Wednesday, December 20, 2017

O duhovnom iskustvu i radu na sebi


Ovaj tekst objavljen je u digitalnom izdanju moje knjige "Mistični okultizam" koju možete skinuti OVDE

Stalno sam viđao po forumima i društvenim mrežama gunđanja o tome kako niko ne piše o svojim iskustvima dok je radio na sebi, vežbao, meditirao, praktikovao nekakav magijski rad itd. Nikako nisam mogao razumeti zašto je to uopšte nekome bitno. Ukoliko imaš sopstvenih iskustava šta će ti značiti čitanje o tuđim iskustvima? Da bi se uporedio sa nekim ili radi čega tačno? Ukoliko ih pak nemaš, čitanje o tuđim iskustvima ni na koji način neće doprineti tvom iskustvu. Neću se ovde baviti onima koji postavljaju takva pitanja i negoduju zašto ljudi koji se kao bave nečim okultnim, mističnim i uopšte duhovnim, slabo pišu o svojim iskustvima. To očekivanje podseća me na postupak svedočenja kod neoprotestantskih denominacija, kada pojedini vernici javno, pred punom crkvom, svedoče o tome kako se Sveti duh umešao u njihove grešne živote, kako im je Bog ispunio neku molitvu, izvukao iz neke nevolje, doveo ih do određene spoznaje i slično. Onda oni, vidno potreseni vlastitim svedočenjem, puste koju suzu, glas im zadrhti, publici takođe. Često oni slabiji koji svedoče krenu da kolabiraju, ljudi iz prednjih redova istrčavaju i pridržavaju ih, daju im vode, brišu im znoj sa čela i doslovno ih pridržavaju da do kraja posvedoče o svom iskustvu sa uplivom Boga u njihove male bogougodne živote. Verujem da mnogima ovo zvuči smešno, ali u istom nivou su smešna i očekivanja onih koji bi da čitaju o tuđim iskustvima u želji da iz toga izvuku neke pouke ili prosto dožive uzbuđenje te nađu ohrabrenje da i sami svojim trudom nekako dožive isto ili slično. Dalje, ovde se neću baviti ni onima od kojih se očekuje da prozbore o tome kakva su im iskustva po pitanju onog čime tvrde da se bave. 

Sve je ovo samo povod da iznesem neke, za opšte standarde, radikalne tvrdnje i povrh svega iznesem jedno lično iskustvo. Hajde krenimo prvo od iskustva. Bio sam u tinejdžerskim godinama kada mi se iz čista mira, na sred ulice, jednog mirnog letnjeg poslepodneva, bez ikakvog vidljivog ili razumnog razloga, desilo nešto neobično. Sa još trojicom prijatelja krenuo sam u laganu šetnju, kada smo na jednom trgu za trenutak zastali zaneseni žarom naše rasprave. Iznenada sam prekinuo razgovor i uperio prst ka Suncu, koje je, spremajući se za zalazak, već poprimalo crvenkastu boju i gubilo na žestini. Sećam se da sam primetio kako se na sunčevom disku dešava nešto veoma neobično i zapanjujuće. Za trenutak smo sva četvorica zastali i zagledali se u neobičan fenomen. Međutim, tu je nastao jedan problem. Iako je sve to trajalo par trenutaka, moji drugari su nakon toga ispričali neverovatne priče povodom tog jedinstvenog solarnog dešavanja, kojeg u objektivnom smislu zasigurno nije ni bilo, ali se odigralo u našoj svesti. Nisam više bio siguran da li njihova mašta dodaje sve te detalje, ali ono što je bilo čudno jeste da su sva trojica opisivali posve različite fenomene. Ono što je bilo još zanimljivije, jeste da se ja ničega nisam sećao. Od tada je prošlo više od trideset godina, ali ja i dalje nemam nikakvo sećanje šta sam zaista video iako sam upravo ja bio taj koji je prvi primetio nešto neobično. Naravno, tokom godina, mnogo toga vezano za solarnu prirodu isplivavalo je u mojoj svesti i u snovima, ali i dalje ostaje činjenica da je taj deo mog iskustva još uvek ostao skriven od moje svakodnevne svesti.
Opisani događaj predstavlja jedan od prelomnih trenutaka u mom životu, pa ipak nije bio izazvan nekim mojim radom na sebi, verovanjima, praksama, identifikacijama, opredeljenjima bilo koje vrste. To se jednostavno desilo samo od sebe bez ikakvog vidljivog razloga. Dakle, iz ovog mog iskustva nema nikakve praktične koristi za bilo koga ko se bavi nečim duhovnim ili magijskim. Nema te vežbe, meditacije, rituala ili magijske tehnike kojim neko može dovesti sebe u takvu situaciju, a i zbog čega bi to učinio? U priloženom iskustvu nema ničeg glamuroznog, prosvetljujućeg, nikakvih anđela i demona, nikakvih duhova, bogova, mističnih simbola i prikaza. Jednostavno, tih par trenutaka, bio sam potpuno oduzet i obuzet nekakvom silom koju, eto, mogu povezati sa solarnom prirodom. Naravno, nakon toga, u godinama koje su sledile, dešavalo se u mojoj svesti mnogo toga u vezi sa Suncem, ali sve to mogu nekako opisati, mogu se jasno setiti, do savršenih detalja. Međutim, inicijalni trenutak i dalje stoji pomračen svetlošću. Pa kakve onda zaključke iz ovog kratkog svedočanstva možemo izvući? Kada sam o ovome davno ispričao jednom starijem okultisti on je odmah pretpostavio da me je obuzeo solarni duh, da je to bila inicijacija itd. Takvo tumačenje je, jasno, godilo mom mladalačkom duhu, podilazilo mom neobuzdanom egu, učvršćujući me u verovanju da sam ja nekakav adept odabran od strane tajnih majstora ili nevidljivih duhovnih solarnih hijerarhija skrivenih u samoj svetlosti Sunca itd. Iz ove perspektive uviđam da je sve to pogrešno, jer vreme je osporilo takve zablude. U međuvremenu, pojavila su se druga obuzimanja i oduzetosti, od strane Meseca, pojedinih zvezda, oblaka, mora, pa i same Zemlje, i sve to kako na javi tako i u snu. Solarna obuzetost bila je uvod u kasnija dešavanja i iskustva. Pa ipak, ponavljam, nijedno od njih nije tako kompletno zbrisalo ili kompresovalo moju svest kao žestina dodira solarne prirode. Kao da sam upao u nekakvu privremenu i sunčevim duhom indukovanu katatoniju.

