Sunday, June 26, 2016

Ideološki univerzalizam

Antihrist by Pedro Donini
NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa


„Progres čudovišnosti teži da istisne prirodu, da uzurpira mesto same prirode te će tako monstruozno, postati prirodno. Tu fantazme zaista postaju realnost…“ Dragoš Kalajić, Uporište
Ideologija bi mogla biti nauka o idejama, o njihovom nastanku, razvoju i primeni, upotrebi i zloupotrebi. Međutim, taj izraz se obično shvata kao  doktrina, odnosno tumačenje sveta i istorije sa stajališta jedne vladajuće ideje ili skupa ideja i predstava. U osnovi ideologija je tumačenje stvarnosti idejom. Znači li to da su zagovornici raznih ideologija u zabludi, zaneseni idejama, odsečeni od stvarnosti i života? Možda i jesu, ali ne zaboravimo uticaj mnogih ideologa na oblikovanje ljudskih predstava i stavova, čak i na usmeravanje istorije. Nije li to stvaranje neke vrste paradoksa po kome se opredmećuje ne-stvarnost, odnosno opšte udaljavanje ljudskog društva od stvarnosti, ukoliko je to društvo vođeno ideološkim parametrima?

U užem smislu, dakle idealistički, ideja je definisana kao slika, odnosno praslika koja leži u osnovi stvarnosti ili iza stvarnosti kao uzor. Kao takva ideja je jedna od osnova imaginacije. Ideja može biti i simbolička slika transcendentalnog iskustva, odnosno iskustva neke više ili dublje stvarnosti, nekog posebnog segmenta te stvarnosti ili čak sažimanja celokupnosti te druge i drugačije stvarnosti. Ideja može biti izražena i putem simbola. Isto tako može biti i izražena pomoću reči. Ideja je izraz metafizike, a simbol je njeno estetsko ispoljavanje. To je ideja u osnovi, ali ideologija, čak i ukoliko ideju ustanovimo kao neku vrstu istine, odnosno stvarnosti, opet ne može biti poistovećena sa stvarnošću, pa čak ni sa samom idejom od koje se razvija i oblikuje. 

Ono što uzrokuje i uslovljava istorijsku, društvenu i kulturnu dinamičnost neke ideje jeste njena primena iza koje stoji namera njenih protagonista da se ta ideja na određeni način ostvaruje ili da bude upotrebljiva za ostvarenje političkih i ekonomskih ciljeva. Data ljudima na „upotrebu“ ideja postaje jedan od činioca opšteg društvenog determinizma. Ona biva faktor koji u određenim društvenim okolnostima može imati snagu pokretača istorijskih procesa. Tokom njene primene, osnovni oblik date ideje može ostati neizmenjen sve dok ona ne ispuni svoju svrhu, dok se ne ostvari – ili će se menjati tokom vremena shodno hirovima, nuždama i interesima njenih nosilaca, odnosno pod uticajima onih koji se njenom ostvarenju suprotstavljaju u ime neke druge ideje, ili iz nekog drugog razloga.

Jedan od uzroka izopačanja neke ideje (odnosno izvitoperenosti njenog praktičnog vida) jeste njeno pretvaranje u oruđe moći od strane njenih nosilaca, bilo da su tu ideju nasledili, preuzeli, ili su je sami pokrenuli. Primenom, ideja gubi smisao vrednosti, postaje oruđe, moneta, objektivizuje se kao roba i sredstvo političke i dogmatske manipulacije. Ideja podleže izopačenju i zato što je organski povezana sa onima u čijim umovima postoji, tj sa onima koji bi trebalo da budu njeni baštinici i stožeri. Tokom vremena, iz raznih razloga, sve je manje onih koji imaju moć jasne vizije neke ideje, naročito ako je ta ideja postala jedna od suštinskih vrednosti neke zajednice, društva, nacije, odnosno religije ili kulta. Oni koji su još uvek u stanju da vide i razumeju osnovnu ideju vodilju, često bivaju inkriminisani, obeleženi kao jeretici, te marginalizovani od strane onih koji manipulišu datom idejom u cilju očuvanja i proširenja svoje društvene moći. Žrece ideje smenjuju žreci institucija, čime institucije bivaju desakralizovane i profanisane, dok je ideja vodilja sputana, bez obzira što žreci institucija na osnovu nje uživaju svoj legitimitet, kredibilitet, legalitet i moć. Društveni, praktični oblik date ideje tako postaje farsa te nužno okrvavi ruke.

Tumačenje ideje je jedan od važnih ključeva nečije moći nad ljudima pod njenim uticajem, što u neku ruku daje vlast i nad samom idejom. Tumačenje često biva menjano ukoliko više ne odgovara samosvrhovitoj instituciji, na čijem se čelu nalaze dezorijentisani, nihilistički, odnosno duhovi koji baštine neku drugu ideju. Menjanje ideje, odnosno promena njenog tumačenja, znači, pre svega, stvaranje novog dogmatskog oblika, koji još više zamagljuje samu ideju. Često primena neke ideje proizvodi megalomanske parazitske institucije. Taj proces neko je nazvao napretkom. Taj lažni napredak potvrđuje tezu po kojoj se ideja, institucionalizacijom, izrođava u nešto sasvim suprotno, a što istorijsko iskustvo jasno predočava. Avgustinova „Božja država“ izrodila se u inkviziciju i klerofašizam. Marksizam i socijalni utopizam postali su soc-realistički totalitarizam. Nacionalizam u nekoj romantičarskoj i idiličnoj viziji izopačio se u vulgarni nacizam. Liberalna demokratija je postala globalistički neokolonijalizam. Mesijanska izraelitska ideja danas je demokratska republika a ne Božje kraljevstvo. Verski i politički jedinstveni kalifat proroka iz arabijske pustinje danas predstavlja mnoštvo zbunjenih, nestabilnih, korumpiranih, razorenih ili polurazorenih, šarenolikih, civilizacijski inferiornih, nerazvijenih i nejedinstvenih muslimanskih država i državica čije ujedinjenje koče sebični interesi njihovih elita moći.
U „Pobuni protiv modernog sveta“, Julius Evola piše da prekid kontakta sa metafizičkim, odnosno usredsređenost svake mogućnosti na samo jedan od dva sveta, na onaj čisto ljudski, prirodni i svetovni, zamenjivanje iskustva nadsveta efemernim utvarama krivotvorenim u tmurnim isparenjima smrtne prirode – takav je smisao onoga što se zove moderna civilizacija i što sada dostiže fazu kada različite sile dekadencije prisutne i u prethodnim vremenima postižu punu i zastrašujuću delotvornost. 

Pokretač neke ideje uvek je pojedinac, izuzetan pojedinac, prorok, verovesnik, odabrani, logos, avatar, mesija. Taj pojedinac stoji kao količinski inferiorna suprotnost mnogobrojnog pasivnog, nevidećeg čovečanstva. Kao takav on je pokretač i nadahnjivač velikog mora ljudi u okviru jednog ili više naroda. Čak i nacionalni proroci ne igraju ulogu vezanu samo za narod kojem su reči proroka i duhovnog pregalnika prvenstveno bile namenjene. Tako su izuzetni ljudi poput Zaratustre, Bude, Isusa Hrista, Muhameda, Mojsija ili Konfučija, usled sve veće međukulturne dinamike i saobraćaja, postali figure u opštečovečanskim razmerama. To su ljudi sa idejom, geniji u punom smislu reči, heroji napretka u svesnosti, pokretači ogromnih društvenih i istorijskih procesa, na čijoj su harizmi izgrađeni složeni i obimni društveni odnosi i institucije, a što na ljudskom nivou oslikava drevnu mitsku istinu o infinitezimalnom kao pokretaču infinitivnog, o prvom pokretaču demijurgu kao tački, odnosno beskrajno maloj osovini oko koje se okreće beskrajna sfera univerzuma. Upravo je to suština uporišne tačke na šemi kabalističkog dijagrama Drveta života, nazvane Keter (Kruna), kao prve sefire oko koje se vrti celokupna emanacija. Keter je beskrajni trenutak sada, odnosno središte kruga. U istoriji verski genije igra ulogu Ketera i svojevrsnog istorijskog demijurga.

