Monday, October 10, 2016

Profil aspiranta Božanske revolucije katastrofe

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa


U ovom odeljku biće reči o nekim osobinama koje bi po mom viđenju trebalo da karakterišu aspiranta Božanske revolucije katastrofe. Te osobine čine obrise karakternog sklopa revolucionara koji je takođe otvoren za posebne crte samosvojnosti. Pristupanje revolucionarnom jezgru nije stvar želje, uverenja ili entuzijazma već predodređenja. Neko je predodređen za to, neko nije, sudbinski, genetski, kako god. Većina nije. No, to nije sve. I među onima koji su predodređeni za revolucionarno delovanje, među većinom predodređenih, neprihvatljiv je revolucionarni mentalitet, način života, mišljenja i delovanja, jer pre svega podrazumeva odricanje od ljudskosti. To je zaista težak zahtev – biti nečovek. Vidimo, barem teoretski, broj potencijalnih revolucionara veoma je mali, što navodi na to da je pokret Božanske revolucije katastrofe elitistički i individualistički utemeljen. Taj pokret karakteriše odsustvo bilo kakve organizacije, kolektiviteta i usaglašavanja na vidljivom nivou. Strast ka subverziji i zaveri temelj je revolucionarnog usmerenja i delovanja. Ipak, to ne znači kako u projekciji revolucije nema mesta za simpatizere, kao i za one koji bi od toga da izvuku neku korist. U nekim vidovima revolucionarnog delovanja moguć je, poželjan, ponekad čak i neophodan njihov angažman.

Ovde ću razraditi profil nižeg aspiranta Božanske revolucije katastrofe, odnosno onog ko teži ulasku u deo njenog magijskog lanca koji sam označio kao Ruah? Naglašavam da ovo nisu nikakva pravila, nego iznosim viđenje idealnog kandidata. Naravno da su moguća svakojaka odstupanja. Kao prvo, revolucionar je muškarac, ne u smislu muškarčine, mačo tipa, nego muškog pola, tačnije nesumnjive muškosti, sa preovlađujućim muževnim osobinama u svom karakteru i anatomiji: nije feminizovan u govoru, pokretima, načinu razmišljanja, niti ima ženstvene primese u telesnoj građi. I što je takođe važno, on je veoma mlad, možda stariji tinejdžer ili mlađi punoletnik. Seksualna orijentacija nije bitna, jer u kasnijoj fazi revolucionar može potpuno izmeniti svoje seksualno ustrojstvo. Važno je da aspirant nema dvoumljenja povodom svoje muškosti.
Drugo, naš aspirant ima osećaj da je nekako poseban, izdvojen, drugačiji, čak superiorniji od ostalih ljudi njegove sredine, te oseća kako je njegova prava priroda sputana, iz nekog razloga sprečena da dođe do izražaja. Svestan je simptoma svoje nadarenosti i izuzetnosti koja dolazi do izražaja prvenstveno u širini i dubini njegovih interesovanja i sposobnosti. Budući da je stalno zaokupljen sobom i svojim interesovanjima (nekako je centriran na sebe i na samoanalizu te na analizu predmeta svog interesovanja), njega takođe prožima osećaj kako je predodređen, pozvan ili idealan za neku veliku čovečansku, kosmičku, istorijsku, božansku ili demonsku, životnu misiju kojoj bi se upotpunosti predao, ali nema jasne vizije kakva je zapravo ta misija i šta bi on konkretno trebalo da radi. Drugim rečima, trebalo bi da pati od inkubacijske mesijanske frustracije, ako tako mogu da se izrazim. Zna da bi trebalo nečemu celim svojim bićem da se posveti, ali ne zna tačno šta je to.

Treće, naš aspirant se nalazi u stalnoj krizi identiteta. Nema nikakvu referencu u društvenom okruženju sa kojom bi se potpuno poistovetio. Ne oseća suštinsku pripadnost nijednoj društvenoj grupaciji ili identitetsko-ideološkom i političkom određenju. Ne pronalazi sebe ni u opštim spoznajno-razvojnim ezoterijskim i okultnim odrednicama. U svemu može naći nešto sa čime bi se mogao složiti, ali u većoj meri u njemu preovlađuje odbojnost prema takvim određenjima. Otud oseća da ne pripada nigde. Čak i prema odrednici „čovek“ ne oseća nešto posebno blisko, s obzirom na frustrirajuće nedostatnosti te forme. Čak mu i vlastito ime ponekad deluje smešno, groteskno, umetnuto, neodgovarajuće (naročito kada ga drugi izgovaraju). On bi se radije drugačije zvao, svakako u skladu sa onim što najdublje oseća kao svoju pravu prirodu, koja nikako da dođe do izražaja, s obzirom na njegovu uskraćenost u sopstvenoj samospoznaji na temeljnom nivou.

