NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije". Ukoliko želite da ovu knjigu, ali i druge moje knjige, čitate na hartiji a ne da buljite u ekran, obezbedite sebi primerak. Više o tome Sabrana dela Dorijana Nuaja
Predanja kažu kako je androgin savršeno biće jer obuhvata muško i
žensko u jednom telu, u jednoj duši, u jedinstvenoj svesti i samosvesti, kakva
je, dodao bih, nepojmljiva ljudskim bićima ne-mitološkog vremena, budući da su
ovi uskraćeni time što su suštinski osakaćeni. Bogovi su raspolutili to moćno
biće te od njega stvorili muškarca i ženu kao nedostatna, nezaokružena bića
čija međusobna odeljenost uzrokuje poznatu nam dinamiku „rata polova“ i svu
teskobu koja se javlja kao posledica takvog stanja stvari. Zapitajmo se zašto
je androgin savršen, jer ako uspemo da proniknemo u to pitanje, onda će nam
biti jasno i zbog čega su bogovi raspolutili to nadčovečansko biće. Priroda tog
bića predstavlja esencijalno jedinstvo jer prethodi dualnosti, odnosno
razdvojenosti muškog i ženskog načela, muške i ženske svesti, moći i snage. To
jedinstvo je predstavljeno krugom. Mirča Elijade napominje kako još jedan dokaz
da u dvopolnosti prvog čoveka treba videti izraz savršenosti i celovitosti
jeste činjenica da je iskonski androgin često prikazivan kao okrugao.
U knjigama Karlosa Kastanede rečeno je da ljudska bića u viđenju
vidovitih čarobnjaka Meksika podsećaju na jaje. Zapravo reč je o energetskoj
čauri koja ima jajast oblik. Kastanedin
legendarni učitelj i vidovnjak Don Huan rekao je da su nekada ljudska
bića, viđena kao energetska čaura, imala ovalan oblik. U međuvremenu su energetske
čaure ljudskih bića izgubila takvo obličje, zadobivši jajasti, kakav danas
imaju. Taj praistorijski prelazak sa „lopte“ na „jaje“, u pogledu izraza
energetskog obličja ljudskog bića, ključan je trenutak u bitisanju čovečanstva
na ovome svetu. Ukidanje androgina od strane više sile jeste rasecanje te
savršene sfere, odnosno jedinstvenog stanja svesti koje je u tradiciji
hermetizma poznato kao uroboros, predstavljenog zmijom koja drži svoj rep u
ustima te tako formira kružnicu. U simboličkom smislu androgin je uroboros,
budući da taj simbol, između ostalog, označava neizdiferenciranu svest, stanje
nekakve nevinosti koja podseća na fetus u materici. O uroborosu, Erih Nojman
kaže: „Ovo okruglo i biće u okruglom, biće u uroborosu, simboličan je prikaz
jednog stanja ranog čovečanstva, ranog detinjstva čovečanstva.“[1]
Nojman opisuje to vreme detinjstva čovečanstva kao vreme
savršenosti, pre nastanka suprotnosti, dok simbol uroborosa, po Nojmanu,
predstavlja samoopis velikog svetskog vremena u kojem još nije bilo nikakve svesti.
Ipak, iako se slažem da simbol uroborosa odgovara tom prvobitnom stanju
čovečanstva mitološkog Zlatnog doba, naročito jer se uroboros kao zmija dovodi
u vezu sa bogom Hronosom, koji je po legendi bio vladar tog prvog doba
čovečanstva – ne bih se složio sa tvrdnjom o nedostatku bilo kakve svesti.
Svest Zlatnog doba, svest uroborosa, na neki način je potpuna, jer obuhvata sve
stvari i pojave u jednu celinu koja sa pozicije današnje svesti deluje
neizdiferencirano i neprofilisano. To je više pitanje određivanja pojma svesti.
Androgin, odnosno uroboros, takođe može biti prikazan i simbolom koji tvore
brojevi 6 i 9 (69), a što predstavlja i astrološki simbol Raka. U tom slučaju
uočavamo spoj prirode Sunca, koje je u kabali predstavljeno brojem 6, i Meseca
predstavljenog brojem 9. Zajedno, ta dva broja daju broj 15, koji u tarotu nosi
karta Đavo, inače prikazan kao androgino biće.
