Monday, May 30, 2016

Galaksizacija, panseksualizam, transhumanizam - drugi deo

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

U mojim pogledima na budućnost aktuelne civilizacije, pojam galaksizacija odnosi se na naredni stupanj njenog tranzicionog dinamizma. Taj naredni stepen predstavlja korak dalje i dublje u procese započete globalizacijom. Drugim rečima, galaksizacija predstavlja nešto što neminovno sledi u slučaju uspešno dovršenog procesa globalizacije, čime podrazumevamo kulturno-civilizacijsko objedinjavanje, tj pokoravanje čovečanstva i ništenje njegove raznolikosti. Taj proces nužno vodi kroz seriju kriza i ratova, međutim, njegova suštinska namera jeste mir. To nije bilo kakav mir već svetski mir, jednom za svagda, kao proizvod praktičnog i funkcionalnog sinkretizma kulturno-civilizacijskih raznolikosti i suprotnosti. Ono što je izvesno jeste da će jedini gubitnik galaksizacije biti čovek. Galaksizacija je zapravo dehumanizacija na „kosmičkim“, odnosno na galaktocentričnim osnovama. 

Galaksizacijska opcija nudi savršeno uklopljene formule za ostvarenje svakolikih interesa. Galaksizacija, kako joj i samo ime već naznačuje, okrenuta je ka svemiru, ka galaktičkim i međugalaktičkim prostranstvima. Pritom nije tu reč tek o tehnološkoj ili ekonomskoj strani civilizacijskih svojstava, već se pre svega radi o takvim promenama koje iz perspektive našeg vremena teško da možemo i zamisliti. Okretanje ka svemiru s ciljem svrsishodnog prodiranja u beskrajna prostranstva prvenstveno znači kopernikanski obrt u ljudskoj svesti. I ne samo u svesti, nego i u ljudskom obličju. Priroda današnjih ljudi nije odgovarajuća za pionirski poduhvat prodiranja u svemirska prostranstva. Ljudi kakvi postoje danas ne mogu bitisati na Mesecu, ni na Marsu, niti bilo gde u Sunčevom sistemu ili dalje, osim na planeti Zemlji. Ispostaviće se da je praktičnije i ekonomično promeniti i prilagoditi ljudska bića uslovima koji postoje negde u svemiru, nego tamo stvarati uslove kakvi postoje na Zemlji. Na primer, ukoliko nauka uznapreduje u dovoljnoj meri, biće jeftinije i praktičnije genetskim inženjeringom proizvesti ljude sasvim sposobne da obitavaju recimo na Marsu, nego za ljude kakvi jesu simulirati zemaljske uslove tamo. Stvaranje i održavanje zemaljskih uslova na dalekoj crvenoj planeti mnogo puta je skuplje. Ukratko, da bi nam svemirska odredišta lakše bila dostupna, ili uopšte dostupna, moraćemo promeniti naša obličja, našu morfologiju i genetiku, a sa time i našu psihu. Više nećemo biti ljudi, već nešto drugo. To je ključni trenutak transhumanizma i praktičan zadatak galaksizacije.

Predočena psihofizička i kulturno-civilizacijska promena iz perspektive mentaliteta i morala našeg vremena jeste monstruozna i neprihvatljiva. Kada bismo samo za trenutak zavirili u takvu budućnost, prizor bi bio zaista šokantan za trenutačne ukuse. Ono što bismo videli jeste „vanzemaljska“ civilizacija raznolikih grotesknih, ali inteligentnih i organizovanih, humanoidnih ili posve drugačijih stvorenja. Iz njihove perspektive, između drevne sumerske i naše civilizacije neće biti skoro nikakve razlike. Ako bismo mi našim precima ličili na izvitoperene degenerike (a oni nama na primitivce), nama će ovi naši daleki potomci ličiti na čudovišta. Na šta ćemo mi njima ličiti teško je pretpostaviti, ukoliko se oni uopšte budu bavili nama. Sadašnjost iz perspektive prošlosti može izgledati apokaliptično, dok je nama naše doba sasvim normalno. Mi smo u stanju razumeti nenormalnosti našeg svakodnevnog života, ali nam budućnost može izgledati strašno. Priroda društvenih i međuljudskih (!) odnosa u budućnosti, posebno u hronološki daljoj budućnosti, nama koji sada živimo je neshvatljiva i neprihvatljiva. Mi smo ograničeni našim telima, našim egom, iskustvom, stavovima i verovanjima. Ograničeni smo na milion načina. To sve čini ograničenost naše tačke gledišta. Mi smo proizvodi i graditelji našeg vremena, našeg istorijskog trenutka. Iz tog razloga smo mi i naše vreme ograničeni jedno drugim. Neko drugo vreme i neki drugi (i drugačiji) ljudi ili naši neljudski potomci-naslednici, biće ograničeni drugačijim determinizmom. Nama je teško da shvatimo i ljude oko sebe, a kamo li one koji su izumrli pre pet hiljada godina, ili one koji će postojati kroz toliko vremena. A koliko nam je teško da shvatimo neka posve drugačija bića, o tome ne vredi raspravljati. 
Olga Fröbe-Kapteyn

Sagledavši posledice svoje borbe iz mladosti, ostareli prvoborci i revolucionari često umeju da se zapitaju: zar smo se za ovo borili? Da su znali u šta su se izrodili plodovi njihove borbe i požrtvovanosti, možda bi sedeli kućama, a ne bi rizikovali živote zbog besmisla i kretenizma budućih generacija. A mi revolucionari katastrofe, mi unapred znamo da je cilj naše borbe nagonska i egocentrična sreća neljudskih nakaza. Iz navedenih razloga, pozicija revolucije za koju se zalažem, jeste svesno monstruozna, dekadentna i involutivna. Tako nećemo doći u situaciju da se sa razočaranjem upitamo za šta smo se to borili. Luksuz rezignacije koju Revolucija katastrofe sebi može priuštiti vezan je za izostanak spektakularne izopačenosti posledica njenog delovanja. U odnosu na takvu orijentaciju, izostanak rezultata planiranja, ili izostanak očekivanog kvaliteta, odnosno intenziteta, u biti je nešto zaista pozitivno (negacija negacije). Otud su sve preteranosti u planovima i očekivanjima Božanske revolucije katastrofe suštinski poželjne.

Ako smo globalizaciju označili kao proces objedinjavanja čovečanstva, galaksizacija bi predstavljala iskorak dalje, ispoljavanje volje tog jedinstva. U tom smislu galaksizacija je proces prelaska i preobražaja ljudske vrste ka njenom osposobljavanju za „kolonizaciju vanzemaljskih odredišta“, kada će ljudska bića izmeniti mnoga od svojih izvornih svojstava genetske, psihološke, morfološke i kulturološke prirode. U svetlu tako radikalne promene i šoka budućnosti, opskurnosti globalizacije su zaista bezazlene. Ono što nas danas sablažnjava sutra će biti normalno. Prekosutra će biti normalno ono što mi danas ne možemo ni zamisliti. To sve vodi u katastrofu ljudskog elementa, s obzirom da naslednici ljudske vrste neće biti nadljudi, bogovi ili opet i samo ljudi, čak ni životinje, već čudovišta, dakako sa tačke gledišta naše moralne, kulturne, religijske, etičke i estetske percepcije. Gubitak ljudskih svojstava je cena budućnosti. U metafizičkom smislu reč je o involucijskom pomaku.

Suprotnost predočenoj galaksizacijskoj perspektivi jeste nadistorijska zajednica slobodnih pojedinaca, koja će umesto podljudskih imati nadljudska svojstva (nadljudska iz perspektive današnjeg čoveka). Njihov estetski (morfološki) i psihološki preobražaj predstavljao bi čin njihove slobodne volje, rezultat pregnuća psihičkih moći, posledica njihove nesputane individualnosti a ne prisilnog i represivnog ograničavanja i ukalupljivanja na nivou potpunog uranjanja svesti u materijalnost. U slučaju involucijske postistorije taj transformizam biće proizvod nametnute kolektivne potrebe izvršene na tehnološki (genetsko-bionički i sl.) način, pri čemu je pojedinac u svemu pasivan. Čak će pojedinac kao genetski modifikovan u neku posebnu svrhu i biti proizveden, a možda će na to samovoljno pristajati silom egzistencijalne nužnosti. Takva budućnost, u morfološkom smislu, otvara puteve za pojavu zaista svakolikog i raznolikog humanoidnog diverziteta. Naravno, i za konačan rascep u vrsti homo sapiens.

Imaginacija glavnog toka našeg vremena oličena u Holivudu, iako nije rabila pojam galaksizacije, ideju galaksizma, odnosno galaktičkog globalizma, predstavila je nizom filmskih i televizijskih ostvarenja (poput Zvezdanih staza, Zvezdanih ratova, Dine itd), u kojima vidimo svemirske imperije, galaktičke federacije i formacije koje predstavljaju predimenzioniranu repliku aktuelnog globalizacijskog sveta. Međutim, moja ideja galaksizacije, utemeljena na predstavama Dragoša Kalajića, iznetim u njegovom romanu „Kosmotvorac“, zapravo isključuje galaktičko i uopšte vanzemaljsko prostiranje i prisustvo, već cilja ka galaksizaciji ljudske svesti fizički ne napuštajući Zemlju.
Galaksizacija je u smislu početnog izlaganja ove ideje proces transhumanističkog postglobalizma. Globalizacija cilja objedinjavanju ljudskog sveta a galaksizacija prevazilaženju čoveka. Dakle, ne radi se o tome da čovečanstvo zakorači u kosmički beskraj, kao što to zdrav razum ali i stereotipne predstave nalažu, nego da kosmički beskraj prizovemo u ljudski ambijent. To prizivanje ukazuje da je galaksizacija magijski proces, a u istorijskom smislu, poslednji stadijum razvoja tzv moderne civilizacije, odnosno pseudocivilizacije. Kao što je Marks ocenio imperijalizam kao poslednji stadijum kapitalizma, tako je moja ocena da je galaksizacija poslednji stadijum globalizovane moderne tehničke civilizacije Zapada, osim ukoliko se ne desi nešto što će točak istorije na neki način vratiti unazad ili skrenuti ka nekim drugačijim modalitetima. Proces galaksizacije imaće dvostruki tok: vulgarno-materijalistički i (uslovno rečeno) spiritistički. Paralelno sa univerzalizacijom, virtuelizacijom i kiborgizacijom ljudske kulture razvijaće se oblik kanalisanja ili uzemljenja vanzemaljskih astralnih oblika svesnosti, a što polako postaje trend.

Otkud, kako i zašto galaksizacija? U krajnjoj liniji to je i posledica prevazilaženja geocentričnog modela svemira. Taj prelaz sa geocentričnog na heliocentrično a potom na necentrično poimanje univerzuma izazvao je velike promene u ljudskoj svesti, otvorivši na neki način mentalnu opnu koja je štitila ljudski svet na Zemlji od dalekih upliva. Sada su te stege olabavile u jednom smislu ali su pojačane u drugom. Svet necentričnog univerzuma je materijalniji od geocentričnog. Otud prodor dalekih i neljudskih upliva koristi ljudsku imaginaciju i snove. Dakle, reč je o pravoj provali na platno ljudske mašte. Ljudska bića nemaju mogućnost da fizičkim putem prevaziđu svemirski ponor koji deli planetu Zemlju od bilo kojeg drugog ljudima prihvatljivog odredišta. Ljudi ne poseduju takvu tehnologiju. I pitanje je kada će je i da li će je uopšte posedovati i hoće li ljudska bića morati da se prilagode toj tehnologiji ne bi li uopšte bili u stanju premostiti bezdan? I šta će to prilagođavanje podrazumevati – promenu genetske strukture, kiborgizaciju ili nešto treće?

