Pogled na ezoteriju, mitologiju, istoriju, imaginaciju, ideologiju, kroz eseje, priče i poeziju
Saturday, July 30, 2016
Eros, magija i manipulacija
Thursday, July 28, 2016
Politika kao zavera
’As always throughout this study, we have to remember that events that take place in the “real” world are mirrors of events that transpire in the inner, invisible, or secret world and that these two worlds influence each other in ways that are not obvious to any but the most dedicated adept ... or most paranoid conspiracy theorist. There is, in fact, little difference between the world view of the occultist and the nagging fears of the conspiracy theorist; except that the occultist has a more positive approach to the same material, seeing in the activities of the sinister forces that influence world events (as well as personal ones) the possibility of reversing the process through an act of will coupled with a knowledge of technique.’ Peter Levenda, The Dark Lord
„U odnosu na Tolteke, na drevne Kineze, na Ehnatonove Egipćane, na Orfejeve Grke mi smo svi varvari. Jer šta to znači varvarin? Nasuprot egzistenciji muza visokog ranga, čovek i narod lišen muza, jezik i mišljenje bez muza, moral, odevanje bez muza – taj narod, zajednicu, društvo i čoveka, gde nedostaje tanana draž koju zahteva Konfučije, gde se ne ume igrati, gde su ljudi na životinjski način gramzivi i zavidni, ne znaju da vladaju sobom, jer ne poznaju divotu lepog života, neučtivi su i neuljudni, neuglađeni, zlobni, neotesani i besramni. Grci su varvarinom nazivali onoga koga Muze nisu dotakle.” Bela Hamvaš, Velika riznica predaka
U
aktuelnom vremenu u fokusu su razne teorije zavere. Pojava takvih narativa, jer
izraz „teorija“ ima svoju metodološku težinu, jeste posledica
netransparentnosti vlasti i funkcionisanja društvene moći. Otud, ukoliko oni u
poziciji moći donose odluke sa kojima se ne slažu oni na koje se te odluke
donose, ili oni o tome nemaju dovoljno uverljivih informacija, zašto bismo im
uopšte verovali po bilo kom pitanju? Zašto bismo bili apriori uvereni u dobre
namere nekih potpuno nepoznatih ljudi? To važi kako za lokalne vlasti, preko
državnih institucija do globalnih organizacija. U tom smislu, teorija zavere je
jedan psihološki oblik otpora. Donosioci odluka uglavnom ne pitaju one na koje
se njihove odluke odnose, pa će zato neko namerno smišljati i širiti neverovatne
narative čija je svrha podrivanje njihovog legitimiteta i kredibiliteta. Ko
tebe neravnopravnošću i društvenim raslojavanjem – ti njega što monstruoznijom
„teorijom zavere“. Naravno, ovim ne oslobađam odgovornosti one koji veruju i
šire takve poglede na svet. Ljudi su u stanju da tvrde koješta jer im se tako
sviđa, deluje logično, uverljivo, ali to je opet utemeljeno u suštinskom
nepoverenju koje takva osoba ima spram ljudi od moći i vladajućem društvenom
poretku. Uostalom, zašto bismo svakom dobro plaćenom i ušuškanom javnom
zagovaraču nekih ideja, iza kojih stoji određeni interes, mi koji o tome ništa
ne znamo i koji nismo privilegovani, uopšte verovali bilo šta? Ukoliko nas neko
koga smatramo privilegovanim uverava u nešto, normalno je da prva naša reakcija
bude sumnja u njegove dobre namere ili barem u njegov zdrav razum. Čak i ako su
predstavnici društvene moći u pravu po nekom pitanju, legitimno je od njih
tražiti dodatne dokaze za sve šta kažu.
Pitanje
vezano za predviđanje bliske budućnosti glasi kakav bi mogao biti novi trend?
