam već pomenuo, sumerska boginja Inana, odnosno akadska Ištar, bila je boginja ljubavi i rata, upravljala je životom i smrću. Mirča Elijade kaže da je ona u obliku Ištar barbata, prikazivana kao hermafrodit (bradata Venera), čime su u punoj meri bile iskazane njene moći. Tako vidimo povezanost ljubavi, tj srca i mača sa planetarnom prirodom Venere. Dakle, to je ta žena opasana mačem koja se pominje u Knjizi zakona i koja je predstavljena na karti Prvosveštenik Krolijevog tarot špila kako stoji ispred Hijerofanta umesto tradicionalnih prikaza dvojice fratara. Ljubav se ističe kao jedan od osnovnih zakona ne samo Krolijeve doktrine, nego i hrišćanskog učenja. Sama ta činjenica ukazuje na određeni kontinuitet, bez obzira na vidljive razlike. Osnovne premise Knjige zakona su: „Čini što ti je volja neka bude sav Zakon.“ (1:40); i „Ljubav je zakon, ljubav pod voljom.“ (1:57). Dakle imamo trojstvo: Volja-Ljubav-Zakon. Temeljne hrišćanske zapovesti su „Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svom mišlju svojom.“; „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“ (Luka 10:27). Isus Hrist svojim učenicima poručuje: „Dajem vam novu zapovest, da ljubite jedan drugoga, kao što sam ja vas ljubio, da i vi ljubite jedan drugoga.“ (Jovan 13:34). Ta ljubav potiče iz obožavanja bogova, odnosno Boga. To je pre svega božanska ljubav, ljubav prema božanskom i ljubav prema drugom ljudskom biću zbog božanskog u tom biću. Ta ljubav je put oboženja i obožavanja čoveka. To je put čovekoljublja.

U vreme boginje Inane / Ištar stvari su stajale drugačije. Boginja je bila ta koja je poklanjala ljubav svom odabraniku među smrtnicima, te istu bezuslovno očekivala. O tome govori legenda o ljubavi između boginje Inane i pastira Dumuzija. Ta apstraktna ljubav prema apstraktnom i nevidljivom Bogu, potiče od ljubavi prema veoma konkretnoj Boginji koja se mogla ovaplotiti u svakoj ženi ili je mogla manifestovati sebe kao ženu. Elijade u Raspravi o istoriji religija kaže da se može čak govoriti o androginizaciji čoveka ljubavlju, jer u ljubavi svaki pol stiče ili usvaja odlike suprotnog pola. Ta androginizacija u odnosu prema božanskom, zapravo vodi ka oboženju onoga ko ljubi Boga. „Ako me ko ljubi, držaće moju reč, pa će ga ljubiti moj Otac, i doći ćemo k njemu, i nastanićemo se kod njega.“ (Jovan 14:23). Dakle, ko voli Hrista (Ljubav) i drži njegovu reč (Zakon), Otac i Sin će se nastaniti kod njega, kada će ovaj spoznati svoju istinsku Volju. I tu otkrivamo trojstvo Ljubav – Zakon – Volja, koje se u Krolijevom kultu izmestila u drugu tačku gledišta.
U prvom poglavlju Knjige zakona, boginja Nuit kaže: „Izađite, o deco, pod zvezde, i prihvatite svoje ispunjenje u ljubavi.“ 1:12; „Jer ja sam razdvojena radi ljubavi, radi mogućnosti sjedinjenja.“ 1:29; „Nema veze koja može sjediniti razdvojene osim ljubavi: sve ostalo je prokletstvo“ 1:41. Dakle, sve mora biti utopljeno u ljubav, prožeto ljubavlju, pošto je izvan ljubavi prokletstvo. Upravo svet u našem dobu prepunom mržnje i prokletstva, kliče ljubavi. Slavi se ljubav, priziva, poziva se, peva joj se, a ljubavi nigde nema. Ljubav našeg sveta je izmaštana, svedena na biološko i materijalno. Ako je ljubav zakon, onda je naš svet prožet bezakonjem, jer volje nigde nema. Bezvoljnost ljudskih bića stvorila je zastrašujuće institucije i pretvorila ljudski svet u živi pakao: u stanje stalnog rata. Rat je kapital i kapital je rat. Masa je rat i rat je masa. Nema ljubavi bez volje, niti zakona bez ljubavi.