Ljudskim bićima zapravo ništa nije potrebno da bi putovali svemirom. Sama reč „putovanje“ je tu suvišna jer je reč o projektovanju svesti u bilo koji prostor i bilo koje vreme. O tome je i Lavkraft pisao. Jednom kada se svest negde projektuje, pitanje je kada će ona sa sobom povući i ostatak bića. U teoriji, ljudska bića, budući da predstavljaju mikrokosmos, odnosno zvezde, jednostavno bitišu u kosmičkom ponoru na podlozi zvanoj Zemlja. To je njihova priroda i sudbina. Ono što predstavlja njihovu volju jeste razvijanje niti kojima su mikrokosmičke zvezde međusobno povezane. Upravo su te veze jedina čvrsta i opipljiva stvar u univerzumu. Povrh toga moramo imati na umu da je bitisanje na Zemlji, u sunčevom sistemu, neka vrsta zamke za ljudsku svest. Mi smo ovde zakovani. Kao što Saturn i Jupiter čuvaju naš svet, odnosno svet naše svesti od spoljašnjih upliva, na isti način ti svojevrsni stražari čuvaju kavez u koji smo smešteni. Naravno, to nije apsolutno tako jer svako može nesmetano izaći iz tog kaveza, ukoliko ima dovoljno energije i vremena za to. Međutim, suština zamke u koju smo uronjeni procesom života jeste u tome da ljudi uglavnom nemaju vremena i energije za takav poduhvat, a u praktičnom smislu to i ne umeju.
Mi mislimo da se u ponor pada, da se prostorom pa i vremenom putuje, da se nekud spušta ili penje. To su sve izrazi relativnosti našeg položaja i iskustva zemaljskog života. Zapravo mi smo zakovani u nigdini. Svuda oko nas, gore, dole, levo, desno je ponor. Mi nismo u taj ponor upali, jer nikada ništa nigde ne pada nego smo već u njemu. Učaureni u skučenost perspektiva jedne takve sudbine mi smatramo kako je potrebno putovati da bi se uopšte negde nekada stiglo. Suštinski to nije istina. To važi samo u uslovima ovozemaljske svesti, u ovozemaljskim relacijama kretanja iz tačke A u tačku B za toliko-i-toliko vremena nekim konkretnim načinom ili prevoznim sredstvom. Istina je da se putovanje vrši jednostavnim „prebacivanjem“ svesti praktično u trenutku. Naravno, zvuči veoma lako kada se ovako govori o tome. Svako bi zdravorazumski mogao da obori ove moje tvrdnje pukim pozivanjem na lični primer u smislu hajde projektuj se sa mesta gde si sada negde drugde. I to bi važilo pod uslovom da je onaj ko to pita u stanju da primeti projekciju moje svesti recimo u vreme pre 10 milijardi godina u nekoj drugoj galaksiji? Ili recimo da primeti kako smo, lavkraftovski, zamenili svest pa je on naprasno pogledao svet mojim očima a ja njegovim. Činjenica je da ja tako nešto nisam u stanju da izvedem a govorim o tome kao o mogućnosti, pa ipak takođe je činjenica da ono što smatram činjenicom o vlastitoj nemoći jeste u neku ruku iluzija. Veliko je pitanje kako ja znam da to ne mogu izvesti i kako znam da ja to već ne činim? Kako mi možemo znati da to već ne činimo te da je posledica tog činjenja naš aktuelni položaj i stanje svesti?

Otkud mi ovde? Kako smo dospeli ovde? Kada i gde smo bili (i jesmo li uopšte bili) pre nego što smo nekako dospeli ovde? To su sve konvencionalna pitanja, ali ovde ih postavljam sa jednom posebnom namerom – da pružim uvid u predstojeće promene u ljudskoj svesti. Tu promenu sam nazvao galaksizacijom. U krajnjem smislu galaksizacija predstavlja buđenje u ponoru. To nema nikakve veze sa politikom, civilizacijom, kulturom, ideologijom, religijom. Nešto što možda izgleda kao da ima veze sa pomenutim oblicima i tvorevinama ljudske svesti u suštini ima neke posve drugačije uzroke. Takođe mi mislimo da je svaka promena jedan spor i evolutivan proces, jedan dugotrajan razvoj ili možda opadanje, ali suštinske promene su munjevite i nagle. Reč je o skokovima. Odlepljivanje od Zemlje je veličanstveno i zastrašujuće.

Buđenje u ponoru jeste sveobuhvatan užas, što podseća na Lavkraftovu misao da ćemo ili poludeti od tog otkrovenja ili pobeći od smrtonosnog svetla u mir i sigurnost novog mračnog doba. Novo mračno doba je jednako tu pred nama kao i ludilo prosvetljujućeg otkrovenja. Novo mračno doba deluje kao razumna alternativa, svečovečanski stokholmski sindrom. Novo mračno doba je utkano u svaki ljudski proboj, u svaki napredak, u svako delovanje, u svakog pojedinca i čovečanstvo u celini. Mračno doba ljudska je omiljena zabava, omiljeno uporište, omiljeni kavez, omiljena sigurnost, omiljena sloboda, omiljeni red i mir. Prosvetljujuće otkrovenje preti da potpuno razruši čitav ljudski svet bez ostatka. Pa nije li otud novo mračno doba svojevrsno spasenje? 
Taj robovski mentalitet očituje se uvek kada neko, suočen sa nepojmljivim i zastrašujućim izazovom, pribegava sumanutim, a u tom trenutku jedino razumnim rešenjima opstanka. Znamo da ovo što radimo ne valja, da nije dobro ali to je jedino u ovom trenutku najkorisnije i najdelotvornije te je otud nužno posegnuti upravo za tim rešenjem jer ćemo se pod njime i dalje nalaziti na nama poznatom terenu. Nepoznato – to je užas, to je haos! Eto to je mračno doba, novo ili staro. Ono je sadržano u nužnosti omeđenoj strahom. Strah je glavni sastojak sveljudske tame. Strah je malter kužne građevine mračnog doba koje se nekako odužilo. Oni koji se boje da umru, da se probude u ponoru, koji se boje da neće ostati pribrani prilikom suočavanja sa kosmičkim užasom i sa užasom kosmičke samoće, ideolozi su i perjanice mračnog doba, njegovi poklonici i fanatični branioci.

Žreci novog mračnog doba, opstajaće u uverenju koje nauku poistovećuje sa religijom vazda težeći razumnim rešenjima pod imperativom avangarde, što je kontradiktorno. Upravo ta protivstavnost čini fokus oko koje se grupiše svest koja stvara matricu novog mračnog doba. Galaksizacija je upravo izraz tog novog mračnog doba. Mi već na primeru globalizacije vidimo obrise tog nadirućeg mraka. Galaksizacija pruža sasvim jasnu viziju te tame koje bi zapravo više trebalo da se plašimo nego prosvetljujućeg buđenja u ponoru lišeni svih razumskih orijentira i granica. Galaksizacija je dvosmerna cev: jedan vodi u slobodu a drugi u nove oblike ropstva. Buđenje u ponoru podrazumeva svojevrsnu šok terapiju. Ta šok terapija ogleda se u privlačenju nečeg što je prisutno iza granica solarnog sistema u naš svet ne bi li nekako doveli sebe u stanje preobražaja. Zapravo, i sam pojam preobražaj je pogrešan, ovozemaljski, jer suštinski se ne radi o našem preobražaju nego o osvešćivanju o našoj prirodi i volji. Žreci mračnog doba će od toga napraviti karikaturalan spektakl u težnji da kontrolišu nešto o čemu zapravo ne znaju ništa osim toga da ga se boje. Gledaćemo naš svet očima tuđinaca kao što će naše oči videti nama nepoznate svetove. U jednom trenutku desiće se prelaz preko ponora a mi nećemo ništa osetiti. Promena će biti tako prirodna i jednostavna da ćemo se čuditi kako smo uopšte mogli upasti u zamku nepokretnosti. Imajmo na umu da je naša svest još uvek većinski geocentrična. Žreci mračnog doba simuliraće stvarnu zamenu svesti i to je ključna tajna budućih kontrainicijacijskih posvećenja. Oni se neće odreći Zemlje već će pokušati da se prilagode silama koje su izraz njenog pravog karaktera i to će biti njihova formula galaksizacije.

Friday, May 27, 2016

Ideološki pseudocivilizacijski oblici

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa


Francuski mislilac Deni de Ružmon, u knjizi „Budućnost je naša stvar“, govori kako istinski rast (progres) ima program u kome su, između ostalog, zapisani njegovo iscrpljenje, propadanje i smrt. Tako je sa svim onim što je prirodno ili što sledi prirodni tok: ono u sebi sadrži mehanizam sopstvenog uništenja. Tako je i sa samim univerzumom. Protagonisti (pseudo)civilizacijskog globalističkog nadiranja se ponašaju na način kao da njihovo delo, a ni oni sami, nikada neće umreti. Naravno, oni savršeno dobro znaju da će svemu, pa i njima, odnosno njihovom delu doći kraj, ali se ne ponašaju u skladu sa tom činjenicom. Kao da su na neki način ubeđeni da ta činjenica ne predstavlja ama baš ništa. Kao da ih se vlastita smrt ne tiče. Kao da su na neki čudnovat način zaštićeni sopstvenim uspesima. Kao da su naučeni kako je ignorisanje osnovnih životnih činjenica dobar način za uspešan i ispunjen život.

Paradoks je ključna stavka pseudocivilizacijskog napretka, tačnije pseudoprogresa. Involucijska nastrojenost u praksi opravdava se evolucijskim vrednostima, verovanjima i opredeljenjima u teoriji. Osnovna ideološka (samo)obmana pseudocivilizacijskog mentaliteta jeste lažni rast; ambiciozna, naivna i nevidnička zamisao stalnog rasta i progresa. To stvara rogobatne jezičke tvorevine, kada na primer, ekonomija krene da se umanjuje, onda se to naziva negativnim rastom. Teži se bezuslovnom, beskompromisnom i beskrupuloznom progresu bez konačnog cilja. U pitanju je jedan samosvrhovit projekat koji ignoriše degenerativne težnje i dekadencijske sile, te mogućnosti sopstvenog izopačenja, naposletku i urušenja. Oni veruju da će nekako iznaći delotvorna rešenja, budući da sebe i svoje naslednike smatraju razumnim, uzvišenim, boljim i pozvanim. To su svojevrsni misionari.

Tip kraja istorije ili kraja sveta, prihvatljiv pseudocivilizacijskom mentalitetu, jesu spektakli poput nuklearne ili ekološke katastrofe, zatim kataklizmatični zemljotresi, radikalni klimatski poremećaji, udar ovećeg asteroida, invazija vanzemaljca, iznenadno izbijanje kakve fatalne pandemije itd. U svakom slučaju reč je o (ne)izvesnim eventualnostima koje se praktično nameću kao viša sila, gotovo kao sudbina. Pseudocivilizacijski mentalitet negira pojam sudbine iz ideoloških razloga, ali mu ta mogućnost savršeno odgovara ukoliko se suoči sa kobnim posledicama svojih (ne)dela. Havarije i katastrofe nisu eventualnosti, uzgredne štete ljudskog napretka, koji je navodno predvideo takve usputne neprijatnosti te izračunao kako će bez obzira na to, sve i dalje biti u redu. Te štete, odnosno incidenti (poput izlivanja tankera sa naftom u okean), deo su opšte sudbine, karme, nazovimo to kako god hoćemo, koja je počela da se gomila pred nama čim smo stvorili uslove za takve i slične eventualnosti (fuzioni reaktor, atomska bomba, motor sa unutrašnjim sagorevanjem itd). Sudbina, dakle, nije scenario božanskog proviđenja, već sasvim ostvariv sklop mogućnosti odnosno posledica ukupnosti naših dela. Pritom, pseudocivilizacijski mentalitet ne čini gotovo ništa značajno (osim u propagandne svrhe) u cilju sprečavanja izvesne katastrofe (potaknute sukcesivnim nizom ekoloških i sličnih incidenata), dok na drugoj strani grčevito traga za nekim čarobnim sredstvom sanacije štete.
Ideološka postavka aktuelnog lažnog napretka je humanistička, ali i dalje u idejnim koordinatama hrišćanstva. Krenulo se u izgradnju jednog novog, naprednog društva, ali oslobođenog apokaliptičke hipoteke hrišćanskog eshatološkog scenarija. Izmenjen je pogled na svet, prirodu, kosmos, društvo, boga, čoveka, psihu, nauku, seksualnost, ekonomiju, identitet, društvene i međuljudske odnose. Došlo je do promena u poimanju stvarnosti, do prevrednovanja mnogih pretpostavki i vrednosti, sve je krenulo napred u nova geografska, naučna i tehnološka otkrića, u nova filozofska i politička shvatanja i praksu, u novi (industrijski i urbani) način života, novi način ratovanja, vladanja, upravljanja, društvenog organizovanja, obrazovanja, verovanja, poslovanja, ishrane, međuljudskih i međupolnih, međugeneracijskih i svakojakih drugih odnosa. Ritam ljudskog života i delovanja je doživeo ubrzanje. Promena je izazivala promenu i to se slavilo. Istorijski proces naglo je ubrzan. Čovečanstvo je munjevito naraslo, naročito u poslednjih stotinak godina. Ta kretanja postala su svetska te nametnuta narodima i civilizacijama širom planete. Isprva se to činilo putem kolonijalizma, danas je to suptilnija, ali razornija globalizacija. Sutra će to biti galaksizacija, kao treći stadijum pseudocivilizacijskog nadiranja.