U pojedincu, inicijatoru i nosiocu žive ideje, leži ogromna odgovornost za njenu primenu i institucionalizaciju, odnosno za posledice njenog puštanja u svet. Posledice su nepredvidive, često i kontraproduktivne. Svaka ideja u izvedenom obliku je manje ili više osvajačka, netolerantna, prozelitistička, jer teži izgradnji sveta, tj društvenih odnosa, kulturnih i psiholoških obrazaca, na način koji žreci date ideje smatraju svrsishodnim, ispravnim, a sve to u skladu sa njihovim verovanjima (ili sujeverjem) i interesima. Oni uzimaju u obzir mogućnost i perspektivu anti-ideje, što predstavlja izvor straha žreca preovlađujuće ideje povodom naslućujuće opasnosti izopačenja, odnosno opasnosti trijumfalizma predstavnika „sila tame“. To znači gubitak društvene moći i svih pratećih privilegija stožera i žreca zvanične ideologije u korist stožera i žreca onih koji ih osporavaju, često sa „jeretičnih“ pozicija. Otud, njihovim delovanjem, izvedena ideja zahteva potpuno prihvatanje i odanost. Sve to uzrokuje autoritarna tumačenja u društvenom i političkom smislu. Ideja neminovno biva izopačena i pretvorena u vlastitu suprotnost, dok njeni žreci neprimetno postaju suprotnost onog što je bilo na početku. Oni sami bivaju predstavnici sila tame. Strah stvara đavola, a đavo, jednom stvoren, neminovno dolazi po svoje.

U kontekstu hrišćanstva, Antihrist baš kao i Hrist, takođe ima univerzalističke ambicije. Njegova terminologija i način delovanja nisu bitno drugačiji. Idu istim putem, ali im je smer suprotan. Ako je Hrist govorio o ljubavi, govoriće i Antihrist. U ime mira povešće rat protiv rata. To je rat protiv samog sebe. On će ubijati ne bi li sprečio druge da ubijaju, jer osim njega (ili bez njegove saglasnosti) niko drugi nema pravo da ubije. Sa stanovišta jedne ideje (tj sa tačke gledišta njenih žreca) sve druge ideje spram nje mogu stajati u vazalnom odnosu, prilagođene njoj – ideji vodilji, ili mogu jednostavno nestati, odnosno biti bačene na smetlište istorije, u muzej istrošenih i prevaziđenih ideja i njihovih tumačenja, odnosno institucionalizacija. Nema tu mesta nikakvom miroljubivom suživotu, jer moć teži unifikaciji, prvo u rukama elite, pa užeg kruga unutar nje, a naposletku u rukama jednog čoveka. Sve što izlazi iz domena jednog pogleda na svet, utemeljenog na jednoj univerzalnoj ideji, smatraće se izrazom ludila, nestvarnim i neprihvatljivim, u filozofiji pogrešnim, a u politici neprijateljskim.

Objavljena ideja, posebno ona mesijanska i univerzalistička, ima svoj auditorijum, gradi sebi svojstvenu tradiciju, institucije, društvene odnose, fantazmagorične konstrukcije, dogmu, sferu uticaja, dajući tako svoj doprinos opštem nasleđu čovečanstva. Svaka ideja ima tendenciju, oličenu u volji njenih stožera i žreca, inicijatora i proroka, da proširi svoj pečat u kulturi, svoju teritoriju, svoje stado, da se širi po svim parametrima, da sfera njenog uticaja bude što veća, dublja, ako ne i jedina, koja bi potpunim obuhvatanjem neke zajednice, društva ili čitavog čovečanstva završila i zapečatila istoriju. Potpuni trijumf neke ideje, kraj istorije, njenim žrecima donosi potpunu moć, a ideji postvarenje (i izopačenost). Kraj istorije u tom smislu jeste trijumf jedne svetske društvene i kulturne iluzije, iluzije ekonomije, ljudskih potreba, politike, prava i pravde, etike, morala, logike, sintakse, obrazovanja, nauke. Kraj istorije je, na ovaj ili onaj način pobeda i potpuna vlast jednog boga, odnosno univerzalnog, globalnog, kosmičkog boga. Nasuprot tome bogu, postoje potisnuti, zatomljeni bogovi, prognani bogovi, zaboravljeni i prokaženi. Povodom toga, pozovimo u pomoć Ničea: 
„Narod koji još veruje u sebe samog ima, isto tako, svog sopstvenog boga. U njemu on poštuje uslove pomoću kojih je nadmoćan, svoje vrline, - svoje osećanje moći on projektuje u neko biće kojem može da zahvali za svoje unutrašnje zadovoljstvo… kada narod nestaje, kada oseća da konačno opada njegova vera u budućnost, nada u slobodu, kada mu podjarmljivanje kao prva korisnost i vrline podjarmljenih prodiru u svest, tada i njegov bog mora da se, isto tako, preobrazi. Sada on postaje pritvorica, plašljiv, smeran, poziva se na „duševni spokoj“, na odustajanje od mržnje, na blagost, čak na „ljubav“, prema prijatelju i neprijatelju. Stalno morališe, gamiže po šupljini svake privatne vrline, postaje bog za svakog, privatna osoba, kosmopolit… Nekada je on predstavljao jedan narod, snagu naroda, sve ono što je u duši naroda agresivno, i žedno moći: sada je on pak čisto dobri bog… U stvari, nema druge alternative za bogove: ili su volja za moć – i dotle će postojati dok su narodni bogovi – ili pak nemoć na moći – i tada nužno postaju dobri…” Fridrih Niče, „Antihrist“, paragraf 16. 
Ovo je odličan opis involucije jevrejskog boga u boga hrišćanstva. U paragrafu 25, Niče je konkretniji: 
„U iskonu, pre svega u vreme Kraljeva, i Izrael se odnosio prema svim stvarima ispravno, to jest prirodno. Njegov Jehova bio je izraz svesti o moći, zadovoljstva sa sobom, nade u sebe: od njega se očekivala pobeda i spas, preko njega se uzdalo da priroda pruža ono što je narodu potrebno – pre svega kišu. Jehova je bog Izraela i sledstveno bog pravednosti logika svakog naroda koji je moćan i na tome gradi svoju čistu svest.“
Potpuni trijumf jedne ideje, kraj istorije, ma koliko to naoko izgledalo apsurdno ili smešno, čak i jedna osoba može da spreči ukoliko u sebi gaji neku drugu ideju, čime nadilazi bipolarnost vladajuće perspektive te nagoveštava nastavak istorijskog procesa oličenog u sukobu ideja. Pojava neke druge ideje, makar njen nosilac bila samo jedna osoba, sprečilo bi postvarenje hegemonske izopačene ideje čiji je nosilac čitavo čovečanstvo. Takav odnos infinitivnu brojčanu vrednost – mnoštvo čovečanstva – postavlja u inferioran položaj spram suprotstavljajuće infinitezimalne perspektive – jednog čoveka, čije postojanje kao nosioca drugačije ideje negira transgeneracijske napore i veru velikog broja ljudi. Iz te perspektive jedan je superiorniji od mnoštva. On ima iskustvo ideje dok oni imaju manje-više određenu ili neodređenu projekciju – ideal. Takođe, on se nalazi u poziciji da razbije, odnosno da načne univerzalističko opšte jedinstvo mnoštva time što će prokrčiti put svojoj ideji. Živa, neinstitucionalizovana ideja, iako percipirana od strane samo jedne osobe, samom tom činjenicom poriče svojevrsni apsolut jedne ideje (koja se u međuvremenu negde zagubila) čije je carstvo beskrajnost miliona i milijardi umova, miliona knjiga, hiljade hramova, mnoštvo žrtava poklonika i protivnika, prošlosti, sadašnjosti... Ali šta je sa budućnošću? Ključeve kapija budućnosti u svojim rukama drži onaj ko neguje neku drugačiju ideju.
Izlazak neke ideje iz domena percipiranja i tumačenja pojedinca, njena objava, povlači za sobom – u slučaju njenog uspešnog društvenog prihvatanja – institucionalizaciju, čime ideja (odnosno njen socijalnopsihološki derivat) podleže zakonitostima dekadencije. Ideja proizašla iz uma koji ju je prvobitno odnegovao, prihvaćena od drugih, više nije ista. U drugim umovima ona ima drugačiji smisao, drugačiji značaj, zato što nije deo iskustva drugih ljudi. Ukoliko bi više ljudi delilo istu ideju, tj. imalo isto iskustvo, te ukoliko bi iznašli načina da do tog iskustva dovedu i neke druge ljude, bez da čitavu stvar mistifikuju i profanizuju, to bi u dovoljnoj meri bio preduslov za napredak njihovog kulta, a što bi dovelo do značajnog smanjenja učinka dekadencijskih sila na ljudsko preduzeće pokrenuto datom idejom. Svaki prozelitizam i svako institucionalno širenje neke ideje, ma koliko to ekonomski, politički ili ideološki bilo delotvorno, u suštini je pogrešno, degenerativno, dekadentno, s obzirom da je reč o jednom sekularnom procesu, a u ime vere i njene metafizičke ideje. Takvo delovanje spada u domen politike. Svaki javni nastup, svako propagiranje jeste deo opsežnog političkog arsenala. Politička hidra učinila je tragičnom sudbinu preduzeća velikih inicijatora istorije, verskih genija, filozofa, heroja, proroka i pionira.

