U
simboličkom smislu, fenomen dvojnika skriven je u mitovima o blizancima, uopšte
u simbolici blizanaca. Pojava blizanaca podseća na postojanje skrivenog
blizanca svakog ljudskog bića. Kako sam malo pre naglasio, za dvojnika se
vezuje tačka obeležena hebrejskim slovom kof, (što znači potiljak, a čiji je
latinični pandan slovo Q). To je lunarna tačka, a Mesec je suštinski povezan sa
dvojnikom. Kof je moguće povezati i sa iglenom ušicom, a što asocira na
novozavetnu parabolu: „Lakše je kamili da prođe kroz iglene uši nego bogatome
da uđe u carstvo Božije“. U suštini je rečeno da kamila, odnosno hebrejski glif
gimel, u ovom slučaju lakše prolazi kroz kof nego „bogataš“ koji je u analogiji
sa Jupiterom (glif kaf, preveden kao dlan, čiji je latinični pandan slovo K).
Kof i gimel imaju veze sa Mesecom. Takođe, Mesec je povezan i sa seksualnošću
jer simbolika Meseca na Drvetu života obuhvata seksualne funkcije. Lunarni
sefirotski fokus je Jesod, preveden kao temelj, što ukazuje na to da je pojavni
svet utemeljen na seksualnosti. Zapadni okultizam glifu kof dodeljuje tarot
kartu Mesec koja skriva doktrinu tamne strane. Mesec je univerzalna planeta te
ima udela i u onom što je najviše, kao i u onom što je najniže, o čemu svedoče
i dve lunarne geomantijske figure (koje zapravo označavaju apstraktne mesečeve
čvorove) – Caput Draconis i Cauda Draconis.
U periodu koje možemo nazvati zlatnim
dobom, kad je čovek bio jedinstveno biće, dvojnik nije postojao. Rascepljenost
je došla kao suštinski iskorak involucije ljudske vrste. Uronjenost u
materijalni i materijalistički život i prateći mentalni sklop, naročito u naše
vreme, ima i tek će imati za posledicu produbljenje tog jaza između solarne i
lunarne svesti, te podvojenosti aspekata unutar ljudskog bića. Takav razvoj
događaja podrazumeva nekakvu reakciju ljudi, u zaludnom polusvesnom pokušaju da
se predupredi dalja podvojenost čoveka i njegovog dvojnika. Taj pokušaj ide u
pogrešnom pravcu, kroz udaljavanje od prirodnih načela bitisanja ka zagrljaju u
iskonstruisanom, izveštačenom, virtuelnom i izmaštanom. To je put u
hibernaciju, odnosno put u svojevrsnu mumifikaciju o čijim modalitetima i
posledicama tek treba razmišljati.
Istorijski čovek je tokom razvoja,
menjao fokus normalnog i prirodnog, što ne znači kako smo zbog toga u obavezi
da stavljamo znak jednakosti između normalnog i prirodnog. Kao sferična
svetlosna bića mi smo prirodno mogli mnogo toga, pa i da letimo, a bez da su
nam za to uopšte bila potrebna krila. Pretpostavljam da je mit o padu ili mit o
prvobitnom Zlatnom dobu deo jednog opšteg iskustva čovečanstva čija je
posledica naša deformacija, da ne kažem involucija. Otud je pitanje šta smo
zapravo to u međuvremenu mi razvili i kakav je zaista značaj svega toga što sa
naše tačke gledišta smatramo razvojem? Čovečanstvu je danas nedostižan
prvobitni sferičan oblik. U međuvremenu možemo da burgijamo načine za izlazak
iz stanja ograničenosti tako što ćemo promeniti svoj energetski oblik kakav
sada jeste. Jajasta energetska forma jeste danas normalna, ali nije prirodna,
iako se tako čini s obzirom da se ponavlja već duži niz pokoljenja.
Kenet Grant je u
knjizi „Kultovi senke“, pišući o njenim
svojstvima, izvršio sledeću podelu: apsara je oblik senke vidljiv kao blještavi
purpur koji stvara bludne slike i koju prate tzv vlažni snovi. Rambha je oblik
senke opisan kao tkanje odjekujućih snova koji se pretapaju jedan u drugi.