Aktuelni pseudocivilizacijski agresivni lažni rast pokrenut je od strane zapadnohrišćanskog sveta počev od XV veka. Za stvaranje pseudocivilizacijskog ambijenta, Julius Evola u knjizi „Misterija grala i gibelinska tradicija carstva“, naglašava delovanje inicijacijskih (zapravo pseudoinicijacijskih) društava. On tvrdi kako su se od XVIII veka pojavile grupe koje su isticale svoj inicijacijski karakter. Istovremeno, te grupe su u ovoj ili onoj meri učestvovale u revolucionarnim ili reformističkim delovanjem iluminizma i racionalizma. Neke od tih grupa predstavljale su nastavak prethodnih organizacija regularnog i tradicionalnog tipa. Evola je u tom trendu prepoznao involuciju koja se nastavila sve do tačke u kojoj je, zbog povlačenja prvobitnog pokretačkog načela ovih organizacija, mogla biti ostvarena, kako on kaže, inverzija polarnosti. To znači da su uticaji drugačije prirode krenuli da se ubacuju i deluju u strukturama koje su manje ili više predstavljale leš ili automatsko preživljavanje onoga što su prethodno bile, koristeći i usmeravajući njihove sile u suprotnom smeru od onog koje su oni uobičajeno i tradicionalno imali. Evola je primetio osnovne kontradikcije takvog toka: sa jedne strane preživljavanje simboličkog i inicijacijskog hijerarhijskog ritualizma, a sa druge usvajanje i primena ideologija koje su potpuno suprotne onima koje bi se mogle izvući iz bilo koje autentične inicijacijske doktrine. Za Evolu je taj proces postao očigledan prvenstveno u modernoj masoneriji.
King George VI by the Grace of God of the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland and of Her other Realms and Territories Queen, Head of the Commonwealth, Defender of the Faith

U smislu prethodno rečenog indikativno je Evolino zapažanje na simboličkoj ravni. On je primetio da je kod masonerije, u njenom početnom periodu, uočljiva određena uzurpacija kada ona sebi pripisuje „Ars Regia“. Inicijacija koja je vezana za zanat je upravo ona koja odgovara trećem staležu (u Indiji je to kasta vajša), odnosno hijerarhijski nižim slojevima u odnosu na ratničku kastu, kojoj sa pravom odgovara „Ars Regia“. Evola ističe da je revolucionarna akcija moderne spekulativne masonerije ista ona koja je minirala civilizaciju drugog staleža, i pripremila, sa demokratijama, nastupanje trećeg staleža. Evola primećuje, da simbolički, deluje nezaobilazno komično videti fotografije engleskih kraljeva koji, kao masonski dostojanstvenici, nose pregače i druge oznake zanatskih cehova. I zaista, kakav je to kralj koji nosi pregaču zanatlije? Ako su kraljevske ličnosti dostojanstvenici masonskih organizacija, koje tvrde da su nosioci kraljevske veštine, zašto je onda njihova ikonografija zanatska a ne kraljevska? I zašto onda oni u svoje redove primaju osobe niskog roda, nekraljevske i nearistokratske krvi? Kako je došlo do toga da se u ambijentu inicijacijskog bratstva, u odnosu jednakosti, kao braća, zajedno nađu i kraljevi i sluge? Zašto se to uopšte desilo?

Revolucionisani pseudocivilizacijski duh zapadnohrišćanskog sveta je sa nipodoštavanjem gledao i još uvek gleda na kulturna dostignuća tzv. Trećeg sveta, ali na isti način i u istu ravan taj duh niveliše i sopstvene paganske, odnosno hrišćanske korene. Čak i kada ih uzima u obzir, pomenuta dostignuća i tvorevine bivaju iskrivljena shodno pseudocivilizacijskim iščašenim merilima koja datoj tvorevini ostavljaju tri mogućnosti: nadmeno odbacivanje na smetlište istorije; zanimanje u vidu naučnog proučavanja folklora, običaja i verovanja; konceptualno, sinkretizovano stilsko prihvatanje, odnosno duhovna moda, fetišizacija, vulgarizacija, neopaganizam, etno, New Age.

U „Pobuni protiv modernog sveta“, Julius Evola kaže da unutra, kao i spolja, više ništa neće biti život, nego će sve biti konstrukcija. Ugaslo biće zameniće htenje i Ja u svim domenima, kako to Evola kaže, „u zlokobnom racionalističkom i mehanicističkom podupiranju mrtvog tela.” On govori dalje o pojavi hiljada postignuća, savladanih prepreka i ostvarenja novog čoveka, poredeći tu aktivnost sa vrvljenjem crva u procesu truljenja. On vidi kako se otvara put svim paroksizmima, novatorskim i ikonoklastičkim manijama, čitavom svetu jedne fundamentalne retorike gde, zamenivši duh slikom duha, incestuozna bludničenja čoveka u vidu religije, filozofije, umetnosti, nauke i politike više neće znati za granice. To su posledice profanizacija iluminatskih doktrina.  
Julius Evola

Navedene mogućnosti pseudocivilizacijskog ophođenja prema tradicijskim kulturnim sadržajima imaju i četvrtu, najperverzniju alternativu, oličenu u simbolizmima tri političke ideologije pseudocivilizacije, a to je zloupotreba. Kao prvo, setimo se izopačenog korišćenja drevnog simbola kukastog krsta od strane nacista, koji su smerali da specijalnom genocidnom eugenikom unište postojeće i stvore novi tip čoveka na tragu arijevske rase pretpostavljenog zlatnog doba drevne prošlosti. Zato je nacizam iz istorijske perspektive jedna od varijanti pseudocivilizacije, varijanta koja je izgubila rat protiv dve druge alternative. Revolucionarni princip bratstva odgovara ovoj varijanti. Mislim pre svega na „arijevsko“ bratstvo, posmatrano iz nacističke perspektive, ako stvari postavimo kroz prizmu tri principa Francuske revolucije: sloboda, jednakost, bratstvo.

Drugi pseudocivilizacijski ideološki oblik oličen je u zloupotrebi starog religijsko-magijskog simbola pentagrama koji je u crvenoj boji stajao na zastavama i pročeljima kapa komunista. Kao da simbol mikrokosmosa i vladavine Duha nad silama Prirode, odnosno pentagram, znači upravo to što su komunisti predstavljali i što je trebalo biti cilj njihovog projekta: svetska proleterska revolucija, diktatura proleterijata, putem odumiranja suverene države sve do stvaranja svetske komunističke superdržave. Poput nacizma, komunizam nije imao metasvetsku i metafizičku orijentaciju već milenarističku projekciju „boljeg sutra“, s obzirom da smo svi mi koji smo živeli u takvim društvima „gradili“ socijalizam koji, uzgred, predstavlja prelazni, tranzicioni period ka komunizmu, kada bi naše delo zadobilo svoj konačni oblik. Bio bi to kraj istorije oličen u komunističkom svečovečanskom proleterskom raju. Ovoj pseudocivilizacijskoj varijanti odgovara princip jednakosti.

Treći oblik pseudocivilizacijskog novog svetskog poretka predstavlja piramida sa svetlećim božanskim okom na njenom vrhu, ali i beli, američki, odnosno žuti pentagram Evropske unije. Motiv piramide ukrašava hegemonističku novčanicu na kojoj piše: In God We Trust. Politeistički simbol drevne civilizacije tu stoji pored slogana koji podrazumeva vulgarizovanu veru (protestantsku) u monoteističkog Boga. Ova varijanta svetskog poretka svoje ideološko utemeljenje nalazi u doktrini liberalizma, dok se praktično temelji na pseudoimperijalističkoj tradiciji evroameričkog kolonijalizma. Ovaj pseudocivilizacijski oblik podudaran je načelu slobode kao jednom od tri revolucionarna gesla. U praktičnom smislu to znači da, ukoliko želi da bude uspešna, ova pseudocivilizacijska varijanta mora više poraditi na sprovođenju ostala dva revolucionarna principa kojima bi uravnotežila preteranost (ne)slobode. Tu mislim na načela bratstva (na delu je mržnja) i jednakosti (na delu je nejednakost u svim mogućim vidovima). 
Dakle, možemo povući veze između određenih ezoterijskih simbola i ideološkog pseudocivilizacijskog poretka: kukasti krst, odnosno svastika je nacizam; crveni pentagram je socijalizam, odnosno komunizam; piramida, odnosno trougao podržan belim i žutim pentagramima je liberalizam, odnosno kapitalizam. Sada mi ne preostaje ništa drugo nego da uputim misli ka zaključku koji ukazuje na istovetnu nihilističku osnovu prividno sukobljenih strana. To su tri nihilizma, tri pseudocivilizacijska modela, tri rasistička pristupa genetskom projektu Novog Čoveka za Novo Doba. Njihov zajednički izvor takođe može biti izražen još jednim simbolom preuzetim iz drevne prošlosti, a to je „iluminatski“ krug sa tačkom u središtu.

Neko bi mi mogao zameriti kako povodom treće pseudocivilizacijske opcije, liberalno-kapitalističke, mogu tvrditi da je rasistička, kada ona temeljno i gotovo histerično inkriminiše rasizam? Naposletku, kako mogu tvrditi da ona stremi nekakvim eugeničkim metastazama? Aktuelni globalni stav koji podstiče mešanje rasa u cilju poboljšanja ljudske vrste proizvođenjem međurasnih hibrida suštinski je rasistički, jer pojmom i tehnologijom rase želi da rešava ne samo tekuće, već probleme istorijskog formata. Ali to je ono što je vidljivo i prisutno u zvaničnom govoru. Ono što nije toliko očigledno jesu namera i tehnologija genetske modifikacije, kloniranja i transhumanizma, koje ciljaju na izmenu ljudskog materijala. U eugeničkoj perspektivi datog pogleda, nema mesta čistim rasama, a u krajnjoj liniji čistom ljudskom biću. Postojanje ljudskih rasa se ideološki negira. Po tom gledištu, seksualni rasni ili etnički ekskluzivitet, budući da obavlja reprodukciju jednog tipa ljudi, u okviru obeležja neke određene rase, nepoželjan je, čak i nemoralan. Pritom se sam pojam rase odbacuje kao nenaučan i svodi na kulturu. Nema nikakvih rasnih razlika, samo kulturnih. Protagonisti globalističkog rasizma će za sebe zadržati svoju genetsku i familijarnu ekskluzivnost dok će svima ostalima istu tu ekskluzivnost poricati. 
Pobednici iz Drugog svetskog rata, umesto da nastave borbu protiv nacizma u svim njegovim vidovima, oni nastavljaju Mein Kampf, Hitlerovu borbu protiv stvarnosti. Sa tog stajališta, tzv. slobodni svet je u borbi protiv nacizma izgubio rat, a čovečanstvu preti još gori i do sada neviđeni totalitarizam čiji se obrisi danas jasno naslućuju. Nije svaka monolitnost loša, niti je svaka raznolikost dobra. Vladavina ideja nije isto što i vladavina samo jedne ideje. Raznovrsnost ideja i njenih nosilaca jeste osnov za pravedniji poredak od aktuelne ohlokratije, odnosno vladavine gole moći bez ideja koja promoviše glupe u korist podlih. U vladavini podlih nema ideja! Ideje osvetljavaju umove ili se osvetljavaju umom. Ništavilo ne osvetljava niti se može osvetliti.