Čovečanstvo se našlo tragično zapleteno u mreže istorijskih, institucionalnih i političkih posledica idejnih vizija koje su iznedrili mnogi inicijatori. Geniji i njihove prateće nuspojave, čine glavne motore istorijskih procesa koji sve brže jure ka kraju istorije, ka utopiji, ka ostvarenju projekta, ka katastrofi. Zar nije praktičnije projektovati veštački kraj istorije, veštačku katastrofu (koja jeste katastrofa, ali sa zadrškom), nego se iznenada suočiti sa pravim krajem istorije koji nam neće ostaviti mnogo alternativa? Pristajanje uz neku ideju podrazumeva i spremnost onoga ko to čini, za preuzimanjem određene odgovornosti za posledice tog izbora. To samo navodi na oprez prilikom susretanja sa nekim simbolom, iskazom, sistemom iskaza, ili sa određenim pogledom na svet. Mi nikada ne možemo biti sigurni u krajnje posledice naših izbora. Možemo samo da verujemo u naše odluke i da u tu veru bude uložen naš goli život. To znači da svaka odluka košta života, bilo u slučaju da je ispravna ili ne. Isto tako u svakoj ideji, ma koliko nam ona delovala prijemčivo, čuči potencijal za nastavak i razvoj čitavog jednog „fašizma“.

Tuesday, June 21, 2016

O demonima

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

U legendama i mitovima svih naroda gotovo je neizbežno pominjanje zlih duhova ili čudovišta koja nasrću na čoveka i rade mu o glavi (ili duši), nanose mu zlo, kad god im se ukaže prilika, mada ponekad i pomažu. Nazovimo tu vrstu bića demonima, mada je valjanost tog termina pod znakom pitanja. Izraz „daimon“ podrazumeva unutrašnjeg genija, anđela čuvara, odnosno duhovnu inteligenciju ljudskog bića koja i jeste i nije deo čoveka. Međutim, u opštoj upotrebi demonsko poprima zlokobna svojstva. Postaje đavolsko. Kod Grka su demoni, zbog stanovite moći, božanska bića ili bića slična bogovima. Nečiji se demon poistovećivao s božanskom voljom, pa prema tome i sa čovekovom sudbinom. Tek je kasnije ova reč počela označavati niže bogove i napokon zle duhove.

I van pomenutog određenja, vidimo da po raznim predanjima demoni predstavljaju nematerijalna stvorenja, odnosno oblik svesti, ni živ, ni mrtav. Kao da su na neki način nedovršeni u procesu božanskog stvaranja. Iz perspektive biblijskog stvaranja Tvorac je iz nekog razloga propustio, namerno ili nenamerno, da tu vrstu bića učini stvarnim, odnosno materijalnim u punom smislu reči. Kada je Sunce zašlo umorni Tvorac je otišao na počinak. Nedovršena, bića sumraka su otprhnula put treperave noćne sfere. Otud je sasvim prirodno da će oni tražiti ono što im je uskraćeno, ne bi li se nekako sami dovršili. Navodno, stvarana u sumrak, demonska bića oskudevaju svetlošću. Budući da su nedovršeni, nedostatni (ili im je priroda jednostavno takva da postavlja za naše ukuse nesnosne prohteve), oni to osećaju kao nepodnošljivu teskobu. Iz tog razloga su prvenstveno zainteresovani u pravcu podmirivanja svojih potreba i nedostatnosti, uslovno rečeno. Takav bismo zaključak izveli ukoliko se ograničimo biblijskim svetonazorom. No, kako težimo prevazilaženju ograničenja u razumevanju, moraćemo pitanje demona tretirati ne kao nekakva nedostatna polubića, nego kao potpuno zaokružen i od nas sasvim različit oblik postojanja koji takođe krasi inteligencija i svest, ali na jedan posve drugačiji način.
Neoplatonisti Porfirije i Jamblih razlikuju dve vrste demonskih bića: prirodne demone i astralne ostatke preminulih ljudi preobraženih u demone. Joan Kulijanu, navodeći pustinjaka Marka iz Hersonesusa, opisuje osnovnu demonsku hijerarhiju po kojoj sav vazduh iznad i oko nas, zemlja, utroba zemlje i more, prepuni su demona. Navodno, ima više kategorija demona: oni koji žive u vatri; zatim sublunarni demoni koji bitišu na granici više vazdušne zone; vazdušni, zemaljski, vodeni, podzemni i oni koji beže od svetla. Ovi poslednji su nevidljivi, sasvim mračni, uzrokuju uništenje hladnim strastima. Premda su svi pobrojani demoni zlonamerni, poslednje tri kategorije posebno su opasne. Delovanje sublunarnih, vazdušnih i zemaljskih demona isključivo je duhovno, dok je delovanje ostalih materijalno. Prvi su ograničeni na izopačenje duše fantazijama i razmišljanjima, naročito vazdušni i zemaljski demoni koji izazivaju erotske fantazije).

Nisu nužno svi oni neprijateljski nastrojeni prema čoveku. Oni su u stanju da deluju u makrokosmosu, ali i da se povežu sa određenim sadržajima mikrokosmosa te da se projektuju u ljudsku svest, izazivajući opake i jake strasti, strahove i druge vrste snažnih osećanja. Na taj način mogu steći kontrolu nad čovekom, a što se zove zaposednutost. Načelno, iza svake vrste psihičkog poremećaja ili bolesti stoji određeni demonski uticaj, što posledično u istu ravan stavlja egzorcizam i psihijatriju. Ono što demona, bez obzira na razlike, približava čoveku, jeste inteligencija. Ta inteligencija je, s druge strane, u tolikoj meri drugačija od ljudske da je na neki način kompatibilna sa njom, a što može da ima veoma praktično značenje. Ta činjenica omogućava razumno opštenje između demona i ljudi. Ljudi i demoni su u značajnoj meri sposobni ne samo da komuniciraju međusobno, već i da sarađuju, odnosno da uđu u neku vrstu simbioze. Mi smo toliko različiti tako da možemo postati veoma bliski, što može imati dalekosežne posledice, s obzirom da smo u dovoljnoj meri upućeni jedni na druge. Ljudi mogu biti gospodari demona, mogu ih kontrolisati i komandovati im uz pomoć posebnih magijskih tehnika, ali isto tako ljudi mogu biti zaposednuti i kontrolisani od strane demona. 
Wayne Barlowe

Naglasio bih onaj trenutak ushićenja i blage jeze kada postanemo svesni toga da smo privukli pažnju tajanstvene sile. A tek kada postanemo svesni povratnog uticaja tada uviđamo da to što primamo nije nikakav fantomski glas u našoj glavi, varka našeg uma, nego je glas-slika koja se neposredno utiskuje u naš imaginacijski tok. I tek što nam padne napamet ona izanđala fraza „magija-i-šizofrenija“, uviđamo kako je taj tuđinski upliv posve autonoman i ne može biti obuzdan niti potisnut, već se poput kakvog programskog virusa samostalno razvija i ostvaruje sopstvenu agendu u našem umu. To su „darovi“ demona. Demon nam može podariti mnogo toga, ali isto tako može prouzrokovati zbrku u našim sećanjima i poimanju stvarnosti. Zato je bezbednije primitivno razgovarati sa demonom nego ostvariti nemušti spoj svesti kada dolazi do prelivanja sadržaja iz jedne u drugu i njihovog mešanja. Međutim, to uglavnom nije pitanje našeg izbora niti metoda koji primenjujemo, tako da ako već iskoračujemo u okultno, onda moramo biti spremni i na ono što nam je neprijatno ili nas plaši.