Po legendi Inana / Ištar je kao boginja ljubavi i plodnosti, ali i kao ratnica, imala nameru da uništi smrt, što i jeste osnovna intencija ljubavi da poništi ili nadiđe smrt. Ona je uradila slično što i Hrist, spustivši se u Podzemlje, odnosno svet mrtvih, u nameri da pobedi i osvoji kraljevstvo svoje sestre boginje smrti Ereškigal. Nije uspela u tome jer je izgubila sve svoje moći koje su bile oličene u njenim predmetima koje je tom prilikom imala na sebi. Ti predmeti su joj bili oduzimani od strane stražara svakog nivoa podzemnog sveta na čija bi vrata ona zakucala, tako da je pred svojom suparnicom izašla potpuno gola. Ti predmeti, odnosno Inanini velovi su: kruna, plašt, minđuše, ogrlica, grudni nakit, pojas, narukvice i nanožnice. To je, dakle, sumerska predstava ljubavi, plodnosti i vojevanja u liku boginje koja ponekad ima hermafroditska svojstva. Kao muško ona daje, kao žensko prima. Demonska Ereškigal, kao njena suprotnost, zapravo je drugi kraj iste stvari. Put do svetlosti, put do Inane, vodi kroz katakombe kraljevstva smrti, što doba Vodolije u dobrom delu svog trajanja uistinu jeste.


[1] Stvari možemo posmatrati i kabalistički pa je tako svetlost na latinskom luks, a što se piše kao LVX, odnosno: L = 50, V = 5, X = 10, čiji je zbir 65. Broj 65 je inverzija Nuit, koja u Knjizi zakona (1:24) izjavljuje: „Ja sam Nuit, i moja reč je šest i pedeset.“ Nuit je 56: nun (50) + vav (6), dok je Had – 9: he (5) + dalet (4). Zajedno, oni daju broj 65, što je broj imena Adonaj, odnosno alef (1) + dalet (4) + nun (50) + jod (10). Brojevi 65 i 56 sastoje se od pentagrama i heksagrama, tvoreći broj 11, koji je takođe broj Nuit (1:60 – „Moj broj je 11, kao i brojevi svih koji su naši.“), ali i broj slova mistične reči kojoj se daje na značaju u Knjizi zakona, a to je ABRAHADABRA (3:75: „Završetak reči je Reč Abrahadabra“). Kada saberemo 56 i 65 dobijemo 121 čiji je kvadratni koren upravo broj 11.
[2] „Seksualnost i erotika predstavljaju komplikovano preplitanje prirode i kulture. Feministkinje preterano uprošćavaju problem seksa kada ga svode na pitanje društvene konvencije: prilagodite društvo, eliminišite seksualne nejednakosti, raščistite seksualne uloge, i zavladaće sreća i spokojstvo. Ovde feminizam, kao i svi oslobodilački pokreti u poslednjih dve stotine godina, slede Rusoa. Društveni ugovor (1762) počinje rečima: „Čovek se rađa slobodan, a živi u lancima.“ Suprotstavljajući dobroćudnu romantičarsku prirodu iskvarenom društvu, Ruso je pokrenuo progresivistički pravac u kulturi devetnaestog veka, prema kojem je reforma društva bila način stvaranja raja na zemlji.“ Kamil Palja, Seksualne persone, Zepter Book World, Beograd 2002, str. 1-2.