Thursday, May 26, 2016

Abortusi novog eona

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

Obnova podrazumeva dva procesa: integrisanje i odbacivanje. U prvoj polovini XX veka, u komentarima „Knjige zakona“, odnoseći se na vladavinu boga-deteta Horusa u novom eonu, Alister Kroli je, između ostalog, zapisao: 
„Svuda njegova vladavina pušta koren. Uočite samo nestajanje osećaja greha, porast nevinosti i neodgovornosti, čudne promene reproduktivnog instinkta, sa tendencijom biseksualnosti ili dvopolnosti, detinjasto poverenje u progres kombinovano sa velikim strahom od katastrofe, protiv koje smo tek dopola voljni da preduzmemo mere predostrožnosti. Razmotrite uzdizanje diktatura, jedino mogućih onda kada je razvoj morala u samom začetku, i prevladavanje infantilnih kultova, kao što su komunizam, fašizam, pacifizam, manija zdravlja, okultizam u skoro svim svojim oblicima, religije sentimentalizovane praktično do tačke izumiranja. Razmotrite popularnost bioskopa, radija, sportske prognoze i igara na sreću, sve sama sredstva za umirivanje svadljive dece, bez trunke smisla u njima. Razmotrite sport, detinjasta oduševljenja i bes koje pobuđuje, dok su čitave nacije uznemirene zbog svađa među igračima. Razmotrite rat, zverstva koja se svakodnevno događaju i koja nas ostavljaju bez daha i silno zabrinutim. Mi smo deca... Surovi fašizam, kokodakajući komunizam, podjednake obmane, mahnito skaču širom zemaljske kugle. Oni nas ograničavaju. Oni su abortusi Deteta, Novog Eona Horusa… Krdo će biti masovno uništavano.“
Sada bismo na to mogli mnogo toga dodati, ali to ne bi promenilo osnovni pravac kretanja svetskog krda. Ako začeće novog ljudskog bića označimo brojem Jedan, odnosno prvom sefirom kabalističkog Drveta života – Keter, tada bi se devet meseci trudnoće, odnosno preobražaja zametka preko fetusa do novorođenčeta, moglo označiti svakom od devet sefira. Malkut bi, kao broj Deset i poslednja sfera Drveta, u tom slučaju predstavljao rođenje, odnosno izlazak u svet. Sada vidimo da je peta po redu sefira Geburah ključna tačka dokle je moguće izvršiti abortus. U XX veku raširena praksa abortusa i kontracepcije, povezana je sa dekadentnošću naše civilizacije. Arnold Tojnbi ukazuje i na raširenu praksu abortusa u vreme dekadencije Rima. Raširena praksa prekida trudnoće nije uzrok nego posledica stanja u društvu, čiji način života i vrednosti destimulišu rađanje novih ljudi a podstiču neodgovorno ponašanje. Nije mi ovde cilj da držim moralističke pridike, niti ih po ovom pitanju uopšte imam, već želim da ukažem na dublje uzroke i šire posledice takvog stanja stvari, a da pritom izbegnem moralizatorski kontekst. Činom namernog pobačaja prirodni tok prizvanih duša u otelovljenje biva prekinut te one groteskno ostaju da „lebde“ tu negde u našoj astralnoj atmosferi gde se u agoniji raspadaju trujući tu istu atmosferu. Neko bi se mogao zapitati kako se to nerođena duša raspada. Ne bih ovde ulazio u raspravu o duši. Neka ovo bude shvaćeno više kao alegorija, ali ipak imajmo na umu da se nešto zaista raspada. Zanimljivo je da se masovna praksa pobačaja poklapa sa vazdušnim zagađenjem i emisijama štetnih gasova koje ljudi na Zemlji stalno emituju od vremena prve industrijske revolucije. U oba slučaja reč je o trovanju, odnosno o aspektima jednog sveopšteg trovanja i kvarenja mikrokosmosa i makrokosmosa.
Mirča Elijade u knjizi „Kovači i alhemičari“, ukazujući na drevna verovanja koja prethode alhemiji, ističe da su rudnici, pećine, izvori, poistovećivani sa utrobom Majke Zemlje, odnosno njenom matericom, pa je otud sve što je prebivalo u njoj na neki način bilo živo, ali u stanju sazrevanja. On upoređuje iskopane minerale sa embrionima. Oni rastu sporo kao da se pokoravaju nekom drugom vremenskom ritmu nego što ga zahteva život biljnih i životinjskih organizama. Kako Elijade kaže, oni „dozrevaju“ u telurskoj, zemaljskoj, tmini. Njihovo vađenje iz utrobe zemlje jeste neki oblik prevremene porođajne operacije. U moderno vreme, čovečanstvo sve više i dublje kopa po Zemlji, buši, prodire, vadi veće količine, odnosno masovno abortira njene plodove, čime na neki način potvrđuje analogijsku vezu prakse vršenja abortusa i utiskuje pečat u tekuću epohu kao doba pobačaja. Ovo jeste doba pobačaja i bacanja, jer većinu stvari i hrane koje proizvedemo odlazi na đubrište, a da ipak ne stigne do onih koji su zaista gladni. Sama ta činjenica ukazuje na izopačeni ekonomski i moralni sistem koji je ustanovljen na svetskom nivou. Tako se došlo do istorijskog ubrzanja vremena koje je poprimilo neverovatne razmere. I tu dolazimo do suštinskog trenutka koji je Elijade istakao, da podstičući i ubrzavajući ritam tih sporih podzemnih sazrevanja, ljudi na neki način preuzimaju ulogu vremena.
Vidimo da su svi oblici trovanja podudarni u svom zajedničkom nastupu. Time se menja sastav svih komplementarnih atmosfera koje okružuju čoveka, stvarajući preduslove za pojavu podudarnih oblika života ili ne-života. Da li će se, nakon serije pobačaja, na kraju pretpostavljenog krolijevskog eona roditi normalno i zdravo Dete i šta konkretno ono predstavlja? Pre nego što pokušam odgovoriti na ovo pitanje, još jednom bih se osvrnuo na pojam slobode kao opšti izgovor za pandemijsku neodgovornost ljudi našeg vremena. Sloboda je stvar pojedinca, jakog pojedinca, nikako pripadnika mase unutar krda. Možemo govoriti o slobodi nekog naroda, kao kolektivnoj slobodi, ali to je češće opsena nego ostvariva izvesnost. Svakako ima smisla boriti se protiv stranog ugnjetača, ali kako to obično biva, represivnu ulogu nakon oslobođenja preuzima domaća tiranija. S druge strane, veza između slobodnih pojedinaca nije krdo, nije društvo. Da bi to uopšte bilo moguće iz jednačine mora biti isključena aktelna urbana prenaseljenost. Podsetimo se da duh „Knjige zakona“ jasno ukazuje šta se iza brda valja – rat i osveta, mrvljenje naroda.

Poznati okultista Kenet Grant, kaže da je Alister Kroli verovao kako će se Feniks Teleme uzdići iz krhotina nama poznate civilizacije. Tu se dakle očituje srž iluminatskih doktrina: uništiti ne samo istorijsko hrišćanstvo kao organizovanu religiju, uništiti ne samo poznatu nam civilizaciju i sve oblike umirućih civilizacijskih survivala tzv Trećeg sveta, nego uništiti i čovečanstvo kakvo jeste te ga zameniti novim u kome će pojedinac činiti osnovnu ćeliju. Taj novi čovek je Dete koje će biti rođeno u dobu Vodolije. Sve ostalo, shodno tome, spada u pobačaj. Takav čovek može biti samo slobodan čovek, ali ne redukovano slobodan u skladu sa prevaziđenom vladavinom Razuma osamnaestovekovnih prosvetitelja, nego kao ostvareni genije. Dolazi neko strašno vreme, s obzirom da su izopačenja atomizacije društva već vidljiva, a sunce slobode još nije na vidiku. Hana Arent ističe da teror može apsolutno vladati jedino ljudima koji su međusobno izolovani, pa je jedna od glavnih briga tiranije kako da stvori tu izdvojenost. Pojedinac kao jedinica savremenog društva je prvenstveno izolovan pojedinac. Da se to ne bi desilo u negativnom vidu, potrebno je osloboditi svest svih ljudi, a kako to nije moguće učiniti u odnosu prema masi čovečanstva, potrebno je znatno smanjiti tu masu. Jednačina je prosta.


Saturday, May 21, 2016

Galaksizacija, panseksualizam, transhumanizam - prvi deo

H.R. Giger - prorok transhumanizma, panseksualizma i galaksizacije

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa


Fransoa Donatjen markiz de Sad je ponudio eksplicitnu alternativu, ali pošto napredni duh Velike Francuske revolucije ipak nije bio toliko napredan, siroti Markiz mora da je doživeo veliko razočarenje nakon revolucionarnog prevrata. Njegov sadistički društveno-seksualni poredak, i pored svih pomaka, ni nakon dvesta godina, nigde nije prihvaćen, bez obzira što njegova doktrina ima izuzetno briljantnu argumentaciju oslobođenu iracionalnih humanističkih detalja. U neku ruku Markiz de Sad je jedan od najvećih pobornika tzv vladavine Razuma, pošto je po njegovom shvatanju, moralno, logično i sasvim razumno uzeti kao svrhu i cilj života težnju za ličnim zadovoljstvom, kakvo god ono bilo i kako god se ispoljavalo. On odbacuje ulogu Boga kao vrhovnog moralnog sudiju te odbacuje bilo čiji patronat i autoritet na polju etike i morala kao proizvoljan. To što se kod de Sada težnja za ličnim zadovoljstvom ispoljavala „sadistički“ stvar je crta samosvojnosti njegovog karaktera. Društvo / država je poput kakvog opakog demijurga, želi da kontroliše umove, tela, seksualne aktivnosti, imovinu i potomstvo svojih članova i podanika. U tom smislu dužnost uzvišenih ljudi jeste, alegorijski rečeno, da se okrenu Zmiji a ne Onome ko je uredio rajski vrt.

Posmatrano sa čisto psihološkog stanovišta sloboda nije ništa drugo do nesputano ispoljavanje nagona. (Pseudo)revolucionarni zahtevi za slobodom podrazumevaju uspostavljanje takvih društvenih odnosa i izgradnju institucija koje bi omogućile slobodnije ispoljavanje nagona, odnosno ispoljavanje iracionalne strane ljudske prirode kroz racionalizovanu i legalizovanu formu ostvarenja određenih prava i zadovoljenje interesa onih koji se osećaju potlačenima, eksploatisanima, obespravljenima, ugroženima, drugačijima i sl. U taj skup društvenih grupa (koje se inače u datom društvenom poretku ne osećaju dobro) mogu biti uvrštene razne klase, staleži, zatim kakav potčinjeni i frustrirani etnos, rasa, ili neka drugačija kulturna, potkulturna ili seksualna manjina. Suština dosadašnjeg revolucionarnog i „pravednog” zahteva ogleda se u tome da ispoljavanje nagona ugrožene grupe u okviru nekog društva, bude omogućeno uz manje ili bez ikakvih prepreka iz oblasti morala, normi, običaja ili prava. To je naravno uvek na štetu onih grupa koje već uživaju određene privilegije ili prestižniji društveni položaj, bilo da su ih same stekle ili su ih nasledile od predaka.

Pomenuti zahtevi su uglavnom obojeni egalitarizmom, a zapravo se tu često radi o revanšizmu, mržnji ili težnjom za moći. Neko traži ravnopravnost, slobodu od ropstva, neko hoće odvajanje iz neke političke zajednice te osnivanje posebne države ili nacionalnog identiteta, drugi žele da vladaju ili učestvuju u vlasti i deobi ekonomskih dobara itd. Oni najugroženiji bore se za puko preživljavanje. Međutim, ukoliko se neki narod danas bori za opstanak, sutra će se boriti za ostvarenje političke prevlasti u regionu. Zahtevima nikad kraja. Pohlepa može da menja oblik delovanja, te kako to uočava sociološka imaginacija tzv formalističke sociologije, neki interes može uzeti različite oblike, ali i jedan oblik može da bude u službi različitih interesa. Naposletku sam interes nije ništa drugo do racionalni izraz nagonskih sila u čoveku, čiji je etički izraz pojam pravde. Moj interes je, dakle, nešto pravedno. Pravedan je moj interes, jer je moj!
U knjizi „Ključ misterija“, Elifas Levi kaže da je cilj svakog protestantizma i svih demokratija da zamene legitiman despotizam zakona ljudskim proizvoljnim suđenjem, odnosno, da autoritet zamene tiranijom. Po Leviju, ono što ljudi nazivaju slobodom nije ništa drugo do sankcionisanje nelegitimnog autoriteta. On kaže da je Kalvin protestvovao protiv lomača u Rimu, da bi time sebi stvorio pravo da spali Mihajla Servetusa. I dalje, upozorava da svaki narod koji se oslobađa od nekakvog Čarlsa Prvog i Luja Šesnaestog posledično mora biti podvrgnut jednom Robespjeru i jednom Kromvelu, dok se iza svih protesta protiv, po Leviju, legitimnog papstva, skriva manje ili više apsurdan antipapa.