Urvaši ili kurvaši (kurveštije ili hurije) jesu hurije pohote, odnosno
podsvesne seksualne želje. Menaka predstavlja seksualne sanjarije. To su sve
vidovi Lilit.
Rehabilitacija Lilit i ponovno
zanimanje za nju i njeno otkrivanje, istorijski se poklapa sa masovno
rasprostranjenom praksom vršenja pobačaja, čije magijske posledice još nisu
dovoljno rasvetljene. Ono što je, između ostalog, prouzrokovalo stvaranje pretpostavki
kako za evolutivne, tako i za involutivne pomake i promene kod ljudi, jeste
buđenje umnog dela duše i uzdizanje tog dela nad prvobitnim stanjem uroborosa.
Međutim, gde je god na delu neki razvoj i evolutivni pomak, gde god nešto kreće
napred, tu nešto krene i nazad. Kusajući plod sa Drveta poznavanja dobra i zla,
čovek je (muškarac i žena) izbačen iz rajskog vrta.
Buđenje, ili uzdizanje
umnog dela duše na mikrokosmički tron ljudskog bića, podudara se sa iniciranjem
simbola, rađanjem magije, jezika, kulture. Ljudsko biće postalo je homo
magicus. Takođe, može se reći kako je magija posledica ili rezultat
involucije prvobitnog, predmagijskog stanja svesti. Magijsko delovanje
zasnovano je na idejama. Zbog toga je magijski um prvenstveno racionalan um, ma
koliko magija kroz mutne vizire današnjice može delovati kao neka petparačka,
opskurna ili iracionalna delatnost. Imaginacija i sposobnost simboličke
komunikacije, predstavlja suštinu racionalnosti, osnovu magije. Stvaranje
simbola i njihova upotreba, mišljenje i delovanje na osnovu pojmova i analogija
jesu radnje razumnog bića. Magija može da čini sve što je kadra da zamisli,
uključujući zvuke, osećaje, osete, ukuse, mirise, a ne samo vizuelne oblike.
Ako je nečija imaginacija bezgranična, bezgranični su i domeni njegove magije.
Elifas Levi kaže da je
imaginacija to što uzdiže volju i daje joj snagu nad univerzalnim agensom,
odnosno astralnim svetlom. Posledice magijskog delovanja jesu odrazi
imaginacijskih mentalnih projekcija magijskog operatora. Svako mentalno
projektovanje, tj napor usmeren ka stvaranju imaginacijskih oblika i sadržaja,
u osnovi jeste magijsko delovanje. Pritom je drugo pitanje da li te projekcije
bivaju uopšte ostvarene? Većina ljudi, budući stalno imaginacijski aktivna, u
manjoj ili većoj meri, zapravo magijski deluje. Zaključak je da se svi mi,
manje ili više, hteli mi to ili ne, uspešno ili bez nekog većeg uspeha, bavimo
magijom, tačnije magijski delujemo. Mi smo magijska bića. Čovek je magijsko
biće (uključujući i one ljude koji se snebivaju, užasavaju od magije ili joj se
podsmevaju).
Magijska
imaginacija je u velikoj meri određena analogijskim i simboličkim tvorevinama i
odnosima, čije je ustanovljavanje, podsetimo se, racionalan napor, odnosno plod
racionalnog delovanja. Te tvorevine i odnosi sa osnovnom idejom u središtu
(idejom vodiljom), predstavljaju logičko-etičko-imaginacijsku, dakle racionalnu
podlogu za magijsku praksu i mišljenje. Tako ustrojena racionalna podloga
predstavlja okvir u kojem biva izgrađen religijsko-magijski pogled na svet.
Izgradnja pogleda na svet jeste takođe magijski napor. Smisao ustanovljavanja
pogleda na svet, tj mentalno-idejnog poretka, jeste da posluži kao oruđe koje
određuje opseg magijskog i uopšte bilo kakvog delovanja u uslovima kulture.
Magija je skup metoda, da kažem „operativni sistem“, koji može sadržati i svoju
dogmatsko-teorijsku komponentu, ali ona je pre svega iskustvena i
eksperimentalna delatnost. Problem je u tome što su ljudi sve mistifikovali.