Monday, February 6, 2017

Percepcija, svest, zlato

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

Svest nipošto ne raste na nekom opštem nivou čovečanstva nego se usmerava u jednom određenom pravcu. Karlos Kastaneda je to objasnio učvršćivanjem skupnih tačaka većine ljudskih bića na jednom položaju na površini energetske čaure ljudskih bića. Podsetimo se, skupna tačka je specifična energetska organela“ smeštena na površini energetskog tela ljudskog bića viđenog kao svetleće jaje koje je sastavljeno od finih energetskih vlakana. Svrha skupne tačke jeste da, poput antene, na neki način hvata energetska vlakna iz okoline i skuplja ih u sebe na osnovu čega mi opažamo. Pomeranjem njenog položaja na energetskom jajetu menja se i naša percepcija, a što se prirodno dešava kad spavamo, dok čarobnjaci namerno manipulišu njenim položajem. Kastaneda je objasnio da većina ljudskih bića ima skupnu tačku učvršćenu na određenom mestu, pa i onda kada se ona kreće, to čini u ograničenom opsegu i na način svojstven većini ljudskih bića. Tim kolektivnim nesvesnim dogovorom, opštim konsenzusom, ljudska bića stvaraju i održavaju tzv stvarnost. Kako je i kada došlo do učvršćivanja skupne tačke na tom određenom mestu ljudske energetske čaure, Kastaneda nije objasnio niti bih ja o tome mogao spekulisati.
Sa druge strane biblija ističe pad čoveka, odnosno izgon iz rajskog vrta, a što može biti protumačeno i u ključu Kastanedinog učenja kao simbolički izraz kolektivne promene položaja skupne tačke izazvane intervencijom neke više sile. U međuvremenu, kroz istoriju, pojavljuju se genijalni ljudi, ali to je opet pojedinačna i ograničena pojava a ne stvar kolektivne evolucije. Pod genijalnim ljudima podrazumevam nosioce baklje, kako ih je Alister Kroli pominjao u knjizi „Magika“: 
„Buda je rođen kao princ, a umro je kao prosjak. Muhamed je rođen kao prosjak, a umro je kao princ. Hrist je ostao nepoznat godinama nakon svoje smrti…. A jedno je zajedničko svoj trojici – odsustvovanje. Ne znamo ništa o Hristu u vremenu od njegove dvanaeste do tridesete godine. Muhamed je nestao u pećini. Buda je napustio svoju palatu i otišao u pustinju. Svaki od njih, savršeno ćutljiv pre nestanka, po povratku je odmah počeo sa propovedanjem novog zakona… Čak i u legendama divljaka nailazimo na istu univerzalnu stvar; neko ko nije ništa posebno odlazi na duže ili kraće vreme i vraća se kao veliki iscelitelj; i niko ne zna šta mu se zapravo dogodilo…. Odlazi niko, a vraća se neko.“ (Navod iz Ezoterijinog izdanja, 2004).
Odsustvovanje koje naglašava Kroli, jeste – kako je to pokazao Elijade u knjizi Rasprava o istoriji religija – lunarno svojstvo, s obzirom da i Mesec ciklično nestaje i pojavljuje se u različitim oblicima, odnosno fazama. Takođe, Mesec igra i ulogu inicijatora. Povremeno u ovom gvozdenom dobu zasjaji po koja zvezda na horizontu pa se oko nje zaroje mahom manje sjajne zvezdice nastavljača, sledbenika i baštinitelja lika i dela, koji neretko potpuno izvitopere osnovne premise svog vođe. Svi ti proroci, geniji, verovesnici, oni su ti koji čine skokove, a nama ostaju njihove reči ili svedočanstva o njihovim delima, a češće imamo tek gomilu iskrivljenih tumačenja njihovih reči i dela, pa i potpunih krivotvorenja i lažnog pripisivanja.

Božanske sile su odsekle ljude od neposrednog opštenja. Ljudi se više nisu mogli obraćati bogovima (putem božanskog ili anđeoskog jezika), onako kako su to mogli Adam i Eva te njihovo potomstvo, sve do trenutka kada su bogovi to sprečili. Ljudski element, osim što je prognan iz rajskog vrta, ovim je izgubio i mogućnost neposrednog opštenja sa božanskim planom. Stoga je potrebno da se ljudsko biće seti ko je i šta je. Suština inicijacije je u tom smislu podsećanje, sročeno ka aktiviranju nadličnog sećanja. Ako čovek smatra da se razvija, to znači da priznaje da to nešto ka čemu stremi on nije. A to suštinski nije tačno, jer čovek upravo to jeste. Čovek je bog, samo je potrebno da se probudi iz ljudskog i utone u božanski san, ili iz sna ljudskog u božansku budnost. Ne može nešto što je nastalo od zemlje da se uzdigne do zvezda a da se pritom cela Zemlja ne uzdigne. Nema ništa od razvoja, jer podsećanje onda nema smisla, niti buđenje, pošto bi takav čin značio povratak u ništavilo zemaljskog praha. Možda bi umesto toga više imalo smisla alhemijski pojam dozrevanja, odnosno pretvaranja ljudskog olova u ljudsko zlato, njegovo usavršavanje. Međutim, ideja pravolinijskog razvoja i usavršavanja od nižih ka višim strukturama protivna je drevnim doktrinama oličenim mitovima o kraju sveta koji impliciraju novo stvaranje nakon zakonomernog perioda propadanja i dekadencije. U skladu sa tim mi živimo u vremenu degradacije zlata ka olovu, ne napretka, s tim što je (ljudsko) zlato u velikoj meri odavno iščezlo. Ljudsko biće je nekada bilo poput zlata, a sada je recimo, poput gvožđa, stoga svako pokoljenje ima zadatak da taj proces zaustavi i promeni mu smer. Međutim, sile sveta u koji smo zakovani, to nam ne dozvoljavaju, već neumoljivo gone ljudsku prirodu ka preobražaju u olovo.