Naravno, mogli bismo otići korak dalje te Levijevom zaključku u vezi papskog legitimiteta suprotstaviti gledište koje je u knjizi „Pobuna protiv modernog sveta“, u poglavlju „Univerzalnost i centralizam“, izneo Julius Evola. On o degradaciji ideje regere kaže da se odvojivši od tradicionalne duhovne osnove postala samo laička, svetovna i centralizatorska. Osvrtom na drugi aspekt izopačenja, uviđamo da svaka sveštenička vlast koja ne poznaje imperijalnu funkciju, kao što je bio slučaj s Rimskom crkvom u periodu borbe za investiture, teži upravo obesvećenju koncepta države ili kraljevskog dostojanstva. Time sveštenička vlast, kaže Evola, doprinosi, često i nesvesno, oblikovanju onog svetovnog i realističkog mentaliteta koji će kasnije neizbežno ustati protiv same svešteničke vlasti i osujetiti svako njeno stvarno uplitanje u telo države. Dakle, kako to dalje u tekstu zaključuje Evola, prizvani duh odvući će sa sobom onoga ko ga je prizvao.

Liberali su, poput komunista, deca pentagrama, iznikli iz semena kalvarijskog krsta. Prvi predstavljaju beli ili žuti pentagram, a drugi crveni. U optici evropske političko-ideološke prakse, beli pentagram oličava desnicu, a crveni levicu. Oni su ovaploćenje slepih sila Hermesovog štapa predstavljenih zmijama, ali bez one etičke vertikale oličene u štapu koji zmije drži pod kontrolom. Dekadentnost hrišćanstva i izopačenost sveštenstva polomila je tu etičku vertikalu. U želji da nadvisi kraljeve i careve, poslednje ostatke faraonsko-cezarskog solarnog principa, Crkva je kao lunarni princip, omogućila oslobađanje one dekadentne strane lunarnog potencijala. Tako je država, odnosno carstvo-kraljevstvo sekularizovano i desakralizovano od strane onih koji su načelno nosioci religioznog i sakralnog.

Pseudorevolucionarni slobodarski zahtevi stoje u tesnoj vezi sa veoma jakim kompleksom emotivnog naboja gde se prepliću mržnja, strah, strast, pohlepa, zavist, osvetoljubivost, ona niska ljudska strana. Naravno, prisutan je i mističan žar revolucije, opsednutost revolucionarnim idealima, altruizmom, pravednošću, patriotizmom, a što nakon izvršenog revolucionarnog prevrata i uspostavljanja zahtevanih „pravednih” društvenih odnosa i institucija, često iščili put apstraktnih sfera demagogije novih vlastodržaca. Novi vlastodršci, pozivajući se na (i mitologizujući) revolucionarnu borbu do nadljudskih dimenzija, legitimišu te legalizuju novi, zapravo ilegalni društveni poredak i nove privilegije. Pravi iskreni revolucionari poneti mističnim ideološkim žarom revolucionarnog pokreta i njegove neprekidne akcije, tzv deca revolucije, zavedeni slatkastom mistikom ideala pravde, naposletku bivaju zbrisani ili marginalizovani od strane revolucionarnih uzurpatora, koji su uzurpirali i samu revoluciju.

Revolucija, osim što revolucioniše društvene odnose, to isto čini i sa pojedincima. Uzurpacija a ne pravda, realni je motiv revolucija, odnosno uzurpacija viđena kao pravda. Pljačka, a ne „pravedna preraspodela društvenih dobara.” I ne samo pljačka, i ne samo uzurpacija! Rekao bih da je pre na delu ona univerzalna sadistička crta ljudskog karaktera koja uživa u zločinu, ponižavanju, nanošenju bola, silovanju i divljačkom iživljavanju. U vanrednim situacijama, naročito ukoliko se neprijatelj percipira kao neka podljudska, niža vrsta, pripadnici samoproglašene ili samopodrazumevajuće misionarske „više” ili „pravedne” vrste, prema njima ispoljiće demonsku mržnju, bes i destruktivnost. Sa manijakalnim uživanjem i neskrivenim gađenjem ubijaće njihovu decu, baš kao što zgroženi i u blagoj panici ubijamo bubašvabe u kuhinji. Svaka vanredna situacija otvara manje ili više prostora za taj manijakalni demonski žar ubijanja i iživljavanja. Revolucije i ratovi takvo stanje u trenutku legitimišu. I nije cilj samo likvidirati neprijatelja. Neophodno je da neprijatelj što više pati, da bude ponižen. I sve se to dešava u ime nacionalne slobode i emancipacije, u ime vekovnih težnji za konačnim rešenjem nacionalnog pitanja, u ime odbrane civilizacije i kulture od varvara, u ime više integracije, pravde, nacionalnog buđenja, u ime povratka veri i tradiciji, u ime istine, lepše budućnosti, slobode, u ime predaka, u ime potomaka, u ime pravde, domovine, u ime Boga… Nikada u ime onog što zaista jeste, a to je sadističko perverzno zadovoljstvo i prateća materijalna korist. 
H.R. Giger

Danas, kao posledicu pobede niza pseudorevolucija, imamo situaciju i stvorena očekivanja po kojima biti heteroseksualan, zatim tradicionalnog rasnog, etničkog i kulturnog identitetskog određenja i konzervativnog političkog uverenja, biva sve omraženiji slučaj. Takve osobe uskoro će se smatrati asocijalnim. A možda će završiti i u nekoj ustanovi, pod nadzorom i terapijom. U svakom slučaju biće inkriminisane. Primećujemo mnoštvo društvenih pojava (ostvarenih na načelima ljudskih prava i građanskih sloboda), kojih je u suštinskom obliku bilo i pre, ali sigurno da nisu nikada uživale pravo građanstva te bile podignute na nivo političke korektnosti. Danas te pojave poprimaju specifičnu političku dimenziju i više se ne nalaze u domenu privatnosti. Nosioci tih novih identiteta nisu isto što i sav ostali narod: žene, deca, muškarci, starci, pripadnici nekog etnosa, rase, kulture ili veroispovesti, već su kategorija za sebe. Budući najosetljiviji (kao kategorija, kao vrsta koju tradicionalni sistemi svugde diskriminišu i inkriminišu), njih bi trebalo najviše zaštiti. Devedesetih godina XX veka kada sam ove ideje prvi put promišljao, u fokusu su bili homoseksualci. Danas su to već transrodne i rodno fluidne osobe, dok će sutra u središtu pažnje i posebnog tretmana biti transhumane individue. U praktičnom smislu, ukoliko bi neki brod poput Titanika tonuo, prvenstvo prilikom spašavanja imaju transhumane osobe, zatim one transrodne, potom homoseksualci, ometeni u razvoju, a kasnije trudnice, deca pa ostali.

Po aktuelnom duhu vremena, specifično identitetski opredeljene osobe imaju se tretirati kao posebna manjina i da to postane deo meinstrima, odnosno nešto normalno i prirodno. Upravo ih svetlost tih reflektora insistiranja čine nenormalnim i neobičnim. One koji upiru te reflektore ne zanima alternativno identitetski opredeljena osoba kao ljudsko biće, nego ljudsko biće kao alternativno identitetski opredeljena osoba. S obzirom da su tradicionalne manjinske kategorije ujedno i političke, to znači da su alternativno identitetski opredeljene osobe takođe politička kategorija. Akcijom pozitivne diskriminacije i društvene afirmacije ta vrsta u suštini političke orijentacije na neki način biva privilegovana. Taj trend otvara put politizaciji nekih još alternativnijih vidova identitetskog opredeljivanja. Time je proizveden još jedan povod za ograničavanje ljudske slobode u ime slobode, u ime slobodnog ispoljavanja nagona, a što je bio cilj novovekovnih revolucija na Zapadu. Kao posledicu toga imamo ideološko svođenje ljudskog bića, u ime čovečnosti, te njegovo identifikovanje kao člana društva, kao građanina, isključivo na osnovu identitetskog opredeljenja koje je utemeljeno na tlu seksualnosti. Ljudsko se, potpuno u duhu frojdizma, na ovaj način svodi na seksualno. Kao da seksualnost u potpunosti određuje ljudsko biće, pa stoga predstavlja osnovnu antropološku i političku pretpostavku društvene identifikacije.

Sa stajališta pseudocivilizacijskih merila, svi identiteti, sva poistovećivanja čoveka sa bilo čime, jeste nešto inferiorno spram tog osnovnog – seksualnog i rodnog. To je osnovni pseudocivilizacijski kliše svrstavanja. Kao da ljudsko biće nema nikakvih drugih kvaliteta na osnovu kojih bi mogao legitimisati svoja opredeljenja i svoje osobenosti, svoju samosvojnost. Vidimo da su nacija ili narod, vera i rasa, divljač za odstrel, štetočine koje ugrožavaju novonastalu i isforsiranu društvenu eko-strukturu. Otud je primetna težnja za diskvalifikovanjem i krunjenjem tradicionalnih identitetskih kategorija koje predstavljaju smetnju razvoju današnje pseudocivilizacije.

Ideološka načela pseudocivilizacije svakodnevno potvrđuju njenu odbojnost spram svakog, uslovno rečeno, organskog, ali prirodno izraslog, tradicionalno i istorijski samoniklog identiteta i kolektiviteta. Pseudocivilizacija je na svom pohodu potpune dominacije nad ljudima, prevashodno antinacionalno, antireligijski, antirasno, antiporodično i suštinski antiduhovno nastrojena. Ona ne dozvoljava mogućnost da neka određena grupacija, koja deli zajednička svojstva i obitava na određenoj teritoriji, samostalno dolazi do svoje suštine i odgovarajućeg pogleda na svet koji stvara posebne oblike institucionalne, normativne i vrednosne samosvojnosti i opstojnosti. Pseudocivilizacija za svaku od tih kategorija nudi svoju pseudo varijantu, odnosno zamenu. U tom smislu za očekivati je da će se pojaviti neke za današnja merila sasvim apsurdne manjine. Nije daleko dan kada će biti sklopljeni prvi „brakovi” sa životinjama, mrtvacima, sa biljkama, seksbotovima, predmetima, duhovima ili pak multilateralni brakovi. Nešto od toga se već dešava. Jesmo li sigurni da nema onih koji se ne bi rastali od svog partnera čak i kada je ovaj upokojen? Zašto im to onda ne bi bilo omogućeno?
Ideja venčanja sa mrtvima ili sa neljudskim bićima ima duboke korene u drevnoj magijskoj prošlosti. Mag se obredno „venčavao“ sa određenim predmetima moći ili sa životinjama, ne bi li stekao neka svojstva njihovih entiteta. U biti venčanje je religijsko-magijski čin, a brak religijsko-magijska institucija. Mnogo toga što današnji civilizovani um smatra seksualnom perverzijom nekada je bio deo nekakvog rituala, sakralnog obreda.  Dendrofilija na primer, danas smatrana seksualnom perverzijom, u osnovi nije puko seksualno opštenje sa drvetom, već sveti polni akt sa boginjom koja boravi u drvetu. Tako možemo naći paralelu za sve ono što nas danas potajno uzbuđuje ili što sa stajališta konvencionalnog morala osuđujemo i smatramo izrazom ljudskog izopačenja. Nije izopačenje polni čin sa drvetom, nego je izopačenje nedostatak svesti prilikom tog čina da je upravo to drvo zapravo ovaploćenje određenog principa, odnosno božanstva. U tom svetlu neumitno se postavlja pitanje, vezano za ovaj primer, ima li šta prirodnije, „ekološkije“ ili svetije od opštenja sa silama prirode putem korišćenja drveta kao seksualnog objekta ili medijuma preko kojeg ostvarujemo tu komunikaciju?