Tako uz pomoć asocijativnog niza, dolazimo i do alhemijskog simbola
rebisa, kojeg je u XVII veku objavio Bazil Valentin. Kao spoj Sunca i Meseca,
muškog i ženskog, rebis ukazuje na alhemijski značaj androgina. Njegova leva
strana je ženska i drži uglomer koji predstavlja lunarno-htonske sile, dok
desna muška strana drži šestar projekcije kao simbol solarnih uticaja. Iznad
njegove glave je simbol planete Merkura koji sam po sebi takođe ukazuje na
androginost. Ostale planete se dele u zavisnosti od toga da li njihovi glifovi
sadrže krug, polukrug (polumesec) ili samo krst. Venera i Mars, budući da
sadrže krug, pripadaju Suncu, odnosno muškoj, desnoj strani, dok Jupiter i
Saturn, čiji simboli imaju samo krst u kombinaciji sa polukrugom, pripadaju
Mesecu, tj ženskoj, levoj strani rebisa. Dvostruki lik stoji na zmaju, čime se
naglašava njegova snaga. Ispod zmaja je krilata kugla u kojoj je ocrtana
trostruka i četvorostruka projekcija, svet principa i elemenata, nad kojim
vlada androgina moć i jedinstvena svest. Takođe, mogli bismo pronaći paralelu
rebisa sa gnostičkim božanstvom Abraksasom koji, između ostalog, označava
revoluciju, kružnicu, odnosno godinu. Dakle, rebis je u osnovnim crtama simbol
sličan uroborosu, odnosno androginu, a preko njih i Đavolu iz tarota. Tako smo
ustanovili asocijativni lanac androgin – uroboros – rebis – Abraksas – Bafomet –
đavo… Svi oni ukazuju na vreme, protok vremena i gospodarenje istim, odnosno
ovladavanjem procesima kojima je potrebno mnogo vremena da se u prirodi dese
sami od sebe, a upravo je ta manipulacija vremenom jedna od temeljnih postavki
alhemijske operacije pretvaranja neplemenitih metala u zlato.
Androginski ideal drevne mitske prošlosti u današnjem dekadentnom
ispoljavanju ima obličje nafrakanog transvestita, svodeći androginost na
stilsku figuru homoseksualnosti ili transeksualnosti. Međutim, reč je o mnogo
savršenijem biću nego što bi to mogao biti nekakav žena-muškarac kakve danas
možemo videti, s obzirom da bi to superljudsko biće neodređenog pola moglo po
potrebi sebe preobraziti u muško ili žensko i da to bude bez imalo sumnje.
Zapravo, teško je zamisliti stanje svesti, ambijent i vreme kada nije bilo
toliko dramatično važno da li je neko muško ili žensko, s obzirom da je
seksualnost imala posve drugačiji način ispoljavanja. Ti mitski androgini
praljudi su mogli biti u mnogo većoj meri muževniji nego što su to današnji
muškarci ili muškarci istorijske prošlosti. Vremenom je čak došlo i do opadanja
muškosti, naročito u okviru sofisticiranijih kultura i civilizacija, a
ponajviše u uslovima tzv moderne civilizacije, koja je zapravo
pseudocivilizacija. Poslednji i dekadentni ostaci institucija za
ustanovljavanje i jačanje muškosti jesu moderna tajna društva, svojevrsni
naslednici drevnih i primitivnih tajnih društava kao ekskluzivnih muških
klubova.[2]
Savremena civilizacija nema više posebnih institucija za negovanje „atavističke
muške solidarnosti“. Time je otvoren put ka biseksualizaciji i panseksualizmu
(erotodiverzitetu), čime se rastvara ljudski identitet, ukida se istorija, a
ljudska bića bivaju prijemčivija za preoblikovanje, za nešto novo i drugačije,
što su zapravo perspektive tzv transhumanizma.
Rebis
U Krolijevoj Knjizi zakona ima jedan indikativan stih koji daje
novi zamajac ovom izlaganju: „Ustanovi u svojoj Kaabi administraciju…“ U
originalu na engleskom upotrebljen je izraz clerck-house koji se može
upotrebiti za pisara ili sveštenika. Verovatno se u pomenutom stihu misli na
duhovnu administraciju, svetu kuću, odnosno hram. Ta Kaaba je poput Ćabe
islamskog i preislamskog sveta. Zapravo, reč je o oltaru, crnom kamenu,
biblijskom Betilu, ali i crnom kamenu boginje Kibele kao jednom od najstarijih
simbola Zemlje-Majke.[3]
Kaaba, odnosno Ćaba predstavlja središte sveta, pa se otud ova poruka Knjige
zakona, kao doktrinarnog priručnika ezoterijske struje novog eona, može
protumačiti da se od adepta traži da simbolički ustanovi sopstveni centar
sveta. Elijade tvrdi da se u islamu Ćaba smatra središtem sveta, ne zato što je
sama bila u središtu, već zato što se iznad nje nalaze „Vrata neba“. Kako
Elijade tumači, padajući na zemlju, kamen iz Ćabe je očito sa gornje,
spoljašnje strane, udario u nebeski svod probivši ga, a kroz taj se otvor
uspostavila veza između Zemlje i Neba. Linija te veze je Axis Mundi.[4]
Postoji veza između Bafometa i svetog kamena. Bafomet je, poput
rebisa, dvostruka stvar, budući da je androgino biće. Kao hermafrodit on sadrži
prirodu Merkura / Hermesa i Venere / Afrodite. Ima glavu jarca, koja u
simboličkom smislu predstavlja kamen, jer je astrološki Jarac zemljani znak.