Šta je demon? To je presek jednog u biti nepojmljivog prisustva u ravni naše pažnje dostupan našem poimanju. Sa druge strane, odgovor na pitanje ko je demon, odnosno pitanje identiteta demona nalazi se u njegovom imenu. Ime demona jeste ono kojim se demon predstavlja onome s kime opšti. To ime je namenjeno isključivo onome kome se demon predstavlja, jer ime demona je telezmatski modalitet pomoću kojeg mi razumemo. Razumeti ime demona jeste nalik lociranju kakvog plutajućeg objekta u bezobalnosti okeana iracionalnog, haotičnog i nespoznajnog. Glas-slika je poput vode koju slučajno progutamo dok se borimo za vazduh. Ako previše progutamo udavimo se. Ako se previše oslonimo na plutajući objekat onda potonemo.
Privlačenje pažnje demona istovremeno nas dovodi u fokus beskrajnog prisustva u ravni naše percepcije. Opažanjem demona on opaža nas, a sa tom pažnjom bivamo izloženi pažnji čitavog jednog drugačijeg sveta koji taj demon nosi sa sobom. Demon je izraz tog sveta, izaslanik jednog drugačijeg oblika postojanja koje po našim merilima i nije postojanje. Svaki svet ima svoje čuvare. Nijedna promena pažnje ne prolazi neopažena. Pažnja izaziva pažnju. Što smo bolji u opažanju to smo izloženiji pažnji, a što smo izloženiji pažnji to nas čini ranjivijim od ostalih ljudi koji uživaju zaštitu sopstvene beslovesnosti i ne-pažnje.

Ne postoji suštinska razlika među demona, niti između jednog i mnoštva njih. Njihova priroda nije objektivna nego podleže našem mnjenju. Zapravo, ono što ćemo mi opažati kao demona i način tog opažanja zavisi od našeg perceptivnog kapaciteta i pretpostavki našeg uma. Demon je sila-inteligencija koja će se tome prilagoditi ali će pritom sama odabrati način svog ispoljavanja u našem opažajnom fokusu. To je nekako međusobno uvezano. Nema objektivno dobrih i zlih demona, niti je moguće govoriti o jednom konkretnom demonu posebnom i odvojenom od celokupne demonske prirode. Ta priroda je poput beskrajnog okeana, a ono što čini njihovu međusobnu razliku jeste samo u onoj sićušnoj tački ispoljavanja te sile u našem opažajnom fokusu. Ta razlika je izraz namere i fokusiranja volje koja je stvorila presek u ravni naše pažnje. Šta je ta volja? Šta je njen izvor? Zaista ne bih znao, ali ono što tvrdim jeste da je taj izvor integralni i/ili imanentni deo sistema univerzuma i/ili stoji iza tog sistema. Otud su svi demoni jedno i Jedan, beskonačno Jedan, i mnoštvo su. 
Wayne Barlowe

Saturday, June 11, 2016

Dekadencija i Progres

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

Arnold Tojnbi je u „Proučavanju istorije“, pišući o Marksu, rekao da je on stvorio: „bojama pozajmljenim iz apokaliptičkih vizija odbačene religiozne tradicije, stravičnu sliku odvajanja proletarijata i, kao njegovu posledicu, rat klasa.“ Tada se Tojnbi zapitao nije li pronalazak i popularnost marksističke formule klasnog rata znamenje raspada zapadnog društva? Malo pre toga Tojnbi je identifikovao opštu standardizaciju kao još jednu od karakteristika raspada, a koja u naše vreme doseže neslućene razmere. To su, dakle, sudeći po tom autoru, dve veoma upečatljive pojave koje odlikuju raspad neke civilizacije: jedna koja standardizacijom univerzalizuje i podređuje društvene odnose jednom opštem poretku i relacijama moći, a druga koja revolucionarnim zagovaranjem teži osporavanju dekadencijskog procesa te njegovu zamenu vulgarnim, sekularizovanim oblikom stare eshatološke formule. Pobeda revolucije je konačna, neopoziva i fatalna, budući da – iz teorijske vizure – pobednici ukidaju sami sebe prethodno ukinuvši sve što je pre njih postojalo. I to je tačno, oni se samoukidaju, ali ne doslovno, nego se pretvaraju u nosioce bezobalne tiranije i anarhije. Raspad je, dakle, dvostruki proces sadržan od prividno suprotstavljenih komponenti. Ta dvostrukost je preslikavanje dvostrukosti višeg reda, a to je dvostrukost koja odlikuje samu istoriju kao proces.

Istorija je jedan, u najmanju ruku dvostruki simultani proces koji čine dva podprocesa: dekadencija i napredak. To nisu zakonitosti čisto sociološkog tipa već gotovo ontološke tendencije, kako u samom čoveku, tako i u svemu onom šta čovek čini. Reč je o suštinskim silama svega što se kreće, svakog procesa – o centrifugalnoj i centripetalnoj sili. Tako je i sa istorijskim procesom. Opšti napredak vidljiv je u akumulaciji kulturnog i civilizacijskog iskustva. Danas smo u položaju da mnoge stvari, pojave i odnose iz prošlosti bolje sagledamo i objasnimo, ali ne zato što je naše vreme na neki način superiornije od prethodnih vekova i epoha (a što bi predstavljalo puko hronocentrično gledište), ili zato što smo mi pametniji, jer smo napredniji, već zato što smo trenutno živi, pa još uvek možemo da mislimo, tumačimo i istražujemo. Našem pogledu dostupno je mnogo više iskustava, istorijske građe, nego što je to bilo moguće izučavaocima prošlosti od pre 200, 500, 1.000 ili 2.000 godina, a u međuvremenu se još po nešto desilo na osnovu čega možemo izvući još neku dodatnu pouku.

U svakom slučaju, danas je mnogo lakše baviti se istorijom nego ikada pre. Fenomen opšteg napretka kao procesa prikupljanja i proučavanja znanja, informacija i iskustava omogućava nam prodornije promišljanje nad svedočanstvima prošlosti. Jednostavno, nudi nam se mogućnost da budemo mudriji nego ljudi prošlosti, jer osim iskustva našeg istorijskog trenutka, imamo na raspolaganju i mnoga svedočanstva o iskustvu prethodnih pokoljenja. To je značajno preimućstvo, što ne znači da smo mi zbog te činjenice bolji, napredniji, moralniji ili mudriji od naših predaka. Pomenuta perspektiva, mogućnost da budemo mudriji, svesniji, jeste suštinski dar našeg doba, kakvo god ono bilo, jedan od značajnih pokazatelja napretka.
Današnji ljudi su iz hronološke perspektive najstariji. Nije star drevni Egipat, niti je to Sumer ili mitska Atlantida, već smo to mi koji danas živimo. Ako poznatu nam istoriju uporedimo sa životom čoveka, praistorija će biti predrođenje, početak istorije odgovara ranom detinjstvu, antika je pozna mladost, Srednji vek predstavlja zrelo doba, dok smo danas već u klimaksu. Barem tako izgleda sa stajališta evropskog civilizacijskog iskustva. Dakle, mi smo stari, bez obzira što su izumrle generacije hronološki daleko od nas. Ono što nas čini starijim ogleda se u činjenici što mi o prethodnim vremenima znamo nešto te možemo o tome stvoriti izvesne predstave, dok je ljudima iz prošlosti bilo gotovo nemoguće da imaju bilo kakav uvid u život današnjice. Za njih mi smo budućnost, ne postojimo, kao što smo mi za one iz budućnosti prošlost. Šta mi znamo o istorijskim prilikama i životu u 2099. ili 2299. godini? Mi to jednostavno ne možemo ni da zamislimo! Možemo samo da nagađamo i da u tim nagađanjima mnoge mogućnosti budu otvorene. Što se budućnosti tiče sve je moguće.

Čovečanstvo, reklo bi se, kao celina, uopšte ne napreduje. Međutim, kao što sam već naglasio, uslovi za individualni napredak i razvoj nikada pre nisu bili tako povoljni. To je suštinska prednost našeg vremena u odnosu na prošlost. Ono je opasno i ima mnogo stranputica, ali u tome je izazov! Možemo napredovati samo kao pojedinci, a ne kao društvo, jer društvene veze nisu toliko snažne kao one u zajednicama prošlosti. Zajednice možda i mogu napredovati jer su organski ujedinjene, društvo je već oblik raspada zajednice, budući da su u njegovim okvirima oslabljene organske i krvne veze raznih grupa. Svaki napredak je stoga uvek pojedinačan; propast, osim što je individualna, ona je kolektivna.