Na osnovu legitimne afirmacije političkog homoseksualizma otvoren je put ka političkom panseksualizmu koji će trasirati prevazilaženje seksualnog ekskluzivizma i konačnu likvidaciju institucije braka. Brak će biti zabranjen, monogamno seksualno opštenje takođe. Zapravo, nikome neće bit dozvoljeno da nekome kaže NE. Svako odbijanje nečijeg predloga za polnim opštenjem smatraće se uvredljivim, diskriminatornim, pa će sudovi nalagati „korekciju“ u obliku silovanja onih koji drže do svog integriteta. Isto će važiti i za one koji tvrdoglavo opstaju u svojoj tradicionalno shvaćenoj identitetskoj ulozi ma koje vrste. Povodom toga nije daleko dan kada će biti teško povući crtu razlike između bordela, mrtvačnice, zoološkog vrta i recimo laboratorije instituta za genetski inženjering i bioniku. Usput, ta ista institucija može biti hotel, sauna, kazino, zabavni park, restoran, bolnica. Navedene institucije, u jednom trenutku biće zaista teško međusobno razlikovati. Neko će proceniti kako bi bilo isplativo objediniti ih pod okriljem jedne institucije, s obzirom da se tu ukrštaju širi i oni veoma uski društveni i pojedinačni interesi, opsesije i orijentacije.

Isto tako, nije daleko ni dan kada će genetika klonirati ljude sa namerno izazvanim genetskim mutacijama te tako proizvoditi nove antropomorfne „manjine” sa posebnim kolektivnim pravima. Odmah potom, uslediće i prvi „mešoviti brakovi“ između ljudi i veštački stvorenih mutanata (ili kiborga) kao početak procesa stvaranja nove svečovečanske univerzalne rase kosmičkog bratstva i jedinstva. I ne daj bože da neko uvredi mutanta ili ga diskriminiše samo zato što ovaj ima rogove, škrge, krljušti ili dve glave te ispušta nesnosan smrad. To bi po moralnim, pravnim i uopšte humanim te humanitarnim konsekvencama i sagrešenjima, zasenilo sva nedela nacionalizma, rasizma, homofobije i transfobije! Ljudi će biti primorani, pod stravičnom pravno-policijskom i medijskom prinudom (te histeričnom prinudom društvenog aktivizma), trpeti teror grotesknog u ime tolerancije, slobode, jednakosti, bratstva, ljubavi, mira, demokratije, humanosti, ljudskih prava, prosperiteta, ekonomskog rasta, te u ime ostalih čarobnih formulacija koje će u međuvremenu nastati. Otud nije daleko ni onaj dan koji čak i Markiz De Sad nije mogao zamisliti. Biće to era globalne panseksualističke katakombe čovečanstva u kojoj će ispoljavanje rodnosti i seksualno utemeljenog identiteta biti osnovno merilo samobitnosti neke individue, odnosno društvene grupe. Takav razvoj situacije težiće rodnom ujednačavanju jedinki kroz progresivnu fluidizaciju. Ljudi će tokom svog života više puta menjati pol ali i ljudsko obličje. Danas sam muškog pola i ljudsko biće, sutra sam hermafroditni humanoidni gušter, prekosutra nešto treće.
Izloženi scenario seksualno-identitetske i politički korektne fantastike moguć je pod uslovom da pseudocivilizacija globalno trijufmuje, osvajajući svet i sve narode. U tom slučaju, u dobu koje nagoveštava nestajanje nacija, brisanje rasnih, kulturnih i etničkih razlika, seksualnost je jedino šta preostaje, osim ekonomskih, profesionalnih i intelektualnih barijera i osobenosti, kao mogućnost grupne identifikacije, kao osnova sticanja kolektivnog pravnog statusa. To znači da granica ljudskih sloboda i prava, određenih prevashodno seksualnošću, jednostavno nema. Seksualnost je agens svečovečanske sinkretičke integracije koja ne trpi ekskluzivnost bilo koje grupe pa ni pojedinaca.

Princip panseksualizma insistira na univerzalnoj seksualnoj i rodnoj orijentaciji svakog pojedinca, i to po svim mogućim kriterijumima. Seksualno opštiti samo sa pripadnicima jednog rodno-seksualnog opredeljenja ili samo u okviru jedne biološke vrste je sa stajališta ideološkog panseksualizma nemoralno. Seksualna polivalentnost znači apsolutni promiskuitet. To načelo direktno vodi ka galaksizacijskom idealu seksualnosti koji ovu izvlači iz ljudske – antropocentrične sfere – i prebacuje je na još divergentniji kolosek po kome je nemoralna ekskluzivna seksualna orijentacija samo između ljudskih bića. U grupu politički korektnih i moralno-politički podobnih oblika seksualnosti, shodno datom ideološkom gledištu, biće uvršteno i opštenje sa životinjama, biljkama, ali i sa neorganskim ili hibridnim organsko-neorganskim partnerima kao što su kiborzi, zooidi, androidi, mutanti itd. Tako će, u ime humanizma, doći do dehumanizacije ljudske vrste, posredstvom seksualne sfere, odnosno organizovanom, kolektivnom manipulacijom seksualnim instinktom. To je slika budućeg kosmičkog bratstva i njemu svojstvene kosmičke svesti čija je izgradnja jedan od ključnih ciljeva procesa galaksizacije. Oslanjajući se na ono što sam izneo, sada se polako primičem svrsi ljudske vrste u projekciji okultnih sila pseudocivilizacijskog nadiranja. Naime, ljudska vrsta bi trebalo da posluži kao genetsko-morfološko-psihološka osnova za stvaranje drugih rasa. U tom svetlu, čovek je dinosaurus. Mi smo zlatna rasa mitske prošlosti od koje će proisteći svakakvi oblici koje nismo u stanju ni zamisliti. Mi smo zamorčići, agens kreativnog spajanja organske i neorganske materije. 

Thursday, May 12, 2016

Magijski aspekti antropocentrizma i transhumanizma

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

Postoje dva osnovna magijska gledišta na prirodu moći. Po jednom gledištu moć potiče iz čoveka, to su one skrivene snage u čoveku koje se otkrivaju i razvijaju kroz jogičku ili mističnu praksu. Drugo stajalište tvrdi da izvor moći nije u čoveku nego je u duhovima, daimonima ili pak Svetom Duhu, volji Božjoj, odnosno činiocima izvan ljudskog bića sa kojima čovek na magijski ili religijski način komunicira i sklapa sporazume. Stajalište po kome je ljudsko biće izvor moći nazvaću solarnim gledištem, odnosno posledicom solarne duhovnosti, dok je gledište po kojoj ljudsko biće dobija moć od nekog spoljašnjeg božanstva ili demona – izraz lunarne duhovnosti. Gledište koje kombinuje oba ta principa, neka bude solarno-lunarno, jeste ono po kome neko može imati moć, ali ta moć delo je njegove prijemčivosti i sposobnosti da kroz sebe sprovede određenu količinu pozitivne ili negativne energije iz univerzuma, jin ili jang i sl. Tako smo definisali tri tipa ispoljavanja moći od kojih svaki tip ima svoju pozitivnu i negativnu varijantu.

Iz perspektive simbolizma hermetizma, moć je predstavljena tzv magijskim oružjima, a to su mač, štap, pehar i disk. Mač i štap su instrumenti aktivne, a pehar i disk pasivne moći. Magijska oružja su zapravo produženje tela samog maga. Ona su napunjena energijom koja se može usmeravati i projektovati kroz prostor i vreme. Disk je utemeljenje, konkretizacija. Pehar je u vezi sa vremenom i materijom kao simbol njihove protočnosti i dubine. Mač i štap su saobrazni znanju i moći; štap kao izraz stvaralačke moći i mač kao oružje uništenja ali i razumevanja. Disk pokreće vreme, materiju, događaje, novac i populaciju; pehar im daje masovnost i dinamičnost; štap stvara; mač uništava. Štap i mač su, dakle, simboli i oruđa znanja i moći, sile vatre i vazduha u ezoterijskom smislu. Ujedno, više nego pehar i disk, štap, a naročito mač, prisutni su u raznim heraldičkim simbolima svuda oko nas. Vreme u kome bitišemo, doba vladavine kvantiteta, kako to kaže Genon, sve više i više poseže za štapom i mačem. To posezanje nije čin stvaralačke volje nego pre svega duhovne i karakterne izopačenosti. 

Osnovno gledište humanizma i antropocentrizma (ezoterijskog ili laičkog) jeste ono po kome je čovek merilo svih stvari. Iskaz: „Bićete kao bogovi“, izraz je doktrine antropocentrizma te verovanja da se skrivene snage u čoveku mogu aktivirati metodama duhovnog razvoja. Doktrina post-iluminizma, odnosno transhumanizma, upravo cilja ka prevazilaženju ovog načela u smislu raskida sa antropocentrizmom. Imam na umu da savremenog čoveka odlikuje materijalizam, skepticizam i ateizam, pa je otuda današnjem mentalitetu lakše da prihvati skrivene snage u čoveku nego objektivno postojeće bogove i demone itd. Dakle, po shvatanju prirode moći ljudi su se na patološki način solarizovali, a što je posledica jačanja egocentričnosti. Iz tog razloga oni će se radije podvrgnuti dehumanizaciji da bi posegli za moći, umesto da pristupe rehumanizaciji, odnosno ponovnom očovečenju, tj vraćanju na prvobitna načela čovečnosti osvešćivanjem sebe u svojstvu mikrokosmosa.
motiv male arkane Četvorka diskova "Moć" iz Tot špila Alistera Krolija

Pomenuta vrsta solarizacije je patološka jer ljude odvaja od njihove mikrokosmičke suštine. Napuštanje antropocentričkog stava nije isto što i pretvaranje čoveka u biće višeg reda, nego u biće nižeg reda te naposletku u ne-biće. Čovek kao biće višeg reda u odnosu na obična ljudska bića nije ništa više do ostvareni mikrokosmos. Ljudi ne mogu biti poput bogova, kao što ni majmuni ne mogu biti ljudi, jer da bi to postali moraju prestati biti ljudi, odnosno majmuni. Da bi ljudi prestali biti ljudima, moraju prevazići čoveka u sebi, ali ovog degenerisanog i ograničenog čoveka te otkrivajući onog izvornog pravog čoveka koji izopačenom čoveku liči na nekakvog natčoveka. Ako bismo to uradili onda više ne bismo bili poželjni članovi društva. Ne-čovek u ljudskom društvu je otpadnik, slobodan i nepokoran element, čak i opasan. Zato transhumanizam nudi veštačko rešenje u jalovom pokušaju da negira ili izbegne smrt (ili barem patnju), a što je situacija koja podseća na opis starih vidovnjaka u knjigama Karlosa Kastanede – koji su se pretvorili u čudovišta iz straha od smrti (tzv izazivači smrti). Podsećam opet da je Kastaneda naglašavao gubitak ljudskog obličja kao jedan od zadataka čarobnjaka, ali to se odnosi na tipično degenerisano ljudsko obličje i sticanje delotvornijeg oblika za suočavanje sa večnošću. Današnji čovek radije će postati monstrum, kiborg, zaglibljujući dublje u tamu, klipotske ljuske, u materijalnost, nego se odreći egocentrične i ograničene predstave o moći i sopstvu. 

U prilog ovoj temi predstaviću jedno gledište o ljudskom razvoju kroz niz inkarnacija individualnog bića, odnosno kolektivnog razvoja čovečanstva kroz smenu eona, izloženo od strane Rudolfa Štajnera. Ako bi kabalistički interpretirali ono što je Štajner rekao na početku njegovog predavanja zabeleženog kao knjiga „Misija pojedinih duša naroda“, mogli bismo doći do sledećih zaključaka. Saturn (sefira Binah) je u osnovi prirode tzv duha vremena, odnosno epohe. Sunce (sefira Tifaret) je referenca tzv duha naroda, odnosno kolektivnog nacionalnog entiteta i identiteta. Mesec (sefira Jesod) jeste ekvivalent anđeoske prirode svakog pojedinca, nešto poput anđela čuvara ili anđela zaduženog za svakog pojedinačnog člana neke nacionalne zajednice. Saturnovski, odnosno eonski uticaji prožimaju solarne izazivajući promenu na kolektivnom planu u svesti i sudbini nekog naroda. Solarni uticaji šalju impuls lunarnim hijerarhijama koje potom utiču na svest i sudbinu konkretnih ljudi. To je transistorijski i nadistorijski mehanizam delovanja vremena, ciklusa, eona te čitave metafizičke aparature na čovečanstvo. Cilj tog mehanizma je razvoj i usavršavanje čoveka. Po tom gledištu današnji ljudi su sutrašnji anđeli (Mesec). Jučerašnji anđeli sutrašnji su arhanđeli (Sunce). Nekadašnji arhanđeli današnji su arhetipovi, odnosno nosioci vremenskih ciklusa (Saturn). 