Kasnije sam shvatio da je mnogo ljudi u svom životu imalo slična, manje ili više radikalna iskustva. Uostalom, o tome je pisao i Karlos Kastaneda, tvrdeći kroz usta Don Huana, da nagual poziva svakog od nas, ali retko ko se odazove tom pozivu. Nebitno kako ćemo nazvati to nešto, ja sam tog trenutka odlučio da se odazovem tom pozivu. Upravo je u toj mojoj odluci sadržano ono što je od suštinske važnosti za svakog ko ovo čita. Setite se, je li i vas duh pozvao, na ovaj ili onaj način? Ukoliko jeste, pa da li ste se odazvali? Ukoliko ste se odazvali kako ste to učinili? Jeste li čekali naredne dodire i pozive ili ste se brzopleto upleli u nekakva učenja, pseudookultna i kvazimistična udruženja i grupe, verujući da vas je nešto drmnulo iz dremeža svakodnevne svesti, eto samo da bi ste postali član kakve sekte ili možda osnovali svoju? To je u ovome veoma bitno, jer ukoliko ste osetili dodir natprirodnog, odnosno dodir sile iza pojavnog sveta, sve što je trebalo da uradite jeste da donesete čvrstu odluku, celim svojim bićem, da ćete biti pozorni u iščekivanju sledećeg dodira, pa makar taj dodir više nikada ne došao. Da ste tako uradili, umesto što ste čitali recimo Alistera Krolija ili nekog svamija, te odlučili da se priključite kakvoj grupaciji koja za sebe tvrdi kako se nalazi baš na liniji onog što vam se dopalo, ne biste u međuvremenu izgubili silne godine i spucali svoj život manje više ni u šta. Ne kažem da ne treba čitati. Naravno da treba. Um valja kultivisati, i to iz različitih uglova, pa i specijalizovati se u nekom određenom pravcu, ali donositi dalekosežne odluke o priključenju određenoj magijskoj struji, astralnom lancu, pokretu, kultu, religiji, na osnovu ličnog senzibiliteta je pogrešno i neretko katastrofalno. Nije to vrsta piva ili slatkiša pa odlučujete na osnovu toga kako vam nešto prija nepcima. 