Kastaneda
je, opisujući neke stare izopačene vidovnjake Meksika, rekao kako su oni voleli
da ugađaju sebi. To je možda glavni razlog zašto se magija počela ogrtati
velovima tajne dovodeći sebe do izopačenja, tj izopačenja mnogih koji su
hodajući putevima magije. To je tako bilo u drevnoj prošlosti, ali istorija
modernog okultizma svedoči da je tako i danas. Zavist, ljubomora, ambicija,
uobraženost, pohlepa, požuda, egoizam, halapljivost, ali i strah, učinili su da
ne samo magija, već i sve što čovek stvori i čega se dotakne, postane takvo
kakvo jeste. Možda sudim prestrogo, ali mislim da bismo danas i te kako trebalo
biti zadovoljni kao vrsta jer nas priroda još uvek nije zbrisala sa lica
Zemlje.
Došli
smo do zaključka da sistem analogija i asocijacija, poredak ideja i koloplet
odnosa između njih, predstavljaju osnovnu građu magijskog softvera, delatnog
sistema i pogleda na svet, koji u znatnoj meri traje i danas. To trajanje
takođe svedoči i o magijskoj osnovi kulture i civilizacije, te o magijskoj
prirodi razuma i o racionalnoj prirodi magije. Razum je čista magijska
tvorevina, magija po sebi, funkcionalna matrica povezivanja i razlikovanja
pojava. Mag praktično ne može da dela ukoliko za neku pojavu nema izgrađen
odgovarajući pandan, ako nema simbol, reč, misao, ako ono što je opazio nije
pretvorio u činjenicu. Elifas Levi, u „Transcendentalnoj magiji“ kaže da svaki
znak odgovara ideji i posebnom obliku ideje, te svaki čin izražava htenje koje
odgovara misli, i izražava analogije te misli i volje. Ravnoteža u idejama je
razum, a u silama moć. Po njemu, razum i vera se uzajamno isključuju i ujedno
povezuju analogijom. Analogija je jedini mogući posrednik između konačnosti i
beskonačnosti. Ona je ključ svih tajni prirode i osnovni uzrok svih otkrovenja,
tvrdi Levi.
Načela
razuma, od trenutka njihovog nastanka pa do naših dana suštinski nisu
promenjena. Zadatak magije kao metoda jeste sticanje moći da bi se ostvarila
određena namera. Ciljevi pritom mogu biti različiti i kojekakvi i zavise od
motiva te osobenosti magijskog operatora. Težeći da stekne ili kontroliše moć
(u krajnjem slučaju samoga sebe, tačnije potencijale i instinkte sopstvenog
bića), mag, vrač, otkriva činjenicu kako je on svestan da istu nema, da je ne
poseduje ili je ne kontroliše, u potpunosti ili u meri koja je njemu neophodna.
On je primoran da sledi određenu disciplinu i izvršava određene postupke
isključivo sa zadatkom sticanja znanja, moći ili prikupljanja energije. Njegova
lista prioriteta je sasvim jasna i nedvosmislena. Njegovo ponašanje je tome
podređeno. Takođe, mag mora uložiti određeni napor kako bi uopšte doveo sebe u
stanje da sprovodi svoju volju. On mora da stekne jasan i nedvosmislen osećaj
moći ne bi li ostvario svoju nameru. Uz pomoć magijske delatnosti, magijske
discipline, mag teži da sebe dovede do nameravanog htenja – čime on tvori svoju
volju. U tom smislu Krolijeva maksima objavljena u Knjizi Zakona: „Čini kako ti
Volja i neka ti to bude jedini Zakon”, jeste moderni jezički odraz te drevne
činjenice.