Iz prethodnog proizilazi da je sklon konvertitstvu. Veoma rano počeo je da se traži, luta, postavlja sudbinska i suštinska pitanja na koje je dobijao nezadovoljavajuće odgovore, ili ih uopšte nije dobijao. Često je menjao svoja ideološka, verska i politička uverenja, zagrejavao se i hladio za razne političko-ideološke, filozofske, kulturne, verske, magijske ili mističke pravce, škole i sisteme. Svi su oni u približnoj meri privlačni ali i odbojni u njihovoj ograničenosti. Čini mu se da nijedan od njih nije celovit. Tako je vremenom stekao određenu indiferentnost spram zavodljivosti ljudskih iskaza, prema svakoj školi mišljenja ili duhovnosti. Nijedna od tih škola nije mu pomogla da se on konačno zaokruži u svom stremljenju i delovanju. Sve su dale po malo, a to što su dale, s obzirom na njihovu međusobnu suprotstavljenost ili neuklopivost, nanosi više štete nego koristi. Na osnovu toga on nije mogao konačno da odredi, reorganizuje, spozna i usmeri sebe u pravcu koji bi celim bićem osećao kao ispravan. Tačnije, nijedna od tih škola nije mu pružila onu životnu privilegiju da u okviru jasnog smera on mirne duše sledi svoj put srca. Za tim putem on iskreno čezne. U međuvremenu, on ne veruje ni u šta.

Kako se nije pronašao nigde, tj nijedno od svih mogućih učenja, ideologija i pogleda na svet koji su dopirali do njega, nisu odgovarali onome šta on oseća kao svoju istinsku putanju, on stoga nije mogao prihvatiti nikakav poseban etičko-moralni sistem koji ti svetonazori nose. Usled toga on čezne da prigrli neki etički kodeks koji bi odgovarao onom šta on duboko, ali nejasno oseća. Kako nema svoj identifikacioni orijentir, normalno je da nema ni morala, iako mu ovaj zaista nedostaje. On bi najradije izgradio sopstveni moralni kod jer mu njegova moralna praznina zaista teško pada, ali nema ideje vodilje, a snage bi svakako imao. On nema nikakav jasan uzor iz kojeg bi izveo samosvojnu i originalnu moralnost. Tuđa moralnost mu deluje plitko, primitivno ili pak nedostižno, dok on svoju nema a teži da je ima.
Kao šesto, on ima zavidno obrazovanje. O svemu čega se dotakao, što je saznao na bilo koji način, iz literature, u odnosu sa drugima, ili na neki drugi način, dobro je razmislio i izveo određene zaključke. Njegovo široko obrazovanje (uglavnom je samouk) plod je njegovih interesovanja i uloženog truda usmerenog ka istraživanju i ovladavanju određenim oblastima. Strastveno ga zanima istorija, religija, umetnost, dela poznatih i alternativnih mislilaca i filozofa, mistika i pesnika, mitologija, okultizam, politika, psihologija, prirodne nauke. On traži odgovore na temeljna pitanja. Bavi se, ili pak pokušava da se bavi nekim vidom umetnosti, pisanjem, slikanjem i sl, pošto oseća snažnu stvaralačku potrebu.