Okosnica svakog ljudskog napretka skopčana je sa proširenjem svesnosti. U tom smislu imperativ je biti svesniji, odnosno svesniji stvarnosti u kojoj se nalazimo, svesniji sopstvenih mogućnosti, svesniji posledica našeg činjenja ili ne-činjenja, svesniji odnosa koji se pletu oko nas i u kojima (ne)učestvujemo, svesniji prostora i vremena, prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, svesniji našeg bića. Proširena svesnost znači bolju mogućnost donošenja ispravnih odluka. Istorijski napredak izgrađivan mukotrpnim trudom prethodnih pokoljenja pruža nam dovoljan okvir za izgradnju svesnosti. Arena iskušavanja našeg kvaliteta, naših vrlina i napretka nije ni u prošlosti ni u budućnosti, već ovde i sada.
Izjava koja sledi može zvučati istoricistički, ali po pitanju koje sada otvaram nemam drugog izbora osim da verujem kako istorija ima svoj cilj u smislu ishodišta. Cilj istorijskog toka je kraj istorije. Istorija je poput duži, ograničena tačkama početka i kraja. S obzirom da istorija predstavlja dvostruki proces: dekadenciju i napredak, neophodno je razlučiti odnos između pomenuta dva podprocesa spram ishoda glavnog procesa čiji su oni komponente. Ukoliko dekadenciju uporedimo sa ništećim plamenom koji brže ili sporije, pre ili kasnije, topi i razgrađuje sve čega se dotakne, logično bi bilo da napredak u tom smislu predstavlja gorivo. Otud kada govorimo o cilju istorije trebalo bi da znamo kako dve pomenute komponente istorijskog procesa utiču na sam proces. Dekadencija, u istorijskom smislu teži da što pre dođe do kraja istorije, da završi sa procesom, dok napredak teži da neminovan kraj produži taman toliko koliko je potrebno da ga što spremnije dočeka. Drugim rečima, zadatak napretka jeste u obezbeđivanju sopstvenih rezultata od pogubnosti istorijskog kraja, što je ujedno i kraj samog napretka. Ukoliko je tokom istorije napredak stvarao uslove za unapređivanje i negovanje svesnosti, on će prirodno težiti da ta svesnost ne nestane onda kada dođe kraj istorije i kada nikakav napredak više ne bude bio moguć. Napredak stoga ne radi za vreme, niti vreme radi za napredak, već ono radi za dekadenciju. Suštinski, napredak radi protiv vremena i to ne za večnost u vremenu, jer ničija večnost u vremenu nije moguća, već za nadvremenost.

Sada je sasvim izvesno da kada govorim o cilju istorije prvenstveno mislim na cilj napretka, s obzirom da je cilj dekadencije jasan po sebi. Istorija svakako cilja da dođe do svog kraja, ali taj cilj viđen optikom napretka ogleda se u neprestanom hodu čovečanstva od praistorije, kroz istoriju do nadistorije, kada bi istorijsko ljudsko obličje bilo prevaziđeno, evolucijom ili involucijom, ili bi to uključilo obe opcije, što bi izazvalo rascep u ljudskoj vrsti. Dakle, napredak se bori da prevaziđe kraj istorije, odnosno destruktivne posledice tog kraja, i povodom toga uvodi nadistoriju čija bi pozornica trebalo biti eshatološka. Dekadencija na to odgovara svođenjem nadistorije na novi istorijski proces, s tom razlikom što njeni akteri više nisu ljudi nego njihov involutivni ostatak – podljudi.

Pseudocivilizacija, dovršavanjem procesa globalizacije, okrenuće se beskrajnim perspektivama galaksizacije, odnosno „osvajanju“ svemira. Biće to pseudocivilizacijski, dekadencijski marš involucijskog humanoida, nakon što celokupno čovečanstvo bude obuhvaćeno globalizacijskim pipcima pseudocivilizacije. Nova vera „podistorijske“ galaksizacije pritom više neće biti humanizam i antropocentrizam, budući da su ove dve ideološke smernice ispunile svoju svrhu tokom procesa globalizacije. Nova vera težiće novim transhumanističkim vrednostima i objedinjenju svakolikog inteligentnog života u kosmosu. Biće to „kosmičko bratstvo“. Međutim, tu problem može nastati ukoliko se ispostavi da nikakvih inteligentnih ili uopšte nikakvih vidljivih ili za ovu ideološku fatamorganu upotrebljivih oblika života nigde nema na način kakav to možemo očekivati u smislu da tamo negde u svemiru postoje nekakve civilizacije i kulture.
U romanu „Kosmotvorac“ Dragoša Kalajića elita moći ljudske civilizacije, tzv žreci galaksizacije, suočili su se sa krupnim ideološkim nedostatkom, a to je izostanak subjekta kosmičkog bratimljenja. Naime, ljudi su prodirali u kosmos, kolonizovali mnoge planete, slali bratske poruke u svemir, ali nikakvih vanzemaljaca jednostavno nigde nije bilo. Ta neželjena i uznemiravajuća činjenica veoma je brinula vlastodržce koji su se genijalno dosetili da subjekte kosmičkog bratimljenja zamene objektima, odnosno da simuliraju inteligentne, kulturne te bratski nastrojene vanzemaljce, ne bi li tako opravdali ideološku politiku galaksizacije i kosmičkog bratstva. Tako su se u bratskom zagrljaju sa ljudima, umesto pravih vanzemaljaca, našli lažni vanzemaljci, proizvodi transhumanizma: mutanti, androidi i kiborzi. Ideal bratstva ljudi i vanzemaljaca našao je svoje otelotvorenje u bratskom ideološkom zagrljaju žive i nežive prirode, ljudi i mašina, a što je razotkrilo ideološku i političku pozadinu podsticanja razvoja sofisticirane tehnologije od strane vladajućih žreca galaksizacije.

Nije li tako i sa tehnologijom naše globalizacijske ere? Ne služi li mašina čoveku da pomoću nje vlada nad drugim čovekom, pre nego da unapredi njihov zajednički život? Ako u nekom društvu, čiji su osnovni principi utemeljeni na idealu bratstva i na osnovu kojeg se legitimiše društveni poredak, na delu ipak nije bratstvo, logično je da će elita moći tog društva korupcijom datog načela inicirati nakaradnu zamenu. Iako joj je namera da služi čoveku i da unapredi civilizovani način života, posledica dinamičnog razvoja tehnologije jeste ekspanzija sofisticiranog načina ugnjetavanja.

Mirča Elijade u „Istoriji verovanja i religijskih ideja“, govoreći o biblijskom mitu bratoubistva (Kajin i Avelj), zaključuje da je prvo ubistvo izvršio onaj ko na neki način otelovljuje simbol tehnologije i gradske civilizacije. Implicitno, sve tehnologije izazivaju sumnju da su u vezi sa magijom. One su izraz želje za posedovanjem, što i jeste značenje biblijskog imena „Kajin“. Savremena civilizacija jeste izraz pobede kajinovskog duha a taj duh krasi i odgovarajuća ideologija. Po toj ideologiji kraj istorije kao koncept jeste nešto veoma privlačno, čime bi projektovani odnosi moći bili doslovno okamenjeni. Ta okamenjenost podrazumeva svetsku hegemoniju jedne (krajnje vulgarne) ideologije. Kraj istorije u toj projekciji podrazumeva kraj globalne krize koju karakteriše neujednačenost raspodele bogatstva, odnosno podela na bogate i siromašne. Takvim svetom, umesto bogatih vladali bi privilegovani, dok bi se društveni status određivao nivoom privilegovanosti, a što bi zavisilo od niza determinišućih specifičnosti pojedinaca.
U celoj ovoj igri-scenariju, zadatak Revolucije koju u ovoj knjizi promovišem jeste da spreči one koji su bogati (odnosno njihove potomke), da postanu najprivilegovaniji, odnosno da zadrže poluge društvene moći. Revolucija i moć koju ona donosi jesu suviše ozbiljne stvari da bi se prepustile onima koji ne poznaju ništa drugo osim izobilja. Naposletku, moć je suviše opasna i velika stvar da bi bila prepuštena porodicama, odnosno reliktima, kako to kaže filozof Karl Poper – „zatvorenog“ društva. 

Teoretski, kraj istorije je kraj napretka. Kraj napretka je kraj uopšte. Kao takav, kraj istorije jeste jedna prelomna tačka odakle vode tri puta:
a) u sveopšte uništenje,
b) u dalju dekadenciju, odnosno involuciju,
c) u evoluciju.

Mi sada ne možemo znati šta znače ove tri opcije, kao što ne možemo znati nije li lista mogućnosti ovim iscrpljena. Jedino šta je ovog trenutka izvesno jeste da će svi oni koji budu obuhvaćeni ili opredeljeni za uništenje ili evoluciju nestati sa lica Zemlje. Istorija je svedočanstvo neprekidne promene. Promena je uslov bilo kakvog napretka, odnosno proboja ljudske svesnosti i osvajanja mogućnosti. Onog trenutka kada ljudi dođu do takvog stanja civilizacije i kulture koji predstavlja kraj istorijske dinamike, biće to znak da je čovečanstvu došao kraj. Više ništa neće biti kao pre. Biće to konačan i fatalan raskid sa prošlošću.