Kosmogonijsko delovanje, kroz izgradnju lične lože, tekije, hrama, odnosno imaginacijske mandale, jeste aktuelizacija božanske prirode čoveka. Ruah ne može ljudsko biće iščupati iz okrilja Velike Majke, već je to – da parafraziram „Knjigu zakona“ – volja oslobođena strasti za rezultatom, i to ona volja koja ne postaje slabost onda kada se zaustavlja da bi pitala ZAŠTO, pomislivši da je Razum načelo merodavnosti a ne činilac nepoznat i tajanstven. Odgovori leže u svemu onome što nije na snazi u današnjem svetu koji uranja u vreme i ne teži da ga prevaziđe već da utiče na njegov tok i tako ubira plodove imaginarnog razvoja. Tu dolazimo do suštine problema. Primer survavanja zlata, odnosno devalvacije njegovog značaja i značenja u ljudskoj svesti, ukazuje na rad kontrainicijacijskih sila otrovne lunarnosti. Iz tog ugla baca se jasnije svetlo na ahrimansku prirodu onog što se smatra Razumom, čiji je suštinski greh – redukcija, odnosno svođenje kvaliteta u kvantitet. Tako kvantitet postaje merilo svih stvari, zakucavajući skupne tačke ljudskih bića za jedan krut i rigidan percepcijski sistem. Reč greha je, kako kaže „Knjiga zakona“ – ograničenje.
Sve što ide u prilog svetskom kapitalu uglavnom je štetno za život na planeti. Svetski finansijski kapital je oblik ne-bića. To je osnovna premisa iz koje izvlačimo sve političke i ideološke implikacije. U praktičnom smislu ta je premisa jedno od idejnih pomagala za odlepljivanje fokusiranosti na materijalističku racionalnost. Bela Hamvaš, u kratkom eseju pod imenom Rene Genon i metafizika društva (1942),  daje zanimljiv istorijski pregled značenja i značaja zlata, a što je od koristi u ovim razmatranjima, kao merilo ogledanja mentaliteta i zabluda modernog doba. Navešću najznačajnije momente:
„Kada su španski osvajači upoznali praameričko društvo u Meksiku, na poluostrvu Jukatan, i u Peruu, pala im je u oči bliska veza između zlata i vladara. Tada to niko nije razumevao. Zlato nije bilo novac, nije bilo imovinsko dobro, nije bilo nakit ni ukras u današnjem smislu. Izgledalo je da je sve zlato pripadalo vladaru, bilo gde da se nađe i bilo gde da je. Vladar, međutim, nije koristio metal... Bilo je nekog poistovećenja između bića vladara, zlata i činjenice vladavine. Što se može naći i u starim egipatskim, kineskim, hindu i bliskoistočnim društvima. U ovom teškom, čarobnom metalu prigušenog sjaja, u njegovom blistavilu poput sunca, kao da je zaustavljena svetlost značila samu vladavinu. Ali iz korena drukčije nego što se danas shvata vladavina. Vladavina nije bila večita aktivnost kao kod nas, neprekidna delatnost instinkta vlasti. Vladavina je pasivna činjenica, kao što je sunce pasivno, kada samo postoji, a njegovi topli zraci su izvor života. Aktivitet vladara je nedelovanje (Tao). Sunce – zlato – vladar su rođaci, ako i ne u zemaljskoj, ono u kosmičkoj perspektivi. Analogije. Zbog toga je kineski vladar sin Sunca; Ra je u Egiptu inkarnacija boga Sunca; u Indiji to znaju isto kao i u Meksiku. Da se tradicija u svim vremenima i među svim ljudima, čak i sasvim pozno, shvata monolitno, primer za to je Luj XIV koji je sebe nazivao kraljem sunca. Sunce je samo drugi izraz za boga, jer je Sunce simbol boga. A kada zlato pripada samo vladaru, to znači da zlato pripada samo Suncu, odnosno zlato je samo Sunce i sve je to samo simbol i analogija: znak središta: Bog... Zlato ne pripada vladaru, nego bogu. Nikogović, biće od mesa ne može imati od njega ni mrvicu. Za profanog čoveka koji je držao kod sebe zlato svi su smatrali da vrši svetogrđe i u Kini, Indiji, Egiptu, Peruu, i u staroj Haldeji. Sasvim je bilo prirodno što mora da umre. Jer ko za sebe skrije jedno jedino parčence zlata, taj je skrio jedno parče svetlosti i sunca koji pripadaju svakome i taj je skrio za sebe jedan deo moći na koji nema pravo. Sebično