U sedmoj stavci, možemo ga nazvati u određenoj meri i mizantropom. Uglavnom ne nalazi prave ljude koji bi odgovarali njegovim interesovanjima, sa kojima bi on delio misli, iskustva ili čak preduzimao zajedničke akcije. Obično je njihov opseg interesovanja, mišljenja i delovanja znatno uži ili fokusiraniji od njegovog, a što ga na neki način frustrira i inhibira da se prema tim ljudima otvara, da bude iskren, pošto obično, pre ili kasnije, nailazi na zid nerazumevanja. Često ljudi ne mogu da ga prate, a kamo li da vode u toj igri, što njega navodi da bude povučen iako je u suštini veoma komunikativan i rečit, često i harizmatičan. Iz tih razloga on oseća blag prezir prema ljudima i odvratnost spram ljudske ograničenosti. Fraze poput: „ubiti vreme” ili „dosada”, u njemu izazivaju krajnje gađenje, a ljude kojima je uvek dosadno ukoliko nemaju društva ili koji besciljno gube vreme za njega su inferiorni. Za razliku od njih on je uvek aktivan. Duboko oseća protok vremena i na neki način žali zbog toga što dan traje kratko. Takođe, njegova težnja za društvom ne proizilazi iz dosade već iz želje da svoja intelektualna ili dostignuća druge prirode podeli sa drugima. On želi da podučava, ali takođe želi i da bude podučavan.

Tokom svog samoukog obrazovanja stekao je veliku disciplinu, uvidevši sav značaj samokontrole, izgradivši tako zavidan nivo tzv radne navike. On ume da napravi listu prioriteta. Predan je svojim namerama, istraživanju i učenju. Svestan je i preuzima odgovornost za svoje postupke. Apsolutno odbija bilo čije i bilo kakve uplive u svoj život za koji smatra da je isključivo u njegovoj nadležnosti i odgovornosti, zbog čega je spreman da snosi posledice. Povrh toga krase ga tzv čelični nervi, velika strpljivost, ambicija i sposobnost da sledi apstraktne ciljeve. Čime god da se bavio, u to je unosio celog sebe. Ukoliko se pronađe u idejama Revolucije, nema sumnje da će od njega biti dobar vojnik, da ne kažem vojskovođa.

Prednost Božanske revolucije katastrofe nad ostalim zavereničkim, pobunjeničkim i revolucionarnim delovanjima ogleda se prvenstveno u posve individualnom načinu akcije. Njene maršrute određuje svaki pojedinačni revolucionar u skladu sa vlastitom voljom. Specifičnost modusa „užeg revolucionarnog jezgra” jeste odsustvo bilo kakvog oblika organizovanosti. Revolucionari su rasuti kao zvezde. Oni se čak međusobno i ne poznaju, a ako se ipak poznaju onda se ne prepoznaju, ali ne zbog toga što nisu u stanju da se međusobno prepoznaju kao pripadnici iste misije, već zato što to ne žele. Svako od njih teži da revolucionarnim tokovima upravlja na svoj način te u tu svrhu, u jednom trenutku može nekog posvetiti, nekog budućeg aspiranta kojeg će podučavati, a što ne znači da taj junior jednom neće odbaciti učenje svog učitelja, ukoliko nađe za shodno. Sa druge strane on neće tražiti svoje revolucionarne drugove jer oni igraju neke druge uloge. Možda će ih i naći ali će ih deliti nepremostive prepreke i razlike.
Za aspiranta Revolucije „samoća duhovna dar je nebeski.” To znači da on deluje isključivo samostalno, predano, strpljivo i krajnje diskretno, pa makar bio opštepoznata ličnost. On kao ličnost u tome nema nikakvu važnost, već se anonimnost odnosi na njegovo revolucionarno opredeljenje i delovanje. Revolucionar je poput špijuna ili ilegalca koji vodi dvostruki život. On mora biti spreman da donosi i poštuje sopstvene odluke jer su njegove odluke ujedno i smernice revolucionarnog delovanja. Kada se jednom opredeli za Revoluciju kao sveobuhvatan put, od tog trenutka neće moći drugačije da živi osim u skladu sa svojim odlukama. To znači kako revolucionarni posvećenik ima odrešene ruke da Revoluciju usmerava po sopstvenom nahođenju, jer šta god činio to neće biti u suštinskoj suprotnosti sa delovanjem nekog drugog revolucionara. Odrešene ruke izraz su njegovog suvereniteta, individualnosti i samosvojnosti.