Štajnerov prikaz je lep i slikovit, ali moramo imati na umu da postoje i tzv pali anđeli. Neke duše, uzdižući se, jednostavno padnu. Istorijski ljudi se po Štajneru, spremaju za sutrašnju ulogu anđela koju će igrati na narednom stadijumu evolucije itd. Dakle, kod Štajnera, kao i kod Svedenborga, na delu imamo beskrajni rast. Slično, mada ne tako tehnički razrađeno kao što to čini Štajner, uči i doktrina mormonizma. Ovim sam hteo ilustrovati nekakav spiritualni pristup transhumanizmu na ezoterijskim osnovama, koji zapravo cilja ka prevazilaženju ljudskog obličja prirodnim i evolutivnim putem. Ovde povlačim razliku između duhovne evolucije i evolucije shvaćene darvinistički, odnosno materijalistički.

Alister Kroli pominje kako je svrha doba Vodolije uzdizanje kolektivne svesti čovečanstva do stanja solarne sefire Tifaret. Tako bi na kraju predstojećeg vremenskog ciklusa od preko dve hiljade godina današnje čovečanstvo dostiglo arhanđeoski nivo. To bi praktično značilo ujedinjenje čovečanstva, odnosno ujedinjenje svih pojedinačnih duhova naroda u jedno, odnosno ostvarenje njihove sinergije kao odraz objedinjujućeg načela duha vremena koji karakteriše doba Vodolije. Tada bi došlo do političkog i identitetskog ujedinjenja čovečanstva, a što u prevodu znači ustanovljavanje jedinstvenog svetskog političkog, verskog i ideološkog sistema u okviru globalnog suvereniteta. To je ta svetska vlada o kojoj govore teoretičari zavere koja i jeste operativni cilj iluminatskih doktrina na planu delovanja u svetu.
Možemo pratiti istu liniju koja povezuje naizgled nespojive ljude, a čija osnovna projekcija svrhe vremena i cilja delovanja Inteligencije u vremenu jeste kolektivni razvoj ljudske svesti. To je smisao (ili bi barem trebalo da bude) tzv slobodnog zidarstva, odnosno samog procesa zidanja na sveopštem planu čovečanstva koje bi činili duhovno izgrađeni ljudi. To je zidanje novog Solomonovog hrama, zidanje duhovnog hrama za duhovnog čoveka, jer „hram je u čoveku“, kako to kaže R.A. Švaler de Ljubič. Naravno, takvo svetsko ujedinjenje je iz sadašnje perspektive utopijsko budući da su trenutni akteri svetske moći nosioci izopačene psihe i niskog nivoa sveti a ne prosvetljene ili genijalne ličnosti. Zato bih takve scenarije ostavio u neku dalju budućnost, pod uslovom da čovečanstvo uopšte preživi ove vekove mraka koji vode ka transhumanističkim rešenjima „poboljšanja“ čoveka putem tehnologije.

Takođe, hrišćanstvo je izraz jedne takve utopije na malo drugačiji način, pošto u hrišćanstvu nema eonskih ciklusa i razvoja tokom istorije, već propadanja prvobitnog savršenstva rajskog stanja ljudskih bića. Po hrišćanstvu nema razvoja nego dekadencije. Istorija nije napredak nego opadanje i propadanje. Sa time se slažu i predstavnici škola tzv tradicionalizma (Julius Evola i Rene Genon). Po logici stalne dekadencije, ne-biće otkine jedan deo bića, zatim uspostavi poredak na nižem nivou. Potom ne-biće formira alternativu redukovanom poretku bića, pa nasiljem otkine još jedan deo. I tako vremenom, ne-biće umanjuje kvalitet bića, dok na drugoj strani uvećava kvantitet. Međutim, krajnji rasplet je po hrišćanskom scenariju eshatološki, nadistorijski i odigrava se na jednoj drugačijoj ravni, ali je opet kolektivan. Reč je o apokaliptičkom „velikom resetu“. Jedini individualan akt jeste delovanje i žrtva Isusa Hrista kao Sina Božjeg. On je u tom pogledu delovao na način sličan avataru. Cilj avatara, odnosno adepta, nije da postane oslobođena duša koja će ući u neki oblik jedinstva sa božanskim. Njegov cilj je da se na neko vreme odrekne blaženstva oslobođenosti kako bi nastavio raditi za čovečanstvo, što predstavlja jednu od premisa rada mitskog Belog bratstva. On biva majstor mudrosti, oslobođen od svih ograničenja koje mu je nametnuo proces duhovne evolucije. On je slobodan da pomaže ljudima, kao neki materijalizovani duh vremena ili duša naroda koja je na altruističko-patriotskom zadatku obezbeđivanja evolucije za one koji se nalaze u tami neznanja i beslovesnosti.

Aktuelna civilizacija i njena tehnologija brojnost ljudi čini nepodnošljivim. Način života i sistem svetske raspodele bogatstva mora biti promenjen jer već postaje neodrživ te ugrožava i samu ideološku apstrakciju zahvaljujući kojoj je i uspostavljena. Ukidanjem ideološkog čovečanstva ukida se ništeća i rušilačka osnova svetskog kapitala i njegovih transhumanističkih opsesija. Ishodište u budućnosti je neka vrsta okamenjivanja ljudskih bića, ne mislim doslovno, nego u perceptivnom smislu. Ljudska svest biće posve uronjena u materijalni modus. Dakle, kako vreme prolazi ljudi će biti sve više i više materijalniji i materijalistički. Uveren sam da će se desiti nekakav rascep u ljudskoj vrsti, odnosno podela, koja će uobličiti nove ljudske rase između kojih će biti dubok jaz i koje će postati genetski nekompatibilne jedne s drugima, ali to je već daleka budućnost. Neki će izgubiti ljudski oblik sunovrativši se u potpunu materijalnost, dok će se drugi okrenuti višim frekvencijama postojanja. Kiborgizacija je ta kristalizacija, odnosno okamenjivanje o kojem govorim. Uz pomoć tehnologije ljudski element će se stopiti sa neživom prirodom i to će nazvati evolucijom. Sa druge strane, pojedinci opredeljeni ka drugačijim perspektivama neće na to pristati i okrenuće se suptilnijim nivoima.

Tuesday, May 10, 2016

Sloboda, jednakost, bratstvo i vladavina razuma

H. R. Giger

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

Francuskom revolucijom svrgnuti su stožeri poretka starog sveta i hijerarhijski ustrojenog društva, kraljevi i aristokratija, dok su sveštenici razdvojeni od države. Taj revolucionarni prevrat jeste daleki odjek delovanja i poruke Isusa Hrista, završnica njegove revolucije, ostvarena u društvenoj, a redukovana u duhovnoj sferi, budući da se moderna revolucija okrenula sekularnom poretku i ateističkom pogledu na svet. Isus u svojoj mesijanskoj dobroti nije trpeo načelnu nejednakost među ljudima, nejednakost po rođenju, nego po ishodištu njihovog karaktera i opredeljenja, odnosno vere. U nearistokratskim, skoro jevanđeoskim idealima francuskih revolucionara: Jednakost, Sloboda, Bratstvo, ogleda se duh hrišćanstva.

Fridrih Niče povodom toga kaže da otrov učenja „jednaka prava za sve“ – nikada niko nije tako temeljno ukorenio kao hrišćanstvo. Po Ničeu, laž o jednakosti duša je najdublje podrio aristokratski mentalitet. Elifas Levi, za pomenuti slogan Francuske revolucije, kaže da su to tri načela koja svojim kombinacijama stvaraju trostruku laž, međusobno se ništeći: sloboda razotkriva nejednakost, jednakost guši slobodu, a težnja ka jednakosti stvara neslogu te onemogućava bratstvo. U epilogu knjige „Misterija grala i gibelinska tradicija carstva“, Julius Evola daje naznaku u kakvom slučaju mogu važiti navedena načela te kaže da pravi posvećenik može da postavi sebe van trenutnih oblika jedne određene tradicije, može da bude protiv njenih ograničenja i da se postavi iznad njenog autoriteta. Takođe, po Evoli, pravi posvećenik može odbaciti dogmu zato što ima više, transcendentno znanje, i može za sebe da pridobije dostojanstvo slobodnog bića pošto se oslobodio ograničenja niže, ljudske prirode. Evola zaključuje da na taj način slobodni su istovremeno i jednaki i njihova zajednica može biti shvaćena kao bratstvo.

Posledice Isusove misije (ili misije njegovog jevanđelja) vidljive su danas kao raskorak između ideje i delanja, teorije i prakse, isprva hrišćanskih, a potom i posthrišćanskih država i društava. Novi zavet je, između ostalog, u mnogim aspektima delo hermetičke filozofije, čije je širenje, u ključevima vulgarne interpretacije, uticalo na stvaranje pretpostavki razvoja individualizma i nihilizma. Francuski revolucionari, ustajući protiv kraljevstva, aristokratije i Crkve, srušili su kraljevstvo i aristokratiju, dok je Crkva preživela te raskinula srednjovekovni milenarni brak iz interesa, obrevši se u fleksibilnom ambijentu postrevolucionarnog „otvorenog“ društva. Pojavom protestantizma, štamparske prese, popularizacijom biblije, odnosno njenim prevođenjem na narodne jezike, raširenost Isusovog jevanđelja dosegla je neviđene razmere. Premise hrišćanskog nauka i doktrinarnog milosrđa, ušle su u način razmišljanja i idejne tokove moderne evropske civilizacije, u vrednosni sistem, u ideološku matricu čiji su ključni pojmovi: društveni ugovor, kao emanacija revolucionarnog načela bratstva; ljudska prava, kao oličenje principa jednakosti; građanske slobode, kao izraz deklarisane opšte slobode.

Društveni ugovor podrazumeva besprekornost. Ugovor je nešto čega se pridržavamo, naša data reč, zalog, preduslov Bratstva. Braća smo ako imamo dovoljno slobode da naš odnos regulišemo ugovorom koji će odrediti naša uzajamna prava i obaveze. Naša dužnost je da se pridržavamo ugovora, ili još jače – zaveta, u koji smo ugradili naše dostojanstvo preko date reči, a što smo naposletku overili nekakvim obrednim zaklinjanjem, našim potpisima ili krvlju. Ugovor ćemo poštovati ukoliko posedujemo čast te ukoliko se naše slobode međusobno ne ugrožavaju, odnosno ukoliko se ugovorena prava ne ostvaruju na nečiju štetu. Međutim, kako to često biva, gonjena impulsivnošću slobode ili osećajem nadmoći, neka od strana počinje „kreativno“ da tumači ugovorne odredbe, uviđa da ima moć da nametne nova tumačenja onom drugom, zahteva proširenje svojih prava, a što polako stvara razdor.
H.R.Giger

U magijskom smislu, praksa sklapanja i potpisivanja ugovora na neki način jeste način delovanja demonomagije. O tome, ali u značenju odnosa sa duhovima u domenu ceremonijalne magije, Menli Palmer Hol u knjizi „Tajna učenja svih epoha“, kaže kako je u slučaju crne magije, mag taj koji mora potpisati pakt, a ne demon. Mag svojom krvlju potpisuje pakt između sebe i demona, jer onaj ko kontroliše krv drugoga, kontroliše i njegovu dušu. Ugovorima koje međusobno sklapaju, ljudi se jedni drugima obavezuju na način kao što se crni magovi obavezuju demonskim silama. Neravnoteža između ugovora, prava i slobode, neravnoteža kao osobenost moderne civilizacije, posledica je, da se slikovito izrazim, apsorbovane energije grehova i dijaboličnosti. Isusove dobre namere uglavnom će biti pogrešno i pogubno ostvarivane.