Šta će već sledeće godine biti aktuelno? Koji će to novi izum nama raditi o
glavi? Pre samo pet stotina godina mete konspiroloških narativa u Evropi bili
su papa ili Martin Luter. Istina, i danas jezuiti u tim narativima igraju
istaknuto mesto, ali su se u međuvremenu pojavili masoni, jevrejski bankari i
intelektualci, iluminati, pedofili satanisti, reptili menjoliki, komunisti,
neoliberali, a i instrumentarijum je postao složeniji. Problem je u tome što
politika i krupni kapital poseduju nauku i njene resurse, usmeravaju šta će
biti njeni prioriteti i šta će u javnosti izjavljivati predstavnici nauke a šta
će biti prećutano. Zato ljudi veruju u besmislice jer znaju da ih vlast laže.
Takođe, istina je da su mnogi sami krivi zbog situacije u kojoj su se našli,
ali isto tako većina koja je u lošem položaju ni izbliza nije imala šansi da
izađe iz društveno nametnute situacije. Uostalom, zloglasni dr Mengele je bio
naučnik, je li tako? On je (valjda) odavno već mrtav, ali kako možemo biti
sigurni da njegov duh nije živ? Možda luta subvencionisanim korporativnim
laboratorijama i opseda rukovodeće kadrove...
U našem vulgarnom dobu bezmalo svi koji teže uvećanju svoje moći u društvu, položaja u čoporu, uvećanju uticaja, bogatstva, vlasti, slave, privilegija i slično, jesu primitivci. To jeste primitivizam. Taj primitivizam je suštinski faktor koji politiku te celokupnu aktuelnu društvenu praksu čini destruktivnom i kranje iracionalnom. U postmodernoj (pseudo)civilizacijskoj formi taj primitivizam uzima oblik neoprimitivizma. Taj novi primitivizam je socijalno-psihološka i kulturološka tekovina novovekovnog civilizacijskog razvoja. Iz razloga da polaze sa neoprimitivističkog stajališta, pseudocivilizacijska plutokratija / oligarhija, počev od najvišeg ka najnižem nivou, odašilje maloumne i primitivne političke i društvene vizije. To iz razloga što se oni sami nalaze u središtu tih vizija kao glavni likovi fantazmagorične predstave o moći i uspehu. Njihove vizije usko su skopčane sa njihovim položajem. Zato su kratkog dometa, egocentrično orijentisane i nevidničke. U njihovim vizijama i stremljenjima jedino je bitan taj suštinski trenutak njihove moći i zauzimanje javno vidljive poze obožavanja aktuelne moći u svim njenim ispoljavanjima. Sve je podređeno tome. Te vizije je nemoguće sprovesti izostavljajući njih same – vizionare, a što njihovo vizionarstvo čini nefunkcionalnim te u potpunom neskladu sa imperativima ljudske vrste i svakog ljudskog bića posebno. Ukoliko nekim slučajem, te socijalne, ekonomske i političke ideje prevazilaze svoje primitivne tvorce, dalja realizacija tih ideja i težnji prelazi na njihovu mladunčad, odabrane ili rođene naslednike, istaknute sledbenike.
Saturday, July 23, 2016
Akefale
Hans Thoma |
Wednesday, July 20, 2016
Humanizam kao sekularni antropocentrizam
„Mi nemamo ništa sa odbačenima i nesposobnima: neka umru u svojoj bedi. Jer oni ne osećaju. Sažaljenje je mana kraljeva: zgazite jadne i slabe: ovo je zakon snažnih: ovo je naš zakon i radost sveta.“ Alister Kroli, Knjiga zakona
Nasuprot tome, u knjizi „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“, Karl Poper kritikuje zagovornike, po njemu, zatvorenog društva, zato što oni iz ideoloških i iz razloga njihovog intelektualnog nepoštenja (ili neznanja), unose zbrku u odnos između individualizma, egoizma, kolektivizma i altruizma. Platon i njegovi intelektualni sledbenici, koje Poper kritikuje, povezuju individualizam sa egoizmom, dok su kolektivizam i altruizam pozitivno podudarni. Takvim, po Poperu krivotvorenjem (ili zabludom), Platon kao ljuti neprijatelj otvorenog društva, svojim budućim istomišljenicima ostavlja argument protiv onih koji teže društvenoj i kulturnoj dinamici, otvorenosti, građanskim slobodama i demokratiji. Liberalizam i demokratija (sa korpusom ljudskih prava), kao stubovi moderne varijante otvorenog društva, utemeljeni su na individualizmu, odnosno na načelu slobode i preduzimljivosti pojedinca koji nije rob ili kmet, već ravnopravan slobodan građanin. U otvorenom društvu pojedinac / građanin je osnovna politička jedinica te je otud nužno skopčan sa demokratskim političkim odnosima.