Revolucionar deluje na osnovu svog ličnog kodeksa, koji je utemeljen čim je prepoznat i prihvaćen od strane unutrašnjeg kruga. On oseća odbojnost prema organizovanom i grupnom obliku delovanja u ime nekog ideala ili božanstva, iako mimikrije radi, on im se može pridružiti, čak i da postane vođa, odnosno njihov osnivač, ako to smatra neophodnim. Svakako, on će jednom osetiti nepodnošljivu teskobu usamljenosti i to je suštinski trenutak, jer iz te usamljenosti nastaje potreba koja se ne može drugačije protumačiti osim kao RED MORA DA POSTOJI, revolucionarni Red čiji se kontinuitet niže po principu jedan-na-jedan. Revolucionar u tom smislu postaje „frater superior“ revolucionarnom neofitu – postaje njegov učitelj a ovaj njegov učenik. Učitelj je samo jedan i učenik je samo jedan. Nema nikakvog bočnog grananja niti viših struktura i hijerarhija. Ukoliko se to desi nema ništa od Revolucije. Tradicija ide po principu jedan-na-jedan, izuzetno jedan-na-dva.

Kao deseta stavka, ističemo njegovu sklonost mimikriji, u smislu da se pretvara i glumi zarad ostvarenja svojih namera. On može delovati i nasuprot svojih uverenja, da vatreno i argumentovano zastupa stanovište koje se kosi sa njegovim vlastitim. Čak, u stanju je, ako smatra neophodnim, da ide i protiv svojih osećanja. U oblicima ponašanja i govora beskrajno je inventivan.

U skladu sa prethodnim, posvećenik revolucije je i emotivno „nedodirljiv”. To ne znači kako je on lišen osećanja. On saoseća, ume da voli, da bude privržen, da se gadi, da bude tužan, besan, da čezne, ali se ne prepušta tim osećanjima. Ne podleže im. On u dovoljno funkcionalnoj meri ume da ih kanališe. Zbog toga suštinski i ne može biti emotivno povređen, uvređen, niti potresen zbivanjima oko sebe, što ne znači da je neustrašiv ili kukavica. Ipak, bez obzira na to, on može biti iskren prijatelj, odan neprijatelj, veran muž, odnosno dobar otac, ali i ne trepnuvši, on može sve napustiti, pa i Revoluciju te naposletku i samoga sebe, ako tako odluči.

U neku ruku on je fatalista. Svestan je stalne i gotovo neposredne blizine beskraja, sudbine i smrti. Ima osećaj da je njegova duša mnogo stara što ga čini suštinski nezainteresovanim za svoju ali i za sudbinu svih onih koje zna, sa kojima je blizak, ili je pak u neprijateljskom, odnosno indiferentnom odnosu. Otud je on indiferentan spram relacija kao što su uspeh, neuspeh i sl.

Mnogo toga je još moguće dopisati u profil nekog pretpostavljenog revolucionara. Ono što ovom prilikom smatram važnim jeste da ova doktrinarna teorija ne bude ni odbačena niti sasvim prihvaćena u glavi čitaoca. Bitno je da neko, nekad, negde, usvoji način mišljenja iznesen u ovoj knjizi, ne moje postavke, izvedbe, zaključke, tumačenja, ciljeve, već samo način mišljenja. Sam taj korak jeste revolucionarni čin. To će svakako izroditi, od strane nekih drugih ljudi, nove doktrine u teorijskom i praktičnom aspektu. No, nisu bitne doktrine, niti kakve akcije preduzimaju ili ne preduzimaju njihovi tvorci i sledbenici – bitno je raširiti način mišljenja. Ako već morate da umrete, učinite to sa sopstvenom istinom na srcu i u glavi, a ne sa tuđim istinama. Da li je to bio mudar izbor, svrsishodan trud, otkriće vam se samo. U svetlu tuđih istina ništa vam neće biti otkriveno. Mislite, makar bilo uzalud. Vaša i samo vaša istina je jedino bogatstvo koje zaista možete posedovati, koje je zaista vaše i koje vam niko ne može uzeti. Sve drugo je nebitno. Prilikom vaše smrti vaša istina ima dva izbora: ili da umre sa vama, ili da nastavi svoj život. To isključivo zavisi od vas.

Mi smo kao jedinke jedinstveni i neponovljivi. Naš život je jedinstven i neponovljiv. Svrha života ljudskih bića jeste da sobom, svojim sadržajem svesti, nahrani silu koja stoji iza života i smrti. Naš cilj kao revolucionara jeste poistovetiti se sa tom silom. Ta sila je i lična i bezlična, pojedinačna i kolektivna, pojmljiva i nepojmljiva, postojeća i nepostojeća. Uz pomoć nje mi možemo izvršiti našu misiju, možemo umreti u telu a da naizgled budemo živi. I kada fizički odumremo, možemo neumrli bitisati jer smo kao takvi za života postali..