Čovečanstvo zapada u protivrečnost time što teži uspostavi stalnih okvira društvenih odnosa i to u svetu koji ne trpi nikakve stabilne ustanove. U praktičnom smislu to znači da gotovo i nema nikakve suštinske razlike između globalne dominacije komunizma, nacizma, liberalne demokratije, neke monoteističke religije ili bilo kojeg drugog ideološkog univerzalističkog sistema. Eventualni povratak Zemljine ose u onaj pretpostavljeni prvobitni položaj mogao bi značiti resetovanje u maniru kružnog kretanja. Možda se o tome misli kada se u apokaliptičnim stihovima govori o stvaranju novog neba i nove zemlje, ali to je samo jedna moja jeretična ideja. U svakom slučaju i tada bi bilo opravdano zapitati se koliko takvih ciklusa Zemlja može podneti?

Istrajavanje na načelima napretka predstavlja kontradekadencijsku težnju ljudskog duha, težnju koja je neprirodna jer se suprotstavlja prirodnom uništenju, ali koja je sa druge strane sasvim prirodna upravo zbog suprotstavljanja. Ta težnja je oličena u nameri održavanja trasiranog tradicijskog kursa idejnog, vrednosnog, saznajno-spoznajnog, društvenog i istorijskog kretanja, utemeljenog na ideji metasvetskog odredišta čoveka. Međutim, upravo takav kurs može da proizvede kontraproduktivne posledice. Principi napretka nisu uvek i svugde, u svim okolnostima istorije, prostora, vremena i kvaliteta tzv ljudskog materijala isti. Danas je možda štetno ono što je nekada bilo korisno. Tvrdoglavo istrajavanje na kursu koji su jednom ustanovili naši duhovni prethodnici može čitav naš poduhvat odvesti u krah.
Razumno je pretpostaviti da veliki predak pred sobom nije imao ono što mi potomci danas imamo. Nešto se u međuvremenu izmenilo. Iz navedenih razloga ima smisla uložiti trud u iznalaženju neke nove i drugačije formule napretka. Međutim, i tu se kriju mnoga neprijatna iznenađenja. Eventualna nova formula napretka, iako nesumnjivo bolja, ipak može voditi ka bržem i efektnijem propadanju našeg kulturno-civilizacijskog ili religijskog poduhvata. Tokom vremena, pritisak koji na neki ljudski napredak vrše dekadencijske sile, nagoni ljudski duh na izmenu, reformu ili revolucionisanje do tada važećih kulturnih načela, te na ustanovljavanje novih koji omogućuju drugačiji i napredniji vid napretka, a samim tim, iz perspektive dekadencije, novi i drugačiji, progresivniji vid degeneracije!

Možda je bolje, umesto novih vidova napretka, težiti novim, obuhvatnijim dekadencijskim obrascima, čime dolazimo do ideje o svesnom antinomijskom delovanju. Umesto što tragamo za progresivnim rešenjima, koja redovno pre ili kasnije dožive krah, zbog čega onda ne bismo zauzeli jasan dekadencijski kurs te pokušali da tim načinom nadmudrimo temeljnu težnju sveta u kojem živimo? Sva naša pozitivna rešenja na kraju postanu negativna. Hajde onda da delujemo negativno. Možda naše negativne formule po načelu negacije negacije volšebno postanu pozitivne. Sa stajališta dosadašnjeg istorijskog iskustva, ekspanzija prethodi izopačenju, opadanju i uništenju, bilo zbog nepodnošljivosti unutrašnjih suprotstavljenosti, bilo zbog pritiska spolja, odnosno iz oba razloga. Svoju prirodnu ograničenost (granicu rasta) napredak nije u stanju da prepozna ukoliko je suviše zaokupljen rezultatima svog rasta. Nosioci napretka trebalo bi da izbegavaju reč „uspeh“ (savremeni socijalni i politički mentalitet obožava baš tu reč). Ta reč kao da je prokleta, automatski priziva drugu reč: „neuspeh“!

Glomazni sistem napretka, iako stabilnog temelja, postaje nestabilan zbog svoje veličine koja nije odgovarajuća površini osnove, te je stoga nepodobna za odolevanje gravitacijskim i ništiteljskim silama. Tako na kraju napredak deluje u skladu sa opštom zakonitošću ovoga sveta, odajući svoje dekadencijsko poreklo kao pospešujućeg dinamičkog podsistema (mimo svoje volje) fatalne dinamike dijalektičkog procesa istorije. U makrokosmičkim razmerama, privremeni poredak napretka te njegova kontraentropijska tendencija, ne remete funkcionisanje (već pospešuju) načela opšte dekadencije. Iz tih razloga je svaki kolektivni napredak u suštini nemoguć, bar ne u ovom univerzumu, dok za napredak pojedinaca ili manjih grupa, osim navedenih zakonitosti, važe i neki drugi principi koji ljudskom napretku i evoluciji ipak pružaju neke mogućnosti.

Napredak je uvek ograničenog opsega u prostoru i vremenu. Uništenje je neminovan ishod svakog napretka. Imajući u obzir tu činjenicu, osnovni zadatak današnjeg revolucionara jeste da na neki način predupredi sam napredak, a time i neminovnu katastrofu, tako što će iznaći rešenje koje u sebi uključuje unapred predviđen i u plan uklopljen katastrofalan rezultat. Drugim rečima, čovek bi trebalo da planira samu katastrofu, što mu ipak daje nekakve šanse nego da ga ona neočekivano iznenadi.