i lično grabi za sebe nešto što pripada celom svetu. Opakijeg greha od ovoga uopšte nema. Skrivanje materijalizovanog sunčevog svetla znači da je kosmički poredak poremećen i da je simbol boga obeščašćen. Zlato se nalazi na crkvi i u crkvi, a jedino pripada bogu koji ga zrači na ljude. Ako je vladar okružen zlatnim predmetima, to ne znači da je metal sada postao njegov plen, kao što za njega ni vladavina ni moć nisu plen. I kralj je samo simbol i čuvar... Metafizička veza zlata i vremena prilično je jasna u ovom pogledu, kao: zlatno vreme, zlatno doba, ili: „vreme je novac“, gde novac zapravo znači zlato. Ekvivalent vremena je zlato. Ako od nečijeg života tražim vreme, to mu moram zlatom nadoknaditi, jer jedino ono odgovara izgubljenom vremenu. Ljudi i nisu plaćeni zbog rada, nego zbog vremena, plaćanje za rezultate rada već je simptom poznog i materijalističkog razmišljanja. Kome oduzimam sunce, moram mu suncem vratiti. Sunce je gospodar vremena i znači samo vreme, kao što zlato nije ništa drugo do koncentrisana sunčeva svetlost, ništa drugo do koncentrisano vreme. Zlato je materijalizovana večnost. Zato je – skupo... Dok je zlato stiglo do današnjeg stadijuma, kada je postalo valuta, sredstvo plaćanja, pokriće za novac, nakit, tabakera, lanac za sat filmskih diva, berzanskih špekulanata i belosvetskih karakondžula – prevalilo je veliki put. Odmah treba reći: nizbrdo. Kralj je počeo da ga smatra svojim. Ali istovremeno tada već u središtu nije bio Bog, vaseljensko Sunce, životvorna transcendentna Moć. Kralj je postao čovek a ne božanski Filaks. Zlato je njegovo privatno vlasništvo. Već samo plen i luksuz. Ali istovremeno je potamnela kosmička božanska svetlost, a istovremeno je nestalo zlatno doba. Jer zašto je manji greh ako kralj skrije zlato od sveta nego ako to učini običan lopov? Kada je prvi kralj tutnuo u džep zlato, tutnuo je u džep neograničenu dobrotu nadljudske božanske Moći i njenu životvornu snagu, rezervisao njen deo za sebe i time poremetio snagu svetlosti koja je svima zračila, koja je održavala zlatno doba. Zlato je postalo kraljevo – individualno, sebično, demonsko, crnomagijsko. Nije više svetlost bez smetnji sijala na život, a zemlja se pomračila. Vreme se pomutilo... Drugi je korak kada je već zlato iskliznulo i iz kraljeve ruke i srozalo se još niže u ruke ratnika viteza, sanskrtski: kšatrija. Još niže kada je postalo plen vaišija. Već novac. Trgovačka roba. Već sunčevu svetlost stavlja na sebe žena malog dućandžije, zlatom se plaća životinjsko meso, zemlja i repa. Zlatom se sve može postići. Već je trgovačko. Ali zlato se ni tu nije zaustavilo. Srozalo se među šudre, i zbog zlata su počeli da ubijaju skitnice i razbojnici i gusari, a zlato je postalo san masa. I ološ se dočepao zlata i svako je mogao sebi da načini krunu kakvu hoće, ako može. Jer sada je odlučivala jedna jedina stvar: koliko ko zlata ima. Ko ga ima više, moćniji je, jači, izuzetniji, srećniji. Sunce se spustilo među vitezove, zatim među trgovce, zatim u masu. Vreme ga je sledilo: doba je postajalo sve izdrobljenije, tamnije, nemirnije. Vlast je iz ruku aristokratije došla u ruke trgovca građanina, na kraju u ruke naroda. U rukama šudre zlato više nije simbol, nego tek materija: metal... Ali time što je potisnuto u materiju, pretvorilo se u zlo.“
Osim vrednosti skladištenja, nadovezao bih se na Hamvaša, zlato je u industrijsko doba postalo sirovina, dok se globalističkim finansijskim politikama njegova upotreba i vrednost ograničavaju zarad naduvavanja virtuelne novčane simulacije. U trenutku dok ovo pišem galopirajuća svetska kriza najavljuje značajne lomove te je otud moguće da zlato vrati deo svog nekadašnjeg sjaja, ponovnim uvođenjem zlatnog standarda, ali time se suštinski ne menja položaj zlata u društvenim odnosima. Ono je i dalje u funkciji nereda.