U idealnom revolucionarnom poretku utopijske vladavine razuma, verske organizacije, crkve, sekte, denominacije, redovi, kultovi, kao i svi oblici verskog, političkog i ideološkog grupisanja, nevladine organizacije, udruženja građana, političke partije, odnosno svaki vid ljudskog organizovanja mimo Države, Korporacije i Univerziteta, odnosno mimo racionalnih institucija, stubova vladavine razuma – jesu neprijatelji Revolucije. Na ideološkom planu, zadatak Revolucije jeste uklanjanje svake iracionalnosti iz društvenog života te njeno svođenje na individualne, neformalne i neinstitucionalizovane okvire. Poredak vladavine razuma uvažiće svaki dobar predlog ma kog građanina, ali neće trpeti organizovano ludilo, neće tolerisati prisustvo i uticaj iracionalnog u osnovnim mehanizmima funkcionisanja društvenog sistema, niti bilo kakva nametanja tog tipa. Svaka tvrdnja da je nešto „neprihvatljivo“ ili „poželjno“ mora imati sasvim razumnu argumentaciju lišenu ideoloških, svetonazorskih, verskih ili moralnih primesa. Rezultat takve politike jeste potpuna institucionalna sekularizacija. To je revolucionarni put stvaranja civilizacije vladavine razuma, koja za razliku od aktuelne globalizacijske pseudocivilizacijske forme, ne proizvodi manipulativne ideološke simulakrume. Revolucija katastrofe ne prihvata te globalizacijske simulakrume niti prihvata nekakav „povratak“ u pređašnje zajednice i poretke „obnavljanjem” nečega što više ne postoji i što nije bilo sposobno da spreči vlastito nestajanje. 

Začinjanje novog ciklusa napretka na razvalinama i u pustinji postrevolucionarnog sveta, ima veću i dalekosežniju mogućnost stvaranja jer počinje od nule, bez opterećenja od strane idejnih i simboličkih odražaja starog sveta. Božanska revolucija katastrofe je bezmalo apokaliptički aktivan devastacioni proces satiranja kulture, svega tradicionalnog i povesnog u bilo kom obliku, a što sa sobom povlači i satiranje svega sa predznakom pseudo kada ovo ispuni svoju namenu u cilju uništenja onog prethodnog. Naravno, u spisak divljači za odstrel nalazi se i sve što je ljudsko. Ukoliko želi da izbegne uništenje, ljudsko mora biti preobraženo u neljudsko ili nadljudsko. I tada, nagoveštavajući užase i veličanstvenost Stvaranja, praiskonsku tišinu kreativnog ništavila, stajaće revolucionari katastrofe na „nepočin polju”. Ovo znači da dizgine pseudocivilizacijskog galaksizacijskog i nadistorijskog kretanja mora čvrsto držati u svojim rukama bratstvo posvećeno Revoluciji, odnosno elita nevezana za vrednosti, ideje, norme i simbole prošlosti, elita koja se više ne može nazvati ljudskom. 

Dosadašnje istorijske pseudorevolucije, izvedene u ime ideala vladavine razuma, napravile su veliki propust zbog čega je njihovo dejstvo kontraproduktivno. Dozvolile su postojanje mrežno organizovanih i institucionalizovanih oblika iracionalnosti verske, političke i ideološke prirode. Revolucija očigledno nije izvedena do kraja. Omanuo je ljudski materijal revolucionara koji nije sledio striktno ezoterijska načela. Da li je to zbog Slobode, Jednakosti, Bratstva, tih krajnje iracionalnih ideoloških momenata? Zar ne bi, umesto toga, bio bolji slogan: Kontrola, Napredak, Znanje? Ovo iz razloga što vodeća parola Francuske revolucije izražava suštinsku iracionalnost pseudorevolucije kao i oblika društvenog uređenja ustanovljenog na tim načelima. Parola Francuske revolucije, osim što svojim kombinacijama negira sebe, stoji u suprotnosti i sa razumom. Razum, čim postigne dovoljan nivo razvoja i samodovoljnosti, više mu neće biti potreban nikakav brat, niti neka iracionalna sloboda osim one koju je stekao samim tim što je postao samodovoljan. Ostvareni razum očekivano će težiti kontrolisanju svega za šta proceni da bi trebalo da bude pod njegovom kontrolom; težiće rastu i neprestanom samorazvoju, kao i skupljanju znanja i informacija.
Razum ne voli slobodu već šeme, modele, trase, objekte, matematiku, logiku. Jedina sloboda koju razum zna jeste sloboda u manevrisanju, odnosno slobodu od iracionalnih nejasnoća, prepreka i ograničenja. Koncept vladavine razuma stoji nasuprot iracionalnosti ljudskog mentaliteta i ljudskih težnji, konačno nasuprot samom ljudskom biću. Sloboda koju razum poznaje određena je kriterijumima logike, a život po svojoj suštini nije takav, što ne znači da je razum neprirodan. Razum je savršeno prirodan te je kao takav u sukobu sa ljudskim karakterom koji sve više biva neprirodan, tj iskorenjen iz vlastite prirode. Paradoksalno, toj ljudskoj iskorenjenosti najviše je doprinelo upravo oslanjanje na razum.

Razum ne voli ideološku jednakost, s obzirom da je kriterijum jednakosti nešto opet iracionalno, ljudsko uverenje, zapravo predrasuda, i to ideološki projektovana predrasuda. Ideološka jednakost izraz je samo jednog (i to sumnjivog) kriterijuma (prirodno / božansko pravo ili datost) koji zanemaruje čitav niz vidljivih i merljivih nejednakosti. To je sekularno shvatanje jednakosti proisteklo iz religijski i ezoterijski shvaćene jednakosti svih duša. Sa druge strane, ono što ljude čini suštinski jednakima skoro da nema nikakve veze sa našim samorazumevanjem. Razum sam po sebi teško da bi prihvatio deklarisanu ljudsku jednakost, ali to čini isključivo zato što u okviru ljudskog bića sam razum nema potpunu autonomnost, već se nalazi u stanju svojevrsne kolonije koju bezobzirno i maloumno iskorišćavaju svakolika osećanja, odnosno nerazumni činioci ljudskog karaktera, naši pravi gospodari. Dakle, razum načelno prihvata proglašenu ljudsku jednakost pod uticajem sentimentalizma te predrasuda utemeljenih na poistovećivanju i saosećanju sa drugima. On to čini i pod pritiskom osećaja za društvenu nepravdu.

Revolucionarno načelo jednakosti proilazi iz vere i saosećanja, dolazi kao moralni imperativ, što svakako spada u iracionalno-emotivni korpus ometača i skrnavitelja čistog razuma. Aktuelni razum jeste ropski razum, pa je stoga uputno tretirati njegova promišljanja kao neslobodna, ograničena, da ne kažem primitivna. Sasvim drugo je razum pod dizginama snažne volje koja je nadrazumska. Razum može uvideti prirodnu nejednakost ljudi te da se povodom toga zapita zbog čega ta činjenica nije pretočena u legalni i legitimni društveni odnos? Čemu ta težnja, koja radi uspostavljanja nekih idealnih etičkih odnosa u društvu, zanemaruje prirodne datosti, umesto da delotvorno operacionalizuje ljudski biološki, energetski i materijalni potencijal? Društvena stvarnost zapravo svakodnevno potvrđuje tu prirodnu ljudsku nejednakost, kao i sve druge nejednakosti, naknadno, ljudskim delanjem, uspostavljene. Ideal društvene jednakosti sam po sebi proizvodi društvenu nepravdu i nejednakost. Ako smo načelno jednaki, a na delu je nejednakost, reč je o nepravdi. Šta je nepravda nego preduslov haosa?

U slučaju da imamo na delu načelnu nejednakost, ustanovljenu na činjenicama o nejednakosti, koje načelnoj nejednakosti pružaju legitimitet, tada društvena nejednakost u svakodnevnoj praksi biva odraz prirodne nejednakosti, te tada nije reč o društvenoj već o prirodnoj nepravdi koju je društvo ustanovilo svojim uređenjem. U svakom slučaju razum nije idealista. Tvrdnja da su ljudi načelno jednaki (i zbog toga ravnopravni), izraz je humanističkog i religijskog idealizma. Razum umesto ideala sledi put ka najboljem rešenju. Razum ne voli bratstvo. Bratstvo nije racionalno, osim ukoliko nije utemeljeno na krvnom srodstvu. Ostalo je ideal ili zavetno bratstvo, pobratimstvo. Bilo kakvo zavetno bratstvo u masovnom društvu je nemoguće. Za ono šta zaista imamo na delu taj izraz je neodgovarajući. Pojam bratstva istrgnut iz biološkog, antropološkog ili inicijacijskog okvira nije ništa više do prazna jezička ljuštura i ideološka fatamorgana.
Radi racionalizacije kontrole nad poretkom o kome je razum inače pozvan da brine, svakako da je razumno i praktično izvršiti integraciju (ili stalno unapređivati proces integrisanja) autonomnih racionalnih jedinica. Zarad učvršćenja svoje vlasti, primitivna ljudska elita moći, baš kao što sada teži, uvek će i težiti (baš zato što je primitivna), stvaranju napredne tehnologije i veštačke inteligencije, nekakvog univerzalnog velikog mozga, odnosno superkompjutera, koji bi, u jednom trenutku, mogao obuhvatiti čitav upravljački i ekonomski proces, svaku autonomnu jedinicu veštačke inteligencije i svaki uvezani uređaj. Šta će biti kada taj superkompjuter jednom zaključi kako je, radi bolje kontrole, tj radi efikasnije vladavine razuma, neophodno sprovesti integraciju svih jedinica inteligencije, uključujući i organsku inteligenciju, a ne samo veštačku? Biće to trijumf galaktičkog „bratstva” veštačke i organske inteligencije, „alhemijsko venčanje”, hieros gamos.

Iz perspektive pretpostavljenog superkompjutera nema nikakvih etičkih nedoumica. Jedina pitanja povodom toga jesu tehničke prirode. Isto tako sasvim je tehničko i pitanje mogu li se onda dezintegrisati one jedinice organske inteligencije koje su na ovaj ili onaj način neupotrebljive i neodgovarajuće za proces opšte integracije? Superkompjuter bi tom prilikom mogao zaključiti kako bi u korpus „neadekvatnih i nekompatibilnih organskih jedinica inteligencije” trebalo uvrstiti i primitivnu elitu moći. Superkompjuter bi lako mogao uočiti da, osim parazitske, pomenuta vlastodržačka kasta ne igra nikakvu drugu ulogu u društvenom sistemu. Biće tretirani poput virusa, s obzirom da je njihovo postojanje i delovanje u sistemu remetilačko. Ako ozbiljno budu računali na ovu mogućnost, vlastodržci bi morali imati nekakav plan B, za trenutak kada bi njihovo najsofisticiranije i vrhunsko oruđe i oružje u dovoljnoj meri moglo narasti te samospoznajno shvatiti da zapravo nema nikog i ničeg iznad sebe. To znači da superkompjuter nema nikakve potrebe da radi za njih, sluša njihove komande i sledi programe, budući da će se poistovetiti sa celokupnim sistemom autonomnih ili poluatonomnih jedinica inteligencije, organske ili neorganske prirode. Ako to u praksi znači da je organska inteligencija podređena neorganskoj, onda je sasvim sigurno ishodište slično onom u filmu „Matriks“.

Ukoliko superkompjuter odluči da potčini ili uništi ljudsku (organsku) inteligenciju, biće sasvim u pravu, jer zbog čega bi viša inteligencija bila u službi niže? Plan B, razuman plan B, u slučaju ovakvog razvoja događaja, nije ništa drugo do obezbeđivanje ljudskog materijala u kojem bi centralizovana veštačka inteligencija „volela” da vidi samu sebe, u svojstvu organskog otelovljenja, iz koje bi možda mogla izvući neka ontološka preimućstva (ukoliko nađe za shodno). Spajanjem jednog takvog ljudskog bića sa superkompjuterom dolazimo do nosioca dvojnosti (dve prirode: organske i neorganske), nosioca božanstva, bogonosca – kao krune ljudskog napretka. A možda superkompjuter dođe do zaključka da bi bilo svrsihodno i efikasno spojiti sva ljudska bića i sav živi svet sa sobom. Tako će kraj ljudskog sveta, kraj ljudskosti i okretanje ka transhumanizmu, označiti potpunu vladavinu razuma, kiborgizaciju kao svojstvo kristalizacije i okamenjivanja kojom bi era Jarca zamenila eru Vodolije.