Oponenti, konkurenti, protivnici, neistomišljenici, jesu izrazi koji označavaju dozvoljene nivoe društvenog antagonizma u otvorenom društvu poperovske pseudocivilizacijske utopije. Unutar tog društva nema neprijatelja. Neprijateljstvo se tu svodi na utakmicu i konkurenciju, a sve u skladu i pod nadzorom društvenih pravila igre. Neprijatelj se nalazi spolja (čak i kada je fizički unutar tog društva), što znači da je izopšten, ekskomuniciran te stavljen van zakona. Taj neprijatelj je iracionalan, primitivan, retrogradan, anahron, autoritaran, totalitarnih intencija, plemenski, sujeveran, podmukao, manipulativan, gotovo da nije čovek. Otud je nečovečno postupanje prema njemu posve opravdano. On postaje gonjena zver. On je neprijatelj otvorenog društva te bi trebalo biti izopšten, sankcionisan, kažnjen, prevaspitan, lustriran i onemogućen u svom delovanju. Njemu se odriče politička priroda, jer bi kao takav predstavljao nešto čega u otvorenog društvu nema, a to je politički zatvorenik, pa ga zato radije proglašavamo bolesnikom ili teroristom. Zato je njegova opcija depolitizovana, njeni ciljevi, njen jezik i metodi su inkriminisani i delegitimisani. Nema pravo glasa jer je „antisistemska” opcija. Dakle, sistem je svetinja te je zabranjeno biti protiv sistema. Zabrana je nasilje, a to nasilje u ovom slučaju biva opravdano višim ciljem oličenim u ideološkim fantazmima nejasne strukture. To je fantastično jednoumlje, tj politička unifikacija.
Iza zahteva za promenom društvenog poretka (i svega šta ide uz to), ne stoji bezuslovan altruizam, već uvek i samo neki interes čije se poreklo gubi u opskurnostima koje su sve samo ne racionalne. Da nije tako, onda ne bismo imali posla sa nekim opskurnim interesom već sa ljudskom glupošću koja misli da se promenom društvenog ambijenta može promeniti, usavršiti i unaprediti čovek (može se samo unazaditi). A može biti da je na delu dvostruki uzrok: opskurni interes i glupost. Nasuprot tome, duboko sam uveren da sva zla izviru iz čoveka, iz razuma kao takvog, iz pojedinca samog, iz ljudske duše, dok je društveno i institucionalno zločinstvo odraz individualnih zločinačkih crta članova društva. Otud nije problem u društvenim odnosima i institucijama, već je problem u ljudima uzetim pojedinačno.
Humanizam čoveka tretira kao svetinju. Pre bih rekao da je čovek sredstvo koje sam Život koristi u skladu sa svojim imanentim ciljevima i namerama. Humanizam, za razliku od Života, sredstvo postavlja kao cilj te mu dodeljuje ulogu subjekta. Mentalni i fizički sklop ljudskog bića nije subjekt, nije merilo ničeg, nije cilj, nije „beli nosorog“. To je ljuštura, lutka, larva, oruđe, sredstvo, objekat. Ulogu subjekta, onog što tim oruđem rukuje, što raspolaže sredstvom ljudskosti, igra sama životna sila privremeno projektovana u ljudskom obličju. Mi, stoga, nismo ljudi, već ispoljenje životne sile! Sa druge strane, šta nama radi seksualnost i njeno proklamovano oslobođenje? Vezuje nas za oblik! Nekanalisana seksualna energija uludo otiče gonjena libidonoznim maštarijama. Tako humanizam dobija svoje utemeljenje u seksualnoj sferi. Sav biva izgrađen od seksualne energije, određen seksualnim instinktom. Zato je moguće monstruozno izrođavanje humanizma, jer seksualnost i te kako može biti izvitoperena, a što je svima nama manje-više dobro znano.