Dakle, sve što treba da učinite jeste da osluškujete i iščekujete nove dodire duha, da se tako izrazim, onda kada vas je jednom već dotakao na takav način da je to uzdrmalo vaše biće. Ukoliko vam se tako nešto nije desilo, ne znači da se neće desiti, a ukoliko vam se već desi nikakav rad na sebi vam neće biti ni od kakve koristi u tom smislu. Naravno, vi možete vežbati jogu, tai-či, kung fu, astralnu projekciju, meditaciju, prikoniti se veri i molitvama, izučavati ji đing, astrologiju, kabalu ili tarot, ali ne da to bude vaš put, ono čemu ćete se predati, nego da vam bude od koristi poput kakvog štapa dok hodate. Suprotno od svega toga, vaš put je skriven jednom tananom koprenom i prosto žudi da se spoji sa vašim stopalima, a vaše je da budete spremni kada nastupe oni sudbonosni trenuci podizanja te koprene.
Pozvaću se sada na ono što je rekao Julius Evola, uz Alistera Krolija, Renea Genona, Mirče Elijadea i Belu Hamvaša, moj omiljeni mislilac. Ovo što je on rekao dovoljno se uklapa u moju nameru iznesenu ovim tekstom, tako da ima smisla navesti ga. Evola je odbacio ideju da svako ko želi može postati inicijant svojim sopstvenim snagama, putem raznoraznih vežbi i praksi. Povodom toga on kaže: „To je iluzija, a istina je da sopstvenim snagama čovek ne bi umeo da prevaziđe samog sebe, da je bilo koji pozitivan ishod u tom polju uslovljen prisutnošću i delanjem realne sile jednog drugog reda, a ne individualne sile. I možemo kategorički da tvrdimo da u tom smislu postoje samo tri moguća slučaja.“[1]

Ovde bih skraćeno parafrazirao Evolu.
1) Prvi slučaj je kada neko prirodno, po rođenju obdaren i obeležen drugačijom silom, što je veoma izuzetno;
2) Drugi slučaj je kada se ta drugačija sila pojavi u situacijama trauma, dubokih kriza ili u nekom drugom trenutku te probije svakodnevnu barijeru svesti;
3) Treći slučaj je kada neko biva odabran putem delovanja predstavnika neke utemeljene, trajne i moćne inicijacijske organizacije ili loze, odnosno kada na čoveka deluje neko upućen kao majstor;

Očigledno je da prvi slučaj jeste zaista redak i izuzetan. Drugi slučaj je isto tako redak, jer se ljudi manje-više opiru zovu te sile i trude se da potisnu i saniraju svaku takvu provalu. Odnosno, kako to češće biva kod takvih slučajeva, upravo onako kako sam gore opisao, takvi odu u pogrešnom pravcu, sledeći svoj senzibilitet, gubeći vreme u pogrešnom društvu radeći nepotrebne stvari na pogrešan način. Treći slučaj je možda ređi nego drugi, jer ma koliko ljudi pripadalo raznim mističnim i okultnim redovima i bratstvima, pitanje njihovog kredibiliteta nije bez osnove. Većina njih je falsifikat ili izraz nečijih (samo)obmana. Tokom života upoznao sam mnogo ljudi iz oblasti ezoterijskog i okultnog, ali gotovo da nisam nikoga sreo ko je samostalnim ili radom i vežbanjem po programu kakvog kulta, postigao nešto značajno. Ko zna, neko možda jeste, ali ja o tome ne mogu da posvedočim, osim nekoliko uzgrednih slučajeva prirodne obdarenosti. Da, može se mnogo toga postići radom i vežbom, biti vitalniji, razviti neke psihičke moći, naučiti neku veštinu, kao što to možemo i u profanom svetu, ali u domenu metafizičkih ciljeva dubinskog bića čoveka većina toga je neupotrebljivo. Sada kada smo rasvetlili kako stvari stoje postavlja se pitanje zašto bi se neko uopšte trudio i radio vežbe i prakse opisane u ovoj knjizi? Na to pitanje odgovor nemam, već bih umesto toga i sam postavio pitanje: zašto onda uopšte živimo? Povodom toga parafrazirao bih Karlosa Kastanedu: naše je da u svom radu, traganju i delovanju budemo besprekorni, sve uradimo najbolje što umemo, ako ništa više, povećaćemo opseg naše budnosti, a time i stvoriti nekakve šanse za postizanjem smisla i naš preobražaj.


[1] Julius Evola, Zajahati tigra, Ukronija, Beograd, 2017, str 205.