Tuesday, June 7, 2016

Ka postfeminizmu

 „Žena je buntovna i prometejska u ovoj eri. Zapad je kao celina izazvao pobunu robova i poniženih i uvređenih.“ Tako je pisao Dimitrije Mitrinović u časopisu New Age, 1921. godine. Kao jedno od oruđa samoponištenja te poništenja drugih, magovi, sveštenici i proroci nihilizma pronašli su u ženi. Iskoristiće Ženu u njihovom planu svetskog subverzivnog delovanja. I kojih par hiljada godina ranije, žreci nastupajućeg hrišćanstva upotrebili su ženu, a da zapravo sa njom nisu podelili ni trunku moći koju su sebi prigrabili. Hrišćanstvo, zapravo, ne bi moglo da pobedi paganizam antičkog sveta, bez ženskog uticaja, bez ženske energije i ženskog angažmana. Isto tako, i u modernom dobu, pod plaštom emancipacije žena, pod velovima ideologije jednakosti, ravnopravnosti polova i ljudskih prava, dešava se nova (zlo)upotreba ženskog kao što se (zlo)upotrebljava svaka manjina, etnička, subetnička, rasna, verska, nacionalna, seksualna. Proglašeno je pravo na samoopredeljenje naroda koje vodi ka divergenciji političkog procesa, bujanju nacionalizma, a što sve ima za posledicu održavanja stalnih ratova na pogonu etničke i verske mržnje. Čovečanstvo živi u oko dve stotine država i pseudodržava, ali taj proces usitnjavanja postojećih državnih celina još uvek traje. Onda kao suprotan proces dolaze integracije tako razdrobljenih, bespomoćnih, kriminalizovanih i nesposobnih teritorija (nacionalne države) u nekakve nadnacionalne, birokratske celine. To je taj put u globalni sistem. Možda bi za čovečanstvo bilo idealno da je organizovano u pedesetak država, čime bi svet jednostavnije i jeftinije funkcionisao. Zarad takvih ciljeva uvode se kvote pozitivne diskriminacije za ljude raznih karakteristika, pa i za žene u celosti. Sa tačke gledišta krajnje svrhe takvog poduhvata, žene nisu ništa više nego belo roblje. 
Zastupnici pseudorevolucionarnih i pseudoslobodarskih doktrina podržavaju takav kurs jer nemaju za cilj slobodu i moć žena, nego žele da potčine ženu jednako kao i muškarca, nudeći simulakrum ljudskih, a u sklopu toga, kao poseban korpus - ženska prava. To podseća na licemerje organizovane brige o zaštiti životinja koja hapsi one koji ubijaju ili maltretiraju pse i mačke, ali ne čini ništa protiv masovnog industrijskog satiranja miliona zatočenih krava, kokošaka ili svinja pretvaranjem istih u paštete i kobasice. Te iste društvene sile teže da žene pretvore u apstraktnu Ženu, kao što su ljudska bića prvo preimenovali u uopštenije Čovečanstvo, odakle su ekstrahovali ideološkog Čoveka. Njih ne zanimaju konkretne žene, pa ni sva masa žena, nego upražnjavanje formula ideološkog funkcionisanja društvenih odnosa u kojima su neke žene marionetski istaknute na određene vidljive pozicije moći čime se argumentuje načelo ženske ravnopravnosti sa muškarcima. Nezaposlenoj, gladnoj ili eksploatisanoj ženi, to što ima nekih žena koje obavljaju visoke međunarodne, državne ili korporativne funkcije, ništa praktično ne znači. Sama ta činjenica neće promeniti njihov bedan položaj, kao što činjenica da sva mesta društvene moći zauzimaju muškarci ništa ne pomaže milijardama muškaraca koji žive krajnje bednim životom. To što na mestu predsednika države imamo pripadnika neke manjinske zajednice neće poboljšati položaj miliona bednih članove te zajednice.
Emancipatorski zahtev za ravnopravnošću žena sa muškarcima, kao jedna značajna tekovina moderne civilizacije, u sebi sadrži zahtev za priznanjem žena od strane muškaraca; priznanjem ne samo u profesionalnom, ekonomskom ili političkom domenu, a što bi trebalo da ukaže kako je ženska sposobnost jednako vredna muškoj – što se tiče ženskog učešća u svim sferama društvenog života, već priznanje da je žena uopšte ljudsko, a ne podljudsko biće. Proženska intelektualna i politička orijentacija, ukoliko zaista kao istinu prepoznaje te sasvim realno percipira ženu kao biće upotpunosti ljudsko, i u njenoj komplementarnosti muškarcu apsolutno jednako biće (a možda i superiorno), jednako sposobno za kreativnost, duhovnost, liderstvo, moć –  zašto onda insistira na priznanju svega navedenog od strane muškarca, odnosno nekog ko u tim bitnim načelima društvenosti uopšte, shodno datom pogledu, nije superiorniji? Da li je ženama zaista potrebno priznanje, od strane nekog ko je načelno jednak njima po bitnim pitanjima društvenog života? Zašto žena opšte mora da pita za bilo šta te da se obraća muškarcu zahtevajući od njega prava i za sebe, načelno ista onakva kakva ima on, pritom mu dokazujući kako su oni jednaki, odnosno jednako sposobni da funkcionišu kao zoon politikon? Bojim se da će žena umesto slobode dobiti muškarčevu snishodljivost. Ko se to argumentacijom izborio za slobodu i izbavio iz potčinjenog položaja? Ako to nikada pre nije funkcionisalo zbog čega bi to funkcionisalo u naše vreme? 
Zar žena stvarno ima suštinske koristi od nametanja i praktikovanja političke (i rodne) korektnosti u svim oblastima života? Ima li žena koristi od muškarčevog (ne)iskrenog uvažavanja, patronizujućeg podnošenja, ili kadrovskog ključa po principu rodne korektnosti? Možda se to nekom i može učiniti kao značajno postignuće, ali stiče se utisak da se suštinski ništa nije dogodilo. Žena i dalje živi u hroničnom, manje ili više latentnom strahu od muškog nasilja i u ponižavajućim uslovima života. Da li revolucionarno proženski deluje, ili ostvaruje funkciju, još jedna vrsta pozitivne diskriminacije (mislim na kadrovski ključ po rodnom principu), u ime nadilaženja rasnih, verskih, etničkih, nacionalnih, seksualnih, političkih, kulturnih i kakvih-sve-ne razlika i diskriminacija koje su listom posledica i proizvod muškocentrične kulture koja problem žene rešava u okviru svog delokruga ne dovodeći u pitanje svoja osnovna muškocentrična načela i opšti civilizacijski smer? Nije li onda danas na delu suptilni, perfidni mehanizam dominacije i mimikrije značajno izopačenog muškog duha da u eri prosvećenosti, ljudskih prava i sloboda, eri demokratije i feminizma, na perverzan način potčini i zavede ženu ka novim vidovima ropstva i neslobode, nudeći joj ispraznu formulu ravnopravnosti i emancipacije?

Kao rezultat opisanih procesa imamo dvosekli mač promiskuiteta koji ženu, kroz orgazmatični tunel zadovoljstva i ostvarenja ambicija i želja, vodi do njenog povređivanja, poniženja i smrti, a što samo svedoči u korist tvrdnje da za ženu svaka sloboda u okviru muškog sveta, u uslovima muške dominacije i latentne agresije jeste relativna, iluzorna, ograničena, i to u mnogo većoj meri nego što je ograničena muška sloboda. Istina, u tzv naprednim društvima žena ima mogućnost obrazovanja, rada i napredovanja u društvenoj hijerarhiji, ali pogledajmo cenu tog postignuća. Patrijarhalnog kućnog gazdu smenilo je bezbroj birokratizovanih anonimnih gazdi iz administrativnih struktura privrede i države za čije bi se obrasce ponašanja moglo reći da su autoritarni. Kao da ženi mnogo vredi pravo glasa kada joj ga na poslu oduzimaju, ukoliko uopšte ima posao. Oblik ženske potčinjenosti se izmenio u uslovima savremene urbano-tehničke civilizacije, ali suština ostaje. Gospodar više nije neki konkretan muškarac već institucionalni sistem stvoren (i podržavan) od strane (matorih) muškaraca koji u ime opšteg progresa – u muškoj interpretaciji – potčinjava i eksloatiše kako žene, tako i same muškarce, stare i mlade. Čemu onda ograničavanje na veoma uslovljenu ravnopravnost? Šta je sa starom dobrom dominacijom?
To što moderna civilizacija može da se pohvali većim učešćem žena u institucijama praktično ne znači ništa, kao što nije značila ništa i za vremena engleskih kraljica Elizabete i Viktorije, zatim ruske Ekatarine Velike, austrijske Marije Terezije, egipatske Kleopatre, pakistanske Benazir Buto, Margaret Tačer, Angele Merkel ili nastupajuće Hilari Klinton. Žene na vlasti i dalje reprodukuju kulturne i socijalne obrasce, šeme, modele i institucije ustanovljene i podržane od strane muške gerontokratije koja vlada iza kulisa javne scene. One su zapravo negacija ženstva, medijumi maskulinizacije i defeminizacije žena, ne bi li se tek kao takve mogle uklopiti u gotovo totalitarnu bezličnost i sivilo izopačenih, odnosno demaskulinizovanih muških civilizacijskih rešenja. Šta zapravo žene na vlasti čine? One se obično nalaze u funkciji interesa i moći vlasnika i veleposednika privrednih resursa i kapaciteta - muške gerontokratije. To što se pojedine žene, kako u prošlosti, tako i danas, nalaze u poziciji da imaju veliku moć nad impozantnim brojem muškaraca, ženstvo uopšte ne čini slobodnim. Nijedna žena nije vladala sa isključivim ciljem oslobađanja žena. Ona gotovo da i ništa nije učinila za žensku stvar. U naše vreme, u tzv. razvijenom svetu stvari stoje bitno drugačije, ali i dalje protiv žene, bez obzira na značajne rezultate ženskog oslobađanja, rade fundamentalne matrice društvene reprodukcije koje otkrivaju svoj muškocentrični gerontokratski vektor tako što perfidno zakidaju svaku mogućnost revolucionarnog ženskog proboja.