Čovek
predmagijskog doba je posedovao magijsku moć u znatno većoj meri nego čovek
magijske. Bio je oslobođen balasta magijskih tehnika, rituala i doktrinarne
discipline. Korišćenje moći uklapalo se u njegov način života. Predmagijski
čovek nije svoju moć poimao kao moć – u smislu nečeg tajanstvenog. Da li mi
našu sposobnost upravljanja automobilom tretiramo kao neku posebnu mističnu moć
ili je to nešto što bespogovorno prihvatamo kao normalno i neophodno za uslove
života u savremenoj civilizaciji? Ta moć je nešto što se svakako podrazumeva. U
tome nije bilo nikakve tajne, ničeg ritualnog, okultnog, svetog, simboličnog. S
obzirom da je sve to – opskurna, tajanstvena, opčinjavajuća, sveta, zavetna,
magija (uz neke izuzetke) pruža sliku nekakve dekadentne mistagogije. Ona
poseduje tajnu, po čemu je slična religiji i politici (državne i službene
tajne, vojne tajne, svete tajne), a poseduje baš kao i ove dve, neku vrstu
ekskluzivnosti. Sve tri sestre, kao rečna korita kulture i društvene supstance,
imaju svoje, istovetne ili veoma slične simbole, dogme, načela, obrede,
posvećenja, hijerarhiju, zatim duhove, božanstva i fetiše, sveštenstvo, crnu i
belu varijantu, sujeverja i veru, mitologiju, demagogiju, spiritističke i
nekromantijske momente, mađioničarstvo i šarlatanstvo, podvižništvo i
podložništvo, autoritete, hramove, doktrinu, sveta mesta i mesta moći,
neprijateljske sile i saveznike. Magičnost i religioznost politike usko je
skopčana sa magičnošću i politikanstvom religije. Ono što obe vezuje sa magijom
jesu ritualnost i volja za moći. Religija bez magijskih oruđa ne može biti
ispoljena a da ne završi kao priča, kao teologija, odnosno filozofija. Jedna od
očiglednih magijskih trenutaka religije je egzorcizam. Religija, da bi bila
delotvorna, mora posedovati i neke magijske vidove, kao što je politika
bespomoćna bez religijskih elemenata koji u sebi opet sadrže magijske
komponente.
Jednostavnost načina života
predmagijskog čoveka, usmeravala ga je na usredsređenost ka bićima i pojavama
od kojih zavisi njegov opstanak i njegovo bezbedno bitisanje u svetu takvom
kakav jeste. Predmagijskom čoveku nisu bili potrebni simboli, apstraktno
umovanje, rituali, mitovi, pojmovi, kultura uopšte. On poput životinje, zna da
neki njegov postupak izaziva određenu posledicu. Sledeći tu zakonitost, on dela
bez da ulazi u proučavanje i razmišljanje zbog čega je to tako. Predmagijski
ljudi nemaju prošlost, tradiciju, ne poznaju sveto i profano, duhovno i
materijalno, ne razlikuju dobro od zla, ne bave se metafizikom i moralisanjem,
već za razliku od nas žive u sopstvenom središtu. Mi živimo na obodu naših
vlastitih bića zaokupljeni nebitnim stvarima, pojavama i odnosima. Od
efemernosti zidamo palate našeg spokojstva, sreće ili briga, da bismo na kraju
bili istrgnuti iz svega toga, eto tek tako.
Prelaz čoveka iz predmagijske u
magijsku fazu znači da je umni deo duše, lagano ali sigurno, uspešno kretao u
pohod na suverenski vrh kojim je do tada, kao vrhovno načelo ljudskog bića,
neprikosnoveno vladao njegov nemi deo. Sledeći stadijum, nakon dosezanja
preovlađujućeg položaja umnog dela duše nauštrb nemog dela, u hijerarhiji
delova duše dovodi u pitanje uverenje o sveopštem razvoju čovečanstva. Zaista
je bespredmetno i uzaludno truditi se ustanoviti kada je sve to počelo da se
dešava (da li je svugde, tj globalno i završeno), te kako i kojim se putevima
taj proces kretao. Naposletku, sve što sam rekao o periodima prevlasti nekog
posebnog dela duše nad drugim delovima ne važi baš u svakom slučaju kod svake
jedinke ljudske vrste. Naime, kod nekih izuzetaka to ne važi, ali za većinu i
te kako važi. U skladu sa rečenim, što se tiče ljudske vrste, pre bi se reklo
da je na delu involucija nego evolucija, što ne znači da to važi za sve ljude.
Upravo povodom toga, ljudski element pred sobom istovremeno ima tri sudbonosne
mogućnosti:
1) da bude proždran od strane ništećih
sila (ljudi u proseku nemaju načina da to izbegnu);
2) da nastavi bitisanje u novom,
involucijskom obliku, neprirodno te naposletku uzaludno odlažući smrt
razvijenim tehnologijama budućnosti ili morbidnim okultnim načinima;
3) da prebaci svoje prisustvo u pravolinijske
metasvetske ravni, bivajući tako nepostojeći iz perspektive univerzuma haosa, a
što predstavlja čin ontološke evolucije.