Bafometa je moguće dovesti u vezu i sa biblijskim kamenom Betilom, odnosno
Božjim kamenom, koji predstavlja Božju kuću, improvizovani Hram u pustinji.
Hebrejski ekvivalent Božje kuće je slovo bet, koje se po nekim izvorima povezuje
sa Mesecom, dok je recimo po sistemu Hermetičkog reda Zlatne zore povezan sa
Merkurom. Činjenica je da simbol Bafometa karakteriše i lunarna, osim
merkurovske i venuzijanske prirode. Jarac je i posmatrač, te otud Bafomet ima
otvoreno treće oko. On je vidilac, pa se tako može dovesti u vezu sa
proricanjem. Bafometova baklja je sredstvo krštenja vatrom. Takođe, po načelu
analogije, simbol Bafometa je moguće povezati i sa simbolom lobanje s kostima,
koja je drevni inicijacijski simbol korišćen i u masoneriji, a predstavlja
inicijacijsku smrt, odnosno alhemijsko truljenje, odsečenu glavu Jovana
Krstitelja itd. Po analogiji sa figurom Bafometa, lobanja je zapravo jarčeva
glava, dok njegove prekrštene noge dok sedi na kockastom prestolu posađenog na
kuglu, odgovaraju ukrštenim kostima ispod lobanje. Lobanja se opet može dovesti
u vezu sa proricanjem, budući da se odvajkada koristi kao sredstvo za gatanje
(terafim – glava koja govori). Osim toga, lobanja je i omfalos, odnosno
središte sveta, pupak sveta, a zapravo je glava falusa koja simbolizuje upravo
centar sveta, kao što je brdo Golgota, odnosno lobanja, na neki način bila
središte sveta u vreme Isusovog raspeća. Naposletku, lobanja je, kao simbol
smrti, istovremeno i simbol preobražaja, da se izrazim jungovski.
Abrasaks
U pogledu povezivanja mita o androginu sa biblijskim kontekstom,
pozvao bih se na Juliusa Evolu koji kaže: „Diferencijacija polova odgovara
položaju prelomljenog bića i stoga izgubljenog i smrtnog: dualni položaj onog
koji život nema u sebi, nego u drugom; stanje koje se, ovde, ne smatra
prvobitnim. Tako, u pogledu potonjeg, mogla bi se utvrditi paralela sa samim
biblijskim mitom, kako u njemu Adamov pad ima za posledicu njegovo isključenje
sa Drveta života. I u bibliji se govori o androginiji primordijalnog bića
sačinjenog na slici Božijoj („muško i žensko stvori ih“ – Postanje, 2:27), a
ima ih koji pripisuju Evi, dopuni muškarca, značenje „Života“, „Živuće“. Kao
što ćemo videti, u kabalističkoj interpretaciji odvajanje Žene-Života od
androgina stavljeno je u vezu s padom i postaje ekvivalentno isključenju sa
Adamovog Drveta Života, da ovaj „ne bi postao kao jedan od nas (Bog)“ i „ne bi
živio navijeke“ (Postanje, 3:22).“[5]
Dakle, kao što je Eva navodno stvorena iz Adamovog tela, tako je
žensko stvoreno izdvajanjem iz prvobitne savršene muževnosti ljudskog obličja
koje je time izgubila tu muževnost. Ovo zvuči paradoksalno: kako nešto što je
androgino može biti muževnije od nečeg što je lišeno ženske komponente?
Izdvajanjem ženske komponente iz savršenog bića, to je biće izgubilo moć postavši
muškarac. U tom smislu muškarac je suštinski nemoćan, te je kao takav podložan
lunarnom tkanju sudbine i njenim zakonitostima. Samim tim, podložna je i žena,
ali nije neophodno da žensko biće bude podložno, jer žena ima mogućnost da se
potpuno poistoveti sa lunarnom silom. Ona ima moć da spase muškarca. Žena je
sačuvala tu primordijalnu moć, ali ta moć uspavana leži u njenoj materici i
gotovo se nikada ne koristi. Upravo je ta moć suštinski razlog istorijskog
potčinjavanja žena od strane muškaraca koji se te moći plaše. Doba Vodolije
jeste vreme buđenja upravo te moći.[6]
Muška kultura je učinila sve da žene nikada u punoj meri ne raspolažu
tom moći. Zato su žene često bolji stožeri represivnog društvenog poretka koji
sputava njihovu suštinsku magijsku ženstvenost, jer su vaspitane da budu takve.