Pogledajmo kako je zapadni svet ustupke učinjene prema ženskoj slobodi i institucionalnoj moći brže-bolje negirao na drugim mestima. Žena sistematski i perfidno biva vaspitavana kako je penis rešenje za sve njene histerične i ostale psihičke probleme. U praktičnom smislu to znači da je žena načelno ravnopravna sa muškarcem, ima prava na sva prava kao i muškarac; više niko nema prava (barem u teoriji) da je maltretira i diskriminiše, te kao vrhunski aspekt ženine slobode jeste njeno pravo na penis (telo muškarca u užem smislu) – a što bi trebalo da predstavlja trofej njene seksualne slobode; pravo na slobodan pristup penisu, u meri koja njoj odgovara ili je zadovoljava. Ona više nije vlasništvo, ili privilegija, posredstvom socijalnih sila, jednog penisa, već ona može slobodno da bira. Takođe, ona može i da ne odabere mušku nego žensku stvar, ali šta to zaista znači? Znači li to da takvo stanje ženskog izbora potvrđuje ono dobro utvrđeno zoroastersko-judaističko-hrišćansko-islamsko-vajningerovsko gledište po kome je žena gotovo beslovesna, i budući uronjena u svoju seksualnost, posve sazdana od strasti, te nesposobna, ili vrlo ograničenih sposobnosti, za logičko i analitičko mišljenje, za stvaranje istorije i usmeravanje civilizacijskog toka? Nije li onda Vajninger u pravu kad kaže: 
Najsilnija ženina potreba jeste doduše da sama bude obljubljena, no to je samo poseban slučaj njenog najdubljeg, njenog jedinog vitalnog interesovanja, koje teži snošaju uopšte, njene želje da snošaj što češće vrši ko mu drago, ma kada i ma gde.”[1] 
Takođe, Vajninger ističe: 
„Da se apsolutno ništa drugo ne može da percipira kao pozitivna opšte-ženska osobina do podvodaštva, odnosno delatnost u službi ideje snošaja uopšte.”[2]
Amori de Rjenkur kaže: 
„Žena, večno žensko, ulazi u priču prvenstveno kao saveznik đavoljeg Ahrimana, kao „demonska bludnica“ koja se hvališe da će lišiti dostojanstva Blaženog Čoveka, Gajomarta, persijsku verziju iskonskog Adama… U svetim štivima Bundahisn stalno se objašnjava da je za poražavanje Ahrimana bitno rađanje muškaraca a ne žena – jer žena koja je, mada stvorena Ormuzdom, odabrala da bludniči sa Ahrimanom, nema nikakav osećaj za istoriju ili etiku.”[3] 
Ilustracije radi, daću još nekoliko de Rjenkurovih navoda: 
„Kad taj patrijarhalni duh izbegava asketizam i glavni naglasak stavlja na ljudsko razmnožavanje: on tvrdi da je zlo u svet uneo ženski element, ali je primoran da prizna da taj element ne može biti sasvim zao. Nepoverenje prema ženi, međutim, valja uliti svim muškarcima, kako to obično biva sa verama koje su, poput zoroastrovstva, prvenstveno etičke.”[4] 
Jedan od izvora ove diskriminacije izgleda da se može naći u tradicionalnom jevrejskom isticanju ideje da je ženina polna žudnja verovatno snažnija od muškarčeve i da je obično žena ta koja muškarce navodi na polne nepriličnosti; ovo je stalno ponavljani motiv od Starog zaveta do Talmuda.”[5] 
Nije li onda, shodno datom gledištu, bolje da se žena slobodno zanima penisom ili drugom ženom koliko joj volja, dok ćemo one malo promućurnije, po kadrovskom rodnom ključu, ugurati u neke institucije moći i odlučivanja tek da se upotpuni slika ideala ravnopravnosti sveljudskog diverziteta na globalizacijskom kursu opšteg napretka? 
Era racionalizma i prosvećenosti, ima jednu zajedničku crtu sa minulom teokratsko-inkvizitorsko-feudalnom epohom. Naime, surov obračun srednjovekovnih stožera izopačene muškocentrične dominacije, putem progona veštica, nasilnog pokrštavanja i zatiranja paganskih običaja, obreda, magijskih rituala, verovanja, praksi i uopšte pogleda na svet; dakle, jedne sfere koja je umnogome bila polje ženskog delovanja i ženske afirmacije, smenilo je intelektualno ismevanje, ignorancija, suvoparna nadmenost novih (muških) žreca epohe naučnosti i modernosti. Mirča Elijade kaže: 
„U krajnjoj liniji, „lov na veštice” je težio likvidaciji poslednjih ostataka „paganstva”, to jeste, u osnovi, likvidaciji kultova plodnosti i inicijacijskih scenarija. Ishod toga je osiromašenje pučke religioznosti, a u nekim krajevima i rasap ruralnih zajednica… U Loreni, u XVI i XVII veku, „vračevi” pozvani da se pojave pred vlastima smesta su priznavali da su „vračevi-vidari”, ali ne i vešci; tek posle mučenja, na kraju su prihvatili tvrđenje da su Satanini robovi.”[6]
Odbacivanjem srednjovekovlja, pobornici Napretka – iz gluposti ili zlonamernosti – nisu rehabilitovali ono što je to mrsko im srednjovekovlje sa fanatičnim žarom htelo da u potpunosti iskoreni, uništi i satanizuje. Pobornici novog – novovekovnog jednoumlja, u ime vladavine Razuma, osudili su misao, postupke i ponašanja srednjovekovlja kao neracionalne, i umesto na lomače, drevnu religiju veštica kao oblik ženske društvene i duhovne artikulacije, stavili su na operacioni sto empirizma, pozitivizma i scijentizma. Usledila je racionalistička obdukcija leša ženske duhovnosti, i nakon što su ustanovili da je ona mrtva, jer budući arhaična (dakle ženska, uz nemogućnost i apsurdnost njenog oživljavanja) i neshvatljiva njihovoj uzvišenoj racionalnosti (te kao takva opet ženska), smeštena je u formalin, u jalove naučne radove, enciklopedije, knjige, u požuteli papir, u memlu i prašinu biblioteka i profesorskih kabineta. Tu je ona na sigurnom, zaštićena od zaborava, ali i naučno diskreditovana kao narodno verovanje, folklor, kao primitivna religija (još primitivnija od monoteizma), od koje je, baš kao i njegov srednjovekovni prethodnik, muškocentrični duh savremene civilizacije tajno strepio i plašio je se. Danas se time bavi u suštini marginalizovan i šarenolik tzv New Age...
Otud je taj duh izmislio tobožnju emancipaciju žena. Žene su dobile  mogućnost da slobodnije biraju između tela (muškog/ženskog), rađanja, pobačaja i rada. Muškarci su dobili pornografiju. Svi su dobili promiskuitet. Sistem dominacije nije ugrožen. Na kraju, teško da danas imamo na delu neku efektnu žensku solidarnost. Da li su bogate i moćne žene spremne da se odreknu svojih materijalnih preimućstava (ili da ista upotrebe) u korist socijalno ugroženih žena i žena koje rade i po 14 sati dnevno za ponižavajuće dnevnice u trećesvetskim ekspoziturama njihovih, ili firmi njihovih muževa? A gde su na hiljade seksualnih robinja mafije i požude vrlih i radnih muževa – tzv belo roblje? Pune ravnopravnosti između muškaraca i žena nema, niti je ikada postojala, a nikada je neće ni biti. Žene jednostavno ne mogu izaći iz položaja potčinjenosti i objekta manipulacije, ukoliko one same ne smognu nekako snage da potčine muškarce. Zato one ne bi trebalo da se zavaravaju iluzijama savremene (pseudo)civilizacije u kojoj žena može biti ubijena, silovana, mučena, porobljena, ponižena, ozračena ili raseljena, samo zato što pripada pogrešnom narodu, rasi, porodici ili veroispovesti, ili se jednostavno našla na pogrešnom, a možda i na pravom mestu. Jedna takva (samo)obmana jeste i ta o ravnopravnosti – kao da dva jednaka elementa mogu da figuriraju ravnopravno a da to u ovom haotičnom svetu protekne bez problema, u harmoniji i međusobnoj slozi. Iako komplementarni, muški i ženski duh su iskonski neprijatelji. Žene više ne bi smele da nasedaju na priče o lojalnosti tvorevinama koje je muški duh sanktifikovao, racionalizovao, legalizovao i legitimisao. U izgradnji mnogih društvenih, moralnih i kulturnih rešenja, danas važećih i dominantnih, i u čijem održanju učestvuju i žene, ne samo da žene nisu učestvovale, nego ih niko nikada ništa o tome nije ni pitao. Zašto bi žene bile lojalne tom i takvom svetu, njegovom moralu i običajima, njegovoj zdravorazumnosti, institucijama, tradiciji, njegovoj veri i političkoj religiji, njegovoj simbolici, prostor-vremenskom izrazu, percepciji? Zašto one ne bi imale sopstvene kultove, te posve drugačiji vid samoorganizovanja, tj. civilizacijskog organizovanja, zatim novi vid mišljenja, religije, društvenosti, nauke, ekonomisanja i pristupa prirodi? Na ova pitanja nemam odgovore niti pokušavam da ih sročim, ali kroz njih uobličavam ono što intuitivno naslućujem da će magija ili magijska religija osloboditi žene. Ključeve tih formula nije potrebno izmišljati. Oni odavno postoje pa je samo potrebno ponovo ih otkriti. 



[1] Oto Vajninger, Pol i karakter, poglavlje Suština žene i  njen smisao u svemiru, Narodna knjiga Alfa, Beograd, 1998, str 351.
[2] Isto,… str 352.
[3] Amori de Rjenkur, Žena i moć kroz istoriju, poglavlje Iran i Izrael – duhovni prodor, str 135.
[4] Isto,… str. 136.
[5] Isto,… str. 142.
[6] Mirča Elijade, Istorija verovanja i religijskih ideja, tom III, poglavlje Religija, magija i hermetičke tradicije pre i posle reformacije, odeljak „Lov na veštice” i promene u pučkoj religiji, str. 196. „Tužbe za bavljenje vradžbinama zabeležene u severnoj Italiji ne govore o obožavanju Đavola, već o kultu Dijane.” Isto,… str. 198.