I uglavnom nisu vaspitane od strane muškaraca nego od strane drugih žena. Čak
ni matrilinearnost ne radi u korist žena. Amori de Rjenkur ističe da
matrilinearno izvođenje porekla i matrilokalno boravište ne podrazumevaju
nadmoć žene, već samo nadmoć ženinih muških rođaka. Pravi matrijarhat sa
sociološke tačke gledišta, zapravo nikada nije postojao, niti je položaj žena
ikada bio viši od položaja muškaraca, bilo da je reč o patrilinearnim ili
matrilinearnim društvima i zajednicama. Ističem de Rjenkurovu ocenu da čak i
muškarčevo obožavanje ženskog stvaralačkog načela kao vrhunskog kosmičkog
entiteta nije značilo da je ženi ustupio neki deo svojih povlastica. Isto tako,
opšte je poznato da hrišćanstvo ne bi bilo uspešno i ne bi odnelo prevagu nad
konkurentskim religijama pozne antike, kao što je to recimo bio mitraizam, da
nije bilo podržano od strane žena. Snaga ženske vere je utemeljila hrišćanstvo.
[1] Erih Nojman, Istorijsko poreklo svesti, Prosveta, Beograd, 1994,
str. 23.
[2] „Obredne svetkovine posvećenja naglašavaju identifikovanje s muškom
zajednicom i verovatno se korene u atavističkoj muškoj solidarnosti, nasleđenoj
iz davnih dana velikog lova. Posvećenje predupređuje svako vraćanje na ranu
detinju zavisnost od majke i naglašava razvoj snažne muškarčeve identifikacije.
Priroda pravi fiziološkog mužjaka, ali kultura i obred posvećenja stvaraju
psihološkog muškarca.“ Amori de Rjenkur, Žena i moć kroz istoriju, VERZALpres,
Beograd, 1998, str. 82.
[3] „Ćaba u Meki i crni kamen u Pesinusu, anikonični lik Kibele,
frigijske Velike Majke, donet u Rim za vreme poslednjeg punskog rata, spadaju
zapravo među najčuvenije meteorite. Svoju svetost duguju ponajpre svom nebeskom
poreklu, ali su u isto vreme slike Velike Majke, istinskog zemnog božanstva.
Teško je pretpostaviti da je njihovo nebesko poreklo zaboravljeno, jer narodna
verovanja svetost pripisuju svim preistorijskim kamenim alatkama, a koje se
nazivaju „kameni groma“. Meteoriti su verovatno postali slike Velike Boginje,
jer se verovalo da ih goni munja, simbol nebeskog boga.“ Mirča Elijade,
Rasprava o istoriji religija, Akademska knjiga, Novi Sad, 2001, str. 275.
[4] Takođe, o androginoj prirodi Betila pisao je i Dimitrij
Mereškovski: „U Vavilonu, Pafosu, Amatusu, Edesi i drugim posvećenim gradovima,
bog-boginja, Sin-Majka, Adonis-Astarta, Baal-Ašera, zatočeni su u jednom
muškarcu-ženi, Bet-Elu. Sam njegov konus označava mušku suštinu u Bogu, a
brazde i žljebovi u podnožju kupe jesu ženska suština, čitav Bet-El – bog
Androgin – jeste Muškarac-Žena.“ Dimitrij Mereškovski, Tajna Zapada:
Atlantida/Evropa, Metaphysica, Beograd, 2002, str. 200.
[5] Julius Evola, Metafizika seksa, poglavlje Mit o androginu, Gradac,
Čačak, 1990, str. 61.
[6] „U svom najdubljem aspektu, eros otelovljuje napor da se prevaziđu
posledice pada, da se izađe iz određenosti sveta dvojnosti, da se ponovo
uspostavi primordijalno stanje, da se prevaziđe položaj dvojnog postojanja,
prelomljenog i uslovljenog „drugim“. To je njegovo apsolutno značenje; to je,
prvobitno, tajna koja se krije u onome što gura muškarca prema ženi, još pre
svih već spomenutih uslovljenosti koje pruža ljudska ljubav u svojim beskrajnim
varijetetima vezanim za bića, koja nisu ni apsolutni muškarci ni apsolutne žene
već tako reći nusprodukti jednog i drugog… U seksualnoj ljubavi prepoznaje se
najuniverzalniji oblik kroz koji ljudi nejasno pokušavaju da u trenutku unište
dvojnost, da egzistencijalno prevaziđu granicu između Ja i ne-Ja, između Ja i
Ti, čineći od tela i seksa oruđa za ekstatično približavanje sjedinjenju.“
Evola, isto, str. 61-62.